Piše Tanja Tolić
Možda toga niste svjesni, ali već neko vrijeme se odvija velika migracija. Čovječanstvo se seli iz stvarnosti u virtualni svijet; na internet. U proteklih pet godina, Amerikanci su udvostručili vrijeme koje provode online. Pred ekranom računala provode više vremena nego pred televizorom, a triput manje vremena provode čitajući novine i časopise. Većina ih danas igra kompjutorske ili video-igrice redovito, u prosjeku oko 13 sati tjedno. Do 21. godine, prosječan mladi Amerikanac proveo je triput više vremena igrajući virtualne igre nego čitajući. Čovječanstvu je, paradoksalno, trebalo osam godina da potroši 100 milijuna sati kako bi izgradilo Wikipediju, ali zato danas tjedno 200 milijuna sati cijeli svijet provodi igrajući World of Warcraft.
Mogli bismo reći – to je Amerika. Ali nije. Ili barem nije samo Amerika. Jer u virtualnom svijetu nacionalne, društvene, psihološke, spolne ili bilo kakve druge granice gotovo da su izbrisane. Posljednje hrvatsko istraživanje o korištenju interneta pokazalo je da ga u Hrvatskoj koristi 2 milijuna stanovnika starijih od 15 godina, što je gotovo polovica populacije. Iako je to malo naspram 2 milijarde internetskih korisnika u cijelome svijetu, i Hrvati postaju sve više informatički pismeni, pokazalo je istraživanje GfK-a.
Godine 2000. računalo je u kući imalo 24 posto populacije, a lani čak 67 posto, odnosno oko 980 tisuća kućanstava. Priključak na internet posjeduje 62 posto kućanstava, a 73 posto, odnosno gotovo 1,5 milijuna Hrvata, internet koristi svakodnevno. Tjedno na internetu više od 20 sati provede 15 posto populacije, a oko 30 tisuća ljudi u Hrvatskoj smatraju da su ovisni o internetu. Iako internet primarno koristimo za slanje elektroničkih poruka (71 posto), čak 57 posto ga koristi zbog pristupa društvenim mrežama (Facebook, Twitter), a 37 posto zbog igranja igrica te skidanja filmova i muzike. Dapače, po internetskom piratstvu Hrvati su četvrti u Europi.
Psihijatar iz Silicijske doline, Elias Aboujaoude, autor nove knjige “Virtually You: The Dangerous Powers of the E-personality” (Virtualni vi: Opasne moći e-osobnosti), ove podatke smatra alarmantnima. U knjizi tvrdi kako je internet “raspustio” sve ono najgore u nama. Spaja nas s čime god želimo: kockanjem, enormnom potrošnjom, seksom sa strancima. Internet nam omogućuje da odabaremo informacije koje nam povlađuju, a potpuno zanemarimo suprotna mišljenja (što ubija objektivnost).
Skriva naš identitet, što znači da možemo biti nesmiljeni, pa čak i zločesti kritičari, ili potpuno neiskrene osobe u “intimnim” kontaktima. Štiti nas od neodobravanja okoline, pa možemo “skinuti” rezultate testova, prepisati lektiru ili ukrasti istraživanje. Prikriva bol drugih, pa možemo biti nesmiljeno okrutni u igrama ili raspravama na forumima. Nagrađuje samopromociju na Facebooku i blogovima. Na internetu možete naučiti i kako sastaviti bombu, ubiti samoga sebe ili nekoga otrovati.
Nema s čime Aboujaoude nije povezao internet, piše The New York Times. Internet je “kriv” za dugove, poremećaj hranjenja, seksualno prenosive bolesti, psihopatologiju, rasizam, terorizam, seksualno iskorištavanje djece, samoubojstva i ubojstva. Sve ga brine: oglasi, hiperlinkovi, pa čak i emotikoni. Slijedeći Freudovo učenje, uvjeren je kako u virtualnom svijetu naš ego nema nikakvog nadzora na idom: kad ne uspijemo istoga trenutka udovoljiti našim željama, narcizam i grandioznost naše e-ličnosti će poludjeti i raspaliti iz svih oružja.
Ukratko, Aboujaoude je jedna krajnost naše velike migracije u virtualni svijet. Jane McGonigal, koja je napisala knjigu “Reality Is Broken: Why Games Make Us Better and How They Can Change the World” (Stvarnost je probijena: Zašto nas igre čine boljima i kako mogu promijeniti svijet), druga je krajnost iste priče. McGonigal, inače dizajnerica igara, uvjerena je kako prvom uspostavljenom internetskom vezom nisu otvorena vrata samoga pakla, niti je to nešto “što nam se dogodilo”, nego je internet – naša kreacija. Da, ljudi mogu postati ovisni o lošim igricama, one ih mogu odvući od realnosti i potpuno isprazniti. No to je naša pogreška, a ne “internetova”. Internet nije živo biće, barem ne u klasičnom smislu, da ima slobodu odlučivanja.
Jane McGonigal je uvjerena kako bi se pomoću interneta i virtualnih igrica zapravo mogao sagraditi bolji stvarni svijet. Na primjer, igra Chore Wars, koju je sama dizajnirala, u igraču potiče dobro ponašanje, jer ga nagrađuje svaki put kad obavi virtualne kućanske poslove. Druga, Cruel 2 B Kind, poziva igrače da “ubije” konkurenciju osmijehom i komplimentima.
S obzirom da nas igre više motiviraju od stvarnoga života, premisa je da ih treba učiniti altruističnima. Zvuči pomalo naivno, ali McGonigal tvrdi kako su istraživanja pokazala da igre koje nagrađuju društveno konstruktivno ponašanje zapravo promiču takvo ponašanje i u stvarnome životu.
“Internet nije raj. Ali nije ni pakao. To je naprosto novi svijet. I kao svaki novi svijet, mora ga se civilizirati. Trebaju se uspostaviti pravila. Ako je Aboujaoude u pravu u vezi naših sklonostima ka virtualnim porocima, onda ćemo sigurno trebati svaku Jane McGonigal koju možemo pronaći”, zaključuje William Saletan u New York Timesu.
Podijeli na Facebook
