Piše Dubravka Zima
Historiografija koja se bavi samo makrohistorijskim procesima, poviješću politike, vladara i povijesnim sudbinama zemalja, neizostavno će pružiti necjelovitu sliku prošlosti koju povijesne znanosti od sredine 20. stoljeća nastoje nadopuniti afirmacijom tzv. povijesti odozdo odnosno povijesnim istraživanjem neprivilegiranih društvenih slojeva i fenomena, razvijajući se do početka 21. stoljeća u historiografsku granu socijalne historije koja se bavi onime što je u povijesti podzastupljeno, marginalno i svakodnevno, odnosno onim fenomenima koje je velika povijest donedavno zaobilazila. Socijalna historija proučava ali i afirmira, nastojeći predstaviti i razumjeti marginalizirane i neprivilegirane kao povijesne subjekte a ne samo kao povijesne žrtve.
Knjiga "Ljudi s margine: prilozi iz socijalne historije Banske Hrvatske u 19. stoljeću" (Filozofski fakultet, Osijek, 2024.) koju je uredio osječki povjesničar mlađe generacije Luka Pejić, a koja sadrži jedanaest opsežnih priloga hrvatskih povjesničarki i povjesničara mlađe i srednje generacije, svojevrsna je kompilacija ključnih tema socijalne historije hrvatskog dugog 19. stoljeća. Luka Pejić, docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, u svojem se historiografskom istraživačkom radu jasno opredijelio za teme i probleme koji se u kontekstu povijesne znanosti percipiraju kao rubni ili subverzivni: ponajprije, riječ je o autoru opsežne, referirane i odlične (ujedno i prve) hrvatske povijesti anarhizma, doktorirao je na temi o osječkom kriminalu u 19. stoljeću, nastavno je usmjeren na marginalne društvene skupine u hrvatskom 19. stoljeću, preveo je jednu od najvažnijih povijesnih studija iz područja povijesti pobunjenih i neposlušnih – studiju "Banditi" Erica Hobsbawma, stoga ne čudi njegov urednički interes za hrvatske povijesne marginalce i marginalke.
Luka Pejić
Uvodno naznačujući konture socijalne historije kao povijesti odozdo čije su temelje postavili povjesničari poput Edwarda Palmera Thompsona u studiji o engleskoj radničkoj klasi, Howarda Zinna, autora popularne i strastvene "Narodne povijesti Sjedinjenih Američkih Država" (izvorno objavljene 1980., na hrvatskom izašle 2012. u prijevodu Snježana Hasnaša), kao i Erica Hobsbawma sa studijom "On History from Below" iz 1985. godine, Pejić zagovara pristupe i metode socijalne povijesti kao neophodne za potpuniju, ali i točniju sliku o prošlosti.
Pitanje margine, a posebice povijesne margine, priziva kompleksniju konceptualizaciju dihotomije centar naspram ruba / margine, koja se u prvome planu odnosi na pitanje moći koja je u toj dihotomiji pridržana centru, dok je rub prostor ne-moćnih, no ne nužno i nemoćnih, što radovi u zborniku zorno pokazuju: donedavno neprimjetni i tihi glasovi, elaborira Pejić, u mnogim su se slučajevima pokazali kao aktivni i revoltirani akteri koji su dovodili u pitanje društvene i političke odnose, pa i sam poredak.
U zborniku su tako zastupljene teme povijesti romskog stanovništva, artikulacije antisemitizma u hrvatskom društvu na prijelomu 19. i 20. stoljeća, prosjaci i djeca bez odgovarajuće skrbi, služinčad i zločinci, duševni bolesnici, položaj radništva na prijelomu stoljeća, problem alkoholizma, zelenokaderaši te žene na društvenoj margini. Treba pritom napomenuti da je socijalna historija već afirmirana u hrvatskoj historiografiji pojedinačnim istraživanjima nekih od autor/ic/a zastupljenih u ovom zborniku, kao i da nisu sve teme koje otvaraju autori/ce u ovoj knjizi posve bez tradicije u hrvatskoj historiografiji: povijest radničkog pokreta, primjerice, istražuje se već od sredine 20. stoljeća s djelovanjem Josipa Cazija koji prvu studiju o devetnaestostoljetnim radničkim društvima objavljuje već 1950., a 1961. osnovan je Institut za historiju radničkog pokreta. Novi val interesa za tu tematiku koji se u našoj historiografiji pojavljuje početkom 21. stoljeća potaknut je metodološkim i artikulacijskim inovacijama socijalne historije, a u ovom ga zborniku zastupa tekst Valentine Kezić o društvenom položaju radništva na prijelomu stoljeća. Također, Katarina Horvat objavila je opširnu i vrlo zanimljivu studiju o služinčadi na prijelomu stoljeća, dok je Ana Rajković Pejić autorica referentne i široko obaviještene studije o ženskome pokretu u hrvatskom kontekstu.
