Majke i kćeri: arheologija odnosa

Piše Danijela Lugarić Vukas

U svojoj knjizi The Female Complaint (2008) američka kulturna teoretičarka Lauren Berlant piše o ambivalencijama intimnosti. Što to znači? Bliski odnosi, tvrdi Berlant, obilježeni su stalnim osciliranjem između želje da budemo poznati i želje da nešto od nas ipak ostane nepoznato; između približavanja i odmicanja. U intimnosti, zaključuje Berlant, postoji stanovita "ekstimnost" (extimacy, Berlant 2008: 173), izvanjskost ili stranost onoga što nam je najbliskije.

Premda Berlant govori prvenstveno iz perspektive specifičnosti sjevernoameričke kulture i svoje zaključke temelji na primjerima iz anglojezične književnosti, njezino odbijanje da tretira intimnost kao jednostavno područje autentičnosti, neposrednosti i blizine, kao i propitivanje kako nastaju i opstaju konvencije intimnosti (pod kojima ona podrazumijeva kulturne scenarije prema kojima zamišljamo kako bi ljubav, obitelj i ženski život trebali izgledati), potaknulo me da tri nedavno objavljena romana, Moje utočište i moja oluja (Mother Mary Comes to Me, 2025) Arundhati Roy, Rana (2021; u prijevodu 2025) Oksane Vasjakine i Materina (2026) Maše Kolanović, pročitam iz vizure jednog, čini se, vrlo zanimljivog pitanja: postoji li takva ekstimnost (i) u odnosima majki i kćeri? Iz čega ona proizlazi? Što približavanje i odmicanje radi s ljubavlju između majki i kćeri?

Sva tri romana (Royin i Vasjakinin iz perspektiva kćeri, a Kolanovićin iz perspektive majke) tematiziraju jedan od svakako najzanimljivijih aspekata teme majčinsko-kćerinskih odnosa: naime, u svima se ta ljubav ili – riječima Andree Zlatar – "su-osjećanje" (Zlatar 2004: 110), prikazuje kroz neku vrstu distance – prostorne, emocionalne i/ili one koju proizvodi smrt (u romanima Roy i Vasjakine).

U svakodnevnom razumijevanju ljubavi i intimnosti prostorna i emocionalna blizina gotovo se uvijek poistovjećuju: voljeti nekog znači biti mu/joj blizu i htjeti njegovu/njezinu prisutnost; znači dijeliti ili barem htjeti dijeliti zajedničko vrijeme i prostor. U predodžbama o majčinskoj ljubavi blizina zadobiva osobitu težinu: majčinska se ljubav zamišlja i mjeri kroz fizičku i emocionalnu prisutnost, dostupnost i trajnu usmjerenost na dijete. Sva tri romana izokreću tu pretpostavku jer u njima distanca, u određenom smislu, postaje uvjet autentičnije intimnosti. Tek kada se između majke i kćeri otvori razmak, druga može postati vidljiva kao druga – majka izvan funkcije majke, a kći izvan funkcije kćeri. Tada se, međutim, razotkrivaju još dublje ambivalencije: distanca je nužna kako bi druga osoba postala vidljiva kao druga, premda ona nikada ne može postati potpuna vanjska sebstvu.

Upravo taj paradoks Oksana Vasjakina sažima u predodžbi o majci kao "neotuđivoj rani" (Vasjakina 2025: 25). Majka je rana jer odnos s njom ostavlja trag koji se ne može odvojiti od subjekta (kćeri), ali je i neotuđiva jer je ona ono od čega se subjekt sastoji, dakle ono što se ne može predati, odbaciti, odvojiti od sebe, učiniti potpuno vanjskim. Kako se, onda, udaljiti od nekoga od koga se zapravo nikada ne možemo potpuno odvojiti? I što takva nemogućnost potpunog odvajanja čini ljubavi između majki i kćeri?

Roman proslavljene indijske spisateljice u kojem pripovjedačica, nakon majčine smrti, opisuje – kako se na koricama knjige navodi – "trnovitu ljubav" i "surovu milost" njezine ljubavi, već samim naslovom, Moje utočište i moja oluja, problematiku prostora, sila privlačenja i odbijanja, istura u prvi plan: majka je utočište, ona koja obuhvaća i štiti, ali i oluja, tj. ona koja taj isti prostor utočišta čini nenastanjivim. U tom se romanu distanca pojavljuje prije svega kao zaštitni mehanizam, pa pripovjedačica govori, opisujući svoj odlazak na studij arhitekture u New Delhi, "Majku nisam napustila zato što je nisam voljela, nego da bih je mogla nastaviti voljeti" (Roy 2025: 15).

