Piše Dražen Lisak
Knjiga istraživačkog novinara Olivera Bullougha, „Moneyland“, može se sažeti poznatom uzrečicom o tome kako prilika čini lopova. Što je veća prilika, to su i veći lopovi, a imaju i vještije pomagače u skrivanju plijena, najčešće vrhunske odvjetnike i bankare. Alisina Zemlja čudesa, u kojoj se zbivaju razne i neobične stvari, dječja je igra prema Moneylandu. To je i stvarno i virtualno mjesto; Moneyland je zemlja bez granica i teritorija. Zemlja koja se nalazi i svugdje i nigdje, svugdje za one koji su superbogati a nigdje za preostale.
Oni koji su dovoljno bogati, objašnjava Oliver Bulloughs u knjizi koja nosi podnaslov “Why Thieves & Crooks Now Rule the World & How to Take It Back” (Profile Books Ltd, London, 2018.), jednostavno biraju državu, odnosno teritorij s najpogodnijim zakonima za svoj, često ilegalan, imetak. Taj „gemišt“ financijskih, fiskalnih i imovinsko-pravnih jurisdikcija, gdje je kapital tajan i siguran, naziva se Moneylandom. Moneyland omogućava superbogatima da sakriju goleme iznose ilegalno stečenog novca i da ga nesmetano troše u plutonomiji – ekonomiji luksuza za superbogate.
Za stanovnike Moneylanda, naime, vrijede samo oni zakoni koje oni sami izaberu. Gdjegod “na kopnu” (“onshore”) oni živjeli, njihovi će se odvjetnici i bankari pobrinuti za to da za njih vrijede „prekomorski” (“offshore”) zakoni, uvijek oni koji su za njih najpovoljniji.
Bulloughs navodi primjer: firmu registriraju kao lihtenštajnsku fondaciju kako bi izbjegli plaćanje poreza ili, još bolje, tvrtku svedu na poštanski sandučić u Londonu, nakon što su prikrili svaku povezanost sa sobom preko beskrajno složenih vlasničkih konstrukcija. Priljev svježeg, ilegalnog novca “operu” uz pomoć ulaganja u nekretnine za superbogate u karipskoj državi Sveti Kristofor i Nevis. Možda nabave maltešku putovnicu zbog najnovijih fiskalnih povlastica kojima Malta pokušava nadmašiti druge offshore konkurente. Ili im odvjetnici srede da potpadaju pod britansko zakonodavstvo što ih pak štiti od znatiželje istraživačkih novinara: niti jedan medij se neće usuditi o njima objaviti nešto inkriminirajuće iz straha da bi nakon tužbe mogli bankrotirati.
Čim u nekoj državi pooštre zakone, superbogati svoju imovinu prebace u drugu gdje je zakonodavstvo povoljnije. Imetak je uvijek skriven iza složenih pravno-imovinskih konstrukcija Moneylanda, tako da je praktički nemoguće otkriti tko je, primjerice, stvarni vlasnik mega-jahte na Karibima, penthousea s pogledom na Central Park ili debelog bankovnog računa u Ženevi. Na taj način stanovnici Moneylanda izbjegavaju ne samo znatiželjnike, u slučaju da je njihov imetak pošteno zarađen, nego i plaćanje poreza ili zatvor ako su novac ukrali.
Procjenjuje se da godišnje Moneyland zamrači do bilijun dolara ukradenih u zemljama u razvoju, a svi ti dolari završe u gradovima zapadnoga svijeta, primjerice u Miamiju, New Yorku, Los Angelesu, Londonu, Ženevi ili Monacu. Prije nastanka Moneylanda, neki bi afrički strahovladar ili latinoamerički vlastodržac bio ograničen pri trošenju ukradenoga novca. Danas on pritiskom na gumb opere „svoj“ novac u Moneylandu, i učini ga svojim bez navodnika – slobodno ga može spiskati na bijesne aute, prestižne nekretnine i rijetke umjetnine.