Vjerojatno je najsimptomatičniji primjer povijesne i socijalne margine romsko stanovništvo: njegova je prisutnost na hrvatskim područjima prvi put zabilježena u Zagrebu i Dubrovniku u drugoj polovici 14. stoljeća, a u devetnaestostoljetnoj Banskoj Hrvatskoj čini oko 0,3 % stanovništva.
Danijel Vojak predstavlja popisnu statistiku o romskom stanovništvu i interpretira pisane izvore o odnosu vlasti i neromskog stanovništva prema njima, uvjerljivo pokazujući kako je romska populacija vrlo prikladna metafora povijesne margine: početkom 20. stoljeća 97 % romskog stanovništva potpuno je nepismeno, što doduše predstavlja ozbiljan napredak u odnosu na popis stanovništva iz 1880. godine kada je nepismeno bilo više od 99 % Roma. Nepismenost nije jedini indikator margine, na kojoj romsko stanovništvo drže i siromaštvo, neprikladni stambeni uvjeti, raznovrsne zabrane (između ostaloga i zabrana korištenja romskih jezika), prezir i mržnja drugih nacionalnih skupina, nastojanja vlasti na aktivnostima asimilacije, represivna politika regulacije i naposljetku dosljedno i trajno negativna ideološka i imagološka konceptualizacija romskog stanovništva.
Romi u okolici Zagreba 1941. godine
Romska populacija socijalnu marginu dijeli s prosjacima koji su tijekom 19. stoljeća na sličan način kriminalizirani kao i Romi: Veljko Maksić, pišući o položaju prosjaka u Hrvatskoj i Slavoniji tijekom 19. stoljeća, izdvaja godišnje izvještaje o redarstvenim prekršajima u Zagrebu i Osijeku u kojima na prosjačenje i skitnju otpada jedna trećina zabilježenih prekršaja. Maksić pokazuje promjene društvene percepcije siromaha i prosjaka tijekom povijesti, pri čemu se odnos zajednice prema siromasima pa tako i prosjacima kreće od individualnog milosrđa koje dominira tijekom predmoderne povijesti i koje je utemeljeno u kršćanskoj filozofiji, preko lokalnih karitativnih institucija i nastojanja na popravljanju društvenog položaja najsiromašnijih, pa do negativne percepcije besposlice i posljedične društvene represije prema prosjacima u 19. stoljeću.
Uz prosjake, socijalnu marginu nastavaju i prekršitelji zakona, o kojima piše Luka Pejić, razmatrajući brojčano i socijalno stanje zatvorenika i zatvorenica u Hrvatskoj i Slavoniji na prijelomu stoljeća. Tema društvenog kažnjavanja i reguliranja javnog reda osobito je zanimljiva u kontekstu društvene periferije, a Pejić je istražuje u komparativnom očištu, pokazujući u kojoj je mjeri penološki sustav u Banskoj Hrvatskoj reagirao na modernizacijske procese u kažnjavanju i ponašanju prema kažnjenicima na širem europskom prostoru. Kazneni zakon iz 1852. godine usmjeren je na modernizaciju penološkog sustava, uređujući načine kažnjavanja zločina od kojih je najčešći lišavanje slobode i tek u manjoj mjeri smrtna kazna pridržana za zločine veleizdaje, djela protiv vladara, ubojstva i slično, što je uvelike različito od načina kažnjavanja karakterističnih za predmoderno doba kada se zločince kažnjavalo javnim pogubljenjima, mučenjima i okrutnim tjelesnim zlostavljanjem.
