Piše Danijela Lugarić Vukas
"Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisca." (Ugrešić 2017: 10)
Dok je mlađa i u naponu životne i kreativne snage, lisica misli da je Šeherezada – pričajući, ona kupuje život svaki sljedeći dan; njezina škola kreativnog pisanja traje tisuću i jednu noć, no umjesto školarine u novcu, ona zalaže vlastitu glavu. Ona vjeruje da je majstorica pretvorbe, ultimativni simbol smrtonosnog ženskog erosa, demon, majstorica stvaranja iluzija. Ona je totem sumnjive književničke sorte; ona je snažna i njezina je ljepota napadna. Drugi joj se dive jer se i ona sama sebi divi. Ona je u stanju stalne unutrašnje pobune, u stalnom trenju s okolinom, u stalnom istjerivanju pravde.
Obudovjeloj, čini joj se da nosi sa sobom prokletstvo kazne, da pisanje nije ništa više od trafikarenja mrtvih duša. Ona sada samu sebe vidi kao sajmišnu žonglerku, lažljivicu, licemjerku, laskavicu, ulizicu, lakomicu, oblapornicu, sladostrasnicu, kradljivicu koja se izlaže životnoj opasnosti za mizeran ulov: kokošji hrbat, guščju nogu, komadić sira koji ispada iz tuđih usta. Ona je osuđena na samoću i ne osjeća se voljenom. Osjeća se kao vječni slijepi putnik, kao migrantica koja s lakoćom prolazi kroz svjetove, no kada je uhvate bez putne karte, repom vrti kuglice, izvodi svoje jeftine majstorije. U starosti joj se čini da ništa nije vrijedilo truda, da tone u živi pijesak, da ju je vrijeme pregazilo, da je izvan ovoga svijeta i da se sve dogodilo izvan njezine kontrole.
Sve su ovo riječi iz "Lisice", uz "Šteficu Cvek u raljama života" nesumnjivo najvažnijeg romana Dubravke Ugrešić. U tom romanu, objavljenom 2017., ona ne samo da provodi arheologiju svoga biografskog, građanskog života sučeljavajući se još jednom s tuđim pogledima, s onim pragmatičnim lovcima kojima je tijekom 1990-ih bila alibi i meta, nego i sa svojim vlastitim pogledom na samu sebe. Ako se po nečemu može i treba pamtiti Dubravku Ugrešić, tada je to u suvremenoj kulturi naglašenog individualizma i inzistiranja na pravima bez obaveza krajnje neobično i zbog toga toliko dirljivo razotkrivanje same sebe.
Ipak, Dubravku Ugrešić možemo i trebamo arhivirati i zbog nečeg drugog. U vremenima kada su riječi stjerane u kut i zamijenjene uzbudljivim, kratkotrajnim vizualnim slikama – kada snimka princeze od Walesa potakne više rasprava o autentičnosti snimke (govori li o raku Kate Middleton ili AI?), hraneći time brzopotezne teoretičare zavjere, od onih o kvaliteti i dostupnosti zdravstvene skrbi, o nevidljivim naporima ženskoga života, silini medijskog spektakla ili ranjivosti globalnoga društva – Dubravka Ugrešić uporno je vjerovala u suptilnu magičnost književne riječi i sposobnost književnoga teksta da čak i najskeptičnijeg čitatelja zavede i navede da povjeruje u istinitost i autentičnost ispripovijedanog.
Život Dubravke Ugrešić razotkrio je pukotine i krivine nacionalističkoga diskursa i naizgled potpuno uključive, slobodarske i oslobađajuće borbe za samostalnost kroz rat i u ratovanju, no možda je došlo vrijeme i da se dio naše pozornosti preusmjeri i prema talogu koji je ostao i nakon beskrajnih rasprava o dobrim i lošim momcima na Balkanu. Taj je preostali trag književno stvaralaštvo jedne od možda najkvalitetnijih majstorica književnih iluzija na ovim prostorima.
