Piše Tanja Tolić
Učiteljica vodi skupinu srednjoškolaca Avenue Montaigne, ulicom u kojoj je Christian Dior u prosincu 1946. osnovao svoju luksuznu modnu kuću i u kojoj se danas nalaze brojni luksuzni pariški dućani. "Gle, plastične sandale od 30 eura!" komentira jedna učenica. "Vidjela sam dimije za 1370 eura!" čudi se druga. "Ja toliko zaradim u mjesec dana kao blagajnica", komentira treća. "700!" čita naglas cijenu odjevnog artikla mladić koji gleda u izlog. "Toliko iznosi mjesečna plaća mog oca…"
Djeca komentiraju bogato obučene prolaznike, upirom prstor i smiju se. Učiteljice ih opominje da pripaze na manire. Zastaju pred jednim restoranom, vani je izvješen jelovnik. Pita ih: "Znate li što je brunch?" Brunch haute couture, kako se zove u tom restoranu, košta 120 eura. "To je kad kasno ustaneš u nedjelju", odgovara jedan od učenika. "Ima i jeftinijih", kaže im učiteljica.
U pauzi ih posjećuju umirovljeni sociolozi Michel i Monique Pinçon-Charlot. "Sigurno vam je ovdje bilo lijepo raditi", kaže im jedan učenik, aludirajući na ono čemu su posvetili cijelu karijeru – istraživanje života bogataša. "Ne baš", odgovara mu Monique, "u stvarnosti smo bili pomalo zastrašeni". "Riječima Pierra Bourdieua, mi sociolozi tu vrstu bojažljivosti nazivamo 'simboličkim nasiljem'", pojašnjava mu. To su oni trenuci, kaže, kad se ne osjećate dobro pored lijepo i bogato obučenih ljudi ili u skupim dućanima.
"Oni nisu bolji od vas ili mene", govori im Michel. "Bili su samo na pravom mjestu u pravo vrijeme, i to im je omogućilo da studiraju ili uđu na tržište rada. Naučili su ih kako da se ponašaju. Lijepo govore, ne zato što su inteligentniji. Nikad nije u tome stvar. Samo rade ono što se od njih očekuje."
"Njima je normalno gledati u dječje haljine od 700 eura. Dok smo mi šokirani jer si ne možemo tako nešto priuštiti", govori jedna od djevojaka. "Njihov mi se život čini čudnim. Mislim, njima je sigurno normalan, ali meni je bizaran." "To je potpuno drugačiji svijet", dodaje jedan mladić, "oni ne žele znati za nas. Kad smo pozdravili ljude ispred hotela, gledali su nas svisoka."
"Što ste na višem položaju u društvu, to se elegantnije oblačite i stojite uspravnije. Zbog toga mislite da je normalno da je ta osoba dominantna, ili da izdaje zapovijedi. Normalno je da su ti ljudi u politici i vode svijet, jer mi možemo vidjeti da su bolji od nas. Nasilje koje ste osjetili početak je otpora, početak vašeg kritičkog mišljenja. Jako je važno da u vlastitom tijelu osjetite to sučeljavanje s onima koji dominiraju. Suprotstavili ste se dominaciji, klasnoj dominaciji. Nešto se u vama nepovratno promijenilo. Nikad nemojte biti submisivni. Uvijek stojte uspravno. Vertikalno. Zato nismo htjeli da sjednete. Ne zbog toga što je trava puna psećih govana, nego zato što želimo da ostanete stajati uspravno", govori im Monique u parku dok se svi smiju. Klinci s njima snimaju selfieje.
Tako počinje dokumentarni film Basilea Carré-Agostinija, francuskog filmskog i televizijskog snimatelja i redatelja, originalnog naziva "À demain mon amour" (Do sutra, ljubavi moja), a koji se u sklopu Restartovog programa Dugo toplo ljeto do kraja kolovoza prikazuje u desetak nezavisnih hrvatskih kina (popis možete naći na Restartovoj web stranici) pod nazivom "Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma". Bračni par Monique (77) i Michel Pinçon-Charlot proslavili su se u Francuskoj zahvaljujući svojim knjigama “Nasilje bogatih”, “Predsjednik bogatih, studija oligarhije u Sarkozyjevoj Francuskoj” i “Predsjednik ultra-bogatih. Kronika klasnog prezira u politici Emmanuela Macrona”.