Bulloughove priče iz Moneylanda često se čitaju otvorenih usta. Posebno drzak primjer beskrupulozne rasipnosti je onaj kćeri jednog angolskog ministra koja je potrošila više od 200.000 dolara na vjenčanice, i to sasvim javno, u američkom televizijskom šou „Say Yes to the Dress“. Bullough napominje da je Angola jedna od zemalja s najvećom stopom smrtnosti dojenčadi na svijetu.
Na drugom mjestu u knjizi autor se bavi kleptokracijom u Ukrajini u vrijeme vladavine bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča. Ako ponekad knjige čitate napreskokce, preporučujem vam da sedmo poglavlje – „Cancer“ – nikako ne preskočite. Autor u njemu iz prve ruke podrobno opisuje sustavno potkradanje ukrajinskog proračuna za zdravstvo nauštrb djece koja boluju od raka. Prilika čini lopova, a što je plijen veći, to je – čini se - manje skrupula.
Bullough se u knjizi poziva na teoriju američkog ekonomista Mancura Olsona koji je tvrdio kako je civilizacija nastala onog trenutka kad su prethistorijski banditi shvatili da im se više isplati pljačkati zajednicu porezima nego povremenim pljačkaškim pohodima. Ukratko, a na duge staze, pljačke vode u anarhiju, dok porezi vode u stabilnost i opće blagostanje. U uspješnim društvima vremenom nastaju demokratske institucije koje otežavaju krađu. Problem s kleptokracijom u Trećem svijetu, onom zemalja u razvoju, jest da kleptokrate ne zanimaju duge staze. Krade se sada i ovdje, za sebe i za svoju djecu, a nauštrb vlastite zajednice i tuđe djece.
U bogatim zemljama sa snažnim demokratskim institucijama šteta od korupcije, izbjegavanja poreza i krađe puno je benignija nego u zemljama krhkih demokracija i(li) nejakih ekonomija. Procjenjuje se da je svega četiri posto američkog i 10 posto zapadnoeuropskog nacionalnog dohotka skriveno u Moneylandu. Istodobno, tamo je skriveno 52 posto ruskog, 30 posto afričkog i čak 57 posto nacionalnog dohotka zaljevskih zemalja. Kralo se uvijek, no danas se krade još i više, zbog zaštite Moneylanda. Moneyland potiče kleptokrate iz zemalja u razvoju na neviđeno potkradanje svojih najčešće osiromašenih zemalja upravo time što im omogućava neograničeno skrivanje i trošenje plijena.
“Tako da dužnosnici Nigerije, Rusije, Malezije, Kenije, Ekvatorijalne Gvineje, Brazila, Indonezije, Filipina, Kine, Afganistana, Libije, Egipta i mnogih drugih zemalja nastavljaju prisvajati društveno bogatstvo, te ga skrivati i uživati u njemu izvan dosega zakona”, piše Bullough.
Svi ti lopovi iz prije nabrojanih zemalja zaslužni su za posebnu granu ekonomije – plutonomiju ili ekonomiju bogatih. Ni prodavač vjenčanica ni producent televizijskog showa nisu se zapitali odakle kćeri angolanskog dužnosnika 200 tisuća dolara za vjenčanice. Luksuzni sektor zapadnih ekonomija ne postavlja nikakva pitanja, već samo razmota crveni tepih za krupni kapital Moneylanda. Ekskluzivne nekretnine, najpoželjnije pokretnine, najvredniji dijamanti, najveće jahte, najskuplji satovi, rijetke umjetnine, arhivske butelje vina... to je šoping u Moneylandu.
U 16. poglavlju knjige – “Plutos Like to Hang Together” – autor opisuje kako funkcionira plutonomija. Ukratko, moneylanderi kupuju luksuznu robu i ulažu u dionice proizvođača luksuza, stoga vrijednosti tih dionica raste više nego drugih. Win-win situacija za sve uključene.
No kako je nastao Moneyland? Nakon Prvog svjetskog rata svijet je funkcionirao kao i danas, no bez pametnih telefona. U potrazi za profitom, novac je bez problema prelazio granice država i destabilizirao društva, ekonomije i valute. Nije sasvim pogrešno situaciju sažeti riječima kako su “pljačkaši“ tada bili jači od poreznika.
