Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija Marin Stipanić
Mačizam, kriminal i turbofolk omiljeni su književni motivi Nenada Stipanića koji je u svoja dva romana "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" i "Izbacivači Majke Božje" dao sliku grubog, muškog svijeta u zenitu moći, u kojem je svatko svakome prijetnja. Grube, kratke rečenice, sporazumijevanje gestom, muškarci naoštrenih osjetila, komunikacija na rubu sukoba - takav je svijet u koji nas vodi Stipanić, a žene su u njemu daleka iluzija savršenstva ili čuvarice gnijezda do povratka junaka.
Književnik Nenad Stipanić radio je kao izbacivač, tjelohranitelj, galerist, scenarist, a kao književnik afirmirao se pišući o motivima iz svojih uzbudljivih životnih faza, pa je i TV publici poznat kao scenarist pojedinih epizoda kriminalističke TV serije "Mamutica". Uspoređuju ga s Bukovskim, Kerouacom, Chandlerom, a on dodaje i Pynchona, Gibsona, Hašeka, Škvoreckog, Zolu, Maupassanta i Rableisa.
Književnost često zna ponuditi ključ za interpretaciju stvarnosti, pa i odnosi koje je Stipanić prikazao u svojim romanima mogu poslužiti kao shema za interpretaciju pojava koje dominiraju našom današnjom javnom scenom: alfa-mužjaci kojima se nitko ne smije suprotstaviti, zaglušujući kič i mladost koja ne vidi životne izazove nigdje oko sebe osim s krive strane zakona.
* U knjizi "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" opisujete grubi, muški svijet u kojem snaga caruje, a um se ponekad dokazuje ironiziranjem vlastite gubitničke uloge. Jesu li sila, strahovlada i dominacija u grupi vrhunac mačizma i patrijarhata kojem svjedočimo? Primjećujete li u suvremenom društvu sindrom turbofolk diskoteke?
- Radnja romana "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" je u devedesetim godinama, a u ratu, poraću i tranzicijskim vremenima sila i dominacija uvijek su imperativi, i kako je to bilo kod nas tako je i sada u ratnim zonama i rubnim područjima. Svijet kriminala i tranzicije afirmativni je obrazac mojeg glavnog lika, mladića iz malog grada na rubu ratnih područja, odraslog u siromaštvu s neobrazovanom, ali dobroćudnom bakom.
Brojni su klinci tih godina, a vrlo je slično i sada, povučeni prijezirom društva koje osuđuje, ali ne pruža šansu, primili pruženu ruku onih koji dobro znaju kako upecati takve lutajuće duše. On se nada bogatstvu i statusu velikog gangstera, iako mu ne to polazi za rukom, jer za uspjeh u tom svijetu treba, uz nemilosrdnost i nedostatak časti, i talent, a on nema u dovoljnoj mjeri ništa od toga. Fizička snaga i vještina samo su poželjan komplet sposobnosti, ali ne najbitniji za tu vrstu karijere, i da u čitavoj priči ne stradavaju ljudi, sve bi bilo vrlo komično. Ovako ono što je u mjerilima devedesetih godina bio crni humor, danas bi svrstali u gotovo horor, ono što je tada bio horor danas niti nema mjerljive kategorije.
Što se mačizma tiče, u ratu, kriminalnim grupama i općenito ratničkoj kulturi, on spada u ritualno ponašanje za zadržavanje ili uspinjanje u statusu grupe. A problem koji iz tog proistječe u zajednicama te vrste posvuda je isti. Američka vojska danas, uz sve kapacitete na raspolaganju, muku muči da promijeni tu paradigmu unutar hijerarhijski ustrojene ratničke zajednice i iskorijeni ono što vojsci nije potrebno, a to je nasilje prema ženama koje se u takvoj zajednici lakše prikriva. A kada imate gomilu nabrijanih muškaraca po stresom od smrti, predatori i psihopati lako će iskoristiti platformu za činiti svoje zlo. Na Balkanu, gdje se na izvjestan način mačo-kultura poticala kroz sve sisteme, iluzorno je očekivati promjenu te paradigme u trenutku raspada društvenog ugovora kakav se dogodio devedesetih.