U braku su bili više od 55 godina: Michel Pinçon umro je 26. rujna 2022. od Alzheimerove bolesti, u osamdesetoj godini života. Vjenčali su se 1967., a radni vijek oboje su proveli radeći u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja. Prije petnaest godina su se umirovili i otada su napisali većinu od svojih dvadesetak knjiga – s obzirom da više nisu bili zaposleni u državnoj instituciji, otvorenije su istraživali život više srednje klase i društvenih elita, a osobitost njihovih istraživanja bila je u tome što su segregaciju proučavali iz pozicije onih koji od nje profitiraju. Zbog toga su ih nazivali etnografima visoke buržoazije.
Oboje su istraživanja počeli u krugovima iz kojih su potekli: Michel je proučavao život radnika u Ardennesu, Monique onaj srednje klase. U 1970-ima buržoazija – dominantna klasa u Francuskoj – analizirala se teoretski, u terminima antagonističkih klasnih odnosa, no pripadnici te klase bili su pošteđeni socioloških, antropoloških i etnoloških istraživanja. Godine 1986. Monique i Michel počeli su svoja istraživanja s ciljem da udahnu život kosturu klasne dominacije. Na početku je najlakše bilo istraživati rezidencijalnu segregaciju pa su se uselili na nekoliko tjedana u otmjeni hotel u buržoaskom pariškom kvartu i razgovarali s prolaznicima, kupcima i poslugom. Tako je 1989. godine nastala njihova prva knjiga, "Dans les beaux quartiers" (U lijepim četvrtima).
U sljedećim knjigama detaljnije su se bavili višestrukim dimenzijama više klase: prostornima, društvenima, kulturnima i ekonomskima. Njihovo je istraživanje pokazalo kako viša klasa koristi moć i bogatstvo da bi stvorila izdvojene geografske i društvene prostore, omogućujući pripadnicima svoje klase da žive na mjestima iz kojih su druge klase isključene. Viša klasa ima ekonomske, političke i društvene alate kojima društvenu distancu pretvara i u prostornu distancu. Stvar nije samo u isključenju siromašnih, nego i u grupiranju bogatih što je ključno za reprodukciju dominantne klase.
Michel i Monique se nisu zadržali samo na obradi statističkih podatka ili proučavanju različitih vrsta pisanoga materijala, nego su doslovce radili i terenske intervjue s bogatima – uspjeli su ući u njihov krug, a bogataši su im rado otkrivali detalje svojega života, pozivali ih na privatne večere, otvarali im vrata svojih dvoraca i dopustili da promatraju lov na lisice. Distancu su uspjeli zadržati, otkrivaju u jednom intervjuu: najprije zato što su klasne razlike ipak bile nepremostive, potom zato što su se, kad bi počeli pisati knjigu, namjerno izolirali od kontakata s bogatima kako bi zadržali objektivnost.
Redatelj Carré-Agostini pet je godina snimao ovaj dokumentarac – toliko dugo da je bračni par Pinçon-Charlot već i zaboravio da ih snima. Snima ih u mraku spavaće sobe, Michel se naglas pita: "Pitaju tko profitira od pada stope nezaposlenosti…" Nakon dramatske stanke sam sebi odgovara: "Nezaposleni, nadam se." Oboje se smiju. U drugom prizoru Monique ujutro donosi Le Monde. Čita suprugu naslove: "U Srednjoafričkoj Republici izveli su vođu milicije pred Međunarodni kazneni sud (ICC). Kad ćemo mi moći izvesti Macrona pred ICC jer vrijeđa radnike?" Monique aludira na izjavu francuskog predsjednika Macrona koji je u rujnu 2017. godine rekao kako neće popustiti "lijenima, ciničnima i ekstremistima". Stopa nezaposlenosti u Francuskoj u tom je trenutku 9,5 posto. "Jesi li pila?" pita je Michel. "Ne, vidjela sam da imamo mnogo računa." U trećem prizoru Michel se ujutro brije i sluša jutarnji program francuskog radija, politički program. Na radiju se čuje: "Tko su ti ljudi koje predsjednik Macron naziva lijenima? Želimo znati koga to smatra lijenim, ciničnim, ekstremnim. Nismo sigurni misli li na ljude ili sile."
