Piše Tatiana de Rosnay
Kolodvor u Orléansu bio je glasan i dinamičan. Pravi mali mravinjak prepun sivih uniformi. Sara se približila starom paru. Nije htjela pokazati da se bojala. Ako se mogla do sada dobro držati, to je trebalo značiti da je još bilo nade. Nade u Parizu. Morala je biti hrabra i snažna.
"Ako te nešto pitaju", prošaptao je Jules, dok je stajao u redu za karte, "ti si naša unuka i zoveš se Stephanie Dufaure. Kosa ti je kratka jer si dobila uši u školi pa su ti je morali odrezati."
Geneviève je popravila Sarin ovratnik.
"Eto ga", rekla je osmjehujući se. "Čista si i uredna. I lijepa kao sunce! Kao naša mala unuka."
"Imate li zapravo kćer?" upitala je Sara. "Je li ovo njezina odjeća?"
Geneviève se nasmijala.
"Imamo samo dva unuka vražićka Gasparda i Nicolasa. I sina Alana. Koji ima 40 godina. Živi u Orléansu sa svojom ženom koja se zove Henriette. Nosiš Nicolasovu odjeću. Malo je stariji od tebe. I jako lijep dječak!"
Sara se divila kako se stari par pravio da je sve u redu. Smijali su se, po¬našali se kao da je jutro kao i svako drugo, neko nebitno putovanje u Pariz. Ali primijetila je njihove poglede kojim su oprezno promatrali peron. Postala je nervoznija kada je primijetila da vojnici kontroliraju sve putnike koji se penju u vlak. Nagnula se da bolje vidi.
Nijemci? Ne, Francuzi. Francuski vojnici. Nije imala sa sobom dokumente. Samo ključ i nešto novca. Tiho i na oprezu je držala karte. Izgledao je iznenađeno. Bradom mu je pokazala u smjeru vojnika koji su prepriječili ulaz u vlak.
"Što želiš da učinim, Sara?" zabrinuto je upitao.
"Tražit će papire. Nemam ih. Možda ovo može pomoći."
Jules je promatrao šačicu muškaraca ispred vlaka. Sve se više brinuo. Geneviève ga je gurnula laktom.
"Jules! Bit će sve u redu. Moramo pokušati. Nema drugog načina."
Starac se pribrao. Kimnuo je glavom prema svojoj supruzi. Izgledalo je da se smirio. Kupili su karte i krenuli prema vlaku.
Peron je bio prepun. Bili su stisnuti između putnika koji su dolazili sa svih strana, žena s djecom, starcima ozbiljnih lica, nestrpljivim poslovnim ljudima u odijelima. Sara je znala što mora učiniti. Sjećala se malog dječaka koji je pobjegao sa stadiona iskoristivši pomutnju. Zapamtila je lekciju. Iskoristi nered, buku, vojnike koji se deru, micanje gomile.
Pustila je Julesovu ruku i čučnula. Tako je hodala prema naprijed s osjećajem kao da je pod vodom u masi suknji i hlača, cipela i kosa. Teško se kretala prema naprijed gurajući se, a zatim je pred sobom ugledala vlak.
Dok se penjala jedna ruka ju je uhvatila za rame. Odmah je namjestila odgovarajući izraz lica natjeravši usne u bezbrižan osmijeh. Osmijeh normalne djevojčice. Normalne male djevojčice koja putuje vlakom za Pariz. Tako normalne kao što je bila djevojčica u ružičastoj haljini koju je vidjela na peronu prekoputa onog dana kada su ih odveli u logor, a koji joj se sada činio tako daleko.
"Ja sam s bakom", rekla je osmjehujući se pokazujući na unutrašnjost vlaka. Vojnik je kimnuo glavom i pustio ju da prođe. Bez daha, ugurala se u hodnik tražeći Julesa i Geneviève iza stakala po kupeima. Srce joj je udaralo kao ludo. Napokon ih je ugledala. Gledali su je zatečeno. Pobjednosno se nasmiješila. Bila je tako ponosna. Uspjela se sama popeti u vlak, a vojnici je nisu zaustavili.
Osmijeh joj je nestao s lica kada je vidjela broj njemačkih vojnika koji se nalazio u vlaku. Njihovi grubi i zvučni glasovi odzvanjali su u prekrcanom hodniku. Ljudi su okretali glave, buljili u svoje cipele čineći se što manjima.
