Lutalice: kako pisati o povijesti hodanja

Piše Dubravka Zima 
    
Ideja o povijesti hodanja može se isprva doimati apsurdnom: na koji način možemo u povijesnom ključu zahvatiti nešto toliko fluidno, nefiksirano, svakodnevno i obično poput hodanja? Kako koračanje može imati povijest? U ranim dvijetisućitim godinama, međutim, nekoliko je autora, mahom američkih, okrenulo publicistički, pa i historiografski pogled u prošlost i našlo načina da zahvate ljudsko hodanje u povijesti oponašajući historiografsku metodu. U tih nekoliko studija (*1) povijest hodanja diskurzivno je konstituirana kao pripovijedanje o hodanju u prošlosti, jednako kao i rekonstrukcija okolnosti, uvjeta, vrijednosti,  kulturnih, društvenih i političkih paradigmi koje su se tijekom povijesti vezali uz hodanje te osobnih reminiscencija vezanih uz vlastite hodačke običaje ili sentimente. Kao mogući argument da hodanje uistinu može imati povijest mogli bismo spomenuti studiju francuskog filozofa Frédérica Grosa koji svoju Filozofiju hodanja iz 2008. (*2) započinje poglavljem pod naslovom Hodanje nije sport, argumentirajući to tvrdnjom da se hodanje ne može kvantificirati odnosno mjeriti, da se ne može regulirati pravilima ili propisati tehničkim mjerama te da se ne može trenirati.

Kad sam pročitala taj smion "filozofski" uvod u proljeće 2018., pomislila sam kako ga je vrijeme demantiralo – u desetak godina koliko je prošlo od prve objave ove knjige hodanje se, nema sumnje, dovoljno približilo sportu da ga se ne samo može mjeriti, nego se u njemu mogu postizati rezultati: danas svaki pametni sat ili telefon, ako to želimo, mjeri dnevni, tjedni i mjesečni zbroj koraka i kilometara te ga uspoređuje s tuđim rezultatima, svakodnevno se mogu obarati hodački izazovi i zadaci, a otprije desetak godina posvuda niču pješačke lige, utrke i festivali. U tome smislu, povijest hodanja svakako bi mogla zabilježiti da se početkom 21. stoljeća hodanje približilo sportu i od kontemplativne, osobne, opuštajuće i transformativne ljudske prakse kakvom ga vidi Gros, postalo pomodna rekreativna i proto-sportska aktivnost. No i ova rečenica koja s hodanjem povezuje kontemplativnost i transformativnu snagu također je argument u korist povijesti hodanja: riječ je o učincima koji su se tijekom povijesti pripisivali hodanju. Među prvima koji je hodanje osjećao čvrsto povezanim s vlastitom mentalnom dobrobiti i o tome ostavio opširan zapisan trag bio je Jean-Jacques Rousseau, koji je tijekom života neumorno pješačio prelazeći duge razdaljine, o hodanju zapisao da ga održava mentalno svježim te svoju posljednju, nedovršenu knjigu naslovio Les Rêveries du promeneur solitaire (na hrvatskom objavljena u prijevodu Bosiljke Brlečić pod naslovom Sanjarije samotnog šetača) i organizirao je u deset poglavlja naslovljenih "šetnjama".

Hodanje je bitno za način na koji razumijemo svijet i sebe same u njemu, te stoga ne čudi što je povijest europske filozofije neraskidivo povezana s (muškim) hodanjem, fiksiranim ne samo u Rousseauovim filozofskim "šetnjama", nego i u Kierkegaardovu i Nietzscheovu filozofskom nasljeđu ili pak u popularnom i pogrešnom tumačenju naziva peripatetičke filozofske škole kao filozofije u šetnji. Povjesničarke i povjesničari hodanja tvrde da literatura o hodanju kao istovremenom tjelesnom i estetskom iskustvu započinje s engleskim romantičarima, posebno s opusom pasioniranog šetača Williama Wordswortha čiji je literarni opus u velikoj mjeri obilježen njegovom ljubavlju prema hodanju prirodom.

Posvetimo li hodanju lingvističku pažnju pronaći ćemo ga u raznovrsnim vernakularnim analogijama i misaonim strukturama: od sintagmatskih metafora o "hodanju u tuđim cipelama", "hodanju ili tapkanju na mjestu", "hodanju kao po jajima" ili "hodanju po rubu", potom u metonimijskom nazivu za romantičnu vezu ("hodati s nekim"), u uzrečici o "grešci u koracima", u alegoriji životnog putovanja. U višestruko nagrađivanom kratkom animiranom filmu Borivoja Dovnikovića Borde Škola hodanja iz 1978. godine hodanje je eksplicitna metonimija "životnoga puta" na kojem je nužno uspostaviti hodačku autonomiju. Spomenuti Frédéric Gros hodanju prispodobljuje pojmove slobode, sporosti, regeneracije i prisutnosti, držeći ga središnjim sredstvom autentične uspostave sebstva. Hodanje, ukratko, u svakodnevici i u povijesnim artikulacijama duboko rezonira s načinom na koji postojimo i osjećamo to postojanje. Od ove je spoznaje do pokušaja rekonstruiranja povijesti hodanja samo jedan korak.