Okvir dokumentarca je postavljen, kreće akcija: iako su oboje u sedamdesetima godinama, i dalje neumorno rade. Michel razvrstava knjige dok Monique piše za kuhinjskim stolom. S police vadi njihovu knjigu za koju Monique kaže da joj je najdraža koju su zajedno napisali, 1998. godine, "Les Rothschild: Une famille bien ordonée" (Rothschildi: dobro uređena obitelj). "Nikad neću zaboraviti dva pisma koja nam je poslao Guy de Rothschild da bi nam čestitao na našem radu. Bila je dobra ideja prihvatiti taj posao u kojem smo pratili jednu obitelj od 18. stoljeća do 1999. Shvatili smo da se bogatstvo konsolidira brakovima među članovima iste obitelji. Od 19 unuka Amschela Rothschilda, osnivača dinastije, sjećaš li se koliko ih se međusobno vjenčalo?" pita ga Monique. "Ne sjećam se", odgovara Michel. "Četrnaest", kaže Monique.
Nakon toga odlaze u grad, na sastanak s Liêmom Hoang-Ngocom, francuskim ekonomistom vijetnamskog porijekla i bivšim članom Europskog parlamenta. Razgovaraju o paušalnom porezu. Monique je u jednom gostovanju na televiziji rekla kako je porez na dohodak od kapitala (kamate, kapitalni dobici, dodjela ili kupnja vlastitih dionica, dividene, udio u dobiti i sl.) pao sa 60 na 30 posto. Negdje je pročitala da on uključuje sva socijalna davanja, pa ako oduzme 17,2 posto tih davanja, to je laž jer je porez na dohodak od kapitala zapravo pao sa 60 na 12,8 posto. Misli da je nešto pogrešno rekla pa moli Hoang-Ngoca da joj pojasni.
"12,8 posto je bez socijalnih davanja. Ustvari, izmislili su porez na dohodak isključivo za bogataše. Paušalni porez od 12,8 posto", pojašnjava joj. "To znači da nisam u krivu?" upada Monique. "Ne, nisi. Većina prihoda najbogatih ljudi, njih 500 obitelji u Francuskoj, dolazi od kapitala, ne od plaće. Dakle, sad ih se oporezuje po stopi od 12,8 umjesto 45 posto. Naravno, ako dodaš socijalna davanja, to je 30 posto. No ako dodaš socijalna davanja na poreznu stopu od 45 posto, to je 60 posto", dodaje. "Dakle, oni kažu da je porez pao sa 60 na 30 posto, jer se 60 posto čini jako puno, a 30 posto se čini razumnim, no da kažemo 12,8 posto, to bi izazvalo revoluciju", zaključuje Monique. "Da, zato što je prvi porezni razred za ljude s ceste 14 posto", odgovara Hoang-Ngoc.
Monique mu kaže kako su ona i Michel 1999. godine, zahvaljujući pomoći tadašanjeg ministra ekonomskih poslova Laurenta Fabiusa, dobili popis stotinu najbogatijih poreznih obveznika koji plaćaju porez na bogatstvo. Njihovo je istraživanje otkrilo da 97 posto bogatstva najbogatijih čine financijski proizvodi. Preostalih tri posto omogućavalo im je da kupuju jahte, dvorce, stanove. "Njihov je prihod 500 do 1000 puta veći od minimalne plaće. Ljudi zapravo ne razumiju. 'Siromašni' zapravo nikad nisu vidjeli doista bogate ljude. Ne znaju što sve posjeduju. Misle kako bogataši voze ferrarije. To je daleko od realnosti", zaključuje Liêm Hoang-Ngoc.
Drugi je dan. U telefonskom intervjuu, Monique objašnjava novinaru kako bogati ne žele plaćati porez jer ne vjeruju u socijalnu državu. Oligarsi – svi oni koji monopoliziraju moć i bogatstvo – imaju samo jednu domovinu: vlastitu društvenu klasu, naglašava mu. Pinçoni potom odlaze na prosvjed radnik Forda u Blanquefortu koji prosvjeduju jer proizvođač automobila planira otpustiti 910 radnika iz francuske tvornice. Istodobno, govori im Michel, američka multinacionalka prijavila je 6,37 milijardi dolara profita.
Pinçoni ne podržavaju samo radnike koji prosvjeduju u tvornicama, nego i prosvjede žutih prsluka krajem 2018. godine. Nezaposlenost je i dalje iznad devet posto, 8,8 milijuna Francuza (14 posto stanovništva) u tom trenutku živi ispod granice siromaštva, a zbog pada prosječne plaće pet milijuna Fracuza živi s mjesečnim prihodima manjima od 855 eura. Prosvjed žutih prsluka krenuo je spontano, zbog poskupljenja goriva, no ubrzo se pretvorio u bunt protiv Pariza, arogantnog Macrona i "onih gore" – žuti prsluci mjesecima su blokirali prometnice i svake subote prosvjedovali ulicama Pariza. Mnogi od tih prosvjeda postali su nasilni zbog čega je redovito intervenirala policija.
