Razgovarala Stanislava Nikolić Aras
Nikola Leskovar, varaždinski književnik i novinar, dobitnik je nagrade Prozak za 2016. godinu, koja se dodjeljuje za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti. Roman "Tijelo od soli" uredio je Kruno Lokotar. Nikolu sam upoznala u Varaždinu i vrlo smo brzo postali žustri sugovornici o književnosti danas, politici, filozofskom teatru, tadašnjem ministru kulture. Naš se prijateljevanje nastavilo epistolarno. Nikola i ja smo godinama jedno drugome slali slike iz prirode kamo smo odlazili i pisali o književnim mukama i radostima. Vijest da je baš on dobio Prozak razveselila me jer sam znala koliko je Nikola posvećen književnosti i koliko se duboko bavi tekstom. Ove godine predstavit će se i zadarskoj kalibarskoj publici. Povodom gostovanja na Kalibru 2018. nastao je ovaj epistolarni razgovor.
* Nikola, dugo se baviš književnošću, preko novinarstva i privatno i kroz riječki Katapult. Reci nam pobliže o svojoj ulozi u Katapultu i predstavi nam ga ukratko?
– Ne znam točno koja je moja uloga u Katapultu. To sam si pokušavao objasniti u priči "Evanđelje po Kreši", koja je objavljena prije desetak godina u časopisu Ulaznica. Prije koju godinu vodstvo udruge reklo mi je da želi ugasiti udrugu jer su kulturno superironiji Riječani prerasli infantilna udruživanja i rekao sam da bi bila šteta pa sam poželio da udruga nastavi s radom u Varaždinu. Tu sam ispunjavao nekakve obrasce i slao gradu prijedloge programa za koje smo dobili neke novce i organizirali nekoliko književnih događaja.
* Tvoj roman "Tijelo od soli" je roman o ratu i poraću. Izgleda da se književnost obračunava s lažnim koncepcijama o prošlosti. Jesi li prije pisanja imao jasnu predodžbu o tome što želiš reći ili se on, roman, odvrtio sam?
– Gotovo polovicu pokućstva koje smo imali u Tuzli još uvijek koristimo. Na fotelji, dvosjedu i trosjedu promijenili smo samo tapecirung, iz oker u crveni. Komode s vitrinama tamnosmeđe boje danas su samo malo više pohabane. Iste takve komode vidio sam nedavno na slici na izložbi Jasminke Končić, izložbi nastaloj iz frustracije. Postavši majka, razmišljala je o prirodi žene i nametnutih joj uloga i poslova, peglanja, dojenja, kuhanja i čišćenja, poigravala se idejom da će za obavljanje tih poslova zaposliti samu sebe i isplaćivati si honorar od 40 kuna po satu. Slike iz njezina djetinjstva, na kojoj je spomenuta komoda, nostalgična su nuspojava koju je odlučila izložiti uz slike hrane koju je kuhala dvije godine.
Postavši izbjeglica, razmišljao sam o prirodi našeg polu-čovjeka i nametnutih mu identiteta - pravog Hrvata, Srbina ili Bošnjaka. Poigravao sam se idejom da ću pišući roman riješiti se balasta identiteta i postati cijelim čovjekom. Slike iz mojeg djetinjstva nostalgična su nuspojava koju sam odlučio opisati uz slike životarenja koje su mi Odijela, Uniforme i Haljine kuhale gotovo 30 godina.
* Je li to vrsta terapeutskog pisanja?
– Čuo sam da postoji biblioterapija kao metoda u psihoterapiji, no nisam stručan pa ne znam ima li kakvih sličnosti. U posljednje vrijeme čitam priče sarajevskog pisca Darija Džamonje, u kojima mi se kao književna vrijednost čini upravo potreba da fikcionalizira svoju otuđenost i u kojima nerijetko na komičan način progovara o svojim stanjima koje bi svaki psiholog na televiziji proglasio zrelima za ispoljavanje na kauču kod psihijatra, odnosno za ludnicu. Nemam predodžbu o tome kako izgleda biblioterapija i kolikom književnom vrijednošću može rezultirati, no čitatelja nisam zamišljao kao psihijatra koji će gutati impulzivne i bijesne ispade, nego kao načitanog pojedinca koji unutar poetskog diskurza, asocijacija, metafora i ostalih stilističkih figura koje zahtijeva dobra književnost, može pronaći barem natruhu nečega što je doista proživljeno, a mislim da je jedino to odlika dobre književnosti.