Velika depresija, koja je počela 1928. i potrajala do 1939. godine, bacila je Sjedinjene Države na koljena i okončala demokraciju Weimarske Republike u Njemačkoj. Vlasti nisu imale mehanizme kojima bi spriječile burzovne špekulante da dodatno destabiliziraju društva u potrazi za profitom. Većina bogatih u takvim uvjetima postala je još bogatija, a osiromašene mase povele su se za raznim populistima i luđacima što je i dovelo do užasa Drugog svjetskog rata. Sličnosti s današnjicom (nasreću, bez svjetskog sukoba) nisu slučajne, jer i danas kapital uživa špekulativnu slobodu.
.jpg)
Godine 1944., kad je već bilo jasno da su dobili rat, Saveznici su se sastali u Bretton Woodsu kako bi dogovorili novi, stabilni svjetski ekonomski poredak koji će spriječiti nekontrolirano kretanje novca. Ideja vodilja bila je spriječiti bankare da u vječnoj potrazi za profitom podrivaju demokraciju, pojašnjava Bullough. Upravo je u Bretton Woodsu dolar vezan za zlato, a sve druge valute za dolar. Stabilnost sustava jamčila je američka državna riznica time što se obvezala svakom kupcu prodati onoliko zlata koliko želi po cijeni od 35 dolara za uncu zlata.
Sjedinjene Države podmazivale su međunarodnu trgovinu s dovoljno dolara i zlata, a druge države mogle su promijeniti tečaj svojih valuta samo nakon dozvole novoosnovanog Međunarodnog monetarnog fonda. Fiksni tečaj spriječio je prekogranično mešetarenje valutama i špekulativne napade na slabije valute. Kad kapital jest prelazio granice, bilo je to isključivo u obliku dugoročnih investicija. Sljedećih dvadesetak godina nije bilo financijskih kriza; svjetska ekonomija kontinuirano je rasla. Zapadna Europa postala je država blagostanja, ali nisu svi bili sretni.
Superbogati su očajavali zbog visokih poreza, a londonski bankari su zdvajali jer je City od globalnog financijskog centra degradirao u lokalno, britansko novčarsko središte. New York je preuzeo ulogu svjetskog financijera pod restriktivnim režimom trgovine novcem. Trgovina u Cityju je zamrla a bankari su se dosađivali, prepričava Bullough u poglavlju prikladnog naziva “Pirati”. I tako je bilo sve dok jedan njemački bankar, Siegmund Warburg, nije stvorio napuklinu u sustavu iz Bretton Woodsa.
Početak napukline bili su takozvani eurodolari, odnosno američki dolari koji su godinama bili akumulirani u europskim i drugim bankama, izvan Sjedinjenih Država, a kojih je u to vrijeme, početkom 60-ih, bilo oko tri milijarde, kako je Warburg saznao od prijatelja iz Svjetske banke.
Warburg je bio iskusni bankar. Dvadesetih godina u Njemačkoj je izdavao obveznice u stranim valutama. Obveznice su najveći izvor financiranja za kompanije i države. Znao je da američka vlada nema jurisdikciju nad dolarima izvan Sjedinjenih Država i znao je da je najveći dio eurodolara skriven u švicarskim bankama. Odlučio je izdavanjem takozvanih euro-obveznica ponovno ući u lukrativni biznis. Uspjeh euro-obveznica ne samo da je vratio londonski City ponovno u biznis, nego je na kraju srušio svjetski poredak iz Bretton Woodsa.
To se naravno nije dogodilo preko noći. Provlačenje kroz birokratske rupe i rupice u bretonvudskom sustavu Warburg je povjerio dvojici svojih najboljih ljudi. Jedan od njih, Škot Ian Fraser, sve je dokumentirao u autobiografiji “The High Road to England”. Na kraju dugoga puta Fraser je kreirao euro-obveznicu, odnosno Eurobond. Bullough je naziva magičnom. Evo i zašto.
