Piše Tanja Tolić
U gotovo 40 godina rada, William Masters i Virginia Johnson promatrali su 1076 dobrovoljaca dok su masturbirali, mazili jedni druge, oralno se zadovoljavali, sudjelovali u analnom i “klasičnom” seksualnom činu. Analizirali su više od 14 tisuća orgazama (nakon toga su ih prestali brojati) i liječili oko 3500 parova zbog seksualnih problema. Krajem 70-ih godina prošloga stoljeća Masters i Johnson u Sjedinjenim su Državama bili popularni otprilike kao Kleenex, antibebi pilula i Beatlesi zajedno. Ništa čudno ako se zna da se riječ klitoris nije pojavila u Playboyu sve do 1968. godine, a kada se i pojavila, bilo je to zahvaljujući upravo tom neobičnom i kontroverznom paru seksualnih istraživača.
Zapravo, većinu stvari koje danas znamo o seksu, znamo zahvaljujući njima. Masters i Johnson srušili su nekoliko dotad čvrstih mitova – primjerice onaj da veći penis znači i bolje performanse u krevetu ili da je ćelavost znak plodnosti. Dvoje znanstvenika koji su Ameriku naučili voljeti, kako glasi naslov njihove upravo objavljene biografije koju je napisao bivši novinar Thomas Maier (“Masters of Sex: The Life and Times of William Masters and Virginia Johnson, The Couple Who Taught America How to Love”), dokazali su i da ne postoji fiziološka razlika između klitoralnog i vaginalnog orgazma. Otkrili su i da ljudi ostaju seksualno aktivni do duboke starosti, da spolni čin za vrijeme trudnoće nije opasan te da masturbacija nije šetna (odnosno od nje se ne može oslijepiti, niti će na rukama muškaraca izrasti dlake, čime ih se nekad plašilo).
Doktor Masters upoznao je gospođu Johnson 1956. godine. On je imao 41 godinu, bio je oženjen i radio kao profesor porodništva i ginekologije na Sveučilištu Washington u St. Louisu. Ona je imala 31 godinu i već je dvaput bila rastavljena, imala je dvoje djece, nije završila fakultet i prijavila se za tajnički posao koji je on ponudio. Masters je i prije nego je upoznao Johansonovu započeo sa svojim seksualnim eksperimentima: 1955. je od gradske policije i nadbiskupa dobio blagoslov da započne proučavati seksualnost među zaposlenicama lokalnih bordela. U ime znanosti, Masters je virio kroz ključanice i kroz dvostruko staklo promatrao “količinu vremena provedenu u spolnom činu, bilježio trenutak ulaska i odlaska klijenta, pa čak i stupanj skakutanja oko kreveta”.
Problem s tom metodom nije bio samo u neugodi (Masters je uvijek nosio laboratorijsku kutu i kravatu), nego i to što su se seksualne reakcije prostitutki teško mogle uzeti kao reprezentativno ponašanje svih žena. Bilo je to jasno čak i uštogljenom Masteresu, no nastavio je s istraživanjima, sve dok mu jedna studentica, koja je za koledž zarađivala najstarijim zanatom na svijetu, nije otkrila da su žene u stanju odglumiti orgazam i rekla mu da ne nema pojma o ženskoj seksualnosti. Tada mu je prvi put sinulo da mu je potrebna partnerica u istraživanjima.
Najprije je pitao ženu. No Elisabeth Masters (rođena Ellis) nije bila zainteresirana za tako nešto. Nakon toga je dao oglas, a onda se na njegovim vratima pojavila Virginia. Bila je seksualno iskusna, nije se opterećivala ljubavlju i za nju je seks oduvijek bio ugodna aktivnost. Dotad je imala nekoliko partnera, od kojih je većinu otpustila bez pardona.
“Dragi Bože, jesam li doista bila toliko bezosjećajna?”, upitala je kad su je mnogo godina kasnije podsjetili kako je odbacila ljubavnika iz srednje škole. S jednakom se lakoćom, ili hladnoćom, riješila i dvojice muževa. No, s druge strane, kako je jednom izjavila novinarima, “nikada se doista nije udala za nekoga koga je zaista voljela”. “Zanimao me seks, ali ne i muškarci s kojima sam bila u vezi”, priznala je. Mastersu se činilo kao da mu je sam Bog poslao tu ženu.