U romanu sam stvorio novu zbilju, koja se opet ne može promatrati izvan stvarnog konteksta. Za ovo drugo – bilo anksioznost, bijes ili ljubomoru, tjeskobu i ostale neuralgije – imam prijatelje koji su me spremni saslušati, ohrabriti ili otrpjeti, no kategorički odbijam time maltretirati čitatelja ako ta stanja nisam u stanju književnoumjetnički izraziti.
* Što s tim Krležom? On je kao neki duh u ovom romanu? Imaš li neki svoj obračun s njim? Obračun na knj. ljestvici?
– Prema Krleži imam ambivalentan odnos, nalik na onakav kakav gaje Ivan Glišić i Daniel Radočaj u knjizi crtica o Krleži objedinjenih pod imenom "Vodič kroz Krležu". Mojim roditeljima i njihovoj generaciji nametan je kao neupitni autoritet, gotov proizvod kojeg ne treba kritički promatrati nego ga samo prenositi s koljena na koljeno kao nekakvu dogmatsku štafetu, prema kojem je suvišno graditi ikakav individualni stav, naročito kritički.
Krleži se u knjizi obraćam kao stričeku s kojim radim u šumi, o kojem su njegovi prijatelji ispleli lovačke priče i pretvorili ga u legendu, no u individualnom odnosu s njim shvaćam da je riječ o osjetljivom čovjeku od krvi i mesa koji zapravo i želi da ga se neprestano preispituje i ponovo vrednuje. Sveučilišna profesorica Marina Biti u svojoj knjizi "Intimna teorija romana" (1999.) daje mu svojevrsni hommage dekonstruirajući ga kroz vlastito životno iskustvo. Vjerujem da je geneza poriva za dekonstrukcijom analogna mojima, samo što se kod mene ostvaruje kroz vizuru infantilnog pripovjedača.
* U romanu je posebno izražen tvoj odnos s prirodom. Lliterarno si ostvario finu mrežu utjecaja prirodnih elemenata. Metaforom si se služio i kao postupkom u karakterizaciji lika i, po mom mišljenju, ta podznačenjska melodija čini onaj donji sloj i posebnu vrijednost teksta. Krije li se pjesnik u tebi? Reci nam je li ti u tekstu važnija priča ili atmosfera. Odakle kao pisac krećeš?
– Realistička pripovijedna struktura, u kojoj radnja teče linearno, s okamenjenim, definiranim, činjeničnim uzročno-posljedičnim odnosima koji ocrtavaju neku veliku priču činila mi se nedostatnom da izrazim ono što želim. To su priče kakve može izreći i izrekao je iole dobro retorički potkovan političar. Gost ovogodišnjega KaLibar bestivala Tomislav Marković uoči festivala u intervjuu je izjavio da ideolozi, političari, naci-intelektualci mogu biti pjesničke persone, što sam si protumačio da retorikom neosviještenom mozgu mogu podvaliti što god žele.
Želio sam se obratiti pojedincu koji misli i osjeća, a ne okamenjenoj masi, u narativu iskoristiti snagu simbolizma i liričnosti, odnosno estetike. To je priča pojedinca koji nema glas ni u svojem najbližem okruženju, a kamoli u medijskom prostoru, a on je samo jedan od desetina tisuća koji dijele sličnu sudbinu. Njegov glas morao je biti potresan, nositi univerzalnu ljudsku patnju. Nenad Namjesnik morao je biti poput Leopolda Auberga iz posljednjeg romana Herte Müller "Ljuljačka daha", onkraj biografizma, naivnoga povijesnog prikaza i tematiziranja političkog autsajderstva. "Književnost ne može promijeniti sve to. Ali može - s odmakom - iskoristiti jezik kako bi otkrila istinu koja pokazuje što se događa u nama i oko nas kad se poremete vrijednosti." (iz govora Herte Muller na dodjeli Nobelove nagrade).
* Nakon završenog i objavljenog romana koji se bavi dijelom tvoga djetinjstva, traumom rata i izbjeglištva, sudbinom ljudi s margine, osjećaš li da je ta priča završena ili si tek počeo o tome pisati?
– "Mislio sam da ću pišući rastjerati svoje demone. Sad znam da ih pisanjem nehotice oživljavam i privlačim – rekao je Franz nakon neprospavane noći u kojoj je nastala njegova priča", zazvonila mi je u mislima rečenica iz opsegom male knjige Mire Gavrana, kao putni tovaruš, u kojoj pisac fikcionalizira prijateljstvo Maxa Broda i Franza Kafke služeći se izvorima o njihovu životu. Bojim se da je priča tek počela jer se, proučavajući tematiku, preda mnom poput ponora razjapio bolan i užasan svijet nerazriješenih konflikata koji svi nosimo u kolektivnoj podsvijesti i čije zastrašujuće simptome naziremo u svakodnevnom diskurzu.