Odlazak pritom, međutim, nije linearna i jednosmjerna emancipacija kojom kći stječe svoju potpunu samostalnost činom fizičkog prekida veze s majkom. Upravo suprotno, fizički odlazak omogućuje drukčiji oblik bliskosti: nakon njihova krhkog ponovnog susreta (16), pripovjedačica se majci vraća kao već odrasla žena koja je sada može promatrati ne samo kao svoju majku nego i kao drugu ženu, složenu i proturječnu poput svakog ljudskog bića pa navodi da ju je promatrala "s ljubavlju i divljenjem – i popriličnom nelagodom" (16).

Distanca tako omogućuje promjenu perspektive: majka prestaje biti samo "moja majka" i postaje "gospođa Roy", odnosno žena s vlastitom poviješću, ambicijama, karizmom, političkim uvjerenjima i profesionalnim životom. Takva deidealizacija u Royinoj memoarskoj knjizi nije čin prokazivanja "loše" majke, nego gesta kojom je se oslobađa od mitske funkcije Majke kao one koja zna, osjeća, razumije, prisutna je i daje sve od sebe. Tek s udaljenosti kći je, čini se, može voljeti drukčije: "Dok sam bila dijete, voljela sam je iracionalno, bespomoćno, bojažljivo, potpuno, poput sve djece. Kao odrasla osoba pokušala sam je voljeti smireno, racionalno i sa sigurne udaljenosti" (16-17).

Razlika između tih dvaju oblika ljubavi, djevojačke i zrele, u Royinom se romanu gotovo doslovno upisuje u tijelo. Za majčinih astmatičnih napadaja djevojčica je pokušala "disati umjesto nje": "Pretvarala bih se u njezina pluća. Njezino tijelo. Vezala sam se uz nju na načine kojih uopće nije bila svjesna. Postala sam jedan od njezinih hrabrih organa, tajni operativac, udisala sam svoj život u nju" (39).

Odlaskom na studij događa se obrnuti proces: "Pluća su mi se vratila natrag u tijelo i disala su samo za mene" (69). Separacija je ovdje prikazana kao fiziološko razdvajanje dvaju organizama: kći mora "prisvojiti" vlastite organe kako bi mogla postojati izvan majčina. No upravo se na tom mjestu logika separacije usložnjava. Ako je odlazak od majke omogućio kćeri da ponovno prisvoji svoje tijelo i uspostavi granicu između "mene" i "nje", zašto majčina smrt tu granicu ne dovršava? Zašto se nakon majčine smrti kći osjeća kao da se "vrti neusidreno u svemiru bez koordinata" (312)?

Sličnu artikulaciju ideje da majčin konačan odlazak razotkriva do koje je mjere kćerin svijet dubinski organiziran samom činjenicom majčina postojanja nalazimo i u autofikcionalnom romanu Rana Oksane Vasjakine: "Osjećala sam majku kao prostor. Kao matricu. Mjesto. Nakon njezine je smrti to mjesto nestalo" (Vasjakina 2025: 71). Majčina smrt znači i nestanak složene simboličke mreže „koja je omogućila snalaženje na terenu“, pa pripovjedačica ostaje "u praznom svijetu bez imena i značenja" (71). Smrt uzrokuje konačnu fizičku separaciju, ali istodobno otkriva nemogućnost kćerina potpunog odvajanja od majke jer "Ništa je ne može pretvoriti u prazninu. Ona je i dalje pohranjena u meni (…). Kao da je moj neotuđiv i neophodan organ. (…) Ona je moja neotuđiva rana. Rana nije od toga što nije ostala živa, nego od toga što je uopće bila" (25).

Formulacija "neotuđive rane" precizno pogađa ambivalentnosti oko kojih je strukturiran Vasjakinin roman: majka je istodobno u potpunosti odsutna, ali ju je nemoguće odstraniti iz kćerina sebstva. 

