Piše Tanja Tolić
U budućnosti koja bi se mogla dogoditi već sutradan, ljudi su otkrili novu galaksiju i u njoj planet pogodan za život, Oazu. Do nje se svemirom putuje oko mjesec dana, uvijek uz nadu da će svemirski inženjeri točno izračunati "točku slijetanja", jer već mali pomak u kalkulaciji mogao bi ih isporučiti u golemo prostranstvo ničega. Na Oazu će se uputiti Peter Leigh, 33-godišnji pastor, bivši alkoholičar i ovisnik o drogama, u misiju u kakvu nikad prije nije otišao nijedan misionar. Peter na Oazu odlazi kako bi Kristovu riječ širio među domorodačkim stanovništvom planeta, neobičnim bićima kojima je teško razaznati spol, ali i lice, koja hodaju obučena u kukuljice različitih boja i uvijek nose rukavice.
Peter pomalo strahuje kako će ga dočekati, kako će s njima razgovarati, može li njegov Bog postati i njihov, no na Oazi ga dočeka iznenađenje. Stanovnici Oaze nevini su poput djece, pravo stado za Božjeg pastira i već su čuli i za Krista i za Bibliju – tu knjigu neobičnih novih stvari, kako je nazivaju. Dapače, ubrzo se ispostavlja kako su upravo oni tražili od tajanstvene korporacije USIC, koja je otkrila Oazu i organizira letove na nju, da im pošalju pastora. Iako miroljubivi i smireni gotovo do retardacije, urođenici su zaposlenicima USIC-ove baze na Oazi počeli uskraćivati hranu.
Širenje Božje riječi za Petera će postati misija života – kako odmiču mjeseci na Oazi on će se na novi život sve bolje prilagođavati i gotovo preseliti urođenicima. Ne smeta ga ni neobična klima, ni tropske vrućine, ni dan koji na Oazi traje 144 sata – u ciklusima se izmjenjuju tri dana potpunoga svjetla i tri dana potpune tame. Ne smeta mu ni što na Oazi gotovo da nema ni životinja ni biljaka, raste tek neobičan cvijet od kojeg urođenici, uz dodatke začina, ljudima u bazi izrađuju hranu koja je replika onoga što jedu na Zemlji. Peter gotovo i sam postaje vanzemaljac, potpuno posvećen građenju prve crkve na Oazi, što zabrinjava ljude iz baze, posebno neobičnu Grainger s kojom se zbližio, no mnogo više njegovu 36-godišnju suprugu Beatrice, medicinsku sestru koja je ostala na Zemlji.
Peter i Bea izmjenjuju poruke uz pomoć posebne USIC-ove naprave, pišu si dugačka pisma, barem ispočetka. No Beaina pisma s vremenom postaju sve mračnija. Na Zemlji su se okolnosti promijenile: naš planet pogađa niz katastrofalnih vremenskih nepogoda, potresa, uragana, poplava u kojima nestaju otoci ili pogiba, samo tako, stotine tisuća ljudi.
Kina je, doznajemo usput, preotela naftna polja u Iraku, Iranu i Kazahstanu, britanski lanac supermarketa Tesco je propao, u dućanima je nestalo čokolade, pa mlijeka, a onda i drugih namirnica, izbijaju nemiri, ljudi prodaju kuće u bescjenje, vlade se raspadaju, u bolnicama vlada kaos, a Beatrice je trudna i sve očajnija jer Peter sve rjeđe piše... Peter i Bea udaljeni su milijunima kilometara i temeljno pitanje romana postaje – što će suprug, a ne pastor, učiniti?
To je sadržaj novoga romana Michela Fabera, "The Book of Strange New Things" (Knjiga neobičnih novih stvari), koji je objavljen krajem listopada prošle godine i odmah proglašen jednom od knjiga godine. David Mitchell, inače blizak Faberov prijatelj, roman je nazvao "Faberovim drugim remek-djelom", aludirajući na njegov bestseler iz 2002. godine, "The Crimson Petal and the White". Faber je slabije poznat hrvatskoj čitateljskoj publici: od ukupno 12 knjiga koje je napisao (od toga šest romana), na hrvatski su mu prevedena tek dva romana – "Ispod kože" 2002. godine u izdanju Celebera i "Vatreno evanđelje" 2009. godine, u izdanju nakladničke kuće Vuković & Runjić. Prema romanu "Ispod kože" u međuvremenu je snimljen istoimeni film sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, no film tek labavo prati roman, zbog čega možda nije ni postigao osobit uspjeh. Dobra vijest je da će Vuković & Runjić ove godine objaviti upravo prijevod romana "The Book of Strange New Things" koji u originalu broji 512 stranica.
Michel Faber, koji danas ima 54 godine, neobična je pojava u svjetskoj književnosti. Porijeklom je Nizozemac, no kad je imao sedam godina, 1967., emigrirao je s roditeljima u Australiju. Tamo je pohađao osnovnu i srednju školu, potom studirao nizozemski jezik, filozofiju, retoriku te engleski i englesku književnost. Radio je godinama obične poslove, primjerice čistio, dok nije odlučio završiti tečaj za medicinskog brata i potom radio u bolnicama sve do sredine 90-ih. Oženio se, pa rastao, potom drugi put oženio, a onda je s drugom suprugom Evom i obitelji 1993. godine emigrirao u Škotsku. Upravo zato ga podjednako smatraju nizozemskim, australskim i škotskim piscem, iako piše isključivo na engleskom jeziku.