U trenutku kad se javila za posao tajnice, Virginia nije imala pojma da Masters zapravo proučava seksualnost, no svejedno se pokazala idealnom partnericom. Brzo je učila i imala je dar da su ljudi u njenoj blizini brzo postajali opušteni, zbog čega im je bez problema mogla postaviti i najintimnija pitanja i, naravno, dobiti odgovor. Ukočenom Mastersu to nikad ne bi uspjelo samom.
U to doba liječnici gotovo da ništa nisu znali o ljudskoj seksualnosti, ako se isključi ono što su doznali iz istraživanja Alfreda Kinseyja u 40-im i 50-im godinama, otprilike desetljeće prije nego su Masters i Virginia Johnson počeli svoja istraživanja. Kinseyjevi izvještaji bili su sociološke studije - temeljili su se na intervjuima s pacijentima – i govorili su o seksualnim navikama Amerikanaca. Masters nije želio razgovarati – on je htio promatrati, mjeriti, snimati, dodirivati.
Bill i Gini, kako ih u biografiji naziva Maier, na sveučilišnom su kampusu postavili oglase da traže dobrovoljce za seksualno istraživanje i uskoro su ih imali i više nego dovoljno. Pedesete u Americi su bile doista neko drugo vrijeme – o seksu se nije razgovaralo u javnosti, a još manje ga se proučavalo u privatnosti. Prije Mastersa i Johnsonove nitko, primjerice, nije snimio unutrašnjost vagine za vrijeme spolnoga čina. Mastersu je to uspjelo uz pomoć plastičnog i prozirnog dilda na koji je spojio kameru, a kojem su za taj poseban zadatak nadjenuli ime Odisej. Prije nego što su mogli pomoći svojim pacijentima, najprije su trebali otkriti kako “stvari” uistinu funkcioniraju. Osim Odiseja, koristili su i elektrokardiograf, potom elektroencefalograf i mali televizijski ekran koji je pratio električne signale iz mozga. Ta je aparatura služila kao njihov seksualni poligraf, detektor laži za područje života o kojem se često pretjeruje.
“Često sve počne na stražnjem sjedalu parkiranog automobila. Sve se obavlja u žurbi; bitno je obaviti posao. Teško da stražnje sjedalo automobila pruža priliku za izražavanje osobnosti”, opisao je jednom prilikom tipično prvo seksualno iskustvo William Masters.
“Velika američka formula za seks je: poljubac u usta, ruka na grudima i zaroni prema zdjelici”, pojasnio je u jednom intervjuu. “Vođenje ljubavi usporedio bih s tenisom. Ako igru gradiš samo na forehandu, kad ti netko servira backhandom, nađeš se u gadnoj nevolji”, dodao je Masters.
Njihov je projekt uključivao direktno laboratorijsko promatranje i mjerenje 700 muškaraca i žena dok su vodili ljubav ili masturbirali. Na temelju podataka prikupljenjih tim istraživanjem, napisali su i 1966. godine objavili knjigu “Human Sexual Response” (Ljudska seksualna reakcija). U knjizi su identificirali i opisali četiri faze ljudske seksualne reakcije: uzbuđenje (početno uzbuđenje), plateau (uzbuđenje je doseglo vrhunac, ali još nema orgazma), orgazam i razrješenje (zaključenje, faza nakon orgazma). Plastični Odisej je, osim toga, otkrio i važne činjenice o fiziologiji ženskog tijela u seksualnom činu – vaginalnom vlaženju i kontrakcijama tijekom uzbuđenja. Otkrili su i da nije točno da žene pokazuju manji interes za seks. Žene su zapravo u seksu nadmoćne jer imaju sposobnost doživjeti nekoliko orgazama za redom, dok muškarci to ne mogu. Masters i Johnson su otkrili da muškarac nakon orgazma ulazi u period povlačenja u kojem ne može ponovno ejakulirati, dok takvog perioda kod žene nema, što ju čini sposobnom za višestruke orgazme. I ne samo to: njihovo je istraživanje pokazalo i da žene orgazam doživljavaju mnogo intenzivnije dok masturbriraju! Iako je knjiga napisana kompliciranim medicinskim riječnikom - Masters i Johnson su htjeli da ih javnost ozbiljno shvati pa su namjerno pisali nerazumljivo - knjiga je preko noći postala bestseler.