Oko majke se, i nakon njezine smrti, oblikuje kćerin identitet: konačno, smrću majke kći ne gubi samo osobu nego i odnos koji ju je konstruirao kao kćer. Proces žalovanja stoga je istodobno pokušaj i opraštanja od majke i približavanja njoj: majčina smrt ukida stvarni odnos između dviju osoba, ali ne ukida kćerinu poziciju unutar odnosa koji ju je oblikovao. U tom smislu smrt ne završava odnos, nego tek ukida mogućnost da se udaljenost između majke i kćeri i dalje regulira u stvarnom, fizičkom prostoru.

Roman Materina Maše Kolanović problemu distance prilazi iz posve drukčije perspektive: u romanu nema ni smrti ni konačnog odlaska – rastavljena majka pripovijeda o tjednu koji provodi bez osmogodišnje kćeri, koja je otišla na ljetovanje sa svojim ocem. Međutim, upravo privremenost te odsutnosti čini roman zanimljivim za pitanje majčinsko-kćerinske intimnosti: što se događa s majkom kada predmet njezine svakodnevne brige nestane iz vidokruga, premda samo nakratko?

Svakodnevna blizina stapa ljubav s konkretnim praksama majčinske skrbi: organiziranjem, čekanjem, ispraćanjem, brigom, frustracijom i umorom. Za razliku od toga, nakon kćerina odlaska pripovjedačica navodi: “Ima već gotovo sat vremena otkako si otišla sa svojim malim ruksakom u obliku tuljana. Ja ne znam točno gdje sam. Ni na nebu, ni na zemlji, zarobljena negdje između na visokom katu našeg nebodera. (…) Ti postaješ manja i manja sve do veličine točke koja je nekoć plutala svemirom moje utrobe. Bila si jednom zatočen i dobro poznat podstanar u mome tijelu, a sad dolaziš i odlaziš iz stana samostalno” (Kolanović 2026: 9).

Pripovjedačica ovdje povezuje dvije udaljenosti među kojima se nalazi osam godina: prvotno tjelesno jedinstvo i sadašnju mogućnost kćeri da samostalno odlazi. Majčinstvo se iz te perspektive nadaje kao priča o postupnom povećavanju razmaka između dvaju tijela koja su jednom bila jedno. 

No – kao i u romanima Arundhati Roy i Oksane Vasjakine – ni ovdje fizička odsutnost ne podrazumijeva odsutnost odnosa. Upravo suprotno, i dok izbiva, kći zaposjeda majčin prostor i vrijeme: stan se bez nje pretvara u “mračnu i pustu špilju”, vrijeme gotovo da prestaje protjecati (10), a majka nadomješta brigu za kćer brigom za Tamagochija.

Osim toga, i u Materini se odsutnost izražava kao gubitak orijentacije: Roy je nakon majčine smrti "neusidrena u svemiru bez koordinata", Vasjakina gubi "simboličku mrežu", dok Kolanovićina pripovjedačica ubrzo nakon kćerina odlaska "ne zna točno gdje je". Razmjeri tih odsutnosti su, dakako, neusporedivi, ali sva otkrivaju nešto u svojoj suštini slično: majka i kći nisu samo objekti ljubavi nego i koordinate iz kojih subjekt određuje vlastito mjesto u svijetu.

Paralele među trima tekstovima, međutim, ne staju na prostornom imaginariju i gubitku koordinata: sva tri posežu i za izrazito organskim, tjelesnim metaforama. Boraveći sama u Materini, odnosno njihovom obiteljskom domu, pripovjedačica govori: “Sada bih te najradije nazvala da ti kažem: ‘hej, vrati se, zaboravila si nešto jako važno’. Onda bih ti s prozora bacila svoje iščupano srce, krvavo i zavezano u plastičnu vrećicu u kojoj bi se spuštalo prema tebi s ove visine kao padobranom” (10).

Kako je ranije rečeno, u Royinom memoaru kći postaje majčino plućno krilo koje tek separacijom vraća sebi, dok u Vasjakininoj Rani majka ostaje u kćeri poput “neophodnog organa” (Vasjakina 2025: 25). U Kolanovićinoj pak Materini majka zamišlja (premda s namjernom dozom humora i karikaturalnosti) vlastito srce kao organ koji bi mogla poslati za odsutnom kćeri.

Organi u tim romanima kao da ne poštuju granice tijela: prelaze iz jednog u drugo, vraćaju se, ostaju pohranjeni u drugome ili se fantazmatski šalju za njim, pri čemu se tjelesne metafore pojavljuju upravo ondje gdje se granica između dvaju tijela mora ponovno uspostaviti. Tijelo (majčino i/ili kćerino) doslovno pita: što je moje, a što tvoje? Ili, gdje završavam ja, a počinješ ti?

