Piše Tanja Tolić
"Bog ne zna zbrojiti dva i dva. On radi samo s nulom i jedinicom", odgovara Alicia Western, glavna junakinja romana "Stella Maris" Cormaca McCarthyja, na pitanje svojeg psihijatra je li Bog matematičar. Alicia je prodigij, čudo od djeteta i čudovište, darovita matematičarka čiju zastrašujuće visoku inteligenciju nikad nisu uspjeli izmjeriti. Sa četrnaest godina upisala se na fakultet, u šesnaestoj je diplomirala i upisala doktorski studij iz matematike. Doktorat nikad neće dovršiti jer ju je beskonačnost matematike putem progutala: u pokušaju da dokaže svoju doktorsku tezu urušila je njezina temeljna počela.
Legenda kaže kako je na ulazu u Platonovu Akademiju stajao natpis: "Vi koji ne volite geometriju, ne ulazite!" Ne znamo je li to istina, ali u Platonovoj filozofskoj školi učenike se poučavalo aritmetici, planimetriji, trigonometriji, astronomiji i glazbi. U podlozi svega toga bila je matematika. Matematika nije računanje, aritmetika, stoput će to Alicia ponoviti u romanu. Matematika je kompleksan sustav, usudila bih se reći filozofski: ne znam da li Bog operira između jedinice i nule, ali prvi put kad sam vidjela grafički prikaz Mandelbrotova skupa, i ja sam poželjela spaliti Euklidove "Elemente", protomatematički udžbenik. Svijet nije sastavljen od jednostraničnih trokuta i pravilnih kvadrata, nego ga kroji fraktalna geometrija; kad jednom svjedočite tome što sve može stati između nule i jedinice, na svijet više ne gledate istim očima. Toliko od djevojčice koja je jednom davno odbijala naučiti matematičke formule napamet nego ih je iznova izvodila na svakom satu matematike što je beskrajno zabavljalo njezina srednjoškolskog profesora. I danas ta opsesija traje: na banalnoj razini, što je slastica kompleksnija, to je meni izazovnija, kolač neće uspjeti ako se strogo, u gram, ne poštuju omjeri svih sastojaka (dobro, bitna je tu i kemija, ali u njoj sam oduvijek bila užasna…); dok slušam Sibeliusovu Drugu simfoniju ili milijunti put The Köln concert Keitha Jarretta, iznova se divim dvjema najočitijim činjenicama: prva, klasična glazba je kompleksan matematički sustav koji nije programiran nego nastaje intuitivno i vrlo vjerojatno nesvjesno (naoko je to džez improvizacija kao The Köln concert, ali je li doista improvizacija znajući kako nesvjesno operira?); druga, glazbeni matematički sustav visoke složenosti sposoban je uravnotežiti neuronski fraktalni sklop u mojoj glavi – ako slušam koncentrirano, harmonija glazbe postupno će izbalansirati kaos u mojoj glavi. Izliječit će me osmozom.
***
Prije nego što je objavio svoja dva posljednja romana, "Putnika" krajem listopada 2022. i "Stellu Maris" početkom prosinca 2022., Cormac McCarthy šesnaest godina nije objavio ništa. Prethodni roman, "Cestu", objavio je 2006. godine. Naknadno se doznalo da je McCarthy "Putnika" pisao još od 1970-ih godina.