* Kao pisac koje bi domene i fenomene društva volio istražiti i raskrinkati (ako možemo tako reći), možda bolje osvijetliti?
– Nacionalisti cinično iskorištavaju diskurze žrtvi kako bi zadobili moć, a čini mi se da im organizacije za podršku žrtvama rata služe kao pogonsko gorivo, što je paradoksalno. Pretpostavljam da je cilj tih organizacija da žrtvama pruže širi kontekst emocionalnog razumijevanja, u koji se njihovi traumatični osjećaji mogu integrirati i pomoći im da žive kvalitetnije. Organizacije pružaju, ili bi trebale pružati, kontekst za duboku empatiju, pomirenje s prošlošću i nastavak, ako ne već života punim plućima, onda makar života dostojnog čovjeka.
A što rade karijeristi? Tek što rane počnu zacjeljivati, oni njihovu patnju, banaliziranu do karikature, razvlače u medijskom prostoru kako bi potpirivali nacionalistički diskurs. I hrvatski, i srpski, i bošnjački političari. Jasno je da oni nisu dobri momci, oni ne misle na slabije od sebe, odnosno na žrtve, jer da su u stanju suosjećati, znali bi da je žrtva svakog naroda jednako bolna i da svaki diskurz treba krenuti iz emotivnog, traumatičnog svijeta žrtve, od patnje i nepravde koja je univerzalna. Kad bi doista znali to, kad bi doista znali suosjećati, sami sebi bi se zgadili kad bi samozaljubljeno slušali snimke svojih političkih, krutih monologa i gledali se kako su si lijepi u odijelima. Volio bih da to bude jasno i svakom osnovnoškolcu kad otvori članak preko fejsbuka ili upali televizor.
* Rekao si mi da radiš u školi. Onda je gotovo s novinarstvom? Kako je u razredu? Sada ćeš predavati i svoga predšasnika Janka Leskovara i njegovu "Misao na vječnost"? Ovu riječ predšasnik, koristim namjerno i aludirajući...
– Zaželio sam se školskih klupa i rada u metodičkim uvjetima za razliku od radne etike u redakciji koja podsjeća na metodiku kumica s placa - tko glasnije vikne, taj ima bolje paprike. U školi osjećam kao da se bolje snalazim. S četvrtim razredima baš radim "Misao na vječnost". Učenicima sam priznao da još s faksa vučem komplekse zbog leskovarovaca – likova čiji je psihički sklop preplavljen osjećajima izgubljenosti i poraza pred životom – poput učitelja Đure Martića, sa svojim tankim nogama i suhim rukama. Suosjećali su sa mnom.
* Ti i ja upoznali smo se jedne zime prije nekoliko godina i zajedno u rano jutro putovali prema Ludbregu. Ja sam bila iznenađena prizorima zaleđene zemlje i ljudima koji su rijetko tu i tamo prolazili na biciklima. Taj prostor u kojemu živiš, njegove posebnosti, pejzaž Drave, Romi, "kmica" o kojoj pišu još neki naši pisci, koliko je osobitost hrvatskog sjevera utjecala na formiranje tvoje literarne estetike i smatraš li da si ovim romanom otvorio novu temu?
– Hrvatski sjever prostor je u koji osjećam kao da sam bačen, za razliku od ostatka moje obitelji koja je rođena ovdje. Taj prostor i pejzaž odraz je unutarnjeg svijeta ljudi koji ovdje žive – zaleđen i taman – iz kojeg tek nakon određenog broja gemišta može doprijeti sunce, ali miliji mi je mrak ljudi s kojima dijelim tu zemlju, nego svjetlo žutih zvijezda sa Zapada, koje isijavaju s televizora i vijore u uredima agencija za pripremu projekata iz EU fondova. Sumnjičav sam prema njima.
Na neki način nadovezao sam se na "Črnu mati zemlu" Kristiana Novaka, pokušao odraziti specifičnost regije onkraj lokalpatriotizma i kulturno-povijesnih konstrukcija i samim time stvoriti individualan odnos prema kraju u kojem živim, u životno-umjetničkom smislu stvoriti novu iluziju slobode, koja se možda ne razlikuje previše od iluzije koju nameću strukture, no vjerujem da barem djeluje kao dašak svježine, poticaj na promišljanje i dijalog.
Podijeli na Facebook