A što se tiče turbofolka, taj se moj roman zapravo ne bavi tom temom, ali se u njemu naslućuje kroz pojedina poglavlja značaj populistički najdominatnije kulturne matrice u vjerskom i društvenom određenju širih slojeva. U današnjem suvremenom društvu estetika populističke kulture i kiča u jednom segmentu manifestra se i kroz turbofolk kulturu, iako "hrvatski" zabavnjaci nisu zapravo ništa drugačiji obrazac.
* Sirova seksualnost narodnjačkih klubova i atmosfera, kako kažete, "raspojasanog neopoganskog obreda" možda su svojevrstan odušak izgubljenim generacijama frustriranim nezaposlenošću ili pak uzaludnim dokazivanjem na poslu. Je li eskalirajuće nasilje prema ženama znak da ventili ipak popuštaju? Primjećujete li znakove da naše društvo ipak razvija neke obrambene mehanizme?
- Po meni nema ništa loše ni u kakvoj manifestaciji seksualnosti dok je obostrano dobrovoljno prihvaćena. A kakvu će estesku formu poprimiti osobna je stvar i stvar mode. Zbog angažmana medija i društva i veće vidljivost nasilja prema ženama, vjerujem da dio onih koji se u obiteljskim zajednicama odgajaju za nasilnike ili žrtve, imaju priliku biti izloženi informacijama koje im konstantno poručuju da nasilje ni u kom slučaju ne može biti prihvatljivo ponašanje. Nasilje je problem prema svima slabijima, postoji nasilje prema starim osobama, prema muškarcima, nasilje u lezbijskim vezama, nasilje prema manjinama... Nažalost, ne vjerujem da će to u ovoj generaciji smanjiti nasilje, ali će makar osvijestiti u nasilnicima da je to što čine pogrešno.
Trenutno jedino državni i društveni mehanizmi mogu, uz učinkovitije djelovanje na liniji od prepoznavanja nasilja, preko zaštite žena, ili bilo koga drugoga, do sankcioniranja, održavati elementarnu sigurnost u zajednici. A tek dugotrajni kulturološki procesi promjene, koja je vjerojatno potrebna i na evolucijskoj razini, nasilje prema slabijima mogu iskorijeniti iz ljudske životinje i bez društvenih servisa i mehanizama. No, moja knjiga nije eskapističko štivo, kako za široke mase, tako ni za intelektualce. Prikazujem priču ogoljeno stilski i bez vidljivog psihologiziranja, kamerom s ramena iz pozicije antijunaka. Pritom, da ne bude učestale zabune, nisam ja taj antijunak, iako sam mu posudio dio biografije radi autentičnosti, karakteri i postupci su su nam jako različiti.
* Primjećujete li da postoji problem kako sirovu seksualnost kanalizirati i zadržati u okviru zabave u noćnom klubu? Zašto bi, zapravo, mladići koji sve smiju stali na loptu? Tko ili što ih na to može prisiliti? Koji je miran način za obuzdavanje alfa-mužjaka u suvremenom društvu?
- Za mene je seks općenito, pa tako i sirova i žestoka seksualnost, sasvim u redu ako je obostrano željena, loša je ona neželjena i sirovost u međuljudskim odnosima. A mladići koji sve smiju, na loptu će stati jedino ako ih učinkovito prisili društvo. Socijalne službe, sudovi, policija i osjetljiva zajednica. Da bi se agresivni alfa-mužjak ili agresivna žena sami promijenili, potrebna je golema količina introspekcije, obrazovanja ili samobrazovanja, a naročito želje, što se vrlo rijetko samostalno može razviti ako obiteljski i obrazovni sustav to nisu učinili od rođenja do kraja puberteta. Problem je i što dio obrazovnog sustava, a i sustav vrednovanja na poslu, nagrađuje dominatne i alfa-jedinke, često brkajući njihovu agresivnost s kvalitetom.
