Piše Dario Grgić
Mirjana Novaković ima neobičnu književnu biografiju, neobičnu za ova naša hitra vremena u kojima je važniji efekt nego djelo, ljeskanje površine nego dubina – dubina je, na koncu, posve ozloglašena kao jedan od efekata površnosti, jedno od akustičnih laži što ih proizvodi ploha. Mi živimo u teorijskom svijetu junaka animiranog filma La Linea, i tu se nema što više za reći.
Novakovićka ne pripada piscima čije komentare o svakodnevnim sitnicama možemo čitati po novinama, nema je na književnim događanjima, ne obilazi književne festivale, iako je, barem u jednom dijelu svoje karijere, mogla posegnuti za ovim uobičajenim protokolarnim spisateljskim ubijanjima dana. Naime, njezin roman "Strah i njegov sluga", objavljen 2000. godine privukao je popriličnu količinu pozornosti i uz malo suradnje s medijima mogla je doći na glas kao srpski Stephen King, bilo je potrebno samo izaći pod opjevana svjetla reflektora, ili, kako to kažu promotori književnosti, aktivno raditi za knjigu.
Roman "Strah i njegov sluga" odlikuje ironična strategija: roman je to o vampirima u Srbiji, događa se u osamnaestom stoljeću, atmosfera je konstantno blago pomaknuta, dok se likovi zovu čak i Wittgenstein, i to je onaj Wittgenstein. Što je dušu dalo za filmsko uranjanje u temu: zamislite što bi od takva materijala mogao napraviti Srđan Dragojević iz posljednje stvaralačke faze; tema je to koja bi mogla dati upravo onakav film kakav nije uspio biti "Sveti Georgije ubiva aždahu".
Roman je eruditivan sve do granica humora. Stare predaje (Babilonski Talmud, npr.) o Isusu govore kao o ružnu i bezubu muškarcu izrazito niska rasta, kod Novakovićke Đavao neprekidno Krista nazivlje Krezubim, i slično. Beograd osamnaestog stoljeća podijeljen je na njemački, dakle europski, i srpski, dakle tamni, zli, s mogućim vampirskim izdancima. To je bio hit koji se nije dogodio.
Sljedeći Novakovićkin književni uradak, roman "Johann's 501" bio je sve samo ne nastavak ulaska u srednjestrujaški književni panteon. "Johann's 501" veliki je čitalački izazov, roman složen i "uvrnut", drugačiji od svega što se objavljivalo u srpskoj prozi, a i šire. Osim kompleksnih romana Vladana Dobrivojevića, vjerojatno se ništa po ambicioznosti ne može usporediti s ovom knjigom. Radnja je smještena u današnji Beograd, ali to nije baš ovaj Beograd, nego sve kao da se događa negdje pored vremena u kojemu se događa ova naša zvanična, dohvatljiva, opisiva povijest.
Kod Novakovićke se ne radi o paralelnim univerzumima dragima jednome Philipu Dicku, Richardu Harrisu i brojnim drugim eksploatatorima paralelne povijesti: novotarija kojom barata Mirjana Novaković tiče se prije svega posvemašnje odsutnosti političkih označitelja, to je uron u svijet ogoljelog humaniteta u čijoj konstelaciji nedostaju čak i dijelovi grada sazdani u okvirima, npr., socrealističkog arhitektonskog optimizma: u "Johann's 501" tako nema Novog Beograda.
Malo je koja knjiga bila tako kritički i tako razigrano postavljena prema našim okamenjenim mijenjima. Realnost ovog romana nije, međutim, realnost halucinogena, iako se u "Johann'su" konzumiraju gljive ludare ne bi li se čim lakše nadraslo ovaj, po svemu sudeći, opasno sustali svijet. Iznad ovog svijeta nalazi se agon, on je tek korak od savršenog svijeta. Ironije nikada dosta, i ovdje bi se Hegel od srca nasmijao: predstavnike zdrava razuma predvode policajci.
Roman je bio u finalu NIN-ove nagrade za roman godine i ako je za vjerovati kuloarskim pričama, izgubio je za jedan glas. Kao i u prvom romanu, i ovdje Novakovićka miješa krimić, horor, ljubavnu priču, a fascinantna je njezina sposobnost gnomičkog sažimanja stvari u jednu rečenicu, kao i suvislost kojom barata medijem filozofskog diskurza.
Zanimljivo je da se Novakovićka odlučila svojoj junakinji prišiti alkoholizam. Da, baš onaj alkoholizam koji uspješno (ili manje uspješno) liječi doktor Sakoman. Jer, što je pijanac u literaturi? Pijanac kao glavni lik? To je, bilo se radilo o muškarcu (primjera je bezbroj) ili ženi (primjera je nešto manje) uvijek osoba koja svjesno istupa iz Sistema, iz Mašinerije, iz Tvornice, i kreće svojim odmetničkim putem ravno za sjenama Radeta Drainca, Bukowskog i Bika Koji Sjedi.
Ovdje se u "Tito je umro" pijanac pojavljuje u svom najtužnijem obličju, kao bolesnik, kao teški bolesnik, kao socijalni jadnik, kao biće s grbom koja se, doduše, ne vidi, ali nekako svi znaju da je ona tu, da je slon stigao u porculansku radnju i sad samo treba čekati dovoljno dugo dok nešto ne razbije.