Ovaj je esej, u kojem ću skicirati ruske korijene njezina stvaralaštva, jedan od takvih pokušaja arhiviranja, sortiranja i književno-znanstvenog vrednovanja njezina bogatog stvaralačkog opusa izvan uobičajenih političko-društvenih narativa kroz koje smo je navikli promatrati. Pozorniji će čitatelj eseja, naime, primijetiti da je prvi citat u ovom eseju, preuzet iz Ugrešićkine "Lisice", zapravo poput ruske matrjoške, lutka u lutkici, citat u citatu: riječi su to modernističkog ruskog pisca Borisa Pilnjaka (1894-1938) zaodjenute u novo ruho pisano perom pripovjedačice – utjelovljenja ženskoga erosa. Jer, podučava nas Dubravka Ugrešić u vremenima kada smo pod utjecajem novih tehnologija prošli kroz toliku mentalnu i fizičku metamorfozu da gubimo sposobnost shvaćanja književnoga teksta kao složene, paučinaste strukture koji novi život stvara, a ne samo reproducira, knjige "nastaju iz književnosti. (…) Jer da život zaista piše romane, književnosti ne bi bilo" (Ugrešić 2001a: 130).
Foto: Vincent Mentzel
Književni opus Dubravke Ugrešić uvriježeno je dijeliti na dva razdoblja: do i nakon 1991. U prvom je razdoblju objavila knjige za djecu "Mali plamen" (1971.), "Filip i srećica" (1976.), kao i postmodernističke tekstove "Poza za prozu" (1978.), "Štefica Cvek u raljama života" (1981.), "Život je bajka" (1983.) i "Forsiranje romana-reke" (1988.). Nakon 1991. njezinim stvaralaštvom dominira esejistika gdje se, s jedne strane, bavi specifičnim kulturnim, ekonomskim i političkim izazovima društava s područja bivše Jugoslavije, obilježenih (post)ratnom i postsocijalističkom tranzicijom ("Američki fikcionar", 1993.; "Kultura laži", 1995.; "Napad na minibar", 2010.; "Muzej bezuvjetne predaje", 1997.; "Ministarstvo boli", 2004.; "Europa u sepiji", 2013.; "Brnjica za vještice", 2021.) i, s druge strane, neuralgičnim točkama i često slabo vidljivim "prošivnim bodovima" suvremenog zapadnjačkog potrošačkog društva ("Zabranjeno čitanje", 2001.; "Nikog nema doma", 2005.).
Njezini su recentniji tekstovi ("Baba Jaga je snijela jaje", 2008.; "Lisica", 2017.; "Doba kože", 2019.) u mnogomu sinteza spomenutih tematskih čvorišta. Istodobno, u tim je trima romanima naglašen jedan, možda i ključan aspekt njezina stvaralaštva koji nerijetko ostaje ispod radara među čitateljima koji pozornost usmjeruju prema političkoj oštrici ili (auto)biografskim iskazima, a to je osviješteno problematiziranje samog procesa nastanka i mehanizama rada književnih tekstova. Svi su njezini tekstovi u većoj ili manjoj mjeri autobiografski, no autobiografska priča nikada ne sklizava u osobnu ispovijest upravo zbog spisateljičina umijeća korištenja širokog spektra fikcionalizacije što ih nudi umjetnička književnost.
Štoviše, poetika Dubravke Ugrešić doslovce je ugrađena u okvire ruskoga formalizma s početka 20. stoljeća, koji je prepoznao da svaka umjetnost ima svoj mehanizam, odnosno ono što njezin materijal pretvara u umjetničku činjenicu; da se taj mehanizam iskazuje u različitim kompozicijskim postupcima (ritmu, fonetici, sintaksi, sižeju itd.) i, konačno, da je umjetnički postupak ono što izvanestetski, stvarnosni materijal pretvara u umjetničko djelo (v. Šklovski u: Ugrešić 2017: 106-107).
Opus Dubravke Ugrešić doista jest i intelektualan i višerazinski: u kartografiji (post)jugoslavenske zbilje, tranzicije socijalizma u kapitalizam, egzila i razmještenosti, potrošačkog društva i neoliberalnog kapitalizma zapadnjačkoga tipa, kao i mehanizama funkcioniranja književnoga tržišta, posebno mjesto pripada strukturalno i poetološki osviještenim metanarativnim komentarima. Stoga nije neobično da su profesionalni proučavatelji književnosti u interpretacijama njezinih književnih tekstova često posezali za pojmovima poput brikolaža, mozaika, kaleidoskopa, hibridnosti, tapiserije, aluzivnosti, sugestivnosti, presvlačenja žanra, zamućivanja generičkih granica i sl.