Što je, dakle, Cormac McCarthy radio desetljeće i pol? Odgovor na to pitanje daje odgovor na drugo pitanje: što je McCarthy radio posljednjih četvrt stoljeća svojega života? Pridružio se bio Santa Fe Instituteu, jednom od rijetkih istraživačkih centara posvećenih proučavanju složenih adaptivnih sustava, uključujući fizikalne, računske, biološke i društvene sustave. Osnovan 1984. godine, institut je privatni istraživački i edukacijski centar koji njeguje multidisciplinarni pristup i njegovi suradnici ne moraju nužno biti znanstvenici. Dokaz je, uostalom, McCarthy koji je u mladosti pokazivao interes za fiziku, ali je završio u književnosti. McCarthyjevo svakodnevno druženje sa znanstvenicima, od kojih su neki bili i nobelovci – književnik se ciljano preselio u Santa Fe kako bi bio bliže institutu – rezultiralo je 2017. godine i objavom njegova prvog nefikcionalnog djela u pedeset godina književne karijere: objavio je esej "The Kekulé Problem" u kojem istražuje nesvjesno i porijeklo jezika. Esej je prvi put objavljen u online časopisu Nautilus 20. travnja 2017. godine, a potom i u tiskanom obliku časopisa kao naslovna priča izdanja posvećenoga nesvjesnome. (I dalje ga je moguće besplatno pročitati na poveznici: The Kekule problem)
Naziv eseja referira se na san koji je usnio njemački kemičar Friedrich August Kekulé von Stradonitz, a koji mu je pomogao da shvati strukturnu formulu benzena, najjednostavnijeg aromatskog ugljikovodika. McCarthy se u eseju pita kako je moguće da neverbalni podsvjesni um ponudi smisleno rješenje za fundamentalno lingvistički problem. Konkretno, u uvodu eseja McCarthy objašnjava da je problem nazvao "Kekuléovim problemom" jer je Kekuléov primjer – među brojnim slučajevima znanstvenika koji su složene probleme "riješili" u snu – vjerojatno najpoznatiji. Kekulé je pokušao otkriti kako izgleda strukturna formula molekule benzena i slabo je napredovao sve dok nije zaspao ispred kamina i usnio zmiju smotanu u uroboros – simbol vječnosti, figuru iz grčke mitologije koja prikazuje zmiju što sama sebi jede rep i tako se uvrti u kolut. Kemičar se probudio uz uzvik: "Prsten je! Molekula je u obliku prstena!" "Dakle. Problem je naravno – ne Kekuléov nego naš – zašto nesvjesno, s obzirom da savršeno dobro razumije jezik jer u suprotnom ne bi razumjelo ni problem, jednostavno ne odgovori na Kekuléovo pitanje s nečim poput: 'Kekulé, oblik je jebeni prsten!' Našto naš znanstvenik odgovori: 'Okej. Kužim. Hvala'", piše McCarthy u uvodu eseja.
Veći dio tog eseja McCarthy je pretočio u "Stellu Maris"; Alicia doslovce čitave odlomke izgovara psihijatru Michaelu Cohenu pojašnjavajući svoju teoriju o podsvjesnom radu matematike, tzv. noćnoj smjeni. "Osnovno pitanje ne glasi kako se vi bavite matematikom nego kako se njome bavi podsvijest. Kako to da joj ide vidno bolje nego vama? Radite na nekom problemu i onda ga na neko vrijeme ostavite postrani. Ali on ne želi otići. Ponovo vam se javi za ručkom. Ili dok se tuširate. I kaže: Pogledaj ovo. Što misliš? I onda se upitate zašto je voda iz tuša hladna. Ili juha. Je li to bavljenje matematikom? Bojim se da jest. Kako to naša podsvijest čini? Ne znamo. Postavila sam to pitanje nekim jako dobrim matematičarima. Kako podsvijest rješava matematičke probleme? Neki su od njih već prije razmišljali o tome a neki nisu. Većina ih je pretpostavljala da podsvijest ne pristupa problemima jednako kao mi. No iznenadila me bezbrižnost kojom su primili tu novost. Kao da time nismo izveli pred sud samo prirodu matematike. Nekoliko ih je reklo da bi nam podsvijest, ako zna bolji način za rješavanje matematičkih problema, to trebala reći. Pa možda i bi. Ili možda misli da nismo dovoljno pametni da shvatimo."
"Oprostite", odgovara joj psihijatar. "Mislim da još nikad nisam čuo opis podsvijesti koji joj pripisuje toliku autonomiju."