***


Tema hodanja na hrvatskoj se književnoj sceni pojavila krajem prvog desetljeća novoga stoljeća, kad je Edo Popović objavio Priručnik za hodače (2009.), prozni amalgam (auto)refleksija, putopisnih fragmenata, razgranatih referenci, citata o hodanju i proznih odlomaka. Knjiga je kao dodatak sadržavala i kultni esej o hodanju američkog filozofa Henryja Davida Thoreaua, napisan 1851. godine, jedan od ključnih kanonskih točaka literature o hodanju. Ova su dva teksta u hrvatskom kontekstu markirala početak oblikovanja književnog diskursa o hodanju odnosno upisala i hrvatski prinos u literaturu o hodanju, koja, osim spomenutih povijesnih studija, uključuje brojne tekstove različitih žanrovskih i modelativnih paradigmi: beletrističke, romaneskne, esejske, traktatske, popularno-znanstvene, lirske i druge tekstove koji kao (glavnu ili sporednu) temu odabiru upravo hodanje.

Hrvatski nakladnici taj će trend prepoznati početkom 2020-ih  godina: pratimo li, makar i površno, što se od literature o hodanju može naći na policama naših knjižara i knjižnica, vidimo da su od prije nekoliko godina u hrvatskim prijevodima dostupni neki klasici literature o hodanju. Već je spomenuta Grosova Filozofija hodanja u izdanju VBZ-a i prijevodu Mirjane Brabec, također spomenuti Thoreauov esej u prijevodu Svena Popovića izašao je kao zasebno izdanje na portalu Besplatne elektroničke knjige, u Frakturinom izdanju objavljeno je nekoliko naslova talijanskog autora Paula Cognettija, a prošle godine i neobična Šetnja Roberta Walsera u prijevodu Milana Soklića, Mozaik knjiga objavila je ove godine klasik Nan Shepherd Živa planina u prijevodu Branislava Oblučara, u Profilu je izašla lijepa proza o hodanju norveškog autora Erlina Kaggea (Hodati: korak po korak, 2020., prijevod Bekim Sejranović), Znanje objavljuje uspješnicu američke autorice s pseudonimom Cheryl Strayed pod naslovom Divljina o hodanju Stazom pacifičkih vrtova (2013., prijevod Nede Helene Jeny) po kojoj je 2014. snimljen filmski hit s Reese Whiterspoon u glavnoj ulozi, u izdanju nakladnika Fidipid objavljen je još jedan norveški autor Tomas Espedal s naslovom Hodati ili umijeće življenja jednog neobuzdanog i poetičnog života (2019., prijevod Munib Delalić), nakladnik Libricon specijalizirao se za literaturu o hodanju, planinarenju i putopise.

To je, dakako, još uvijek mali dio postojećeg brda knjiga o hodanju i pasionirani čitatelji/ce još se uvijek moraju dovijati kako da dođu do ponekog zanimljivog i važnog naslova neobjavljenog na hrvatskom, primjerice kultnog dnevnika Wernera Herzoga O hodanju po ledu iz 1978., u kojem piše o svojem obrednom hodanju iz Münchena do Pariza u zimu 1974. kako bi tim hodom spasio od smrti njemačku filmologinju Lottu Eisner, potom nekih naslova W. G. Sebalda koji piše o hodanju čak i ako je tema kojom se bavi neka posve druga ili pak obimne i raskošne studije o povijesti hodanja Rebecce Solnit. Dio je tih naslova dostupan, srećom, u prijevodu na srpski, te je Solnitina studija u srpskome prijevodu i povod ovome tekstu.

Za zainteresiranu čitateljicu, posebice ako je ujedno i ljubiteljica hodanja, pojava Popovićeva priručnika zajedno s Thoreauovim esejom davne 2009. godine, osim što je otvorila novo čitateljsko poglavlje, u isto je vrijeme i probudila dobro poznati osjećaj nejasne, amorfne kulturne nelagode s kojom se čitateljica, pa i dobrohotna, hrvala i naučila nositi već od prvih akulturacijskih paradigmi, nelagode koja se može razmjerno jednostavno sročiti u pitanje: zašto ova knjiga, ili, uostalom, bilo koja knjiga o hodanju, koja ga propagira kao transformativno i univerzalno ljudsko iskustvo, kao iskaz esencijalne ljudskosti, u mojem čitateljskom obzoru i u mojem hodačkom iskustvu, ne rezonira kako bi mogla?

