Nijedna knjiga nema smisla ako nije sjekira koja lomi zaleđeno more u nama

Pisci su strojevi za promatranje koji imaju dušu, knjiga postiže smisao ako nas duboko “zareže”. Esej Miroslava Gakića iz Čakovca nas je osvojio iz mnogo razloga, a nagrađujemo ga knjigom Ruth Barcan, “Golo/nago”

Piše Miroslav Gakić

“Proces” nije prva knjiga koju sam pročitao, tek prva koja me pročitala, otvorila kao zrelu smokvu, zatitrala… uzmite metaforu po volji, poslužite se! Što god napisao, neću pretjerati. Da, čitao sam i prije. Čitao mnogo, barem četiri ili pet knjiga tjedno, a opet, bio sam kao dijete koje se ponosno šepuri u malom bazenu, ne znajući da je iza zida, tamo dolje, iza čempresa, tamo dolje - more. More koje plavi sve obale i zapljuskuje utvrde.

Kafka je napisao da nijedna knjiga nema smisla ako nije sjekira koja lomi zaleđeno more u nama. To je tvrdnja koju si gotovo nijedan drugi pisac osim njega ne može priuštiti.
Sjekira koja lomi zaleđeno more u nama. Ljudi, čitatelji, hej! Što su onda tekstovi koje drljamo mi ostali? Ništa drugo nego škarice za rezanje noktiju. Potrebni alatić, ne želimo da ljudi hodaju okolo kao krampusi, i na tome im hvala, no ako strojevi za promatranje koje zovemo pisci imaju dušu, onda se ta duša zasigurno pita: “Škarice, takoreći turpijica, što je to prema sjekiri, golemoj, goloj, vikinškoj?“

Stajao sam u vlaku, u hodniku, blizu WC-a, u prepunoj ljetnoj kompoziciji za P., a sjekira je lomila, lomila, tukla i udarala, dragi moji čitatelji i ljudi, sante se odvajale i pucale uz tresak, tijelo se treslo u ledenoj vodi – čitao sam “Proces”. Sve što je Kafka napisao, pročitao sam nekoliko puta. “Jastreba” gotovo znam napamet, poput neke od onih pjesama iz osnovne škole - gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše; “U kažnjeničkoj koloniji” i “Umjetnik u gladovanju” nisu od ovoga svijeta, “Dvorac” je “samo“ remek-djelo, “Preobražaj” je… ma ne, nema smisla škaricama rezuckati papir.

Sve sam pročitao i ponovno pročitao i onda još jednom pročitao. Sve osim “Procesa”. Njega tada, u vlaku za mjesto P., tada i nikada više. Postoje vrata koja se ne otvaraju, crte koje se ne prekoračuju, mjesta s kojih se ne odstupa, tajne koje se ne izgovaraju, riječi koje se ne povlače, stvari koje se ne praštaju i postoje knjige koje se čitaju jednom. Baš samo jednom.