Piše Dario Grgić
Tema povratka jedna je od eksploatiranijih u hrvatskoj književnosti. Još od Krležina Filipa Latinovicza hrvatski se prozni protagonist rado vraća u zavičaj. Krležin se Latinovicz suočio s primitivizmom i intelektualnim demonizmom rodnoga prostora, Olja Savičević Ivančević u "Adio, kauboju" prikazala je degeneriranje provincije čiji se razvoj uvijek odvija u obrnutom smjeru, Ivana Šojat nije se odlučila vratiti samo u zavičaj nego je uronila i u manovski "zdenac vremena" – sva ova spomenuta i brojna nespomenuta prozna djela imaju u atmosferi nešto od štiha klasičnoga vesterna: junak se vraća, nekada je junak – junak upravo stoga jer mu nije do obračunavanja nego do podvlačenja crte, a sredina koja ga dočekuje naslonjena je na tarabe i vreba nastavak pada – jer pad je već sam povratak doma. Da su uspjeli vani, ne bi se ni vraćali – to je centar logike mještana koji u istoj mjeri nastanjuju našu prozu i naše gradove.
Bauer je zadnjih godina neobično plodan pisac. U samo pet-šest godina objavio je nekoliko vrlo zanimljivih djela, od "Zapisa i vremena Nikice Slavića", svojevrsnoj odi jednoj od zabašurenih ljudskih vrlina, onoj najjednostavnijoj dobroti, da bi u "Patnjama Antonije Brabec" portretirao probleme ljudi s njemačkim porijeklom u poslijeratnoj Titovoj Jugoslaviji, što je bila i svojevrsna priprema za najambiciozniji Bauerov rad, bernhardovski naslovljen roman "Zavičaj, zaborav".
Spomenute romane povezuje način tretiranja povijesti kroz očišta "maloga čovjeka" preko čijih leđa ta povijest postaje velikom – sa zazornim rezultatima, kao što nas podučava XX stoljeće kao povijest dvaju zastrašujućih iluzija, komunističke i fašističke. Bauer je pisac koji se ponajbolje od svih naših suvremenih pisaca poduhvatio teme kolektivizma i njegova razorna djelovanja na obične ljudske sudbine. Kritičko tretiranje teme kolektivizma u domaćoj prozi nije imalo posebnog kroničara, u nas su, ipak, na snazi djela čija poetika rijetko ulazi u direktno političko utemeljenje, poput Bauerovih.
Tako da je većina njegove spisateljske karijere protjecala pored glavnoga tijeka hrvatske proze, a danas slobodno možemo reći: na štetu ovog korpusa koji je počesto i prečesto zaobilazio neuralgična mjesta naše povijesti. Bauer ima do te mjere iscizeliran rukopis da je teško sjetiti se kojega domaćeg pisca koji bi se mogao mjeriti s njime kao stilistom, a teme što ih bira uvijek su obrađene s intenzitetom osobnoga angažmana, tako da čitatelja može ponijeti strast koju pisac osjeća skupa sa svojim junacima, a ne protiv njih, kako danas mnogi, s krivom, prepostavljaju da je moderno.
"Karusel" nam priča priču o povratniku iz Amerike koji u svome rodnome mjestašcetu nailazi na svoju prvu ljubav, koja je davno pobjegla iz sela i otišla živjeti u cirkusu. Bauer ne bježi od izlizanih slika: Gabrijela (ime žene) dala je njegovu junaku Miroslavu Baumannu zagriženu jabuku i – otišla, a aluzije na situaciju u rajskom vrtu Bauer pojačava intenziviranjem sjećanja ispričanih kroz usta svoje junakinje, koja radi realističnu rekonstrukciju događaja, nasuprot gotovo romantičarskim uspomenama muške polovice priče.