Pjetër Marubi, prosjak, Skadar, kraj 19. stoljeća
U kasnom 19. stoljeću među najčešćim su zločinima u Hrvatskoj i Slavoniji krađe, javno nasilje i nanošenje tjelesnih ozljeda, a tijekom 1880-ih godina raste i broj ubojstava na godišnjoj razini, pri čemu kao uzroke kriminala naši prvi autori koji se bave statistikom i proučavanjem zločina izdvajaju loše socijalne uvjete, alkoholizam te nedostatak ili potpuni izostanak obrazovanja. Krajem 19. stoljeća počinje se objavljivati Statistički godišnjak zemalja ugarske krune iz kojega se mogu pratiti podaci o broju prijavljenih i osuđenih zločinaca koji u prosjeku, u periodu od 1880-ih do 1910. godine, iznosi oko 2300 ljudi godišnje. Nije stoga neobično što u tom periodu raste broj zatvorskih ustanova na području Hrvatske i Slavonije, ali niti što su u tim ustanovama zatvorenici izloženi patološkim prostornim, zdravstvenim i prehrambenim uvjetima.
S problematikom zločina usko je povezan i fenomen alkoholizma koji je tijekom 19. stoljeća među najalarmantnijim socijalnim problemima s kojima se suočava hrvatsko društvo. Petar Matković, koji povodom Gospodarske izložbe u Beču 1873. objavljuje Spomenicu u kojoj pedantno popisuje i statistički prikazuje aktualne hrvatske i slavonske društvene odnose i fenomene, izdvaja alkoholizam kao jedan od ključnih uzroka kriminaliteta, osobito ubojstava, pripisujući visok broj različitih tjelesnih povreda, uz alkoholizam, i "žešćoj južnoslavenskoj naravi".
Fotografija s izložbe "Vino na granici / Vino na meji" u Gradskom muzeju Varaždin, 2023.
Vrlo slično o alkoholu sudi i Fran Vrbanić nekoliko godina poslije, komentirajući laku dostupnost alkohola ("narod, koji se sam u veliko bavi produkcijom vina i rakije i kod kojega se imenito rakija prodaje po svih dućanih, da takav narod i izvan krčama imade dosta sgode podati se pijanstvu") i povezujući je s kriminalitetom. Problem alkoholizma, koji je tijekom 19. stoljeća osobito izražen među ruralnim stanovništvom a na prijelomu stoljeća zahvaća i urbano, izaziva društvenu reakciju u vidu antialkoholičarskih pokreta, koji se i u Hrvatskoj pokreću početkom 20. stoljeća.
Među najagilnijim je zastupnicima antialkoholizma liječnik i zdravstveni prosvjetitelj Fran Gundrum Oriovčanin, koji svoju borbu protiv alkohola vodi publikacijama (Alkohol – otrov! iz 1904. i Alkohol i djeca iz 1906.) i koji prvi donosi statistike o proizvodnji i konzumiranju alkohola početkom 20. stoljeća. No, s obzirom na te brojke, kao i na prisutnost alkohola u svakodnevici i seoske i gradske populacije, Iva Salopek Bogavčić, koja piše o alkoholizmu kao socijalnoj bolesti Banske Hrvatske, razmatra predodžbu o alkoholu i alkoholizmu kao o margini: možemo li govoriti o marginalizaciji kada je tijekom 19. i na prijelomu stoljeća alkohol prisutan posvuda i lako je dostupan?
Fran Gundrum Oriovčanin (Foto: Atelier Mosinger, Zagreb, početak 20. stoljeća, HMMF HAZU)
Krajem 19. stoljeća hrvatsko društvo posvješćuje problem alkoholizma i apostrofira ga, kako to naziva Salopek Bogavčić, kao široko rasprostranjenu socijalnu bolest. Borba protiv alkoholizma i negativnih posljedica prekomjerne konzumacije – od kojih su osobito zanimljivi podaci ravnatelja kaznionice u Mitrovici Milana Kostića koji je 1912. objavio detaljnu studiju o odnosu alkohola i kažnjenika u kojoj utvrđuje da je 73 % ubojstava učinjeno pod utjecajem alkohola – nije tako jednostavna i upućuje, kako pokazuje Salopek Bogavčić, na složenu dijalektiku hrvatske tradicije uživanja alkohola i rastuće svijesti o njegovoj štetnosti. Ipak, početkom 20. stoljeća snažnije se artikulira apstinencijski pokret u sinergiji angažiranih pojedinaca poput spomenutog Gundruma Oriovčanina ili Andrije Štampara, organiziranih antialkoholičarskih skupina i pokreta, Katoličke crkve i drugih javnih aktera, koji rade na edukaciji i suzbijanju prekomjernog pijenja.