Prije euro-obveznica, eurodolari su jalovo ležali u švicarskim bankama, skriveni od poreznika, supruge ili poslovnog partnera. Šezdesetih postaje moguće pretvoriti ih u obveznice, odnijeti bilo kamo i unovčiti ih uz dobitak, a bez plaćanja poreza! Funkcionirali su kao putnički čekovi s prinosom, navodi autor, i daje primjer juridičke konstrukcije koju je Fraser osmislio kako bi to omogućio.
“Obveznice nisu izdali u Londonu, kako bi izbjegli plaćanje poreza od četiri posto, nego su ih formalno izdali u amsterdamskoj zračnoj luci. Ako bi zaradu uknjižili u Britaniji, na to bi se nakalemio drugi porez, pa su je uknjižili u Luksemburgu. Unatoč tome, Fraser je uspio da Londonska burza izlista obveznicu i istovremeno je umirio guvernere središnjih banaka Francuske, Nizozemske, Švedske, Danske i Britanije oko vjerojatnih valutnih fluktuacija. Zadnji trik je bio u tome da formalni kupac bude poslovni subjekt koji je, za razliku od pravoga kupca, bio izuzet od plaćanja poreza.”
To je bio prvi krajolik Moneylanda, virtualne zemlje koja počiva na nesvetom trojstvu: ukradi – sakrij – potroši!, tumači Bullough. Prije euro-obveznica novac se mogao ukrasti i potrošiti uz veliki rizik ili se pak mogao ukrasti i čuvati u banci. Zahvaljujući Moneylandu superbogati mogu krasti, skrivati i trošiti do mile volje.
Prva transakcija u ovoj offshore ekonomiji bila je teška svega 15 milijuna dolara. Na kraju je lavina offshore ekonomije euro-obveznicama toliko nabujala da je Amerika morala napustiti Bretton Woods, sustav koji je pretežno sama konstruirala. Pri nepromijenjenoj količini zlata, veliko povećanje eurodolara u opticaju dovelo je do situacije da je stranim vladama bilo profitabilno kupovati zlato od američke države pa ga prodavati po višoj cijeni za eurodolare, potom kupiti još više zlata i dobiti još više eurodolara, i tako ukrug. Amerika je uzaludno pokušavala obraniti cijenu od 35 dolara za uncu zlata smanjenjem dolara u opticaju, što je samo otjeralo i američke banke na londonsko tržište euro-obveznica. To je bio početak kraja doba regulacije kapitalnih tokova i početak svjetskog neoliberalnog financijskog poretka kakav danas poznajemo. Ostatak priče je poznat. Thatcher, Reagan, pad Berlinskog zida i posvemašnja pobjeda neoliberalnog kapitalizma, trijumf novca i tržišta kao vrhovnih arbitara globalnoga sela.
Bullough piše ne samo informativno, već i zanimljivo. Autor zalazi u razne rukavce Moneylanda, a poglavlja su napeta kao dobre krimi-priče. Svoje teze Bullough dokumentira putovanjima u tropske porezne oaze, prekopavanjem arhiva i razgovorima s relevantnim sugovornicima. Može se samo nagađati koliko je vremena i truda utrošio u ovu iznimnu knjigu.
Čitateljima, primjerice, otkriva kako je jedna mala karipska nacija poput Nevisa pretvorena u resort za superbogate čiji je jedini doticaj s domorocima dok ih ovi služe. Ako ste ambiciozan hrvatski političar, “Moneyland” je izvrstan izvor informacija o tome kako i gdje možete nabaviti putovnicu neke porezne oaze ili, još bolje, diplomatsku putovnicu koja pruža pravni imunitet.
Bullough otkriva i kako su i zašto Amerikanci prisilili švicarske bankare da odustanu od instituta bankarske tajne koja je, jednom davno, ustvari omogućila da Moneyland uopće nastane. Superbogataši ne moraju strahovati. Moneyland je odavno sofisticirana industrija koja se, kao i svaka druga djelatnost, prilagođava i usavršava. Klijenti švicarskih banaka imaju sijaset drugih mogućnosti da sakriju svoju lovu. Primjerice u Americi, onoj istoj koja je pritisnula Švicarsku da odustane od bankarske tajne.
* Članak je originalno objavljen na portalu Najbolje knjige u kolovozu 2019. godine.
Podijeli na Facebook
