Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Marina Vujčić upravo se vratila sa Sajma knjiga u Leipzigu, a dočekao ju je poziv iz Dnevnog boravka u Rijeci, gdje će se predstaviti zajedno sa sinom, piscem Bornom Vujčićem. Drugo izdanje njezina romana "Susjed" upravo je stiglo u knjižare, a "Otpusno pismo", napisano četveroručno s Ivicom Ivaniševićem osvaja čitatelje, kao i biblioteka Verbarij, koju Marina uređuje u izdavačkoj kući Hena.com. Iako ovih dana nema odmora, ima puno razloga za zadovoljstvo.
* Pišete elegantnim stilom, a bavite se, kako ste zaključili u razgovoru sa svojim sinom Bornom Vujčićem, "društvom u čovjeku", dok njega kao književnika više zanima "čovjek u društvu". Potvrđuje li uspjeh vaših naslova "Susjed" i "Mogla sam to biti ja" da se formirao krug publike koji vas čita i prati?
- U zadnje vrijeme dosta gostujem po knjižnicama i tribinama i upoznajem svoje čitatelje, a mnogi mi se javljaju i putem društvenih mreža. Da, može se reći da se formirao krug publike koja me prati i čita – barem u našim skromnim hrvatskim mjerilima. Iako se taj krug počeo ozbiljnije formirati nakon objavljivanja romana "A onda je Božo krenuo ispočetka", njegovom širenju uvelike je pridonijela VBZ-ova nagrada i njezina medijska popraćenost. Čitatelji kojima se svidio "Susjed" posegnuli su i za mojim prethodnim romanima.
* Kako je došlo do suradnje s Ivicom Ivaniševićem na romanu "Otpusno pismo" koji se bavi virtualnim susretom Ignjata i Irene, nekadašnjih ljubavnika? Tko je inicirao suradnju? Jesu li Irenina pisma u romanu vaša, a Ignjatova Ivaniševićeva?
- Ivica i ja posljednjih godinu dana surađujemo na relaciji autor-urednik, i to u oba smjera. Kroz tu suradnju shvatili smo da na srodan način živimo književnost. Ja sam Ivici predložila zajedničko pisanje epistolarnog romana, a on je smislio polazišnu točku priče između Ignjata i Irene. Da, Ivica je pisao Ignjatova pisma, a ja Irenina. Pisma drugih junaka u romanu ravnopravno smo raspodijelili.
* Kao i u vašem romanu "Tuđi život", i u "Otpusnom pismu" romantična maštanja razbijaju se u surovoj stvarnosti. Zašto ste odlučili opet se baviti virtualnim svijetom i njegovim utjecajem na život? Pretpostavljate li da je utjecaj virtualnog sve veći i da će još više djelovati na mlađe generacije?
- U "Otpusnom pismu" svijet nije virtualan u istom smislu kao i u "Tuđem životu" jer se junaci "Otpusnog pisma" poznaju otprije, samo što se zbog razdaljine služe elektronskom poštom. Činjenica je da nam virtualna stvarnost sve više utječe na život. Moglo bi se reći da ga je velikim dijelom i preuzela. Komunikacija se često svodi na prozorčiće, na ove ili one zaslone, i zamjenjuje komunikaciju oči u oči pa se i karakter komunikacije među ljudima mijenja. U virtualnom svijetu ljudi se s lakoćom i sastaju i rastaju. Mlađe generacije odrastaju s tim pa im je ta lakoća prirodna. Oni ne poznaju vrijeme kad su pisma nekoliko dana putovala poštom ili kad je za jedan podatak trebalo ići listati enciklopedije u knjižnici i sigurno im je nejasna naša nostalgija prema tom vremenu u kojem ništa nije bilo zdravo za gotovo. Tko zna, možda su oni u prednosti – iako volim misliti da smo najbolje prošli mi koji znamo razliku i koji ono najbolje od oba svijeta možemo okrenuti u svoju korist.
* U predstavljanju "Otpusnog pisma" navodi se da se događa zaplet u trenutku kad priča krene prema jeftinom žanrovskom kraju. Zapravo, upliće se muž i nastaje virtualni trokut. Zašto se ljubavni hepiend većinom smatra jeftinim i žanrovskim? Ne bi li ostvarenje ljubavi moglo biti veći izazov od raskida, osobito u književnosti?
- Ostvarenje ljubavi u "Otpusnom pismu" i jest veći izazov, ali o tome ne bih smjela reći više da ne otkrivam kraj romana. Po meni je hepiend, čak i u književnosti, ionako samo privremena stvar. Na posljednjoj stranici nekog romana možda imamo sretan par, ali tko nam jamči da se njih dvoje već sutra, baš kao i u stvarnom životu, nisu na mrtvo ime posvađali i rastali? Valjda se zato ljubavni hepiend smatra jeftinim – zato što ga stvarni život neprestano demantira.
* U Hena.comu uređujete biblioteku domaćih pisaca Verbarij. Postoji li svojevrsno rivalstvo između vas i urednika Božidara Alajbegovića, koji uređuje biblioteku Nokaut u istoj kući? Gdje se u izboru suradnika i naslova upotpunjujete, a gdje razilazite? Što nas novoga očekuje u vašoj biblioteci Verbarij?
- Ne postoji nikakvo rivalstvo između mene i Božidara Alajbegovića, koji nije samo urednik u istoj izdavačkoj kući – nego i moj urednik, koji urednički potpisuje tri moja romana. Neki se autori javljaju meni, neki njemu – kao što se i neka djela uklapaju u njegovu, a neka u moju biblioteku. U mojoj biblioteci ima i dramskih i esejističkih naslova, kao i autora iz regije, a kolega Alajbegović objavljuje isključivo prozu domaćih pisaca. Oboje se držimo koncepta svoje biblioteke i poštujemo izbor autora. U mojoj biblioteci u travnju izlazi knjiga priča "Evanesco" debitanta Valenta Pavlića i drama "Tri zime" Tene Štivičić, a u svibnju "Glad", novi roman Milane Vlaović.
Podijeli na Facebook