No podaci koje donosi autorica o pojedinim društvenih skupinama koje su sklonije uživanju alkohola, poput radnika, vojnika, djece, majki, poljoprivrednika i, iznenađujuće, liječnika (koji ne piju ali nerijetko propisuju alkohol kao lijek) pokazuju da je uspjeh borbe protiv alkoholizma u najmanju ruku ambivalentan. Ujedno, šokantan podatak da se kao društvena skupina posebno pogođena konzumacijom alkohola izdvajaju djeca i nije toliko neočekivan uzmemo li u obzir da je, kako piše Salopek Bogavčić, početkom 20. stoljeća u hrvatskim županijama daleko veći broj krčmi nego škola.
Djeca – osobito seoska – okružena su alkoholom od najranije dobi, bilo uslijed obiteljske proizvodnje alkoholnih pića, bilo zbog oponašanja roditelja; ovdje je zanimljivo spomenuti roman "Divlji dječak" Mate Lovraka iz 1934. godine koji tematizira tragične posljedice blizine djece i alkohola. Iako godina njegova objavljivanja izlazi iz vremenskog okvira kojim su definirani prilozi u zborniku, ona sugerira da se i u tome periodu djeca još uvijek mogu naći u neposrednoj opasnosti od alkohola.
Djeca su, uostalom, osobito ranjiva skupina na margini, na što tijekom 19. stoljeća pedagoški, lokalni i državni autoriteti počinju reagirati, postupno mijenjajući dominantnu paradigmu individualnog milosrđa kao odgovora na problem zapuštene i napuštene djece. Štefka Batinić piše o modelima skrbi o ugroženoj i ranjivoj djeci čiji broj tijekom 19. stoljeća postojano raste da bi kulminirao u Prvom svjetskom ratu. Gospojinskim društvima – udruženjima građanskih gospođa – kao najisturenijim oblicima filantropskih nastojanja koja obilježavaju društveni odnos prema neprivilegiranima i ugroženima, a koja se od sredine 19. stoljeća osnivaju u hrvatskim i slavonskim gradovima i organiziraju skrb za najugroženiju djecu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća pridružit će se i strukovna udruženja učiteljica i učitelja u zajedničkoj borbi za poboljšanje životnih uvjeta najrizičnijih dječjih skupina.
Sirotište u Osijeku u 19. stoljeću
Najopipljiviji su rezultati ovih napora sirotišta od kojih su prva dva osnovana u Osijeku i u Zagrebu u okviru javno-privatnog partnerstva: sredstvima privatnih zaklada kojima upravlja vlada. Osječko je sirotište otvoreno 1869., zagrebačko pak 1888. i obje te institucije skrbe o djeci bez roditelja. U konfesionalnom kontekstu osnovan je i paralelan sustav brige o djeci, ponajprije djelovanjem katoličkih redovnica: Sestre milosrdnice brinu o napuštenoj, ali i o zapuštenoj djeci, provodeći različite programe skrbi, prevencije i prehrane sve do sredine 20. stoljeća. U prvoj polovici 20. stoljeća među najaktivnijim su akterima brige o djeci i učiteljske organizacije u čijem se djelovanju zacrtava sustav socijalne skrbi o djeci, uključujući i borbu protiv dječjeg rada.
Ugrožena djeca, dakako, nisu homogena skupina: najradikalniji društveni izazov u tom kontekstu predstavlja dječja delinkvencija. Batinić navodi podatke o nedoraslim prekršiteljima zakona – pri čemu termin nedorasli na temelju Općeg građanskog zakonika obuhvaća populaciju od 7 do 14 godine života – kojih je u tim godinama redarstveno osuđivano od 20 u 1887. godini do 49 u 1889., a brojevi su slični i u drugim godinama oko kraja stoljeća.
Društvo na dječji kriminal uglavnom odgovara zbunjenošću i neodlučnošću, no na samom početku 20. stoljeća donosi se Zakon o prisilnom uzgoju nedoraslih i osnivaju se i prve pedagoško-penološke ustanove, od kojih je najstarije popravilište osnovano 1902. u Glini.
Slika o ugroženoj djeci kakvu prikazuje Štefka Batinić može se doimati frustrirajuće i beznadno, no u odnosu na niz skupina s margine čije se sudbine opisuju u zborniku djeca su ipak razmjerno solidno zbrinuta. To, dakako, ne mijenja činjenicu da je bivanje na društvenoj margini neprolazno stanje i da, primjerice, takozvana nezakonita djeca vrlo rijetko uspijevaju postići bilo kakvu uzlaznu društvenu mobilnost. Statistike koje predočava Batinić pokazuju tvrdoglavu nepropusnost društvene stratifikacije i sugeriraju neizbježno cjeloživotno zadržavanje na margini takve nesretne djece.