Uslijedile su nove knjige, uključujući i “Human Sexual Inadequacy” (Ljudska seksualna neadekvatnost), u kojoj su govorili o liječenju impotencije, preranoj ejakulaciji, frigidnosti i drugim seksualnim problemima, te “The Pleasure Bond” (Veza užitka). U knjizi “Human Sexual Inadequacy”, Masters i Johnson su tvrdili da je 90 posto slučajeva impotencije psihološkog uzroka. Tvrdili su da su psihološke prepreke razlog impotencije čak i u starijih muškaraca. Daljnja istraživanja su, međutim, pokazala da je impotencija tek u 40 do 50 posto slučajeva uzrokovana psihološkim razlozima. Bili su i prvi koji su otkrili da nekoliko neuspješnih seksualnih iskustava može natjerati muškarce da u potpunosti odustanu od spolnog čina kako bi izbjegli frustraciju i osjećaj srama. Nedostatak komunikacije i strah takve situacije samo pogoršavaju, zapisali su. Slično vrijedi i za žene koje imaju problema s doživljavanjem orgazma.
Masters i Johnson također su proučavali i muškarce koji su imali problema s preranom ejakulacijom. Otkrili su da su njihovi pacijenti internalizirali kulturološki strah muškaraca srednje klase da neće uspjeti dovoljno dugo kontrolirati proces ejakulacije kako bi zadovoljili ženu. Muškarci iz radničke klase, zamijetili su, nisu bili toliko zabrinuti ženskim zadovoljstvom pa nisu imali niti u tolikoj mjeri problema s preranom ejakulacijom.
Rad koji su započeli na Odsjeku za porodništvo i ginekologiju na Sveučilištu Washington u St. Louisu, nastavili su 1964. u neprofitnoj instituciji koju su nazvali Reproductive Biology Research Foundation, a potom je 1978. preimenovali u Masters & Johnson Institute. Sveučilišnim kampusom počele su se, naime, širiti razne glasine o njihovom radu. Neke su bile istinite. Par je, primjerice, muškarcima koje je liječio od prerane ejakulacije često plaćao “zamjenske” partnerice, što je bila praksa na rubu prostitucije. U svojem laboratoriju često su sparivali potpuno nepoznate muškarce i žene, različitih seksualnih preferencija, a ženske “volontere” su štitili tako da su im na glavu stavljali jastučnice s dvije rupe za oči, koje je šivala Mastersova majka. Godine 1970. Masters i Johnson pojavili su se na naslovnici magazina Time. “Najvažnija seksualna edukacija dosad se svodila na to da tata prođe pored mame u kuhinji i potapša je po guzi, a mami se to očito sviđa. Djeca koja to gledaju pak pomisle: ‘I ja bih tako!’”, govorio je tada Masters. On i Vriginia Johnson odlučili su to promijeniti.
Prije 1970. prerana ejakulacija, impotencija, vaginizam i firigidnost liječeni su višegodišnjom psihoterapijom i psihoanalizom uz vrlo slab uspjeh. Masters i Johnson su revolucionarizirali liječenje brzim tretmanom od dva tjedna, koji su pacijenti plaćali i do 10 tisuća dolara. Na njihovu dualnu psihoterapiju, koju su vodili muški i ženski terapeut, dolazili su parovi, a ne pojedinci. Tvrdili su da su uspješni u 80 posto slučajeva već u prvom tjednu liječenja, a da je petogodišnje praćenje pacijenata pokazalo da su se simptomi vratili tek kod njih 7 posto. Za vrijeme ove terapije, pacijente nikad nisu promatrali u spolnom činu.
Za sve to vrijeme Virginija Johnson Mastersu je bila vrijedna pomoćnica, potom i pomoćni istraživač, a na kraju i ravnopravni koautor svih istraživanja i knjiga. Kako bi umanjio razliku u njihovu obrazovanju, na knjige se potpisivao bez titule, samo imenom i prezimenom. Na pitanje zašto je odabrao baš nju za svoju pomoćnicu, ženu koja nije imala nikakvu znanstvenu pozadinu niti titulu (bila je pjevačica koja je sanjala o opernoj karijeri), Masters je pred kraj života odgovorio: “Očajnički sam trebao ženu, inteligentnu osobu koja je originalno razmišljala. Žene u medicini su u to doba imale dovoljno trauma; nisam im to mogao učiniti”.
