Piše Jelena Zlatar Gamberožić
"Rođeni u nedjelju" je autobiografski roman Ingmara Bergmana, svjetski poznatog i genijalnog filmaša. Roman, koji je 2018. objavio Disput u prijevodu Željke Černok, obuhvaća kratko vremensko razdoblje, gotovo samo crticu u njegovu odrastanju, sastavljenu od prizora koji kao da su snimljeni kamerom, jednog ljeta u njegovu ranom djetinjstvu, u kući koju je obitelj Bergman tada unajmila. Mjesto i vrijeme radnje – ljeto, bezbrižnost, opuštenost, neusklađeni su s unutarnjim stanjima likova, njihovom tjeskobom, ljutnjom ili tugom koje to ljeto proživljavaju.
Pisac majstorski kroz svakodnevne situacije opisuje odnose između različitih članova obitelji kroz koje je protkana i težina starosti i izgubljenost mladosti, a kroz prisluškivanje (i zamišljanje) razgovora roditelja, prikazuje i njihov kompleksan, ali prvenstveno bolan odnos, zatim konfliktan odnos sa starijim bratom i vrlo nježne osjećaje prema mlađoj sestri.
Sudbine protagonista su potpuno različite ali, Bergman kao da želi reći, posve predodređene, gotovo zapisane u zvijezdama, i nitko im ne može izmaći.
Otac svećenik pred kraj života napušta vjeru i razvija strah od smrti koji je uz malog Bergmana tu otpočetka – on pokušava uspostaviti komunikaciju s mrtvima, nejasna mu je granica između sna i jave, a jednom u vrlo dojmljivom snu od mrtve osobe, na upit kada će umrijeti, dobiva poruku da će umirati – stalno.
Smrt kao transformacija, kao promjena iz jednog stanja u drugo, ne nužno kao prijelaz iz zemaljskog u nebesko, ako se u to vjeruje, tema je i mnogih Bergmanovih filmova, a svakako i tema ispod površine ovog romana, uz, dakako, njegove konstantne preokupacije odnosima i komunikacijom koja se najjače očituje upravo u šutnji i pokretima.
Središnji odnos ipak je onaj pisca s ocem, mučan odnos, koji Bergman opisuje, kao i sve ostalo, kroz mnoštvo vanjskih događaja i sadržaja kako bi prikrio unutrašnje praznine, razočaranja i krivnje koje u likovima zjape i šire se.
Fascinantno je Bergmanovo umijeće da na svega stotinjak stranica ispiše dio obiteljske povijesti toliko precizno i detaljno, opisujući likove s kojima čitatelj neminovno suosjeća u njihovim slabostima, agresijama, tugama i nemogućnostima, toliko životne, slabe i istovremeno jake likove koji, premda su možda živjeli zajedno pola stoljeća, i dalje ne znaju ništa jedni o drugima.
I to je zapravo najveći usud, najveća sudbina od svih, tema kojom se Bergman bavi i na filmu: nepoznavanje; ne zbog manjka komunikacije (jer nje nikada ne nedostaje, zamor je uvijek prisutan, ne posustaje, "dok mi govorimo, život prolazi", citira on Čehova) već zato što taj govor nikada ne prelazi u razumijevanje.
Podijeli na Facebook