Zašto zanesena, zagovaračka i propedeutička elaboracija o hodanju kao slobodi – slobodi kretanja, slobodi odabira, slobodi mišljenja – nekako uspijeva zaobići niz društvenih implikacija, primarno vezanih uz rod, kojima je hodanje kao praksa premreženo? Zašto je i hodanje, aktivnost koja se na prvi pogled doima toliko prirodnom da ne mora nužno biti zahvaćena kulturnim i društvenim okvirima, u literarnom kontekstu predstavljena kao univerzalno iskustvo ali upisana kao (isključivo) muško?

Spomenuti Thoreau u svojem eseju izravno poriče mogućnost povezivanja hodanja sa ženskim principom, eksplicitno formulirajući misao da u hodačkom univerzumu nema mjesta ženama. Ženskost je statična i nepomična, misli Thoreau, "prikovana za kuću" kako je to izrijekom sročio, i tu njegovo promišljanje o ženama i hodanju završava. "Kako ženski rod, koji je prikovan za kuću više nego muškarci, trpi sve to, ne znam, ali utemeljeno sumnjam da ih većina to uopće ne trpi." Thoreauu, naravno, nitko ne  osporava pravo da o hodanju piše kako želi, no i čitateljica ima pravo ne pristati na tekstualne ponude. Žene, međutim, nisu puno bolje prošle niti kod drugih autora, spominjanih i nespominjanih, koji su o hodanju promišljali i pisali, a eventualno žensko hodačko iskustvo, pa i njegovi potencijalni literarni tragovi, tijekom povijesti ostali su mahom nepoznati.

Jesu li žene u prošlosti hodale? Jesu li, kojim slučajem, o svojem hodanju i pisale? Ili je užitak hodanja i kontemplacije o njemu pridržan isključivo muškarcima? Trebalo je proći nekoliko stoljeća muškoga pisanja literature o hodanju dok se nisu pojavile prve autorice koje u pisanje o hodanju uvode i žensku perspektivu. Rebecca Solnit u tom je kontekstu pionirka te se njezina studija od drugih navedenih povijesti hodanja razlikuje, između ostaloga, i  po tome što je, pišući o hodanju kao kulturološkoj i historiografskoj temi, jasno istaknula rodni nesrazmjer u kontekstu historije hodanja, argumentirano predstavljajući procese koji su doveli do različitog reguliranja, restrikcija pa i penaliziranja ženskoga hodanja u prošlosti. 


***


Hod kroz povijest Rebecce Solnit krivudav je, nefokusiran, u svakome času voljan skrenuti pogled na druge, usputne fenomene koji prate hodanje. Podijeljeno u pet razmjerno amorfnih cjelina, ovo autorsko pisanje o hodanju prije upućuje na tematsku raskoš povezanu s hodanjem nego što iscrpljuje teme vezane uz hodanje u prošlosti. Solnitin pristup, međutim, precizno odražava metaforiku hodanja transponiranu u tekst: pisati o hodanju, čak i ako u naslovu prisvajate historiografsku metodologiju (povijest hodanja) neizostavno oponaša sve one osobitosti koje razlikuju hodanje kao način kretanja od drugih oblika bivanja u prostoru.

Hodamo na specifičan način – kao što je to na svojoj koži bolno iskusio animirani protagonist Dovnikovićeve Škole hodanja – a taj vlastiti način trasira naše mišljenje i našu relaciju prema svijetu, kako to Solnit eksplicitno elaborira i istovremeno implicitno artikulira strukturom i sadržajem svoje studije. Mislimo kao što hodamo i hodamo kao što mislimo, što je utvrdio još Honoré de Balzac u svojem karakteristično romantičarski pompoznom, posthumno objavljenom eseju-skici iz 1833. s odvažnim naslovom Teorija hodanja (Theorie de la demarche), u kojem je zaobilaznim putem i u retorički povišenoj intonaciji oblikovao tezu da je način hoda inherentan pojedinčevoj biti, da je u neku ruku hod čovjekova esencija. Solnit, premda se ne poziva na Balzaca, u svojoj studiji prilično izravno demonstrira komplementarne ideje. Njezina je misao određena ritmom hoda – izmjenom bržih i sporijih intervala, zastajkivanjem, zanesenim zaustavljanjem pred očaravajućim prizorima, zaobilaženjem i preskakanjem prepreka – i u pojedinim odjeljcima omeđena čitateljskim vremenom koje otprilike odgovara vremenu ugodne šetnje nepoznatim predjelom.

