Ponekad, kad ne zna koju novu knjigu odabrati, Elvedina štivo odabere po - mirisu. Da, upravo tako, po mirisu. Svoj esej posvetila je dvjema osobama koje su joj usadile ljubav prema čitanju, a mi je, kao našu 16. dobitnicu, nagrađujemo knjigom Richelle Mead, “Vampirska akademija 5 - Zov duha”
Piše Elvedina Silahić
Postoje dvije osobe zbog kojih volim čitati knjige, prva je još uvijek prisutna u mom životu, a druga je, nažalost, ostala prisutna "samo" u mom srcu.
Sve je počelo negdje u trećoj godini moga života kada mi je Djed Mraz za novogodišnji poklon donio, između ostalog, i kockice na kojima su bila ispisana slova. U ono vrijeme, tatina rudarska plaća je bila dovoljna da prehrani našu malu obitelj, pa je mama ostala doma i odgajala svoju dječicu. Kako onda nije bilo kompjutera, raznih specijaliziranih TV programa i inih sadržaja koje današnja djeca imaju na raspolaganju, mama me zabavljala izmišljanjem raznih priča i igara. I onda su stigle kockice, drvene, s velikim, šarenim, štampanim slovima. Između pospremanja i kuhanja ručka, moja me mama učila slagati riječi, pa rečenice... Tako sam naučila čitati i smatram da je to bio začetak moje ljubavi prema knjigama.
Nekoliko godina poslije, postala sam školarka i počela čitati sve što se moglo naći u našoj maloj, školskoj knjižnici. Iz tog razdoblja mi je najupečatljivija uspomena na ponos koji sam osjećala kada sam odmah u prvom pokušaju pročitala (onda) preteški naslov neke slikovnice imena (ako se dobro sjećam) "Putovanje prekooceanskim brodom". U višim sam razredima otkrila Kušana sa zgodama i nezgodama Koka, a potom i "Pet prijatelja“, zahvaljujući mami jedne prijateljice, koja nam je strpljivo, iz tjedna u tjedan, nosila nove knjige iz knjižnice.
Onda je došla srednja škola. Pubertet me već poprilično uhvatio, cijeli mi se život mijenjao, samo su knjige ostale uz mene (ili ja uz njih, kako se uzme). Čitala sam ljubiće i pokušavala shvatiti taj novi svijet koji mi se otvarao. U tom je razdoblju u moj život ušla druga osoba "odgovorna" za moju ljubav prema knjizi. Bio je to moj profesor hrvatskog jezika. Bio je mlad, nekonvencionalan, nagrađivao je naš trud i bilo mu je bitno da nešto i naučimo. Razmišljajući sada, vjerojatno sam, na neki nevin, dječji način, bila i pomalo zaljubljena u njega. Prijelomni trenutak bio je jedan susret u knjižnici. Dok sam tražila novu knjigu Danielle Steel, on mi je nonšalantno tutnuo u ruke „Stepskog vuka“, Hermana Hessea (tek sada shvaćam kako je to bio njegov nenametljiv način da me uputi kvalitetnijoj literaturi).
Od tog je dana moja ljubav prema knjizi u stalno uzlaznoj putanji. Članstvo u knjižnici mi je primarna potreba, gotovo kao hrana i voda. Knjiga je bila uz mene kroz sva razdoblja mog života, pomogla mi da upoznam sebe, ali i neke druge ljude u nekim "drugim svjetovima". Danas čitam svašta, i klasike i nove pisce, i knjige s odličnim kritikama i one koje su svi popljuvali.
Otkrit ću vam i malu tajnu. Ponekad, kada ne znam što bih posudila iz knjižnice odabirem knjige po mirisu. Jednostavno uzmem knjigu pomirišem je i njen miris mi kaže hoće li mi se svidjeti ili ne. Do sada je svaki put uspjelo (možda je stvar i u tome da jednostavno obožavam knjige, pa mi se sve sviđaju, ali ljepše je vjerovati čaroliji).
Podijeli na Facebook
