Piše Dario Grgić
Neobičnu, atipičnu knjigu je napisao Nikica Petrak, jer zbirka poezije “Na otvorenom kraju“ nije pisana samo talentom, nego i onim što je pjesnik uspio uhvatiti od ozloglašenog smisla, od života, od konstelacije stvari pod kapom nebeskom. Budući da zbirku započinje prijevodom kineskog pjesnika, možda nije zgorega osvrt na njegovu poeziju započeti motivima izloženima negdje oko sredine zbirke, gdje Petrak u nenaslovljenoj pjesmi ispisuje svojevrsnu hrvatsku knjigu mrtvih, ponešto različitu, a na pojedinim mjestima i sličnu čuvenoj tibetanskoj inačici iste problematike.
U “Tibetanskoj knjizi mrtvih“, nakon smrti, i to vrlo brzo, u nekih petnaestak minuta od nemila događaja, čovjekova se duša sreće s krokodilom, što je problematičan susret čije trajanje tumači knjige smještaju u dužinu trajanja prosječnog ručka. Duša mora izdržati ovo krokodilsko tiraniziranje, jer će o njenom držanju pred ovom nadsvjesnom nemani ovisiti njeno daljnje kretanje po skalama spasa, odnosno propasti.
Kod Petraka sve je postavljeno blaže, što ne znači da je njegov putnik lišen opasnosti: on prvo savjetuje radovanje, jer svi smo živjeli dužim životom, svi već predugo živimo. I to u znanju koje se ruši. Pred nama je rastanak sa svime što nas je “navodno štitilo“, nećemo više znati tko smo. Petrak tvrdi: “To je – dobar početak.“ Nastavak pokazuje oslanjanje na imaginativne dimenzije Petrakove pjesme umrlima. Dolazi ono čemu smo se nadali, nepoznato, za svaku pretvorbu moguće.
“Nema tu više oslonca/na uvriježena mišljenja, sve treba odlučiti u trenu,/ili od svega odustati, to je tek pravi put,/jedina pustolovina.“ Sve ova duša iz Petrakova lamenta oprašta, sebi i drugima podjednako. Citirajmo: “Preuzela te stara blagost čovjeka/koji se našao pred otvorenim prostorom,/u kojem se stvari tako tiho sravnjuju,/da vide samo vedro nebo, kruh i čistu postelju.“ “A onda dolazi čovjek koji nosi mač.“ Petrak tada u pjesmu uvodi ljubav, za koju kaže kako je i ta strast otpala, nitko je se ni ne sjeća, “a sve je usmrtila, dok se nama živjelo“.
A zbirka se sastoji od 51 pjesme podijeljene u četiri ciklusa, i započinje spomenutim prepjevom iz jedne stare kineske antologije. Pjesma nije tipični Tao, pun mirenja, hvaljenja neaktivnosti, pun zrele mudrosti, nego prije kao da je uvod u Tao. Ako živiš orijentiran po mapi izloženoj u pjesmi, jednom ćeš stići do pravoga puta, a sama ova pjesma više je osuda lošeg nego pohvala dobrog života. U njoj Nebo više ne poznaje čovjeka jer se čovjek služi podvalama, živi loše, a razmeće se čistim licem. Premda je pred čovjekom samo put u Ništa, što tvrde jedni, ili u Veliku Plodnu Tišinu, što tvrde drugi. Čovjekov je život bezvrijedan ako ima samo razum, bez milosti. Pjesnik znači otvara zbirku kao vrata svijeta koji se još sav puši i dimi od nedavnog raspadanja, otpočetog davno, s time što je atmosfera apokalipse posve svježa, onako kako je plamen uvijek svjež.
Nikica Petrak još od svoje pojave u krugu pjesnika okupljenih oko časopisa Razlog, bio je janusovska pojava od samih svojih početaka. Iako je bio i tipični predstavnik generacije, Petraka je nesvakidašnja radoznalost uvijek vodila korak dalje od radikalizma. A što se nalazi korak dalje? Cvjetko Milanja za Petraka je napisao: on je u svojoj biti konzervativan. A što je konzervativizam? Nikolaj Berdjajev tvrdio je kako je to nepristajanje da se padne ispod dosegnute razine, da je to čuvanje teritorija osvojenih normi.
Druga važna stvar kada je Petrak u pitanju može se objasniti onom čuvenom distinkcijom poznatom iz djela Claudea Levi-Straussa, sirovo i pečeno. Budući da je Petrak napravio ove spomenute korake i sirovu materiju lektira i generacijskih okupacija odnio korak dalje, na njegovo bismo djelovanje mogli staviti oznaku pečenoga, za razliku od svih pjesnika, pisaca, umjetnika, koji nađu zadovoljštinu u nanesenom generacijskom i vremenskom talogu. Ovo, naravno, nije vrijednosna oznaka, nego oznaka metode.