Uvodno, knjiga je trasirana poglavljem o povijesti bipedalizma i o prvim prahistorijskim hodačicama i hodačima. Dvonožno hodanje je među najranijim signalima ljudskosti, te Solnit traži odgovor na pitanje kako smo kao vrsta dospjeli do hoda. Jako je zanimljivo, da ne kažem signifikantno, na koje se sve načine u stručne i znanstvene diskurse o podrijetlu čovječanstva i njegova hoda upliću predrasude, što Solnit pokazuje u ovome dijelu: zaključci koje paleontolozi i paleoantropolozi donose o hodu hominida u velikoj su mjeri obilježeni stereotipnim razmišljanjima o društvenim rodnim ulogama, poput, primjerice, teorije o muškarcima lovcima i ženama skupljačicama, ali i bizarnije teorije o uspravnom dvonožnom hodanju kao načinu da se istakne muškarčev penis i na taj način ustraše suparnici i impresioniraju ženske jedinke u zajednici.

Solnit donosi pregled različitih razmišljanja o podrijetlu bipedalizma i teorija o ulozi i važnosti hodanja, prateći interesantan zamišljeni luk od prvih naznake te teme u znanstvenim perspektivama do suvremenih promišljanja o hodanju koja uz paleoantropologiju, anatomiju i arheologiju uključuju i filozofiju i psihologiju. S takvim početkom, gotovo se doima prirodnim što je nastavak njezine potrage za hodanjem u prošlosti posvećen hodanju kao ritualu i religijskom, obrednom postupku. U poglavlju koje slijedi Solnit se bavi temom hodočašća koja se od vremena nastanka Solnitine knjige prometnula u jedan od najčešće tematiziranih oblika hodanja u nespecijaliziranom, javnom govoru. Popularnost hodočasničkih puteva i dugotrajnog, ritualnog i religijskog pješačenja u posljednje je vrijeme sve veća, a, prema nepouzdanim i neažuriranim statističkim podacima udruge Camino Hrvatska – udruge koja priprema i podržava hodočasnice i hodočasnike iz Hrvatske na oko 800 km dugom tzv. Putu svetog Jakova u Španjolskoj do svetišta Santiago de Compostela – godišnje na taj put krene više stotina ljudi iz Hrvatske, pri čemu broj znatno raste svake godine.

Hodočašće je naglašeno spiritualno, ali istovremeno i tjelesno iskustvo, što Solnit interpretira kao eksplicitnu, gotovo najdoslovniju figuru ljudskosti: "Čovek koji, korak za korakom, polako tabana dugim putem prema nekom udaljenom mestu jeste jedna od univerzalnih slika koje na najupečatljiviji način pokazuju što znači biti čovek, predstavljajući ga kao malog i usamljenog pojedinca u velikom svetu, zavisnog od izdržljivosti svoga tela i snage svoje volje." (57) Prožetost, simultanost duhovnog i tjelesnog sabijena u hodočasničkom senzibilitetu metonimijska je refleksija ljudskoga, te se rastuća popularnost hodočasničkih praksi i njihovoga oponašanja u nespiritualnim rutama, šetnjama i iskustvima hodanja može čitati i u tom ključu – transgresije svetoga prema profanom, religijskog prema spiritualnom.

Unekoliko sličan sentiment artikulirao je Bruce Chatwin u svojoj Patagoniji kad na pitanje kojoj religiji pripada odgovara: "Moj bog je bog hodača. Ako hodate dovoljno dugo, vjerojatno nećete imati potrebe za drugim bogom." Ovaj proces Solnit ilustrira figurama modernih, sekularnih hodočasnika koji provode život hodajući kako bi promicali neku ideju ili zagovarali neke promjene; Solnit navodi primjer tzv. Mirovne hodočasnice koju naziva autentičnom američkom figurom, a koja je u drugoj polovici 20. stoljeća provela dvadeset i osam godina života hodajući po Americi i zagovarajući svjetski mir.

Na ovo se poglavlje izvrsno nadovezuje poglavlje o hodanju kao simboličkoj praksi, u Solnitinom tumačenju oprimjerenoj metaforom labirinta. Ni u hrvatskom ni u srpskom jeziku ne postoji distinkcija između engleskih riječi maze (koloplet staza koje se granaju i ne vode do središta, s više mogućih ulaza i izlaza) i labyrinth (ograđeni prostor čije isprepletene staze vode do središta), pa je ovo poglavlje u srpskom prijevodu donekle zbunjujuće; Solnit u ovome dijelu kreativno traga za ekspresijama čovjekovog simboličnog hoda nalazeći ih u različitim prostornim i društvenim okružjima – od songlines australskih starosjedilaca preko katoličkog križnog puta, potom promenadnih šetnji u okviru rituala udvaranja, te naposljetku različitih imaginarnih, književnih ili umjetničkih hodanja ili šetnji koje transponiraju duhovno u fizičko imaginiranjem prostora (od čega je možda najpoznatiji primjer Danteovo prostorno imaginiranje pakla, čistilišta i raja). Ovim je poglavljem zatvorena prva cjelina koja je, usprkos naslovno obećanoj povijesnoj prizmi, hodanje zacrtala kao transpovijesnu temu.