I onda pred čitateljem iskrsava jedan ujedno magičan i prepolitiziran svijet pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Istovremeno se u selu odvijaju povratci prognanika srpske nacionalnosti, u zraku se osjeća nadolazeće zlo, Gabrijela, kao osoba izvjesnih prekognicijskih sposobnosti konstantno spominje mogući zločin koji visi u zraku. Bauer ovlaš, osim mističnih i političkih elemenata, daje i društvenu kritiku kroz lik svećenika koji nastoji doći do njegova nasljedstva pričom kako je njegova majka ionako kuću obećala crkvi, čime dobro portretira nihilizam i cinizam crkvenog pogona – danas ionako problem nije ateizam, nego cinički um na koji je, kao oblik svakodnevne prakse, pristao teist.
Bauer je kroz iscjeliteljski i proročanski dar svoje junakinje ispričao i priču o postratnim vremenima koja se opetuju: u ovim našim postratnim vremenima mijenja se objekt mržnje: ono što su nekoć bili ljudi njemačkog porijekla danas su ljudi srpske nacionalnosti, a Bauer je pisac sa izoštrenim sluhom za prava progonjenih. Atmosfera romana u sebi osim reminescentne pozlate mučne prošlosti – ispresijecana je bljeskovima vrlo poznatih i vrlo suvremenih prijetnji: Miroslavu na unajmljenom automobilu jednog jutra osvanu iscrtani i četnički i ustaški simboli, majčin grob "ukrašen" je srpom i čekićem, povremeno netko od susjeda odbija uzvratiti pozdrav, što Miroslava spočetka čudi: sjeća se kako su se nekada svi pozdravljali i kako su pozdravljali sve koje sretnu, sve do grada.
Ono što Bauera pokreće u "Karuselu" nalazi se ionako ispod površine i izgovara se šapatom. Čak i dobre osobine Bauer je, propovijedački iznimno spretno, smjestio u polu-prihvatljivu sferu parapsihologije, alternativnih liječenja i žena koje žive same na kraju sela, koje čak same o sebi govore kao o – vješticama. Dobro je zlo, a zlo je dobro, gotovo faustovski zvuče pojedine dionice ovog izvrsnog romana, gotovo posve usidrena u potkožnim, podzemnim, prešućenim i prošaputanim motivima i temama glasno izgovaranje kojih rađa samo nesporazumima.
Gabrijela se vraća u selo iz svoje avanture s cirkusom i kako nema roditelje prihvaća je baba Roza, i sama dvojbeno biće, gatara i isjeliteljka koja prepoznaje identičan talent u Gabrijeli, koja uskoro skreće na sebe pozornost novina, i uskoro dobija posao u lokalnom kombinatu, gdje kao lokalna ljepotica privlači brojne muškarce i za vrat si gomila sve više potencijalnih nevolja. Kroz Gabrijelino sazrijevanje moguće je pratiti i socijalno stasavanje komunističkog režima – s dobro opisanim individualnim srozavanjima i korištenjima revolucionarnih resursa za vlastite potrebe, sve do onih seksualnih.
Bauer nije jednodimenzionalan pisac, tako da su najljudskiji likovi upravo vodeći komunistički kadar kraja: Debeli Perica i drugarica Mara svojim su odanim promicanjem komunističkih načela Gabrijelu spasili sramote, omogućili joj školovanje i osigurali joj bolji posao. Miroslav Baumann je posve u sjeni Gabrijelina lika. Kao da je Bauer htio reći kako se sve zanimljivo ljudima ipak događa u kraju iz kojega potječu, da je jezik na kojemu sanjaju ujedno i jezik kojim vole i kojim ih najefektnije gaze. Američki život njegova junaka gotovo je stereotip, ali stereotip bez strasti, bez sjene, za razliku od Gabrijelina postratnoga stereotipa uronjena u zebnju za preživljavanjem, u borbu za vlastite emocionalne izbore u okolnostima u kojima je odbijanje muškaraca moguće tumačiti i kao kontrarevolucionarnu djelatnost.