Alicia mu odgovara da je podsvijest tek stroj za upravljanje životinjom. "Većina je naših radnji nesvjesna. Bilo bi rizično povjeriti te zadačiće svijesti. Kitovi i dupini moraju izračunati koliko im kisika treba do izrona na površinu. I zato su kad su im prvi put dali anesteziju uoči operacije jednostavno umrli. To se trebalo predvidjeti. Podsvijest evoluira zajedno s vrstom kako bi ispunila njezine potrebe i jezivo je možda samo to što se povremeno čini da ona predviđa te potrebe. Ne može si priuštiti iznenađenja. To je pitanje mučilo i Darwina."
Dupini svoj problem rješavaju tako što im moždane sfere spavaju naizmjence. Podsvijest ljudskih sisavaca operira, kao što znamo, u području nesvjesnoga, uža specijalnost su joj snovi. "Slutim da podsvijest katkad nastavlja raditi na određenim snovima, prepravlja ih u nadi da ćete skopčati. Ali to nije najzanimljivije", kaže Alicia. "Što je najzanimljivije?" pita Cohen. "Najzanimljivije je to što zna da još niste skopčali. A pritom se nema na što osloniti. Čita li misli?"
Mentalna se bolest – nastavlja Alicia, jer zbog toga i jest u psihijatrijskoj ustanovi – razlikuje od tjelesne bolesti po tome što je predmet mentalne bolesti uvijek i isključivo informacija. Njezina je hipoteza da moramo imati jezik da bismo imali mentalnu bolest. Mentalne se bolesti koliko znamo ne pojavljuju kod životinja. "Ali morate shvatiti kako je izgledao nastanak jezika. Mozgu je mnogo milijuna godina išlo sasvim dobro i bez njega. Dolazak jezika bio je poput najezde parazitskog sustava. Zauzeo je područja mozga najmanje posvećena određenoj svrsi. Najpodložnija preuzimanju."
Jezik kao parazitizam? čudi se liječnik. O da. "Unutarnje upravljanje jednako je važno za preživljavanje živog sustava kao i kisik i vodik. Ono se razvija istodobno sa samim sustavom i upravlja svime, od treptaja preko kašlja do odluke da se date u bijeg. Sve naše sposobnosti osim jezika imaju istu povijest. Jezik pak poštuje isključivo pravila evolucije nužna za njegovu vlastitu izgradnju. (…) Najžurnija je potreba bila povećanje sposobnosti proizvodnje zvukova. Jezik navodno potječe iz južne Afrike i tom se potrebom vjerojatno mogu objasniti klikovi u kojsanskim jezicima. Tu je i činjenica da je bilo više stvari koje je trebalo imenovati nego zvukova za njihovo imenovanje. Kako bilo, najveću je prepreku po svoj prilici činila tjelesna sposobnost govora. Grkljan se izduživao sve dok govorni aparat u današnjem obliku nije zamalo ugušio vlasnika. Mi smo jedina vrsta sisavca koja ne može istodobno gutati i artikulirati. Poslušajte mačku kako reži dok jede i onda to pokušajte sami izvesti. U svakom slučaju, podsvjesni sustav upravljanja star je milijunima godina a jezik manje od stotinu tisuća. Mozak nije imao pojma što mu se sprema. Podsvijest je zacijelo štošta izvodila kako bi omogućila rad sustava koji se pokazao savršeno neumoljivim. Ne samo što ga se može usporediti s parazitskom najezdom nego ga se ne može usporediti ni s čim drugim."
Zanimljivo je, nastavlja Alicia u romanu, a McCarthy u eseju, to što se jezik nije razvio ni iz kakve nama znane nužde. "Bio je tek ideja. A ta se ideja sastojala u tome da jedna stvar može predstavljati drugu stvar." Drugim riječima, ljudski razum napao je biološki sustav zbog metafore. I zato su nam snovi puni drame.
"Nastanak jezika, osim što je bio silno važan, bio je i razoran. Kreativno razaranje. Zacijelo su pritom izgubljeni raznorazni talenti i umijeća. Uglavnom oni koji su služili komunikaciji. Ali i vještine kao što je navigacija pa čak vjerojatno i raskošnost snova. Na kraju je taj čudni novi kod zamijenio barem dio svijeta onim što se o svijetu može reći. Stvarnost je zamijenjena mišljenjem. Priča komentarom." A zdrav razum ludošću, ne zaboravite, komentira psihijatar.