Povijesna se perspektiva, međutim, uvodi u drugoj cjelini, prikladno naslovljenoj Iz vrta u divljinu, čija je središnja tema priča o promjenjivim pješačkim i hodalačkim modama od kraja 18. stoljeća. Premda je hodanje od civilizacijskih početaka za najneprivilegiranije slojeve često ako ne i uvijek jedini mogući oblik kretanja, prevaljivanja čak i velikih razdaljina, u povijesnom pogledu hodanje će postati atraktivno kao kulturna pojava i kao historiografska tema tek kad ga otkriju privilegiraniji slojevi i to kao aktivnost dokolice. To se zbiva, prema Solnit, u europskom kasnom 18. stoljeću, s engleskim romantičarima i njihovim francuskim i njemačkim suvremenicima. "Onaj ko bi se zaputio javnim drumom vrlo je verovatno bio ili puki siromah ili neka secikesa, makar je tako bilo do sedamdesetih godina XVIII veka, kada su neki učenjaci i ekscentrici počeli da idu drumovima iz zadovoljstva", tvrdi Solnit o engleskim prilikama, lijepo prikazujući dijalektiku prošlosti i pisanja o njoj: povijest hodanja kao važnu će točku odabrati kraj 18. stoljeća i kulturnu aktivnost Williama Wordswortha, zanemarujući prethodna stoljeća "potucanja po drumovima" onih koji o tome nisu mogli ostaviti pisanoga traga.

Wordsworth je nesumnjivo kumovao procesu koji se odražava u naslovu poglavlja – izlasku privilegiranih društvenih slojeva iz ograđenog vrta u divljinu i romantizaciji, idolizaciji prirode koja započinje početkom 19. stoljeća. Solnit o tim procesima piše izrazito interesantno, uzimajući brata i sestru Williama i Dorothy Wordsworth kao polazišne figure u procesu koji je započeo simboličkim izlaskom iz vrta – kultiviranog prostora – u divljinu, procesu veličanja prirode kao hodalačke pozornice koji je kulminirao figuracijom i simbolizacijom hodanja u prirodi kao estetskog čina.

Ovaj je trenutak prekretnica u hodačkoj povijesti, čas kada hodanje od uobičajenog oblika kretanja postaje iskustvo. Europski romantičari i njihovi oponašatelji i nasljednici od kasnog 18. pa do kasnog 19. stoljeća svojim hodanjem prirodom i s time povezanim praksama i običajima nisu utjecali samo na kulturni, nego i na društveno-politički obzor, što Solnit ilustrira borbom hodača za slobodni prolaz privatnim posjedima u Britaniji. Priroda je, kaže ona, u 18. stoljeću bila predmet estetskog kulta za najbogatije, krajem toga stoljeća prerasta u svojevrstan radikalan pokret simbolično realiziran romantičarskom književnošću, a do sredine 19. stoljeća prometnula se u "priznatu religiju za srednji stalež, a u Engleskoj znatno više nego u Sjedinjenim Državama takođe i za veliko deo radničke klase." (122) Ako je priroda religija, hodanje je njezin središnji obred, zaključuje Solnit.

U ovom poglavlju piše i o ženskome hodanju, i to u povijesnoj realnosti ali i u književnosti, navodeći nekoliko primjera engleske kanonske literature u tome periodu u kojima žene i djevojke odabiru hodanje kao aktivnost dokolice ili kontemplacije, poput, primjerice, pojedinih heroina romanesknog korpusa Jane Austen. Na taj se motiv nadovezuje i odlično poglavlje o svojevrsnom kanonu literature o hodanju u kojem se navodi niz autora među kojima su i neki spomenuti u uvodnom dijelu, i prati promjenjiva moda pisanja o hodanju koja, nakon filozofskih početaka još u 18. stoljeću nastavlja predodžbom o jednostavnosti hodanja ili o hodanju kao pojednostavljivanju oblikovanom u formi eseja, da bi postupno prešla u idealizaciju dalekoga (s usponom literature o dugim pješačkim rutama i trasiranjem puteva kroz neprohodna prostranstva, mahom u Americi, ali i u Australiji i Africi, o čemu piše Fyonna Campbell), ekstremnoga ili nekonvencionalnoga.

Autori/ce koje Solnit navodi – William Hazlitt, Thoreau, Robert Louis Stevenson, Bruce Chatwin, Flora Thompson, Alexandra David-Néel, John Muir, Charles F. Lummis, Peter Jenkins, Robyn Davidson, Ffyona Campbell, Alan Booth – hrvatskoj su čitateljici možda i poznati, no njihova literatura o pješačenju uglavnom (s iznimkom Thoreaua i Chatwina) nije dostupna na hrvatskom te nam preostaje pouzdati se u Solnitine interpretacije. Sudeći po njima, najradije bih čitala Robyn Davidson i njezin izvještaj o hodanju po Australiji u 1970-im godinama.