Američke tvorničke radnice u 19. stoljeću
Tek nešto povoljnija situacija očekivala je onaj dio ženske populacije koju je sudbina potisnula na rub, od kojih se posebno ističu nevjenčane majke i prostitutke, no ni radnicama sudbina nije osobito išla na ruku. Ana Rajković Pejić piše o ženskom društvenom položaju na prijelomu 19. i 20 stoljeća, upozoravajući na potrebu jasnog klasnog razlikovanja ženske populacije u proučavanju njihove povijesne sudbine, ali i na zajednički nazivnik patrijarhata koji u jednakoj mjeri drži žene daleko od središta, čak i kada istupe na javnu scenu i u ponešto većem broju na tržište rada od sredine 19. stoljeća.
Taj rad, međutim, mahom je iscrpljujuć i potplaćen, kao u slučaju rada u tvornicama ili u služinskim zanimanjima, ili pak krajnje društveno stigmatiziran, kao u slučaju prostitucije. Niti privilegiranije skupine žena – ponajprije građanke – na prijelomu stoljeća još uvijek nemaju slobodan pristup javnoj sferi i pravi će se politički pomaci u tom kontekstu dogoditi tek nakon Prvog svjetskog rata s konačnom dozvolom ženama za upis visokog obrazovanja (s obzirom da je na početku stoljeća ženama dozvoljen upis samo na nekoliko zagrebačkih fakulteta) i nakon Drugog svjetskog rata s općim pravom glasa za žene.
Tečaj vezenja u Ženskoj stručnoj školi u Zagrebu krajem 19. stoljeća
Ženska borba za poboljšanje vlastitog društvenog položaja u tom se smislu, elaborira Rajković Pejić, odvija na nekoliko različitih frontova i tiče se, s jedne strane, borbe za radna prava žena najranjivije ženske populacije – radničke, a s druge se strane odnosi na ideološku borbu za promjenu društvene percepcije ženskosti. Te su borbe, kako autorica pokazuje, kompleksne, frustrirajuće i tek djelomično uspješne u proučavanom razdoblju.
Kao dobar se primjer razjedinjenosti i različitih interesa heterogene ženske populacije u dugom 19. stoljeću pokazuje društveni položaj sluškinja. Katarina Horvat istražuje temu kućne služinčadi u Zagrebu na prijeloma stoljeća; u tom periodu dobrostojeća građanska obitelj neizostavno zapošljava poslugu koja kuha, pere, posprema, poslužuje kod stola, brine za djecu u obitelji, pere i glača rublje, nabavlja namirnice i obavlja mnoge druge poslove koji se pojavljuju u građanskom domaćinstvu: ukratko, dokonost žena viših građanskih klasa obrnuto se proporcionalno odražava na opseg poslova kućne sluškinje. Njezina odjeća, prehrana, higijena i provod u (kratkom) slobodnom vremenu oponašat će način života gospodara i ujedno reflektirati klasni jaz koji zjapi između te dvije skupine: premda se obroci kuhaju u istim prostorima za obje skupine, prostor blagovanja tih obroka bitno je različit, kao i sastav i količina hrane, odjeća koju služavka nosi može biti iznošena gospodaričina, prekrojena i prilagođena, ili pak odjeća čiji su kroj i tkanina prilagođeni sluškinjinu statusu.
Posluga bana Khuena-Hedervaryja (Foto: Muzej za umjetnost i obrt)
Zabava u slobodno vrijeme uključuje uobičajene načine građanske zabave poput šetnje i plesa na promenadi i u parkovima, izlete na Medvednicu, krabuljne plesove, kazališne predstave prilagođene ukusu publike, zabave, katkada i vrlo raskalašene, u krčmama i gostionicama koje su više-manje striktno klasno razdijeljene, kino predstave, čitanje popularnih romana i slično, pri čemu će u svim tim aktivnostima biti zadržana razmjerno stroga klasna granica, propusna samo u rubnim slučajevima guvernanti i kućnih učiteljica koje su mogle sudjelovati u rekreativnim aktivnostima zajedno sa svojim gospodarima.