Alicia Western prvi je McCarthyjev ženski protagonist u više od pedeset godina. Prvi put mu je radnju nosio ženski lik u njegovu drugom romanu "Outer Dark" (Krajnja tama). Roman je objavio 1968. godine i zbiva se u Apalačkom gorju na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Roman govori o ženi imena Rinthy koja je zatrudnjela s bratom (!). Brat, Culla, ostavi dijete u šumi da umre, ali sestri kaže da je beba umrla po rođenju i da ju je pokopao. Rinthy, međutim, sazna istinu i odluči pronaći svoje dijete. McCarthy je naziv romana izveo iz Evanđelja po Mateju, iz susreta Isusa i rimskog stotnika tijekom kojeg Isus kaže: "Ali djeca kraljevstva će biti izbačena van u krajnju tamu: ondje će biti plač i škrgut zubī."
U intervjuu za Wall Street Journal iz 2009. godine – a na razgovore s medijima McCarthy je pristajao izuzetno rijetko – rekao je da je "pedeset godina planirao pisati o ženi". Sve svoje najbolje misli i ideje dao je njoj, Aliciji.
***
Rijetki intervjui nisu bila jedina neobična navika McCarthyja pisca. U napomeni na kraju hrvatskih izdanja romana (Profil, 2023.), prevoditeljica Patricija Horvat, kojoj dugujemo veliki dio užitka u "Putniku" i "Stelli Maris", piše kako je McCarthy, osim po radikalnim temama, poznat po jedinstvenom, začudnom stilu nadasve obilježenom dugačkim rečenicama povezanima uvijek istim veznikom "and", oskudnom interpunkcijom i izostankom navodnika. "McCarthy veliku pažnju posvećuje ritmu, rado eksperimentira jezikom i tehnikama pisanja, kombinira dinamične dijaloge s poetičnim, dirljivim opisima i jezičnim smicalicama te se ne ustrčava izmišljati nove riječi. Njegova se proza, ovisno o dijelu (ili djelu) koji čitate, može opisati kao minimalistička, raskošna, meandrična, ezoterična, duhovita, surova, intelektualna, sentimentalna…"
U intervjuu Opri Winfrey književnik je objasnio da preferira "jednostavne deklarativne rečenice" i da koristi velika slova, točke, povremeno zarez ili dvotočku za sastavljanje lista, ali nikad točku-zarez jer to smatra "idiotizmom". Ne koristi upitnike u dijalozima i uvjeren je da nema potrebe "zakrčiti stranicu čudnim malim znakovima". Kritičar Erik Hage bilježi kako u McCarthyjevim dijalozima redovito nedostaje atribucija, no "čitatelj svejedno nekako zna tko govori".
Foto: Kurt Markus
U još jednom rijetkom razgovoru za medije, McCarthy je otkrio da poštuje samo one autore koji se "bave pitanjima života i smrti", navodeći Henryja Jamesa i Marcela Prousta kao pisce koji to ne čine. "Ne razumijem ih… Za mene to nije literatura. Mnoge pisce koje drugi smatraju dobrima ja smatram čudnima", dodao je. Nije bio ni ljubitelj magičnog realizma, "dovoljno je teško natjerati ljude da povjeruju u ono što im govorite i bez da to učinite nemogućim". Najdraži roman bio mu je "Moby Dick", kao velike romane označio je i "Braću Karamazove", "Uliksa" i "Krik i bijes".
Kad je "Putnik" prvotno najavljen 2015. godine na multimedijalnom eventu u Santa Feu, biolog David Krakauer opisao ga je kao "matematički i analitički roman". "Što napravite nakon što napišete 'Cestu'?" retorički je, po izlasku romana, upitala McCarthyjeva urednica u Knopfu Jenny Jackson. "Napišete dvije knjige o Bogu i egzistenciji." Cormaca McCarthyja za života su nazivali "velikim pesimistom američke literature", njegov "Krvavi meridijan" opisali su kao "gnostičku tragediju". Slično bi se moglo reći i za "Putnika" i "Stellu Maris" – i to su gnostičke tragedije, a ako primijenimo glazbenu analogiju, "Putnik" je rekvijem, a "Stella Maris" fuga. Oba su romana romani ideje – u prvom se autor više bavi fizikom (tuge), u drugom matematikom, sviješću, nesvjesnim i porijeklom jezika; prirodom stvarnosti i povezanošću genijalnosti i ludila.