Dok se u spomenutoj tematskoj kartografiji u njezinu opusu doista može primijetiti jasna kronološka razdjelnica, metatekstualna razina omogućuje da se on ipak – unatoč nesumnjivo prijelomnoj 1991. – promatra kao kontinuitetna cjelina. Naime, od "Poze za prozu", objavljene 1978., kada pripovjedačica, neuspješno pokušavajući osvojiti srce impotentnog Bublika, nudi svoja stilska rješenja s ciljem očuvanja književnosti od trenda trivijalizacije i banalizacije, do "Lisice", objavljene gotovo četiri desetljeća kasnije, Dubravka Ugrešić uvijek je iznova potvrđivala svoje mjesto u kanonu pisaca koje je morilo pitanje magičnosti književnoga teksta i književnoga zanata.
Foto: Vincent Mentzel
U tom autoreferencijalnom aspektu njezina stvaralaštva ruskoj književnosti i književnoznanstvenoj teoriji pripada zasebno mjesto. Važnost ruske književnosti u njezinoj znanstvenoj biografiji dobro je dokumentirana u suuredništvu devet svezaka "Pojmovnika ruske avangarde". Godine 1980. objavila je knjižicu "Nova ruska proza" o kretanjima u ruskoj sovjetskoj prozi 1970-ih, a antologijom "Pljuska u ruci" 1989. u tadašnju je jugoslavensku književnost uvela do tada široj publici slabije poznate ruske pisce i spisateljice, poput Vladimira Sorokina, Ljudmile Petruševske, Andreja Bitova, Viktora Jerofejeva, Venedikta Jerofejeva, Dmitrija Prigova i Juza Aleškovskog. Zgodno je primijetiti da se tekstovi tih pisaca od 2000-ih masovnije prevode na hrvatski jezik, no zaboravlja se da ih je domaćem čitatelju u prijevodu otkrila upravo Dubravka Ugrešić.
Ona je uz to napravila izbor Čehovljevih novela, humoreski i duljih tekstova u antologijskom višesveščanom izdanju kuće August Cesarec krajem 1980-ih; prevodila je Danila Harmsa i Borisa Pilnjaka. Spona između znanstvenog bavljenja književnošću i književnoga stvaralaštva najvidljivija je u onim segmentima teksta koji su istodobno i prezentacija nekog fikcionalnog svijeta i njegova analiza, odnosno gdje svoje stvaralaštvo Ugrešić neskrivenije otvara prema znanstvenom i/ili paraznanstvenom diskurzu.
Ilustrativan je primjer studija o Babi Jagi i motivskom sklopu vezanom uz tu panslavensku bajkovnu junakinju na kraju knjige "Baba Jaga je snijela jaje". Roman "Lisica", osim što je prava riznica aluzija i izravnih citata iz stvaralaštva Bulgakova, Nabokova, Brodskog, Gogolja, Nadežde Mandeljštam i drugih autora, ujedno nudi nekoliko poglavlja koja su prave malene znanstvene studije o ruskoj avangardi i pjesnicima-oberiutima. U "Zabranjenom čitanju" uvodi motiv lisice (koji će nešto desetljeća kasnije prerasti u cijeli roman kojim sam započela i ovaj esej) u svojstvu metafore pisca-izdajnika (heretika i sanjara) kojeg je inaugurirala ruska avangarda: "Temeljni umjetnički postupak ruske avangardne književnosti bila je izdaja, ostranenie, začudnost, razbijanje ustaljenih književnih normi, iznevjeravanje čitaočeva očekivanja. U tom smislu pisac je bio izdajnik, lisica, a metafora izdaje bila je zaštitni znak pravog umjetničkog djela" (Ugrešić 2001b: 129).
"Hrenovka u vrućem tijestu", gdje je nos iz legendarne istoimene Gogoljeve priče zamijenjen "onom stvari", jedan je od ilustrativnijih primjera teksta koji je citatno motiviran (i) na fabulativnoj razini. U toj priči ne samo da se radnja rasprostire u istim vremenskim okvirima (25. ožujka – 7. travnja) nego se doslovce prenose i cijeli pasaži iz Gogoljeve novele. Petina priče iz iste zbirke, "Tko sam?" preuzeta je iz Carrollove "Alice u zemlji čudesa", uz to što se cijela nova paleta intertekstualnih spona otvara spominjanjem "čudotvorca visokoga rasta", koji nas preko Harmsove "Starice" vodi do "Zločina i kazne" Dostojevskoga.