Zbog te nerazmrsivosti tjelesnog i tekstualnog ovi se romani mogu čitati i na tragovima istraživanja Andree Zlatar, koja je od studija o autobiografiji do Teksta, tijela, traume i autobiografskih zapisa ustrajno pokazivala da tijelo – ta "vlastita kutija sjećanja" (Zlatar 2004: 104) – nije tek predmet pripovijedanja nego jedno od mjesta na kojima se sebstvo tekstualno oblikuje i proizvodi: tekstovi su, konačno, "crteži s kože" (105). Pitanje "gdje završavam ja, a počinješ ti" zato je istodobno i tjelesno i pripovjedno pitanje, a granica između majke i kćeri je istodobno i granica dvaju tijela i granica dvaju subjekata koju pripovijedanje pokušava uspostaviti.

Svakodnevnu i repetitivnu narav odvajanja Marianne Hirsch, u svojoj sada već klasičnoj studiji The Mother/Daughter Plot, prepoznaje u mitu o Demetri i Perzefoni: kći odlazi, vraća se i ponovno odlazi. Nasuprot edipovskome modelu velikog reza, separacija u majčinsko-kćerinskim odnosima ima cikličku temporalnost. Ni u analiziranim romanima, kao ni u Hirschinu modelu, odvajanje nije jedan događaj kojim dijete jednom zauvijek napušta majku, nego ciklički proces približavanja i udaljavanja.

Jessica Benjamin takav razmak, u knjizi Like Subjects, Love Objects, naziva uvjetom priznanja drugoga kao zasebnog središta subjektivnosti: “Kada drugoga koji postoji izvan nas prepoznamo kao zasebno i ravnopravno središte subjektivnosti, prepoznajemo ga kao 'subjekt poput nas'“ (Benjamin 1995: 7).

No ove tri knjige istodobno otkrivaju granicu takvog modela: što ako drugoga moramo priznati kao drugoga premda on nikada nije posve prestao biti dijelom nas? Točno je da distanca otvara mogućnost da majka ne prisvoji kćer i da kći ne reducira majku na funkciju “moje majke”, ali nijedan od ovih romana ne pretpostavlja da se separacija može dovršiti bez ostatka. Ako se, kako piše Zlatar, identitet uspostavlja u odnosu prema drugome, taj ostatak ne treba razumjeti samo kao trag prethodne bliskosti nego i kao trag drugoga u samoj konstituciji jastva – kao "ukriženost" s drugima, kao njegovu konstitutivnu izvanjskost (Zlatar 2004: 15, 20 i drugdje).

Da zaključim: sva se tri romana, premda iz različitih pozicija, kulturnih konteksta i književnih tradicija, temelje na sličnoj ambivalenciji majčinsko-kćerinske intimnosti: na potrebi da se uspostavi razmak između dvaju subjekata koji jedan drugome nikada ne može postati potpuno vanjski te ujedno artikuliraju Berlantinu ekstimnost – proces postajanja dvjema osobama u odnosu u kojem nijedna ne može prestati biti dijelom one druge. Unutar tog okvira čini se da upravo nestabilni razmak – ni stapanje ni potpuna odvojenost – jest onaj oblik u kojem majčinsko-kćerinska intimnost može opstati.


Korištena literatura:

* Benjamin, Jessica. 1995. Like Subjects, Love Objects. Essays of Recognition and Sexual Difference. New Haven, London: Yale University Press. 
* Berlant, Lauren. 2008. Female Complaint. The Unfinished Business of Sentimentality in American Culture. Durham, London: Duke University Press.  
* Hirsch, Marianne. 1989. The Mother/Daughter Plot. Narrative, Psychology, Feminism. Bloomington, Indianapolis: Indiana University Press. 
* Kolanović, Maša. 2026. Materina. Zagreb: Stilus. 
* Roy, Arundhati. 2025. Moje utočište i moja oluja. Zagreb: Stilus. 
* Vasjakina, Oksana. 2025. Rana. Zagreb: Edicije Božičević. 
* Zlatar, Andrea. 2004. Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti. Zagreb: Naklada Ljevak. 

 

Podijeli na Facebook