Radnja ovih dvaju povezanih romana prati Bobbyja i Aliciju Western, brata i sestru čiji je otac sudjelovao u izradi atomske bombe. "Putnik" se najvećim dijelom zbiva 1980. godine u New Orleansu i prati sudbinu Bobbyja Westerna nakon što mu se ubila sestra. Bobby radi kao ronilac iako je studirao fiziku. Za vrijeme jednog zarona u potonuli mlažnjak otkriva da u zrakoplovu nedostaju pilotov kovčeg, crna kutija i deseti putnik. Rutinski profesionalni zadatak pretvorit će se u noćnu moru jer ga redovito počinju posjećivati, pretpostavljamo, vladini agenti i ispitivati o tome što je vidio na dnu oceana, a s vremenom i koliko je znao o očevu poslu. "Putnik" se postupno, kako Bobby bježi od agenata, pretvara u roman ceste koji je pravilno ispresijecan Alicijinim interludijima – zapravo opisima njezinih "halucinacija", u kojima razgovora s Talidomidnim Kepecom, čovječuljkom koji umjesto ruku ima peraje i djevojci neprestano dovodi zabavljače; Alicia ih naziva hortašima.
"Stella Maris" zbiva se sedam godina ranije i cijela je napisana u formi dijaloga između Alicije Western i njezina psihijatra u ustanovi Stella Maris koja se nalazi u Wisconsinu. Alicia ima radnu dijagnozu paranoidne shizofrenije: kažem radnu jer ni njezin psihijatar nije uvjeren da je, kolokvijalno rečeno, luda, osim što sigurno znamo da je suicidalna. Problem je, međutim, u tome što Alicia od dvanaeste godine ima veoma žive halucinacije – dapače, prikaze su toliko uvjerljive i autonomne da su psihijatri što su je liječili uvjereni da ih je ustvari – izmislila.
Mogla bih vam prepričati zaplet obaju romana a da vam zapravo ništa ne oduzmem. Sve je, naime, jasno od početka: znamo da se Alicia ubila i da Bobby pati zbog toga; znamo i da su bili zaljubljeni jedno u drugo, "Isprva nevino. Barem koliko se mene pita. Do ušiju. Sa mnom je uvijek bilo tako."
McCarthyjevi oproštajni romani zbivaju se u dvadesetom stoljeću, međuobiteljske zavade više ne mogu biti prepreka ljubavi. Spominjem krvne zavade jer Alicia i Bobby moderni su Romeo i Julija, baš tim redoslijedom, McCarthy im je obrnuo rodne uloge. Znamo da je Shakespeare ukrao zaplet za svoju dramu: radnja se temelji na talijanskoj priči koju je originalno napisao Masuccio Salernitano (1410-1475), potom ju je u roman preradio Luigi Da Porto (1485-1529), a treću talijanski verziju napisao je 1554. godine Matteo Bandello. Bandellovu verziju preveo je u stihove kao "Tragičnu povijest Romea i Julije" Arthur Brooke 1562. godine, dok ju je u prozi prepričao William Painter u "Palači zadovoljstva" 1567. godine. Shakespeare je svoju dramu "Romeo i Julija" napisao između 1591. i 1595. godine, prvi put ju je objavio 1597., no književni trop tragičnih ljubavnika koji se ubiju zbog niza pogrešnih zaključaka mnogo je stariji: još u "Metamorfozama" Ovidije spominje Pirama i Tizbu – roditelji im preziru jedni druge, a Piram lažno povjeruje da je njegova ljubavnica Tizba mrtva.