* U "Stvarno je odlično..." glavni junak ima svoju "malu" zbog čijeg osmijeha želi napustiti prljavi posao i započeti novi život. Gdje su takve "male" u realnom narodnjačkom svijetu? Na što se svodi uloga žene, ako je uloga muškarca nasilnička?
- Vjerojatno su se i brojne opake žene odlučile zbog ljubavi suočiti s preispitivanjem vlastitih svjetova. To se događa, ljubav je jedna od najsnažnijih silnica koje pokreću svijet, zbog ljubavi su počinjali i završavali ratovi, zli postajali dobri i obratno. Tako je i u slučaju mojeg lika u knjizi, seks je katalizator, ali ne mijenja svjetonazor, ljubav i njegova "mala" su mu spona sa svijetom dobra. Knjiga nije zamišljena da bude politički korektno štivo, već da prikaže što autentičnije, ali i s humorom, jedno vrijeme i segment krim-miljea i mladih koji postaju dio toga svijeta, a u devedesetima u tom je svijetu bilo vrlo malo žena.
U tom podzemnom realitetu susretali smo ih kao žrtve, prostitutke, seksualne objekte ili nečije supruge, djevojke, majke... tek ponekad kao protagoniste u obliku policajki i vrlo rijetko kao visokopozicionirane kriminalce. Naravno, ne govorim to u smislu važnosti njihovih intimnih sudbina i priča, već odnosa u pozicijama moći. I to područje nudi golemi spektar istraživanja i pisanja, no ja sam se foksuirao na jedan specifični segment devedesetih.
Danas narodnjački milje u Hrvatskoj više nije monolitna supkultura, puno je miješanja, pa je teško dati i generalan odgovor gdje su takve "male" i kakva je uloga žena, ali dobar dio žena u tom miljeu i dalje je tradicionalnijih vrijednosti unatoč svemu izvanjskom, pa je i patrijarhalnost izrazitija. Iako je samo manji dio te supkulture nasilnički, vjerojatno je nasilnih u postocima više nego u ostalim supkulturama iz čiste činjenice narodnjačke vrste mačističkih vrijednosti, koje postoje i u ostalim supkulturama, ali različito se manifestiraju.
* U romanu "Izbacivači Majke Božje" lik Bogorodice željne provoda pojavljuje se kao ostvarenje mačo-snova. Je li roman "Izbacivači Majke Božje" svojevrstan vrhunac ciklusa romana s turbofolk motivima? Namjeravate li dalje razrađivati motive iz polusvijeta? Što je tema sljedećeg romana?
- Materijalizacija Bogorodice u ljubavnicu glavnog lika u tom romanu, izbacivača izgubljenog u vlastitim egzistencijalističkim strahovima, zapravo je vrhunac kolektivnog ludila i travestije našeg društva. Ludila svijeta koje iz svog kruga političkih podjela, isključivosti, opravdavanja zločina vlastite strane, filozofskih i vjerskih kuršlusa u smjesi s kičom, suvremenom pop-kulturom i njenim perverzijama, internetskom višestrukošću koja bombardira beskrajnim, ali uglavnom površno interpertiranim informacijama, zamrzava taj svijet u narodnjačkom klubu u romanu, kao u virtualnoj stvarnosti načinjenoj iz različitih prošlih i budućih razdoblja unutar sulude matrice kreatora na tripu. Taj sam roman pisao eksperimentirajući s elementima bizzaro fictiona, satire, trilera, ali i strukturom filma, stripa, interneta.
Sada sam potpuno u drugom filmu, pišem povijesni triler o uskocima, opet ću se doduše baviti kulturom nasilja i nekim priličnom aktualnim temama, kao manipulacijama i iskorištavanjima malih naroda i zajednica od velikih igrača. Ali bez eksperimentiranja, barem u strukturi romana. Iako, tko zna što će me još puknuti do kraja.
Podijeli na Facebook