Monique na ulici provodi terensko istraživanje: doslovce u ruci drži bilježnicu i olovku, i zapisuje stavove prosvjednika. "Mi smo obični ljudi", govori joj jedna prosvjednica. "Za mene je ovaj pokret rezultat toga što nas Macron potpuno i konstatno ne poštuje. To je ono kad kaže: 'Prijeđite cestu i naći ćete posao'. Trebate samo kupiti odijelo od 15 tisuća eura. Ja sam iz radničke obitelji sa sjevera Francuske. Otac mi je radnik, a mama čistačica. Cijeli život su radili kao robovi. Na odmor smo otišli prvi put kad mi je bilo 13 godina." Anonimnu anketu prekida interventna policija koja dolazi s vodenim topovima. Monique požuruju Michela: "Hajde, požuri, dogovorili smo se. Ako umremo ovdje, bit ću zbilja bijesna." Dok se povlače pred policijom, Monique intervjuira vozača viličara koji joj kaže da mjesečno jedva zaradi minimalnu plaću – tisuću i sto eura. Ne može, kaže, živjeti od toga, ima troje djece.
Nakon prosvjeda, Michel i Monique slušaju radijsku emisiju u kojoj se kritizira žute prsluke zbog nasilja. U eter se javlja jedan od prosvjednika, Abdel. "Ja sam jedan od žutih prsluka. Prosvjedujem jer svojem sinu ne mogu kupiti poklon za Božić. U subotu sam uništavao stvari, tukao se s policijom. Ako gospodin Marcon ne razumije, opet ću doći u subotu. Ja nisam s crnim blokom, ja sam žuti prsluk koji gladuje. Ja sam poslodavac gospodina Macrona. Znate li što to znači? Plaćam mu da brine o meni. Ljutit sam. Ne bojim vas se." Voditelj ga prekida, pita ga kamo vodi to nasilje. "Bio sam na mnogo prosvjeda, na kojima ste poput ovce koja jede beton. Nitko nas ne sluša. Kad sam se ponašao pristojno, ništa se nije promijenilo! Ovo nisu prosvjedi, ovo je rat! Taj klinac ništa ne razumije. Operite uši, gospodine Macron. Iziđite iz svoje palače."
Kako nasilje eskalira, i Pinçoni su sve uplašeniji od prosvjeda. No Macron i njegova klika, govori Monique Michelu, vode zemlju u propast. "Ako se ne dogodi temeljita revolucija, buduće generacije neće iskusiti radosti koje smo mi iskusili. Neće doživjeti radost života", uporna je Monique. Oboje su umorni i stari. "Neka revolucija počne pa ćemo onda umrijeti", govori mu Monique.
U petnaestom tjednu žutih prsluka, dvojica njihovih predstavnika dolaze posjetiti Pinçone. Monique ih sama dočekuje, Michel je morao otići posjetiti prijatelja. U tih petnaest tjedana, govori jedan od muškaraca, tko god se od žutih prsluka pojavio na televiziji bio je potučen u javnom nastupu. Satrali bi ga u studiju, čak i one koji su pretrpjeli ozbiljne ozljede za vrijeme prosvjeda – primjerice, izgubili oko. Monique im objašnjava da moraju promijeniti pristup u javnim nastupima, osobito kad govore o policijskom nasilju nad prosvjednicima. "Morate jasno poručiti da je to neprihvatljivo. Javno reći da policija koristi ratno oružje protiv radnika, civila, ljudi koji samo traže pravdu. Da biste bili uspješni na televiziji, uvijek morate napasti svoje oponente. Ne dolazite plakati. Ne brojite ozlijeđene i ne stavljajte se u poziciju žrtve. Vi niste mučenici, vi ste borci."
Sat i pol "Vodiča za ljubav i borbu protiv kapitalizma" prođe u sekundi. Monique i Michel nisu dočekali da revolucija počne, on je umro prije toga. Monique je nastavila s radom: dirljivo sad zvuči pozdrav koji bi joj uputio svaku večer: "Do sutra, ljubavi moja! Kuražno!"
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