Faber ozbiljno piše od četrnaeste godine života, ali nije slao rukopise nakladnicima. Primjerice, prve verzije svojeg najpoznatijeg romana, "The Crimson Petal and the White", napisao je još sredinom 80-ih, ali ga je u ladici držao punih 20 godina. Tek je tijekom 90-ih, na poticaj druge supruge Eve, počeo objavljivati priče i za njih dobivati nagrade.
Prvi objavljeni roman bio je "Ispod kože" i on će odrediti, ili bolje rečeno, neće odrediti žanr u kojem piše: Faber, naime, voli kombinirati elemente različitih žanrova – znanstvene fantastike, horora, trilera, ali je u stanju napisati i povijesni roman, kakav je njegov prvi bestseler. Odlikuje ga sjajan, tečan stil pisanja, likovi su mu duboko psihološki razrađeni, veliki je erudit i očekivano, širokih interesa. Kritičari se često šale kako Faber nije u stanju napisati dva slična romana, no hvale ga, kao uostalom i Davida Mitchella, zbog originalnosti njegovih ideja. Mitchell i Faber dva su najbolja pisca svoje generacije, a zajedničko im je što u naoko potrošene žanrove – fantastiku, SF i povijesne romane – umeću velike ideje i time žanrovskoj prozi daju dubinu karakterističnu za klasičnu literaturu kojoj se može pridodati tek odrednica – (veliki) roman. Sve to ima i "The Book of Strange New Things", a nesretnim slučajem i nešto više.
U lipnju prošle godine Faberu je nakon šest godina borbe s bolešću od raka umrla supruga, Eva Youren, s kojom je bio u braku tri desetljeća. "Većinu 2013. godine govorio sam sebi da je u redu ako nikad ne završim 'Knjigu'. Ponekad se dogode sranja i supruga vam se razboli, a vi baš u to vrijeme pišete roman... Eva je zapravo bila ta koja me uvjerila da dovršim knjigu", ispričao je Faber u nedavnom intervjuu koji je, zajedno s Mitchellom, dao britanskom The Independentu.
Faber, piše novinar Independenta James Kidd, o tom razdoblju života govori nježno, ali nesentimentalno, no možda je baš zato nemoguće izbjeći paralele s "Knjigom neobičnih novih stvari". Kao što je Faber u stvarnom životu brinuo o na smrt bolesnoj supruzi, tako i Peter u romanu brine o Beatrice. Na jednom mjestu u romanu, tješeći svoju suprugu zbog svijeta koji nepovratno propada, Peter piše: "Razumijem kako se osjećaš. Ali Bog nije političar. Ili policajac. On je stvoritelj svemira. Nezamislivo golema sila, bilijun puta veća od Sunčeva sustava. I, naravno, kad stvari u našim životima pođu po krivu, prirodno je biti ljutit i nekoga okriviti. Nekoga tko nismo mi. Ali kriviti Boga... To je kao da krivimo zakone fizike što dopuštaju patnju, ili kao da krivimo gravitaciju za rat."
"Eva i ja smo od početka bili intimno povezani, no ta je veza postala još intimnija kad sam postao i njezin skrbnik, ne samo suprug. Eva nije trpjela sranja pa smo razgovarali o svemu što se ticalo njezina nestanka. S druge strane, kad vam partner umire od bolesti koju vi nemate i znaš da ćeš ga nadživjeti, to je kao da on živi na drugom planetu. Već je otišao nekamo kamo ga nećeš moći slijediti. Knjigu sam završio sjedinjujući to, iako to nisam originalno planirao."
Pisma koja Bea piše Peteru, dodao je Faber, pastoru su neprocjenjivo važna, lako se može dogoditi da su ona sve što će mu ostati ako izgubi suprugu. A u slučaju da je izgubi – s obzirom da je kraj romana ostavio otvorenim – Peter će, naglašava Faber, ta pisma posvećeno proučavati kao što akademici proučavaju Keatsa.
U intervjuu Independentu Faber je najavio kako je "The Book of Strange New Things" njegov posljednji roman, kako više neće pisati fikciju. Zvuči kao odluka donesena u nemjerljivoj tuzi, no Faber naglašava kako je odluku donio prije nego što je Eva umrla.
"Želio sam da svaka moja knjiga bude različita i čini mi se da sam to dovoljno puta izveo. Mogu se samo ponavljati. Pored toga, nikad nisam zamišljao da će pisanje biti moj posao. Biti pisac je nešto što mi se dogodilo na Evin poticaj. Na emotivnoj razini, pisanje romana je bilo nešto što sam u velikoj mjeri radio s Evom i zbog Eve. Kad god bih dovršio poglavlje, ona bi ga pročitala i onda bismo satima o tome razgovarali i ona bi mi davala izvanredne sugestije. Ta je era završila."
Podijeli na Facebook