Služinska je populacija u svojem radnom vijeku mogla biti izložena različitim opasnostima, uključujući i moguće seksualno predatorstvo gospodara ili svodnika koji su ciljali nezaposlene ili neiskusne sluškinje. Veliki problem predstavljaju i neželjene trudnoće, izvanbračna djeca, stradavanje od nestručno izvedenih pobačaja i slično, a postoje i brojni primjeri sluškinja koje bi rodile i više od jednog djeteta svojim gospodarima, čak i kleru.
No i nepatološka radna svakodnevica za mnoge je služavke mogla biti traumatična: Horvat navodi rutinski, dugotrajan, svakodnevni naporan rad mahom u neprimjerenim prostorima i neprikladnoj opremi ili pak s nedostatnom prehranom kao uobičajenu sudbinu mnogih služavki i slugu u istraživanom razdoblju, kao i posljedične bolesti ili ozljede. Bolest sluge ili sluškinje zasebno je i vrlo osjetljivo poglavlje služinske povijesti u kojem se izravno sukobljavaju odgovornost gospodara i izostanak socijalne mreže za poslugu.
Mlada žena namotava konac za tkalački stroj, 1898., u tvornici Blanket u Witneyju, Oxfordshire. (Izvor: Povijesni arhiv Engleske)
Razmjerno je visok i broj samoubojstava u služinskoj klasi, kao i broj smrti od nesretnih slučajeva, a posebno je teška sudbina nezaposlenih slugu i sluškinja koji bi nerijetko ogrezli u kriminalu ili skitnji. Ipak, nije sve tako crno: Horvat spominje i služavke koje su radni vijek ili dio njega provele u obiteljima koje su ih cijenile i u okolnostima s kojima su mogle biti zadovoljne. No to ih (uvjetno) zadovoljstvo, naravno, ne ekskulpira od njihovog postojanog položaja na margini.
S druge strane, veza radništva s marginom u periodu kraja stoljeća i na njegovom prijelomu u najmanju je ruku ambivalentna: kako navodi Valentina Kezić koja piše o položaju radništva u Hrvatskoj i Slavoniji na prijelomu stoljeća, udio radničkog stanovništva u ukupnoj zagrebačkoj populaciji početkom 20. stoljeća kreće se od 46 % stanovništva 1900. godine do više od polovice broja stanovnika deset godina poslije, a slična je situacija i u Osijeku.
U tome smislu radništvo brojem nije marginalna skupina, no oštra neravnoteža moći radnike gura na društvenu periferiju i ondje ih zadržava tijekom cijelog istraživanog razdoblja. Radni sati nekvalificiranog radništva na prijelomu stoljeća u poljoprivredi, zanatima, industriji, rudarstvu, prometu, trgovini i služinskom radu kreću se od 11 do 18 sati dnevno, s manjim pomacima početkom 20. stoljeća kada se pomoću štrajkova i radničkih organizacija pojedine radničke struke uspijevaju izboriti za skraćivanje radnog vremena.
(Pre)dugo radno vrijeme nije jedini problem s kojim se suočava radništvo u tome periodu: Kezić navodi podatke o izrazito niskim nadnicama, ali i o nepodnošljivim i nezdravim radnim i još gorim životnim prostorima koji su se u najgorim slučajevima sastojali od zemunica, što je zaprepastilo jednog osječkog liječnika koji je tome svjedočio 1904. godine, opisujući "u zemlju udubljenu škulju pokrivenu daščanim zabatom" u kojoj spava nekoliko radnika.
Takvi radni i životni uvjeti dovode do radničkog organiziranja koje se na prostoru Hrvatske i Slavonije zbiva od 1860-ih i 1870-ih godina, a uključuje organizirani pritisak na tvorničare i štrajkove. Zanimljivo je, pritom, da će prva radnička društva organizirati građanski liberali, kao što je to slučaj u Osijeku gdje je 1867. osnovano Osječko radničko-obrazovno društvo, prvo radničko društvo na području Hrvatske i Slavonije, s nakanom da se obrazovanjem i potporama radništvo čvršće poveže s građanstvom i tako udalji od radikalnijih oblika radničkog organiziranja, ponajprije socijalističkog.