Ova je cjelina zaokružena poglavljem o planinarenju kao zasebnoj niši unutar povijesti hodanja (u kojoj i hrvatska književnost ima ponešto udjela, s obzirom na stanovit broj pisaca i spisateljica planinara/planinarki) te, u posljednjem dijelu, poglavljem o hodačkim klubovima i organizacijama koji od početka 20. stoljeća hodanju u prirodu pridaju auru produhovljenja, iscjeljenja i avanture, da bi potom postali i društvene pa čak i političke činjenice, s predznakom pozitivnim – u kontekstu engleske borbe za javni prostor i slobodu hodanja u prirodi – ili pak negativnim – primjerice u kontekstu njemačke militarizacije i politizacije mladih u predvečerje Drugog svjetskog rata. No, kako to sažima Solnit, pojedini nacionalni pokreti i grupiranja oko hodanja nisu uspijevali uspostaviti ideološki monopol nad hodanjem jer se hodanje dugoročno ipak opire takvoj vrsti instrumentalizacije. Uostalom, hodački pokreti propadaju, a hodanje ne gubi svoju kohezivnu snagu. 


***


Treća cjelina, meni ujedno i najdraža, bavi se 19. i 20. stoljećem i novim prostorima za hodanje – gradovima. U ovoj se temi sjajno iskazuje Solnitina retorička i misaona opremljenost kojom se hvata ukoštac s velikom kulturološkom i historiografskom temom, unoseći u nju pionirski i žensku perspektivu. Lucidno uspostavljajući paralelu između hodanja u prirodi i gradske šetnje, Solnit ključnu razliku vidi u odnosu cjeline i detalja: hodač/ica u prirodi upija veću sliku, očaran/a je cjelinom, osjećajem cjelovitosti i kontinuiteta, dok hodanje gradom afirmira detalj, sitnice, posebne trenutke, iznenadna otkrića… Privlačnost grada i gradske ulice kao hodačkog poprišta, formulira Solnit, leži u pretapanju i prožimanju svrhovitosti i epifanije ("…the magic of the street is the mingling of the errand and the epiphany").

Hodanje gradom, osobito devetnaestostoljetnim, postaje filozofskom i književno-teorijskom temom sredinom 20. stoljeća, s nedovršenim magnum opus Waltera Benjamina o pariškim arkadama i figuri flâneura koju je oblikovao, interpretirao i definirao u svojim Passagenwerke u kojima titulira Pariz kao prijestolnicu 19. stoljeća. Pojam flâneur, čije se podrijetlo veže uz posthumno (1869.) objavljenu zbirku poetskih zapisa i pjesama u prozi Spleen Pariza Charlesa Baudelairea odnosno njegov esej Slikar modernog života (1863.), predstavlja jednu od simboličnih figura moderniteta – riječ je o gradskome hodaču, dokonom dobrostojećem muškarcu, koji luta devetnaestostoljetnim urbanim prostorima i u svojem "flaniranju", besciljnom i društveno nefunkcionalnom lutanju, razvija visokoperceptivne, umjetničke afinitete.

Flâneur je figura mnoštva, on koristi utočište anonimnosti u novorastućim gradovima, simbolizira posvajanje javnoga prostora i artikulaciju moderne kulture u transformativnoj retorici gradske prostornosti. Flâneurom su se, na različitim razinama i s promjenjivim uspjehom, bavili mnogi, u kontekstu književne teorije, likovne umjetnosti, teorije kulture i kulturne historiografije a to će proučavanje flanerizma u kulturnoj povijesti europskog fin de sièclea utjecati i na porast teorijskog i analitičkog zanimanja za reprezentacijski rodni nesrazmjer moderniteta. Flâneur je privilegiran, u prvome redu, svojim klasnim položajem koji mu omogućuje duga razdoblja urbane dokolice u kojima će se zbivati njegove kreativne flanerske refleksije; no privilegiran je i svojim rodom: kulturna povijest ne bilježi flâneuse, potencijalnu žensku inkarnaciju flâneura.

Europski devetnaestostoljetni gradovi kao kulturna poprišta, ali i kao realni povijesni prostori, ne podržavaju ženu na ulici: možda je najpoznatija ilustracija devetnaestostoljetnog neraspoloženja prema ženi na ulici primjedba George Sand o užitku prolaženja gradom u muškoj odjeći, koja joj nije samo olakšala kretanje ulicama zbog svoje udobnosti i praktičnosti, nego i omogućila anonimnost i neprimjetnost u gomili, upravo ona flanerska obilježja koja su flâneura i ucrtala na kulturno-povijesnu kartu Europe.