Od ovakve strategije pa do gotovo religioznog tretiranja poezije manje je od jednog koraka, pogotovo imamo li na umu da je Petrak pjesnik čija upotreba uma nipošto nije stihijska, nego se radi o pomno organiziranoj stihotvorbi. U knjizi eseja “Neizgovoreni govor“ (Antibarbarus, Zagreb, 2003.), Petrak je pisao o poeziji kao izgubljenoj mogućnosti ponovnog i nepredvidivog rađanja svijeta iz duha, o neizgovorenom govoru kao suprotnosti automatizmu pisanja, o tehnici kao poništavanju religiozne dimenzije, bez koje čovjek postaje puki program, rob ili robot.
Nasuprot suvremenoj industriji zabave Petrak je ondje pisao o izgubljenom skladu, o prekršaju kao jedinom dostignuću, o neprestanom ponavljanju istočnog grijeha, o iskupljenju kao o nečemu što smo posve zaboravili. Mi se razvijamo, piše Petrak, samo u smjeru razaranja. A da je Petrak drugačiji animao (da se djelomično poslužimo Držićevom “čudan animao“) on pokazuje tematskim sklopovima ove vrsne zbirke u kojoj se našlo, dakle, podosta mjesta i za razlogovsku filozofičnost i za slamnigovsku ludičnost – Petraku je konstanta u odbijanju novog početka, on prije da pravi početak hrvatskog pjesnišva i kulturovovanja baca sve dublje u prošlost, radujući se maltene dječački, ne ovdje, još tamo dublje u vremenu, netko je započeo stih koji ću ja sada nastaviti.
I u esejima, baš kao ovdje u zbirci “Na otvorenom kraju“, Petrak je sklon direktnom imenovanju i popisivanju svojih dugovanja. Krleža nije samo pjesnik, nego i Europejac, kao uostalom i kolosalni Ujević, koji su dva različita pristupa istom prostoru: jedan, Krleža, taj je prostor izlagao kritici iz kojeg se trebao roditi novi čovjek, dok je Ujević bio skloniji postavljanju pitanja kada je čovjek izgubio svoje ljudske moći i postao razvlašteni demon sklon rasulu.
Naslov zbirke “Na otvorenom kraju“, u vezi s čijom otvorenošću Petrak piše najbolje stihove zbirke, podsjeća na naslov Josipa Vanište “Skizzenbuch – Iza otvorenih vrata“, ne samo, dakle, riječju koja zaziva otvorenost nečega što simbolizira krajnju zatvorenost, nego i intonacijama upućenima onom posljednjem skelaru.
Moguće da je upravo to ključna snaga i definitivni izvor šarma ove Petrakove zbirke: ne samo njegovo susprezanje od stida kada je upotreba očitih paradoksa u pitanju, nego i nekakav povratak pjesnikovanja čitateljima, s kojima glavni motivi zbirke otvoreno korespondiraju, čijim strahovima i eruditivnim neznanjima se obraćaju. Ova velika, eshatološka pitanja nisu riješena receptualno: ne daje Petrak upute za plovibu na drugu obalu, nego svojom mirnom intonacijom demonstrira jedno dobro držanje u odnosu na neizvjesnost i uzburkanost tema. Sam kaže: “Ne pomiruje se nikad sve./Vodim vas dušama/koje tu u krug stoje i slave i pjevaju/golemu glazbu, veliku Svjetlost i Sjaj.“
Petrakova zbirka gotovo od prvih riječi varira jednu važnu temu, koju se u starim budističkim tekstovima nazivalo plijevljenjem korova, a danas se označuje znatno krućim i jednodimenzionalnijim terminima poput razdomljenja, deiluzioniranja i sličnim funkcionalno točnim riječima kojima, kako bi (možda) rekao Ujević, “nužno nešto fali“. A ono što doista i manjka je pozitivnost, dobra volja i ustrajnost Petrakova sadržaja stiha, onoga što svaka pjesma u svojoj cjelosti nosi: da je odlično izgubiti iluziju, da nema konstantnog doma, da je u ovom osjećaju započeo ljudski put na Zemlji, i da ove strašne stvari nisu strašne nego su najave većih putovanja no što su svakodnevno poduzimana.
Ovaj segment zbirke “Na otvorenom kraju“ Petrak obrađuje služeći se obiljem konvencija, kao da je dosegnutu virtuoznost odlučio potvrditi upotrebom poznatoga, gotovo familijarnih slika o koncu života, o gubitku nada, o ljuštenju korice za koricom koja obavija ljudsku misao za života. Moguće je zamisliti suvremenoga eksperta za poeziju kako odmahuje rukom jer mu je sve to odnekuda poznato, cijeli taj zagonetni i u osnovi strani teren koji ekspertima izgleda banalno. Banalnost je ovdje drugo ime za nešto što kritizirano kao negativno Petrak već ima ugrađeno u cijeli svoj opus.
Ova osma zbirka majstorovih pjesama nalik je kantatama Johanna Sebastiana Bacha, koji je kantatirao i na temu kave. O, kako banalno, može pomisliti stručnjak i ispasti laik nad laicima, zar kava, to s čime počinjemo i završavamo dan, može biti temom jednome Bachu, a u Petrakovom svijetu ništa nije veće od dana i njegove potencijalne velike Svjetlosti, i ostalih darova koje se percepciji ukazuju u stanjima goleme vidljivosti.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
Podijeli na Facebook