No već tijekom 1870-ih godina radništvo se ipak ozbiljnije politizira i prihvaća socijalističke ideje, pri čemu se, uz stranačko političko organiziranje u okviru Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije osnovane 1894., kao najizravnije i najučinkovitije sredstvo radničke borbe u tom kontekstu pokazuju štrajkovi. Pritisak štrajkovima, među kojima su i štrajkovi radnica – primjerice radnica u zagrebačkoj tvornici šibica 1875. godine – donosi stanovit pomak u položaju radništva, no Prvi svjetski rat usporava pa i privremeno zaustavlja radničku borbu.
Miloš Krpan
Vinko Korotaj Drača bavi se diskurzivacijom psihičkih oboljenja na prijelomu stoljeća kojom se stigmatiziraju duševni bolesnici ali i reguliraju i discipliniraju pojedinci koji iskazuju političko nezadovoljstvo. Posebno je u tom smislu indikativan slučaj Miloša Krpana, slavonskog anarhista i socijalista s prijeloma stoljeća, koji je bio osobito ustrajan u oštroj društvenoj kritici kroz publicističku aktivnost, organiziranje radništva i agitaciju protiv vlasti i koji je stoga dva puta hospitaliziran u Zavodu za umobolne u Stenjevcu kao paranoik: dijagnoza mentalne bolesti za anarhističku agitaciju adekvatan je primjer psihijatrijskog diskursa na prijelomu stoljeća. Tim se diskursom medikalizira zločin u okviru teorije o degeneraciji ili o rođenim zločincima, ali se, kako vidimo na Krpanovom primjeru, medikalizira i političko nezadovoljstvo.
Posljednji je članak u zborniku posvećen Zelenom kadru, kao najmlađem povijesnom fenomenu koji se u knjizi obrađuje. Zrinko Novosel istražuje način formiranja i sastav Zelenog kadra, neformalnih skupina odbjeglih (naoružanih) vojnika iz austrougarske vojske tijekom Prvog svjetskog rata, kojima se povremeno ili trajno pridružuju i drugi pojedinci i skupine tvoreći u pojedinim mjestima čak i veće banditske formacije koje je bilo nemoguće razoružati i rasformirati, a koje provode pljačku i klasno motivirano nasilje, iskazujući socijalne i političke frustracije obespravljenih društvenih subjekata.
Mobilizirani vojnici koji podnose najteže ratne uvjete mahom su regrutirani iz seljačkih obitelji i u činu dezertiranja aktiviraju se njihov dugotrajan osjećaj društvene deprivacije, socijalno nezadovoljstvo uvjetovano ekonomskom podređenošću, nacionalna ogorčenost koja je akutni simptom dugotrajne krize u odnosima mađarskog i hrvatskog nacionalnog entiteta, ali i općenito nacionalna netrpeljivost koju Novosel oprimjeruje međunacionalnim lokalnim ekscesima u posljednjoj ratnoj godini te, naposljetku, temeljna fizička ugroženost vojnika zbog gladi i iscrpljenosti.
Hrvatski državni arhiv, fond br. 1426. Album 18, slika br. 03843
Bunt zelenokaderaša koji je ponegdje poprimio i revolucionarne karakteristike Novosel interpretira u kontekstu osporavanja autoriteta i motiva slobode koju suprotstavljene perspektive predstavnika vlasti i zelenokaderaša uspostavljaju kao dijalektički fenomen: bezvlašće i odbacivanje autoriteta zelenokaderaši vide kao slobodu, dok činovnički izvještaji o neredima pobunu vide kao uznemirujuće i ugrožavajuće divljaštvo koje će biti teško ponovno privoljeti na prihvaćanje poretka. Ova je dijalektika, ujedno, simptomatična historiografska mikrofigura koja se može razumjeti i kao sinegdoha ovoga zbornika u cjelini, iskazujući nepomirljivi raskorak u povijesnim perspektivama "odozgo" i "odozdo".
Zbornik "Ljudi s margine", kao svojevrstan propedeutički priručnik socijalne historije, ispunjava svoju nakanu artikuliranu u predgovoru: predstaviti dosege i rezultate hrvatskih istraživanja u području socijalne historije, afirmirati teme povijesne margine, usmjeriti analitičku pozornost na povijesne skupine i subjekte čiji su glasovi bili povijesno utišani a tragovi zameteni, oblikovati nova poglavlja nacionalnih historiografskih narativa komplementarna tradicionalnoj historiografiji velikih povijesnih tema te dovesti (barem nakratko) subjekte sa hrvatske historijske margine u historiografsko središte.
Podijeli na Facebook
