Piše Tončica Šiškov
Još je Platon ukazao na nedostatnost logike kada je smrt u pitanju zaključivši da, kada je već smrt prirodna i neizbježna, a bogovi postoje, ona ne može biti loša. Na sličan način promišlja i filozof Swift: "Nemoguće je da je smrt, toliko prirodna, neizbježna i univerzalna, osmišljena sudbinski kao zlo", kao i Sokrat: "Prilično sam spreman priznati... da bih jako žalovao zbog smrti, kada ne bih bio uvjeren prvenstveno da nakon nje odlazim drugim bogovima koji su mudri i dobri". Naspram njima, Rousseau, ljubitelj ovog svijeta koji se nije obraćao Bogu, napisao je: "Onaj koji kaže da gleda u lice smrti bez straha, laže. Ljudi se boje umiranja, jer bi u protivnom ljudska vrsta bila uništena".
Ovoj vječnoj temi posvetila se i Meghan O’Rourke - pjesnikinja, esejistica, književna kritičarka i jedna od najmlađih urednica časopisa New Yorker. U inspirativnom romanu "The Long Goodbye: A Memoir" (Riverhead Books, 2011.), u kojem je, pišući o svom iskustvu žalovanja za majkom koja je umrla od karcinoma, isprela pravo-remek djelo uspomena i sjećanja, duboko intimnu i osobnu priču, uobličila je svoje iskustvo u spoznaju: "Volim svijet sada i više, zato jer je prolazan“.
Čitajući njezine memoare, prolaznost i univerzalnost teme su koje duboko dotiču pa se u istančanim opisima njezinih osjećaja može prepoznati svatko tko ima iskustvo gubitka voljene osobe, svatko tko želi ovo iskustvo spokojno integrirati u svoj život. Poput svojevrsnog literarno-psihološkog priručnika prilagodbe na proces umiranja, ali i pripreme za "život nakon smrti", u kojem inspirativno, duboko ljudski opisuje prirodne faze tugovanja kroz koje je prolazila nakon majčine smrti, autorica daje odgovore na pitanja koja ucviljeni postavljaju, ali i smjernice koje vode iscjeljivanju.
Iz poglavlja u kojima iskreno i duboko progovara o stanjima kroz koje je prolazila, u vještini kojom je paralizirajućim osjećajima gubitka i tugovanja ucijepila duboku emocionalnost i senzibilitet pjesnikinje, a istodobno i esejističku intelektualnu izražajnost, postaje razvidno da je emocionalna inteligencija ono što joj je pomoglo da se osovi na noge i nastavi dalje na što, uostalom, ukazuju i psihološke "teorije" o smrti i žalovanju. Jer, izgraditi most između srca i uma, emocija i intelekta, ključno je da bismo mogli živjeti s gubitkom.
Ma koliko mi "znali" da će uslijediti kraj i ma koliko ga očekivali, ništa nas ne može pripremiti za gubitak voljene osobe. Naročito kada je u pitanju smrt majke, osobe koja vas je donijela na svijet, probuditi se u svijetu bez nje gotovo je nezamislivo. "Kada govorimo o ljubavi, vraćamo se na početak, želimo odrediti trenutak kada je sve krenulo 'nizbrdo'. No, ova priča je priča o završetku, koja nema početka. Majka je izvan pojma za bilo kakav početak. To je ono što je i čini majkom - bez nje ne možete započeti priču.“
Ono što može olakšati taj proces bivanje je uz dotičnu osobu - biti uz nju, dijeliti s njom trenutke, povezati se s njom na novim, drugačijim razinama. Govoreći o ispočetka čudnom, dezorijentirajućem iskustvu pomaganja majci pri odlasku u toalet i obavljanju nužde, O'Rourke se iznenadila kada je shvatila kako joj je to vrlo brzo postalo prirodno. "To je i ona činila nama, prije negoli smo to sami naučili i postali civilizirani u smislu načina obavljanja tjelesnih potreba. Na određeni način mi se to svidjelo. Anksioznost vezana uz tijelo je nestala, a mi smo prihvatile jednostavnu činjenicu: To je sada tako!"