Bauerovo pripovijedanje određeno je zakulisnim radnjama, sve što se događa u prvom planu dirigirano je potrebom za etničkom čistoćom, ideološkom čistoćom, pripadnosti plemenu, ekipi, a klaustrofobičnost sredine i nemogućnost ovakvih zahtjeva dodatno je osnažena mješovitim brakovima, donedavnim dobrosusjedskim odnosima – to je mala sredina i svi se znaju – Miroslav je Židov koji s mještanima ima problem i kao Amerikanac, cijeli svijet je veliki, nepoznati, neprijateljski Drugi.
Konobari su nekadašnji filolozi, rasna čistoća je preduvjet uposlenosti, isto kao nekada ideološka pravovjernost zbog koje je u prošlom režimu Gabrijela ostala bez posla. Svijet je to u kojemu nema nade, nema razumijevanja, nema ispružene ruke – barem ne u sistemskom smislu u kojemu bi takve stvari trebala odrađivati Država. Država, to su drugi, država je daleko, država je doduše pristojnija ali ne i osjećajnija, ovdje na terenu njezine izopačene zapovijedi i naloge, izopačene od prenošenja izvorne poruke vlasti, krivo shvaćene izvorne poruke vlasti, provode moralno sumnjivi tipovi kojima je zaplotnjaštvo omiljena strategija i to ne jer se boje – njih nije strah ni ubiti – nego jer im je jednostavno drag i mio taj sitni neutuživi teror, oni su virtuozi ponižavanja na rate, grickanja duše i ljudskosti na sitno – s čime se Bauerovi junaci ne nose jednako uspješno, što je i logično: Gabrijela strategiju ovih sitnih neprijatelja zna napamet, dok se Miroslav podsjeća, on slovka, polako uči nauku o zlu koju je zaboravio u Eldoradu s druge strane oceana.
"Karusel" tako nije samo odgođena ljubavna priča s lijepim mogućnostima jedne neispunjene ljubavi nego i priča o svima nama, i to ispričana perom pisca koji ima ono treće oko koje vidi stvari što se kriju iza fasade naše zajedničke sreće, naših zajedničkih neprijatelja, naših zajedničkih niskih strasti koje nikada ne dočekaju svoj trenutak ispostave računa, jer kolektivne krivice nema. Međutim, nakon čitanja djela poput "Karusela" čitatelj se s pravom može pitati je li tome doista tako, da li nas iskupljuje činjenica da smo zlo počinili u grupi, ponešeni strašću mase?
Bauer, također, u "Karuselu" odbija jednodimenzionalno pripovijedanje o ljudima i o strukturama vlasti. Kao što je kroz likove Debeloga Perice i drugarice Mare prikazao i naličje režima koji nije mario za ljude, tako je i kroz zbrinjavanje Gabriele nakon otkaza pokazao i toplu stranu crkve. Jednako tako pokazao je i kako se, unatoč pomoći koju je dobila njegova junakinja, običan čovjek nema čemu nadati od sustava, ma kako se uljuđenim on predstavljao na političkoj pozornici.
Bauer u ovome romanu doseže možda i vrh svoga pripovjedačkoga opusa: ovdje u "Karuselu" ruku pod ruku idu mistika i revolucija (kao, možda, poseban oblik mistike), idu ljudi koji traže ljubav i ljudi za koje možda ne možemo reći kako se pronalaze samo u mržnji, ali koji definitivno imaju višak energije i vremena a manjak identiteta, i kojima u stjecanju identiteta ponajmanje pomaže konstantno isticanje nacionalne pripadnosti – najjadniji i najizgubljeniji ovdje su u "Karuselu" upravo oni koji svijetom paradiraju sa sviješću da je, kao u pjesmi Vice Vukova, ovo njihova zemlja i ovo njihov dom. Malo je kada u literaturi ovaj probem prikazan s ovako rafiniranim osjećajem za prokletstvo.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
Podijeli na Facebook
