Piše Ankica Tomić
U našim se krajevima nosi nepotizam. Čak i kad je bez pokrića. Popularno prezime i roditelji na utjecajnim mjestima dobrodošla su odskočna daska za uspjeh, svojevrsni "obiteljski biznis" pa i u strukturama koje s biznisom nemaju osobite veze.
Kako, osim u fikciji, ne možemo živjeti dva života istodobno, paralelne svemire koji bi nam omogućili usporedbu je li kvaliteta dovoljna za uspjeh ili nije, pitanje osvajanja tržišta moglo bi ovisiti i o tržištu samom... U hrvatskim prilikama ono je skučeno, nedovoljno propulzivno, no u svjetskim razmjerima i konkurencija je veća. Pa opet, tu i tamo pojavi se kreativac koji zazire od povezivanja vlastitog rada s poznatim obiteljskim prezimenom.
Iako već tridesetak godina pratim rad Stephena Kinga, pa se s pravom smatram priličnim fanom njegova lika i djela, roman "Horns" koji potpisuje Joe Hill nisam uzela u ruke s ciljem povlačenja stilskih i sadržajnih paralela. To mi je ime - vjerojatno jer imena i inače teško pamtim - jednostavno promaklo, kao i činjenica da je riječ o pseudonimu, odnosno skraćenoj verziji imena i prezimena Josepha Hillstroma Kinga, sina velikog majstora horora i njegove supruge Tabithe Jane, također spisateljice.
Roman "Horns" funkcionira na nekoliko razina, žanrovski je donekle neodređen (iako bi ga se moglo opisati kao mračni fantasy), a potka koja ga drži na okupu iznimna je vještina pripovijedanja, sa suspenseom kao osnovnom značajkom. Poslužimo se, dakle, poslovicama: jabuka ne pada daleko od stabla i krv (nipošto) nije voda, pa tako ni talent ne bi trebao biti slučajnost.
Dakle, glavni lik romana Iggy Perish probudi se jedno jutro, godinu dana nakon što mu je ubijena djevojka (za što je bio osumnjičen, ali zbog nedostatka dokaza ne i osuđen), i ustanovi da su mu na glavi niknuli - rogovi. (I tata je sklon fantazijama; njegovi likovi putuju kroz vrijeme, mijenjaju tijek povijesti, "potpaljuju" pogledom... I u usporedbi s tim rogovi su benigni modni dodatak...) Na njegovo iznenađenje, ljudi koje susreće, umjesto da bježe od njega, povjeravaju mu svoje najintimnije, u pravilu izopačene želje, ali i - bez iznimke - govore istinu.
Sam lik bi se rado riješio rogova, ali oni nisu tek ekstenzija na tjemenu, nego dio njegove dijabolične osobnosti. To je jedna razina romana... Nerealna, prilično utemeljena na kršćanskoj simbolici, koja otvara niz pitanja teološke prirode i pruža zanimljiv otklon od crno-bijele karakterizacije pojmova dobra i zla, te se do neke mjere može čitati i kao alegorija...
Druga razina potpuno realistično prepričava događaje koji su prethodili Iggyjevoj nesvakidašnjoj metamorfozi; vraćanje u doba djetinjstva, godina sazrijevanja i prijateljsko-ljubavnih odnosa koji se s vremenom mijenjaju, postajući svoja suprotnost. S prvom razinom (fantastično-spiritualnom) rekonstrukcija zbivanja itekako je povezana jer u središte interesa stavlja likove čiji su postupci više proizvod psihologije, subjektivne reakcije na izvanredne okolnosti, nego pitanje predumišljaja. Utoliko, teološki gledano (i prilično odmaknuto od klasične percepcije anđela i vraga) stvari su više-manje relativne, a postupci gotovo uvijek reakcija na šokantan događaj, tuđu zloću ili zlu kob koja je zdrav potencijal zagušila navalom frustracija i osvetoljubivošću.
Najmanje dojmljivi dijelovi romana žanrovski su triler sa scenama borbe, odnosno akcije, atacima kukaca i zmija (meni osobito odbojnim prizorima), zbog čega su mi bitno atraktivniji dijelovi teksta usmjereni na psihologiju i motivaciju likova, u kojima Dobro ne pobjeđuje Zlo, nego se, upravo suprotno, distinkcije dokidaju.
Joe Hill, starog Kinga sin, odradio je kraljevski posao i dokazao da više nego solidno može parirati ocu, zaslužnom za planetarnu slavu obiteljskog prezimena. Dobar u fantaziji i fabuliranju, odličan u psihologiji i razumijevanju motiva likova. Kao da se konstantno pita: "Što pokreće zlo koje sam sâm stvorio?"
Podijeli na Facebook