I dok, suočeni s neizbježnim, kao svjedok umiranja hodate bolničkim hodnicima, gledajući rođake, djecu, prijatelje, partnere ljudi koji leže nepokretno u krevetima, podsjetite se da je ono što vidite i čujete ljubav. Ljubav su i oni naizgled ležerni razgovori o sportskim utakmicama, i odlasci uz zagrljaj i s riječima "volim te", "uskoro ćemo se vratiti, odmori se...", kao i ruke medicinskih sestara čiji vješti, žustri pokreti poravnavaju plahte na bolesničkoj postelji. Primjećujući te male, raznovrsne znakove, javlja se misao da, baš kao što se ljudi većinom rađaju iz ljubavi, većina ih u ljubavi i odlazi s ovog svijeta te da samo nju i možemo dati umirućima. Ali, "samo" ljubav je i dovoljna, jer je ona ta koja bijaše i na početku, i na kraju života. Pod pojmom dostojanstvenog umiranja podrazumijevamo upravo aktivno davanje ljubavi, koja jedina može odlazak učiniti prirodnim umirućima, a nastavak onima koji ostaju.
Energija ljubavi, poput nevidljivih traka nas i u tim procesima obavija, dižući nas u prostore gdje sve može "sjesti na svoje mjesto" i dobiti smisao. U tom procesu dolazi do izražaja jedna od ključnih sposobnosti za opstanak ljudskog duha, a to je urođena ljudska sposobnost za iracionalno - za magiju magičnog razmišljanja. Kada ne bismo imali mogućnost suočavanju sa smrti ucijepiti neko značenje, melodiju koja će imati značenje, ostali bismo zauvijek izgubljeni u labirintu besmisla koje stvara očaj. To je sposobnost transcedencije koju svi imamo, sposobnost da vjerujemo u nešto iznad-onkraj razuma, nešto što nam je nepoznato i što ne možemo dotaknuti, dokazati, opipati, iskusiti, ali u što, unatoč nedostatku dokaza - mi vjerujemo, zato jer to nekako znamo, znanjem i/ili vjerom koje je jače od logike i razuma. Bez te vjere, vjerovanja, bez moći transcedencije nema oporavka, iscijeljenja. Ona je ključna za održavanje života.
Iako nevjernica, koja je po prvi puta molila kada joj je majka umrla, ni O'Rourke nije mogla izbjeći ovakva promišljanja: "Očekujem da ću na tkanju vune uočiti uzorak, makar bila riječ i o tkanju žalovanja. Ne mislim da će me otkrivanje tog uzorka dovesti do raja ili preživljavanja moje svijesti - zaista ne mislim tako - ali mi je nekako očito da je taj uzorak nekako tu, u mojim neuronima i sinapsama. Mi nismo transparentni, poznati sami sebi; više smo nalik zavjesama na prozorima koje lepršaju na vjetru, i kojima dajemo imena... Pa postavljam pitanje: Da li taj osjećaj nemogućnosti našeg uma da dokuči i razumije značenje univerzuma, u stvari znači da je njegovo značenje oko nas?"
Psihološki, tugovanje je proces koji se sastoji od tri faze kroz koje osoba mora proći da bi ga uspješno završila i nastavila sa životom. Prvu fazu obilježavaju šok, odbijanje i nevjerica, koji štite osobu od boli koja bi je mogla razoriti i psihički i fizički.
"... Ništa nas ne može pripremiti za gubitak voljene osobe. Čak i kada znamo da će smrt uslijediti. Naročito kada je u pitanju smrt majke - osobe koja vas je donijela na svijet, probuditi se u svijetu bez nje gotovo je nezamislivo...“
Stoga je prvi zadatak suočavanje s činjenicom da je smrt nepovratna i da se osoba neće vratiti, a nakon toga i prihvaćanje stvarnosti gubitka. U ovom razdoblju gubitak osjećamo fizički, u tijelu, a kategorija vremena se mijenja, usporava. Melankonija, akutna nostalgija, težina i bol u grudima, crna tuga, ponori praznine, pa i žučna ljutnja..., pratitelji su u tjednima nakon smrti, zajedno s drugim intenzivnim emocijama i stanjima koja mogu uključivati i nesanicu ili poremećaje spavanja, pa i halucinacije... Povlačimo se iz našeg svijeta, zanemarujemo obveze... Hrane nas sjećanja, uspomene, unutarnji monolozi koji nikada više neće moći biti razgovori... U pojedinim trenucima pitamo se i možemo li to izdržati.