"Putnik" i "Stella Maris" suvremena su reinterpretacija tog mita. Bobby vozi auto utrke u Europi. U jednoj strada i pada u komu, u kojoj provede barem dva mjeseca. Liječnici od Alicije traže dozvolu da isključe aparate, no ona to ne može učiniti i pobjegne iz Italije natrag u Ameriku i dobrovoljno se prijavi u psihijatrijsku ustanovu Stella Maris. Ne zna da Bobby neće umrijeti – mi znamo jer smo već pročitali "Putnika". Bobby spava na isti način na koji Julija spava u Shakespeareovoj drami, ali Romeo (Alicia) misli da je umrla pa popije otrov (Alicia se ubije – objesi se). Kad se Julija probudi, shvati da je Romeo umro. Bobby otkrije da se Alicia ubila. No za razliku od Shakespeareove drame, Bobby se ne ubije, nego ostane na životu – živi u vječnom limbu ispunjen osjećajem krivnje zbog sestrine smrti.
U prologu "Romea i Julije" Shakespeare nas poziva da svjedočimo strašnoj sudbini ovih zaljubljenih junaka; istražuje tešku sudbinu djece koja postaju žrtve očinskih sukoba. I Bobby i Alicia žrtve su svoga oca, njegova nasljeđa, jer je sudjelovao u izradi atomske bombe. Julija u Shakespeareovoj drami ima četrnaest godina kad upozna Romea, toliko ima Alicia kad Bobbyju objavi da je zaljubljena u njega.
U često citiranom dijelu drame, Julija, razmišljajući naglas i nesvjesna da je Romeo u njezinu vrtu, pita zašto Romeo mora biti Romeo – Montecchi, neprijatelj njezine obitelji. Kaže da bi mu se dala ako bi odbio svoje prezime ili ako bi se jednostavno zakleo da je voli, ona bi se odrekla svog prezimena (prijevod s engleskog Milan Bogdanović).
Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako nećeš,
Prisegni, da me ljubiš, pa ću ja
Poreći, da se zovem Capuletti.
Alicia u romanu priželjkuje da je se brat odrekne kao sestre pa da se mogu vjenčati.
***
No zašto incest? Osim očite poveznice s njegovim drugim romanom "Outer Dark" u kojem brat sestri napravi dijete, možemo samo nagađati. Cormaca McCarthyja često su, zbog prva četiri romana koja nazivaju i apalačkima, svrstavali u žanr južnjačke gotike (Edgar Allan Poe, William Faulkner, Flannery O'Connor…) kojoj incest nije stran književni trop. McCarthy je volio i biblijske reference, u neformalnim tumačenjima pronašla sam i ono kako priča o Aliciji i Bobbyju alegorijski priziva onu o Adamu i Evi koji su prije pada iz milosti bili jedno tijelo, gotovo brat i sestra. Uostalom, Eva je i nastala iz Adamova rebra, Alicia u "Stelli Maris" u eksplicitnoj ispovijedi priželjkuje da Bobby u njezino tijelo uđe kao u katedralu. Američki književni kritičar Leslie Fiedler u svojem kultnom djelu "Love and Death in the American Novel" (Ljubav i smrt u američkom romanu), u kojem provokativno primjenjuje Freudove koncepte na američku literaturu, implicira da incest brata i sestre simbolizira pobunu protiv očinskog autoriteta, duh same revolucije. U "Stelli Maris" psihijatar neprestano ispituje Aliciju o odnosu s ocem, je li otac znao da je pametna, jesu li bili bliski, zašto su se otac i majka rastali, kako su se upoznali, od čega je otac umro i gdje mu je grob: to je i jedna od središnjih drama Bobbyjeva života jer ga vladini agenti proganjaju zbog očevih papira, a Bobbyja usto proganja sjećanje na mrtvog oca na čiji se posljednji poziv nije odazvao. Iza Alicijina i Bobbyjeva oca doslovce je ostala spaljena zemlja, uništio ju je s kolegama atomskom bombom, kakvo nasljeđe ostaje djeci takve apokalipse? A ona još briljiraju u fizici i matematici koje su i dovele do oslobađanja najstrašnije sile uništenja.