Za razliku od toga, eventualna flâneuse ne može održati anonimnost: ona je u gomili istaknuta, obilježena svojom ženskošću, konstituirana ponajprije muškim pogledom. Solnit u svojoj studiji traga upravo za njom, za flâneuse koju ni običaji, norme, pravila, kazne ni zakoni ipak nisu mogli otjerati s ulice. Već na početku poglavlja o urbanome hodanju autorica ističe imagološku i lingvističko-vernakularnu razliku s obzirom na mušku i žensku prisutnost na ulici, koju ovdje navodim prema srpskom prijevodu Solnitine studije:

"Sama reč ulica nosi neki opor, magičan prizvuk, u kojem se krije ono nisko, prosto, erotsko, opasno, revolucionarno. Muškarac sa ulice, uličar, samo je mangup, dok je devojka sa ulice, uličarka, javna žena, koja prodaje svoje telo za novac. Deca sa ulice su gulanferi, prosjaci, šalabajzeri, a momci odrasli na ulici heroji ulice ili asfalta. Za mnoge je ulica škola života gdje se stiče ulična mudrost, veština snalaženja i preživljavanja u velikom gradu. (...) Zakonske mere, društveni običaji kojih su se pridržavali i muškarci i žene, kao i stalna opasnost od telesnog napastovanja i silovanja – sve je to ograničavalo slobodu žene da se šeta gde i kada bi ona to želela. (Ženske haljine i ostali modni detalji – visoke potpetice, uske i lomne cipele, korseti i mideri, kabaste ili preuske suknje, krojene od materijala koji se lako cepaju, velovi koji smetaju pri gledanju – sve su to bili načini na koje su društveni običaji gušili žene ništa manje efikasno nego što su to činili zakoni i strah.)" (232)

Pa ipak, žene su šetale: čak i usputan pogled u povijest gradova pokazuje da su, uz regulirane, kultivirane promenadne šetnje koje postaju popularne u gradovima tijekom 19. stoljeća, žene kretale gradom usprkos prijetnjama i strahu, bilo iz nužde ili iz užitka. Čak ni oštre kazne nisu mogle spriječiti žensko osvajanje slobode; ni sudbina nesretne devetnaestogodišnje Caroline Wyburgh koja je godine 1870. u gradu Chathamu u engleskoj grofoviji Kent prošetala gradom u pratnji mladoga vojnika i za to temeljem Zakona o prenosivim bolestima pretrpjela strašne, brutalne fizičke i psihičke posljedice, koju Solnit navodi kao tragičan primjer regulacije ženskoga hodanja tijekom 19. stoljeća, nije obeshrabrila žensku volju za hodanjem po gradu. Literatura i povijest do sredine 20. stoljeća emancipirat će žensku urbanu mobilnost, uključujući i hodanje. Zanimljivo je da Solnit ovu mračnu gradsku povijest detektira u specifičnim i tipičnim načinima pisanja o gradskome hodanju: London i New York, tvrdi ona, iznjedrili su vlastite verzije kulture hodanja i njihove velike povijesti hodanja mahom su priče o noći i opasnostima, ne o veseloj i šarenoj dnevnoj uličnoj gunguli. 

Hodanje gradom, također, povezano je i s ophodnim i protestnim šetnjama ili marševima čija je simbolična i stvarna politička snaga sadržana i u metonimiji ulice kao sirove političke sile koja ima ne samo simboličku transformativnu nego i realnu političku moć. Solnit, pišući o ulici kao poprištu građanskoga nezadovoljstva, osjećaj sudjelovanja u masovnim uličnim protestima i snažan dojam o simboličnom vlasništvu nad ulicom, o masovnom samo-ovlašćivanju zauzimanjem uličnoga prostora uspoređuje s religijskim iskustvom.

"To su trenuci kada se čovek oseća kao da neveliko polje njegovog ličnog identiteta najednom biva preplavljeno golemim povodnjem koji sa sobom nosi velike kolektivne žudnje i trvenja i koji ovo polje tako temeljito iščisti da čovek više ne oseća strah i ne gleda samog sebe dok ga nosi taj veliki talas protesta. To su trenuci kada pojedinac otkrije da postoje drugi koji dele njegove snove, kada strah biva nadvladan idealizmom ili srdžbom, kada se ljudi osete iznenađeni snagom u sebi, kada postaju heroji." (227)

To su, također, trenuci kada ulica pobjeđuje, a pobjeda je izborena hodanjem. Cjelina Solnitine studije posvećena hodanju gradom uistinu lucidno prezentira gradsku dvojnost, sposobnost grada da očuva individualnost pojedinca i da generira zajedništvo – to gradsko obilježje koje predstavlja ambivalenciju ulice, njezinu dihotomiju, istovremenost svrhovitosti i epifanije.