Dubravka Ugrešić snimljena u Nizozemskoj 30. lipnja 1992. godine (Foto: Steye Raviez)
Zoranova replika iz "Muzeja bezuvjetne predaje" ("Sve sam više uveren da smo svi mi živi muzejski eksponati", Ugrešić 2002: 126) može se čitati kao izravan citat iz antologijskog filma Larise Šepitko "Krila"; kovčeg kao jedina realnost egzilanta istodobno je i uobičajena metaforička zamjena za riječ egzil, ali i naziv znamenite zbirke priča suvremenog ruskog pisca-egzilanta Sergeja Dovlatova (Ugrešić 2005: 18-20). Riječi "Saznala sam, npr., da ne smijem upotrijebiti izraze kao što su 'kužiš, stari moj', 'tak se fura', 'brodo'" (Ugrešić 1978: 14) apostrofiraju, u šifriranom obliku, krovne teze "Proze u trapericama" Aleksandra Flakera (v. Medarić 1988).
Roman "Baba Jaga je snijela jaje" vezan je uz modernističko preispisivanje ruskih narodnih bajki u stvaralaštvu modernističkoga pisca Alekseja Remizova. Ukratko, od legendarnog Bublika iz "Poze za prozu", arhetipskog muškarca, ali i simbola maskulinom perspektivom obilježene književne tradicije, preko triju varijacija Baba Jaga, odnosno "kukli" (rus. lutka) – Pupe, Bebe i Kukle, te izravnih citata i aluzija na rusko književno stvaralaštvo (od Puškina i Gogolja do Remizova, Bulgakova, Harmsa, Nabokova i oberiuta), do junaka strukturiranih po analogiji s likovima iz ruskih bajki (Mevludin kao Ivica Budalica, Mr. Shake kao lik samozadovoljnog cara iz ruskih bajki) – stvaralaštvo Dubravke Ugrešić nicalo je na ruskim književnim korijenima.
Njezino sjajno poznavanje ruske književnosti, kao i formalno obrazovanje na studiju rusistike i komparativne književnosti, oblikovalo je i stilske osobine njezinih književnih tekstova. To se prije svega odnosi na govorni mimetizam, skaz, odnosno stilizaciju usmenog spontanog govora, što je vidljivo već u romanu "Štefica Cvek u raljama života", gdje se u pismo prenosi žensko "brbljanje uz kavu" i gdje, kako je zgodno primijetila Ljuljana Gjurgjan, "stoljećima nijema, Judith Shakespeare (…) zadobiva svoj glas" (Gjurgjan 1983: 255).
Takva praksa naravno nameće čitanje kroz feministički intonirano osporavanje književnog kanona, ali se može čitati i kao težnja prema općenitijem osporavanju standardiziranoga jezika, što je bilo jedno od polazišta alternativnih modela ruske sovjetske proze 1970-ih napisanih iz pera pisaca s margina ondašnje književne produkcije. Također, tijekom 1970-ih godina književnost u sovjetskoj Rusiji prestaje biti smrtno ozbiljnom (paradigmatična je u tom smislu i kod nas prilično poznata poema "Moskva-Petuški" Venedikta Jerofejeva), a humor, i to ponajprije smijeh kroz suze (rus. smeh skvoz sljozi), jedna je od prepoznatljivih karakteristika Ugrešićkine tematizacije egzistencijalnih ćorsokaka i zapletenih međuljudskih odnosa.
Pripovjedači u alternativnoj ruskoj sovjetskoj prozi, kao i sama Dubravka Ugrešić u svojim književnim tekstovima, često navlače stilske maske – u recentnijim su tekstovima to lisica ili Baba Jaga. Boris Pilnjak, za Ugrešić formativan ne samo jer je njegove tekstove prevodila nego i jer je o njima planirala napisati magistarski rad, poznat je kao autor za čiju je poetiku specifična kompozicijska tehnika presijecanje ploha (rus. smeščenie ploskostej), kada jedna sižejna ploha naglo, razdrto zamjenjuje drugu. To se replicira u složenoj arhitektonici Ugrešićkine proze: od tehnike (za)šivanja u "Štefici Cvek" do isprepletanja i presijecanja sižejnih linija u primjerice "Babi Jagi", njezino je stvaralaštvo obilježeno specifičnim grafičkim organizacijama teksta i razinama čija se logička povezanost uspostavlja postupno. Stvaralaštvo ruskog modernističkog pisca također je karakteristično po tome što je u njemu uvijek vidljiva autorska volja koja naizgled lagano, suvereno i slobodno uvodi čitatelja u književni panoptikum. Ta prividna lakoća i sloboda osviješteni su autorski postupak Dubravke Ugrešić.