A od njih vjerojatno nije mogao ni tražiti ono što je od Gini zatražio nakon godinu dana zajedničkog rada. Masters joj je rekao da će opis njezina posla ubuduće uključivati i seksualne odnose s njim. Uvjerio ju je da se upuste u seksualne odnose kako bi potvrdili ispravnost svojih otkrića u laboratoriju. Nazivao je to “uzajamnom vježbom masturbacije”, no jasno joj je naglasio da je to strogo u znanstvene svrhe. Da je poželjela nešto više od toga, bila bi istog trenutka zamijenjena, svjedočio je njihov suradnik dr. Robert Kolodny.
Masters je u to vrijeme bio oženjen, a Johnson je izlazila s jednim sucem. No niti jedno od njih dvoje s novim aranžmanom nije imalo problema, jer je njihov seks bio “dio radne obaveze”. Nakon što bi je skinuo, Masters bi instrurirao Gini da ostane što profesionalnija, koliko je moguće naravno. Zašto je Johnson pristala na seksualne odnose s Mastersom? “Ne, nisam bila posebno sretna zbog toga. Nisam ga uopće željela i nisam imala nikakve želje za njim. Ne znam kako bih to objasnila”, rekla je Maieru. U kasnijim razgovorima, priznala mu je da se u seks s Mastersom upustila samo zato što je bila samohrana majka i trebao joj je posao.
To ih, međutim, nije spriječilo da budu seksualni olimpijci punih 13 godina – sve dok Johnson nije upoznala milijunaša Hanka Waltera, koji je s parom surađivao na istraživanju feromona. Hank se htio njome oženiti, ali se Masters ozbiljno uplašio da će izgubiti svoju najvredniju suradnicu, da će se raspasti njihovo, tada već slavno medicinsko partnerstvo. Godine 1971., nakon što je bio oženjen 29 godina, Masters je napustio ženu i vjenčao se s Virginijom. Razvod od prve supruge, Masters je sumirao sljedećim riječima: “Najzad, moja žena i ja smo se morali suočiti s činjenicom da naša veza nikada nije ni postojala”.
Masters i Johnson su u braku bili 21 godinu, pretvarajući se pred američkom javnošću da su idealni par. U međuvremenu, jedno drugome nikada nisu rekli da se vole: ne zato što su bili škrti na riječima, nego zato što ljubav nisu osjećali. Masters je, osim toga, smatrao da je ta riječ netočna i neumjesna. Oboje su znali što je zapravo bila njihova veza – pečat uspjeha njihova proizvoda, branda koji se zvao Masters i Johnson.
“Prve četiri godine s njim su vjerojatno bile naše najbolje godine. On je rođeni učitelj, a ja sam bila klasični student. Naravno, ispod površine, to je uvijek bila neravnopravna veza. Razvili smo određeni način ponašanja koji se gotovo nikada nije mijenjao. Vjerojatno ga nikad nisam voljela”, priznala je Maieru.
Jesu li ikad uopće bili sretni u braku? U svojoj neobjavljenoj autobiografiji, Masters je otkrio da je više vremena provodio sa svojim psima, nego sa svojom drugom suprugom. “Kad smo imali goste, on bi svima zaželio laku noć i otišao na spavanje. Ako mu je bilo dosadno, ne bi uopće sudjelovao u razgovoru. Bili smo dramatično različiti ljudi”, opisala je Virginia njihov brak u zajedničkom intervjuu nakon rastave 1993. godine. Masters je dodao: “Točno, nisam želio da me išta odvaja od rada. No, u to vrijeme su razgovori uvijek skretali na seks, što mi je bila prilična frustracija. Pokušavao sam s ljudima razgovarati i o drugim stvarima. Znam razgovarati i o drugim stvarima”.
