Nijemi krik - druga generacija žrtava Holokausta

Piše Tončica Šiškov

Navršilo se više od sedamdeset godina otkako su oslobođeni koncentracijski logori, a ljudi još uvijek o tome pišu i govore, nestrpljivo uzdišu neki. Ipak, i nakon toliko desetljeća, Ilany Kogan, izraelska psihoanalitičarka, u knjizi "Nijemi krik: druga generacija žrtava Holokausta" (Izdanja Antibarbarus, 2004., prijevod Zdravko Židovec) nam je ispričala kako sluša različit, nijemi vrisak djece koju susreće u svojoj ordinaciji. Ma koliko su te priče njihovih života bolne i teške, a njihov rasplet može zvučati nejasan, pa i nelogičan i neshvatljiv (kao i psihoanalitičko učenje u cjelini), autorica ih je uspjela približiti, a svoje aktere/pacijente opisati kao odvažne borce u herojskoj avanturi njihovih života. Života koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume.

Čitajući poglavlja ove knjige, i oni neupućeni u psihoterapijska načela dobit će priliku doživjeti kako roditelji često nesvjesno koriste dijete kao „spremnik“ svojih patnji i teških iskustava. Njihovo ponašanje, kojeg nisu svjesni, a koje je često kompulzivno i kao takvo iracionalno, kao i njihove priče o prošlosti koje su fragmentirane i iščašene (i više negoli pamćenje u normalnim uvjetima jest), djeca upijaju, transformirajući ih na specifičan način da bi, kao rezultat toga, u odrasloj dobi eruptirali u neuobičajenim djelima i postupcima. Tako je, primjerice, jedan pacijent ranio svog oca dok ga je ovaj pokušavao spasiti od samoubojstva, dok se Rachela, druga pacijentica, uzaludno pitala kako se moglo dogoditi da joj mladi ljubavnik umre u naručju, a treća nije mogla objasniti zašto joj je beba stara tek nekoliko mjeseci stradala u automobilskoj nesreći koju je ona skrivila.

Naravno, odgovori su im izmicali, kao što izmiču i tisućama, milijunima drugih ljudi. Jer, naše nesvjesno dobro čuva tajne od nas samih. A te tajne progovaraju nama nerazumljivim jezikom koji nas plaši: jezikom ranjavanja, napada, povreda, tuge, boli i patnje, jezikom neobičnih, a snažnih znakovlja i simbola... Zbog toga su njihovi odnosi postali iščašeni, ljubav nemoguća, sreća zabranjena... Ograde bodljikave žice su ih, nakon pedeset i više godina, i dalje ubijale strujom, odavno pogubljeni capoi prijetećim pogledom nadgledali svaki njihov korak, dok su obiteljske spavaonice postajale plinskom komorom iz večeri u večer...

Na prvi pogled čini se nemogućim da neispričana prošlost, ono što ne znamo, a dogodilo se našim roditeljima, bakama i djedovima, može tako snažno, tako plastično djelovati na živote njihovih potomaka. Ipak, takve priče se redovito odigravaju u psihoanalitičkom procesu. Pacijenti čije su sudbine ispričane u ovoj knjizi postali su tako „...muzeji u kojima su njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja zaključali svoja sjećanja, iskustva i noćne more. Poput njih, i oni sami umiru tisuće smrti...“. Zato psihoanalitički proces nerijetko postaje spori hod tijekom kojeg pacijenti kroz dim krematorija ne mogu vidjeti sunčev sjaj; ipak, na kraju tog mučnog tunela pojavi se svjetlost, a pacijent zakorači u novi život. Naravno, bez pomoći i podrške terapeuta, takav hod završio bi u labirintu bez izlaza.

I oni koji su upućeni u mehanizme prijenosa traume i važnost koju u tom procesu ima potreba za „konkretizacijom“ - što je mehanizam kojim se obiteljske tajne i prešućeni događaji prenose s koljena na koljeno, ovu knjigu pročitat će s velikim zanimanjem, jer se temelji na kliničkom iskustvu psihoanalitičarke kojoj su klijenti na seanse donosili složene obrasce nesvjesnih misli, osjećaja, dvojbi, tjeskoba i obrana, kao i nesvjesna simbolička značenja iz prošlosti njihovih obitelji, koje su bili obojeni predodžbama Holokausta. Premda nisu poznavali priče iz prošlosti svojih roditelja, pacijenti su bili protagonisti njihovih drama u kojima su naizmjenično igrali ulogu žrtava/progonitelja, a dopunske uloge dodijeljivali terapeutkinji.

Vođeni nesvjesnom potrebom, oni su ponovno i ponovno stvarali i oživljavali traumatska iskustva roditelja i njihove popratne učinke u svojim vlastitim životima, kao da su to njihove osobne priče. Njihova iskustva zoran su dokaz da je moguće živjeti prošlost svojih predaka, a ukazuju i na to koliko je dubok i važan psihički učinak goleme traumatizacije roditelja na samosvijest i osjećaj stvarnosti njihovih potomaka. Jer, i ne znajući što im se događa, ti su ljudi živjeli u dvostrukoj stvarnosti: svojoj, i onoj njihovih roditelja. Poput mosta, psihoanaliza im je pomagala da iziđu iz sjene fantazama i da uđu u prostore svog života, svoje stvarnosti.

Trauma se može prenijeti na dijete trojako: kroz učinak traume na roditeljsku skrb o djetetu; kroz djetetovu identifikaciju s roditeljem (ili odbacivanje stanovitih osobina roditelja), a koje mogu biti povezane s njihovim iskustvom traume, te kroz djetetovu fazu specifičnih razrada iskustava njihovih roditelja. U knjizi se, iz jednog kliničkog primjera u drugi, zorno dočaravaju ovi mehanizmi prijenosa traume i opisuje trauma kao stvarna i u životima onih koji joj nisu svjedočili. Na neki način, kao da su djeca preživjelih na neki način i sami preživjeli. A to omogućuje mehanizam prinude zbog kojeg se dijete osjeća primoranim doživjeti roditeljeve potisnute teme, ponavljajući pritom ono što postoji u unutarnjem svijetu njegova roditelja.

Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma. U njoj se opetovano podcrtava ono što je teoretičarima i kliničarima dobro poznato: u prijenosu traume roditelj nesvjesno stvara propusnu membranu između sebe i djeteta, kroz koju prenosi osjećaje tugovanja i agresije. Dijete pak, zahvaljujući svojoj imaginaciji i identifikaciji s roditeljem, traumu pripisuje sebi već u prvim godinama svog života.

Neupitno je da je u vremenima globalne krize, sveopće nesigurnosti i udara regresije, poniranje u sebe važno, pa i nužno, želimo li ovladati svojim životom. Naravno, avantura je to koja se mora iskusiti samo u kontekstu empatičke terapijske veze sa stručnim psihoterapeutom. A naročito se čini važnom za one čiji su životi dotaknuti stvarnošću rata, nasilja i traume.