Foto: Walter White
Premda u "Lisici" pripovjedačica govori da je odlaskom iz Hrvatske 1993. godine zatvorila mnoge fajlove, pa tako i fajl Moskve i Rusije (Ugrešić 2017: 25), kao i da je Moskva u njezinoj biografiji "jedva započeta priča, lithopaedion, kalcificiran embrion" (ibid.: 26), ruska književnost – kako pokazuju spomenuti primjeri – kod nje nije samo mehanizam kroz koji filtrira stvarnost i transformira je u umjetnički tekst: književnost općenito, a onda i ruska u tom kontekstu, omogućuje joj i najdublji kontakt sa samom sobom. Naime, kako je točno primijetila Maša Kolanović u analizi demontaže kolektivnog nacionalističkog identiteta i montaže individualnog identiteta u Ugrešićkinom opusu, ona je "jednako tako bricoleur osobnog identiteta, krojačica vlastite priče (sreće) o identitetu koji se umjesto u nacionalni prostor ušiva u heterotopiju književnosti" (Kolanović 2010: 115).
Ruska književnost u tom je smislu ona točka fokalizacije koja joj omogućuje da oko nje okupi svoj rašiveni, raspršeni identitet. Teško da je moguće naći ilustrativniji primjer toga od "Lisice", gdje – referirajući se na istoimenu priču Pilnjaka – postavlja jedno od središnjih pitanja svoje proze "Zaista, kako nastaju priče?" (Ugrešić 2017: 9). Pokušavajući u tom romanu dati odgovor na pitanje kako nastaju priče, Ugrešić ispisuje literariziranu biografiju tog utjecajnog ruskog pisca, uspostavljajući pritom paralele i sa svojom vlastitom biografijom: "'Priča o tome kako nastaju priče' napisana je 1926. godine. Iste godine rodila se moja mama"; "Ja (…) zamišljam da između Pilnjakove pripovijetke i biografije moje mame postoji duboka poetička povezanost" (ibid.: 18).
Drugim riječima, priča o ruskoj književnosti ujedno je i u najdubljem smislu priča o njoj samoj i potvrda krovne premise njezina stvaralaštva o do nerazmrsivosti isprepletenim nitima književnosti i stvarnosti. Pritom, međutim, ono što se smatra književnom stvarnošću nije jednostavan odraz stvarnosti nego mreža tekstualnih konstrukcija u kojoj je i stvarnost – kao i književnost – posebno složena vrsta teksta.
Bibliografija:
Gjurgjan, Lj. 1983. Autor u raljama jezika, "Republika", XXXIX. Str. 254-257.
Kolanović, M. 2010. Kome treba "identitet"? Esejistika Dubravke Ugrešić. U: Roksandić, D.; Cvijović Javorina, I. (ur.) 2010. Desničini susreti 2005. – 2008. Zbornik radova. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu, Plejada. Str. 110-118.
Medarić, M. 1988. Intertekstualnost u suvremenoj hrvatskoj prozi (na primjeru proze Dubravke Ugrešić). U: Maković, Z.; Medarić, M.; Oraić, D.; Pavličić, P. (ur.) 1988. Intertekstualnost & intermedijalnost. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti. Str. 109-120.
Ugrešić, D. 1978. Poza za prozu. Zagreb: Naklada CDD.
Ugrešić, D. 2001a. Život je bajka. Zagreb: Konzor; Beograd: Samizdat B92.
Ugrešić, D. 2001b. Zabranjeno čitanje. Beograd: Geopoetika; Omnibus.
Ugrešić, D. 2002. Muzej bezuvjetne predaje. Zagreb: Konzor; Beograd: Samizdat B92.
Ugrešić, D. 2005. Nikog nema doma. Zagreb: Dvadeset stupnjeva.
Ugrešić, D. 2017. Lisica. Zagreb: Fraktura.
* Autorica je izvanredna profesorica na Katedri za rusku književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Podijeli na Facebook