Novakovićkina pala junakinja lamentira nad okrutnostima uljuđenog svijeta koji je jednom jednako tako odbacio brojne druge istaknute pojedince. Omiljena poslovica Borislava Pekića bila je: samo najsitniji komadi kroz mlin prolaze čitavi. Ima na ovom mjestu ironije, samosažaljenja, cinizma, sarkazma – mislim na mjesto kojim roman zapravo započinje, a to je domjenak na kojemu naratorica saznaje kako je u dnevnom listu Politika još 1968. izašao podatak o točnom danu, godini i satu Titove smrti. Isprva tek sablažnjena, a onda – možda i uslijed blagog pomaknuća živaca kao posljedice trajne natopljenosti alkoholom – ona kreće u potragu za faktima koji bi potkrijepili njena saznanja.
Slijedi Novakovićkin slalom kroz srbijanske političke i ekonomske krugove pakla, nižu se stranice o korupciji, nepotizmu, no to je za ovaj roman manje važno, to je interijer koji se dobro poklapa s konstantnim padom glasa koji nas vodi kroz radnju. A taj glas je hrapav od pića, cigareta i ostalih životnih slasti. Nema ovdje moralnog istjerivanja pravde, svi su u kloaki i većina uopće ne pokazuje želju da se iz nje pomakne.
"Tito je umro" je roman duboko uronjen u prošlost – pri tome ne mislim da se on bavi prošlošću na npr. Andrićev način: ne, Novakovićkina junakinja se u labirintskim lutanjima za starim novinama služi prije svega ne bi li dešifrirala uzroke današnje palosti ljudi koji ju okružuju, da bi, na koncu, spoznala razloge zbog kojih i ona češće puže nego što hoda, i premda reži dok puže, to joj dođe kao vrlo slab lijek na vrlo bolnu ranu.
Glasovi junaka, čak i kada se radi o potencijalno dobrima, poput Zuzane, slikarke naivke također pristigle iz donjeg svijeta kavana, taverni, noćnih barova, također prije podsjećaju na sablasni šapat negoli na ljudski glas. A glas naratorice nije samo grubi glas posuđen iz tvrdokuhanih krimića i nasađen na žensko tijelo. Ona je senzibilna i oštra, pametna i zajedljiva. Na jednom mjestu kaže: "Suština kiča jeste da uvek podržava režim tako što emocionalizuje status kvo, što je razumljivo i najneobrazovanijima, i po ceni koja je dostupna svima."
Novakovićkina junakinja (baš kao i junakinja Viktora Pelevina) baca se kamenom i na Freuda: sve je tumačio kao seksualnu želju, kao pravi sluga kapitalističkog režima, a njegove su teorije o značaju seksa ništa drugo do dimna bomba koja prikriva pravi hibris kapitalizma: ni Edip se ne bi oženio Jokastom da je bila neka siromašna seljanka, međutim, bila je kraljica, a Edipa nije pokretao nagon za snošajem nego glad za novcem i moći. Pelevin, pak, kaže kako je Freud, jednostavno, uzimao previše kokaina, tri grama na dan, što ga je – uz ovo prvo od strane Novakovićke konstatirano sljepilo – posve onemogućavalo da stvari vidi jasno.
A ono što je jasno iz tvrdokuhanog Novakovićkinog romana čvrsto je postavljena scenografija i atmosfera vremena: danas Novakovićka ne piše kao da ne postoje naselja, poput Novog Beograda, nego kao kroničar osupnut palošću ljudskosti, kao jedinka kojoj se teško otrgnuti dojmu da nam neće niti ne može biti bolje s prošlošću koja je na ovaj način živa u našoj sadašnjici. Ili njihovoj sadašnjosti, da nam svima bude lakše.
U središtu radnje romana su spletke oko Demokratske stranke, načini vladanja, sve one krvave metode popisane još od elizabetinskih dramatičara. Ona je spisateljica za koju historija, kako na koncu i sama piše, ima smisla jedino kao shizofrenija. Sva ostala objašnjenja nisu zadovoljavajuća, ponajmanje onaj Freudov put kroz klisure znan kao Edipov kompleks, ili onaj Aderov spust kroz osjećaj inferiornosti, ili onaj Jungov, na koncu, po kojemu u svakome od nas stanuje mudri starac, samo ga je potrebno potražiti negdje u dubini, odmah ispod prsa, ispod pleksusa ili neksusa.
Nemojte vjerovati kako romani moraju biti intuitivna čuda čije namjere nisu da prenesu poruke. Zaboravite na onu često ponavljanu frazu Cecila De Millea kako se poruke šalju brzojavom: ne vjerujte ničemu što je smišljeno u Hollywoodu – ničemu osim zabave. A zabava je, kao što to dobro zna ovaj roman, posljednje utočište bijednika, zadnja religija drogiranih i omamljenih i izgubljenih stvorenja u kakve se polako pretvorio čovjek.
Zaboravite sve što ste ikada čuli o spontanom umjetniku koji mumlja besmislice s dimom ovijenog sjedišta. Roman ne samo da je forma koja prenosi poruke, on, ako je čemu, prenosi baš sve, baš mnogima, komunikativan i kada priča priču o nadsvjetovima, priču koja, važno je znati, nije upućena lakovjernima. Bitka o kojoj konstantno, još od svojih početaka, piše Mirjana Novaković, izgubljena je još prije deset tisuća godina, i knjige poput njenih spadaju u podzemni pokret otpora. Opasan po sve koji su se u međuvremenu opili na površini, plohi i sjaju plićaka.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Lica okolice
Podijeli na Facebook