Sara se stisnula u kut kupea napola sakrivena između Julesa i Geneviève. Moglo joj se vidjeti samo lice između ramena starog para. Vidjela je Nijemce kako se približavaju. Gledala ih je zapanjeno. Nije mogla odvratiti pogled. Jules joj je rekao da okrene glavu. Ali to je bilo jače od nje, nije mogla.
Jedan muškarac ju je posebno odbijao. Bio je visok, mršav, blijeda i upala lica. Oči su mu bile tako kristalno plave da su bile gotovo prozirne pod ružičastim vjeđama. Dok je prolazila grupa oficira, muškarac je ispružio sivu dugačku ruku i povukao Saru za uho. Protrnula je.
"Onda, dječače, ne trebaš me se bojati. I ti ćeš jednog dana postati vojnik, zar ne?"
Jules i Geneviève su se osmjehivali kao dva kipa i nisu ni trepnuli. Držali su Saru kao da se ništa nije događalo, ali osjetila je kako im drhte ruke.
"Ovaj mali lijepi dječak", nasmijao se vojnik prošavši rukom kroz Sarinu kosu. "Plave oči, plava kosa, kao kod nas doma, zar ne?"
Namignuo im je zavjerenički, a zatim nastavio sa svojom grupom. Mislio je da sam dječak, mislila je Sara. Nije vidio da sam Židovka. Je li se to da si Židov moglo vidjeti na prvi pogled? Nije bila u to sigurna. Bila je to jednom upitala Armelle. Armelle joj je odgovorila da ne izgleda kao Židovka zbog svoje plave kose i očiju. Pomislila je da će joj to spasiti život. Provela je gotovo cijeli put u toplini i blagosti starog para. Nitko joj se nije obratio. Nitko joj nije postavio ni jedno pitanje. Gledala je kroz prozor i mislila kako je iz minute u minutu bliže Parizu, da je svakim trenutkom bila malo bliže Michelu. Sivi oblaci su se nakupili i prve kapi kiše su počele udarati po prozorima prije no što bi ih odnio vjetar.
Vlak je stigao na kraj svog puta, na kolodvor Austerlitz s kojeg je napustila Pariz sa svojim roditeljima jednog toplog prašnjavog dana. Ušli su u podzemnu željeznicu.
Jules je ustuknuo. Pred njima su bili policajci u morskoplavim uniformama. Zaustavljali su putnike i provjeravali osobne dokumente. Geneviève nije ništa rekla i nježno ih je gurnula prema naprijed. Išla je prema naprijed čvrstim korakom podignute brade. Jules ju je slijedio naslonjen na Sarinu ruku.
Dok su stajali u redu, Sara je promatrala policajca. Bio je to čovjek od četrdesetak godina. Nosio je veliki vjenčani prsten. Izgledao je ravnodušno, ali je primijetila da se njegove oči zaustavljaju malo na dokumentima koje je držao u ruci, a malo na ljudima koji su bili ispred njega. Savjesno je obavljao svoj posao.
Sarah je ostala u valu. Nije željela misliti na ono što se moglo dogoditi. Nije imala dovoljno snage da to zamisli. Pustila je da joj misli lutaju. Mislila je na mačku koju su imali, tu mačku zbog koje je stalno kihala. Kako se ono zvala? Nije se više sjećala. Neko glupo ime kao Bonbon ili Réglisse. Obitelj ju je morala dati drugdje jer je djevojčici zbog te mačke curio nos, a oči se crvenjele i bile natečene. Bila je tužna toga dana. I Michel isto tako. Cijeli dan je plakao. Rekao joj je da je njezina pogreška.
Čovjek ju je primio za ruku kao da se dosađuje. Jules mu je dao osobne iskaznice koje je složio u kuvertu. Čovjek je spustio pogled okretao stranice gledavši Julesa i Geneviève u lice. A zatim je rekao:
"A dijete?"
Jules je pokazao na kuvertu rekavši. "U kuverti s našim papirima, gospodine."
Čovjek je jače otvorio kuvertu spretnim pokretom prsta. Velika novčanica je bila na dnu presavijena na tri dijela. Čovjek nije ni trepnuo.
Bacio je pogled na račun, a zatim prema Sari. Ona ga je gledala pogledom koji nije bio ni molećiv niti preplašen. Jednostavno ga je gledala.
Trenutak se vukao, beskrajno, slično onoj minuti kada ju je u logoru policajac napokon pustio da pobjegne. Čovjek je hladno kimnuo glavom. Dao je papire Julesu i brzo ugurao kuvertu u džep. A zatim se pomaknuo da ih pusti da prođu. "Hvala, gospodine", rekao je prije no što je prešao na sljedeću osobu.
Podijeli na Facebook