"Te je veljače bjesnila dvodnevna oluja u New Yorku. Satima sam ležala na kauču, čitajući, promatrajući snježne pahulje... nebo je prvo bilo sivo, potom i ljubičasto, noć je 'pucala' tjerajući svjetlost, snježne pahulje pojavljivale su se pred mojim očima kao pahulje od pepela... Bijeli pokrov prekrio je stabla, automobile, krovove zgrada i prozore. Kao da je i svijet oko mene žalovao: melankoličan, izvučen iz normalnog, kao da se povezao s tugom koja nas podsjeća na to da idemo prema smrti. Gubitak je naša atmosfera; kao i snijeg, i mi uvijek padamo prema zemlji, ali toga najčešće nismo svjesni.“
U drugoj fazi žalovanja, u kojoj se prorađuje bol zbog gubitka s ciljem prihvaćanja, osvješćujemo da je smrt nepovratna, a obilježava je intenzivno razmišljanje o preminuloj osobi, praćeno osjećajem krivnje, čežnjom i traženjem razloga smrti. Pišući o svojoj borbi prihvaćanja smrti majke, njezina "...odsustva koje se premetnulo u prisutstvo...", O’Rourke kaže: "Kao što djeca uče i usvajaju nova znanja stječući nova, različita iskustva, ožalošćeni se 'odučavaju' od onog što su stekli, tako da se u različitim situacijama izlažu iskustvima odsustva, nepostojanja onoga što je prije bilo. Žalovanje iziskuje suočavanje i usklađivanje sebe sa svijetom opet i opet, stalno iznova: svaki novi 'prvi put' uzrok je svojevrsnog sloma koji se mora inkorporirati u izmijenjeni sustav... Kao da si u stalnom stanju pripravnosti, jer nikad ne znaš u kojoj će situaciji ponovno grunuti netom dotaknuta bol“.
Nužna osobna promjena podrazumijeva i prilagodbu na okruženje u kojem umrle osobe više nema. Ovo uključuje i promjenu određenih vjerovanja, vrijednosti i pretpostavki o svijetu. O ostvarenju ovog zadatka ovisi kakav će biti ishod procesa tugovanja – hoćemo li gubitak uspješno integrirati, ili ćemo "zapeti" u procesu žalovanja, ostavivši ga nedovršenim. Ovdje se očekuje i da sebi dopustimo dovoljno vremena za žalovanje i prilagodbu, da održavamo uspomene živima, da koristimo simbole sjećanja, označavamo važne datume i, što je jako važno, da razgovaramo o tom procesu.
"Učeći o svijetu i životu, usvojimo i znanja, iskustva i vještine za koje se ne sjećamo kako i kada smo ih naučili. A kada ponovno učimo o svijetu, što nužno moramo učiniti nakon smrti/gubitka voljene osobe, tada počinjemo ponovno osjećati ono što je bilo potisnuto, prisjećati se – i osjećati neke situacije iz davne prošlosti, gotovo zaboravljene, koje odjednom iskrsnu iz dubokih prostora sjećanja, i naizgled bez razloga i mimo želje, postanu važne."
A na kraju procesa žalovanja zadatak je i pronaći u svom srcu i sjećanjima prikladnije mjesto za umrlu osobu. Ovo, tzv. "emocionalno premještanje" omogućuje nam da nastavimo sa životom. Da bismo u tome uspjeli, moramo osigurati dovoljno prostora i vremena za sjećanje na prošlost, dati si dozvolu za sreću i uživanje u životu, za ponovno vezivanje.
"Mislim na majku svakog dana, ali ne više tako koncentrirano kao ranije. Prolazi kroz moje misli kao proljetni kardinal, kojeg ugledam uglovima očiju; blistava, lijepa..."
Nastaviti sa životom nužno podrazumijeva i svjesne i usmjerene intelektualne napore, svojevrsnu odluku o tome kako trebamo krenuti dalje. Po završetku procesa žalovanja, O'Roruke piše: "Kako preboljeti, kako nastaviti dalje, to nije pitanje iscjeljivanja, pitanje završetka. Ne, ovo je pitanje kako možemo naučiti živjeti s tom promjenom, transformacijom. Gubitak je transformacija, u dobrom i lošem smislu. Promjena je to kojoj ne možemo pristupiti na uobičajeni način, onako kako smo navikli, i to je ključno shvatiti. Nužno je pristupiti joj kao stablu koje raste na onome čega više nema.“
Podijeli na Facebook