No vratimo se početku: Bog ne zna zbrojiti dva i dva, radi samo s nulom i jedinicom. "Za ostalo smo zaslužni mi", poentira Alicia. Kad se razmaknu velike sile, fizikalne i matematičke teorije, što ostaje Aliciji i Bobbyju, živima u različitim vremenima romana? Ona se pita u kojoj dobi bijes preraste u tugu i zaključuje da smo bijesni dok vjerujemo da nešto možemo promijeniti – tuga nastupa kad shvatimo da je to nemoguće.
Bobby razmišlja o tome kako je Alicia imala pravo: "Ljudi su spremni učiniti čudne stvari kako bi izbjegli patnju koju su zaslužili. Svijet je pun ljudi koji bi trebali biti spremniji zaplakati."
Ne boj se, znala mu je govoriti. "Najstrašnija od svih rečenica. Što li je vidjela? Ona, kojoj je krv bila sve. I ništa. Nadarena čovjeka koji nije ništa postigao. U djetinjstvu je smišljala igre koje je on već tada teško pratio. Odvela ga je na tavan na kojem se u kasnijim godinama bar na neko vrijeme suprotstavljala dotad nepoznatom svijetu. Sjedili su šćućureni pod strehom i ona ga je uhvatila za ruku. Rekla je da im je suđeno pronaći nešto skriveno. Što? Upitao je. Nas, rekla je. Mi smo ti koje skrivaju od nas."
Prijatelj Bobbyju govori kako je uzvisio tugu do statusa koji nadmašuje ono za čime se tuguje. "Saslušaj me do kraja. Riječ je o pojmu gubitka. On obuhvaća kategoriju svega što se može izgubiti. On je naš iskonski strah i možeš mu pripisati što god želiš. Nije ti upao u život. Nego je oduvijek bio tu. I čekao tvoj trenutak slabosti. Trenutak u kojem ćeš popustiti. Ipak mislim da sam te podcijenio. Kako odijeliti tvoju priču od mase drugih, običnih? Zacijelo je istina da ne postoji zajedništvo radosti kao što postoji zajedništvo tuge. Ne možeš biti siguran da tuđa sreća nalikuje na tvoju. Ali u zajedničku bol uopće ne treba sumnjati."
Milosrđe je carstvo kojim svatko kroči sam, zaključuje Bobby. "Postoji masovna mržnja i masovna tuga. Masovna osveta te čak i masovno samoubojstvo. Ali ne postoji masovan oprost. U tom je čovjek sam."
Cormac McCarthy umro je prirodnom smrću u svojem domu u Santa Feu 13. lipnja 2023. godine. U oproštajnom tekstu u Business Insideru sredinom istog tog lipnja David Kushner prisjetio se nekoliko susreta s piscem. Jedne noći, tijekom Kushnerova posjeta Santa Fe Instituteu, nakon što su odslušali predavanja u sklopu konferencije o mogućem smaku svijeta, McCarthy mu je rekao: "Naposljetku, počneš shvaćati da nećeš ovdje biti još dugo. Treba pronaći posao koji ćeš voljeti i pronaći nekoga tko ti se sviđa i s kim ćeš živjeti. Jako malo ljudi uspije oboje."
Nakon što pročitate "Stellu Maris" shvatit ćete da morate ponovno pročitati "Putnika" jer odjednom sve što se zbiva Bobbyju dobiva novo značenje. A onda opet "Stellu Maris" jer sve s čime se Alicia muči ima novo tumačenje. Dva romana o Bogu i egzistenciji napisani su kao beskonačna petlja, uroboros koji grize svoj rep, jebeni prsten, McCarthy!, noćna smjena, podsvjesna matematika. O čemu doista govore vjerojatno ćete shvatiti dok opsesivno važete sastojke za čokoladnu tortu, ili u trenutku kad Keith Jarrett usred koncerta uzvikne od oduševljenja, iznenađen vlastitom improvizacijom u Kölnu.
Podijeli na Facebook