Kad su se 1993. rastali, nakon 21 godinu braka, javnost je bila šokirana. Mnogi su ih nazivali, uvjereni da su se rastali zbog seksualnih problema, a mnogi su žalili kao da su im se rastali otac i majka. Na kraju bračne šarade, Masters je ostavio Johnson na jednak način kao i svoju prvu ženu, a Johnson svoje prijašnje muževe: hladno i bez osjećaja i zbog druge osobe. U dobi od 78 godina seksualni tehničar konačno se, naime, zaljubio. Doznao je da njegova mladenačka ljubav Geraldine Baker Oliver nikada nije dobila dva tuceta ruža i ljubavnu poruku koju joj je poslao prije 55 godina. Odmah ju je zaprosio. Nakon njihova vjenčanja, Masters je izgledao sretniji nego što je ikad prije u životu bio i izjavio je novinarima kako su njegova otkrića o seksualno aktivnim starcima definitivno točna. “No, zapravo, ono što je meni romantično, jest sjediti za stolom, za doručkom, i promatrati je preko puta – ona je tako lijepa žena”, izjavio je.
Umro je 2001. godine, u dobi od 85 godina, nakon što je nekoliko godina bolovao od Parkinsonove bolesti. Virginia je krajem 90-ih pokušala otvoriti novu kliniku, no nije uspjela. Danas živi živi u staračkom domu i koristi ime Mary Masters. Mastersova treća i posljednja žena Maieru je, u intervjuu za knjigu, rekla kako su prijašnji brakovi njena muža “bili više ili manje poslovni dogovori”.
Masters je izmislio podatke o “preobrazbi” homoseksualaca
Godine 1979. Masters i Johnson su objavili vjerojatno najkontroverzniju knjigu “Homosexuality in Perspective” (Homoseksualnost u perspektivi), koja se bazirala na 14-godišnjem istraživanje više od 300 homoseksualnih muškaraca i žena. Rezultat se činio impresivan: od 67 muških i ženskih pacijenata koji nisu bili zadovoljni svojom homoseksualnošću i koji su se htjeli “preobratiti”, nisu uspjeli samo s njih četrnaest (12 slučajeva odnosilo se na muškarce i žene koji su oduvijek vjerovali da su homoseksualni, ali ih je to mučilo, a 55 “preobrazbi” odnosilo se na ljude koji su vjerovali da njihova homoseksualnost nije stalna). Tijekom pet godina po završetku tretmana, u kojima su ih i dalje pratili, stopa uspješnosti “izlječenja” u obje grupe iznosila je 70 posto.
No je li preobrazba u 12 slučajeva čiste homoseksualnosti – devet muškaraca i tri žene – doista bila preobrazba? I prije nego je knjiga objavljena, pojavile su se sumnje. Većina Mastersovih zaposlenika nikada nije upoznala te muškarce i žene u razdoblju od 1968. do 1977., kada ih je Masters navodno liječio. Primjerice, Lynn Strenkofsky, koja je organizirala raspored pacijenata u tom periodu, nikada nije susrela pacijente koji su dolazili na “preobrazbu”. Marshall i Peggy Shearer, vjerojatno najuspješniji tim terapeuta koji su Masters i Johnson osposobili, također kažu da nikada nisu liječili homoseksualce i doslovce ništa nisu čuli o terapiji preobrazbe.
Kada je Robert Kolodny zatražio da vidi njihove dosjee i presluša snimke, Masters ih je odbio pokazati. Kolodny je počeo sumnjati i razgovarao je s Virginijom Johnson nasamo. I ona je sumnjala da je Masters zapravo krivotvorio podatke, no javno ga je podržavala. Plašila ju je pomisao da dožive javnu sramotu, osobito ona koja je bila samoobrazovani terapeut bez ikakve diplome ili službenog obrazovanja.
“Bila je to loša knjiga”, izjavila je nekoliko desetljeća poslije. Ona bi je najradije iznova napisala, i to tako da odgovara postojećoj medicinskoj literaturi koja ne tretira homoseksualnost kao bolest, nego kao prirodno stanje. Masters je do kraja života tvrdio da je sve što je napisao u knjizi istina, no vrlo je vjerojatno cijelu priču izmislio. Na žalost i štetu mnogih osoba koje nisu heteroseksualne, i danas ima mnogo religioznih i političkih organizacija koje se pozivaju na Mastersovu knjigu i istraživanje i tvrde da je homoseksualnost moguće izliječiti.
Podijeli na Facebook