Sljedeća je cjelina u knjizi okrenuta dokidanju prostornosti u suvremenom američkom društvu koje svoje prostorno organiziranje temelji na nemjestima, suspendirajući mobilno iskustvo urbanosti u korist automobilizirane suburbije i potirući okoliš u korist apstraktnoga kretanja na trakama za hodanje u bezokolišnim teretanama. Posljednja je tema u knjizi hodanje kao umjetnost: artistička peripatetika u najraznovrsnijim formama, od meni najdraže Situacionističke internacionale i njihove teorije psihogeografije sredinom 20. stoljeća, preko umjetnika performansa poput Richarda Longa, Hamisha Fultona, Stanleyja Brouwna koji hodanje vide kao umjetnički alat, pa sve do Marine Abramović i Ulaya s njihovim performativnim hodom Ljubavnici: hod po Velikom zidu iz 1988. Umjetnost hodanja, kako razabiremo iz Solnitine interpretacije, hodanje češće transponira u dramatičnom, nego u sublimnom modusu.

Solnitina knjiga, premda joj, dakako, možemo ponešto i prigovoriti (poput nezainteresiranosti za konkretnu višestoljetnu povijest hodanja neprivilegiranih društvenih slojeva) jednostavno je uzbudljiva – uzbudljiva kao štivo i kao hodanje. Njezin je hod kroz prošlost – na kojem se ponavlja simbolična povijesna preobrazba hodanja od načina kretanja u estetsko iskustvo – vrludav, mjestimice možda malo teže prohodan ili zahtjevniji, no većim dijelom puta okrepljujuć i opojan. U kanonu literature o hodanju na visokom je mjestu poznata Benjaminova rečenica o lutanju gradom kao specifičnoj vještini (*3) s posebnim okusom za osjećaj izgubljenosti; Solnit u pisanju o hodanju postiže upravo taj čitateljski osjećaj vrtoglavog, slatkog nesnalaženja, lutanja u kojem se stapaju poznato i spoznajno.


Fusnote (*):

1) Knjiga Wanderlust: a history of walking Rebecce Solnit objavljena je 2000. godine i time je najavila trend povijesnog pisanja o hodanju. Nakon nje još je nekoliko autora napisalo povijesti hodanja: knjiga Josepha A. Amatoa On Foot: A history of walking objavljena je 2004. i od svih je dostupnih povijesti hodanja najdiscipliniranija u metodološkom smislu te najbliža historigrafskom pristupu. Kerry Segrave piše o povijesti hodanja u Americi u 20. stoljeću u popularno-znanstvenoj studiji America on Foot: Walking and Pedestrianism in 20th Century, objavljenoj 2006. Dvije godine nakon njega studiju o povijesti hodanja objavljuje Geoff Nicholson (The lost Art of Walking: The History, Science and Literature on Pedestrianism, 2008.). Prve njemačke (Johann-Günther König, Zu Fuß: Eine Geschichte des Gehens, 2014. ) i francuske (Antoine de Baecque, Une historie de la marche, 2016.) povijesti hodanje izlaze nakon 2010. godina, a od sredine toga desetljeća pojavljuju se i prve specijalizirane povijesti hodanja, npr. ženskog hodanja ili ritualnog hodanja i dr. 

2) Studija je objavljena 2021. u hrvatskom prijevodu u izdanju VBZ-a pod naslovom Filozofija hodanja.

3) Rečenicu, napisanu u poglavlju Tiergarten u Benjaminovom nostalgičnom Berlinskom djetinjstvu devetstote objavljenom 1928. navodim u originalu ("Sich in einer Stadt nicht zurechtfinden heißt nicht viel. In einer Stadt sich aber zu verirren, wie man in einem Walde sich verirrt, braucht Schulung."), u engleskoj verziji iz Solnitine studije ("Not to find one’s way in a city may well be uninteresting and banal. It requires ignorance – nothing more. But to lose oneself in a city – as one loses oneself in a forest – that calls for quite a different schooling.") te u hrvatskom prijevodu Sanje Lovrenčić iz knjige objavljene u nakladi Malih zvona ("Nije vrijedno spomena ne snalaziti se u nekom gradu. Ali se treba znati izgubiti u gradu kao u šumi.").


O autorici:

Dubravka Zima zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica. Predaje kolegije iz hrvatske dječje književnosti, hrvatske nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti. U znanstvenom se radu bavi dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama. Objavila je knjige "Ivana Brlić-Mažuranić" (2001.), "Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu" (2011.), "Uvod u dječju književnost" (u suautorstvu s Marijanom Hameršak, 2015.), "Praksa svijeta: biografija Ivane Brlić-Mažuranić" (2019.) i "Djevojka u gradu: djevojaštvo u 19. stoljeću" (2022.).