Piše Nataša Govedić
Jedno mlado biće ne može studirati, ne može raditi, ne može se suočiti s obiteljskim traumama, ne može se od njih ni odmaknuti. Kao i u svim svojim velikim i veoma različitim romanima, John Williams promatra točku zastoja. Ona nikada nije samo prostor nemoći. Zastoj je i oblik pažljivog proučavanja, odmjeravanja, razmatanja čitavog raspona emocionalnih ticala i "dubokog čitanja" svega što nas okružuje (i muči). Nekad je i sama noć bila točka zaustavljanja, vrijeme obustave rada i sna, ali u 21. stoljeću gotovo svi radimo dokasna, svjetla se nikada ne gase, kompjutori i mobiteli ne prestaju brujati, poruke nastavljaju stizati.
U periodu nakon Drugog svjetskog rata, međutim, kad je napisan Williamsov roman "Ništa osim noći" (1948), postojalo je vrijeme u kojem se "normalnost" (sa svom svojom opresivnošću) gasi i kad se protagonist i njegov autor mogu okrenuti prema noćnom kao unutarnjem. Baš kao i prema noći kao mjestu susreta s tuđim nutrinama. Iz romana: "Zavalivši se u stolac, polako je pijuckao čekajući da mu se noć otkrije, rečenicu po rečenicu, poput nepročitane knjige."
Linija bijega
Ali prolaze mnoge noći prije no što protagonist – Arthur – dobije uvid u svoje "tajne spise", točnije rečeno u svoje najintimnije nokturalne bilješke. Kako veli njegov otac, postoji "utrkivanje tko će dulje čekati" ili dulje odgađati susret s traumatskom jezgrom. Autor nas i kompozicijski stalno drži u napetosti oko strašne povrede za koju znamo da se junaku sigurno dogodila, kao što slutimo i da se odigrala među Arthurovim roditeljima. Čini se da je strahovito ljut na oca. I da obožava majku. Kako tekst odmiče, međutim, jasno je da slika nije tako jednostavna.
U Williamsovim romanima slika "zatvorene osobe" ili introvertnog uma ili duboko refleksivnog uma možda je ispričana u svojoj najblistavijoj kristalizaciji. I ovdje znamo da Arthur sasvim sigurno od nečega bježi, ali znamo i da je bijeg uzimanje zaleta. Williams: "Eskapizam, dakako, pomislio je: čisti eskapizam. Ali kako je samo mrzio tu riječ! Kako ju je mrzio. Bila je odveć puritanska. Rabila se za označavanje radnji za koje se ne mogu pronaći jednostavni razlozi, za radnje visoke i niske. Bijeg. Dakako. Bijeg iz velike zbunjenosti u manju."
Pročitala sam nekoliko američkih recenzija ovog romana koje uredno rabe negativnu, pežorativnu naljepnicu "eskapizam" za tekst koji se izravno konfrontira s tom etiketom, što nam govori koliko lako i površno stručni i profesionalni čitatelji moraliziraju o "niskostima" lika u uzmaku, odmaku, nepristanku na uobičajene linije socijalnog kretanja. Ali Williams je fenomenalan pisac baš zato što ne vjeruje u floskule o visokom i niskom modusu pripovijedanja, kao ni o uzvišenim i niskim protagonistima. Ni Edip nikad nije bio uzor vrline, koliko god da je prvak tragičkog modaliteta. Williams je naravno svjestan kako slika portret parazita (mladića koji ne radi, živi od očeva novca, taj novac trati na zabavu), dapače Arthur se u jednom trenutku tako i sâm opisuje. Ali nije problem kako lik troši tuđi novac, nego kako štedi ili čak zakapa svoje emocije. Važno je zašto ovaj protagonist misli da mora bježati. Očito je u pitanju bijeg od nečega što smatra ubojitim. Istine koja je toliko nesmiljena da bi suočenje s njom na neki način "ubilo" naše rutinsko Ja. Treba li ga zbog toga osuđivati? Tko ne bi bježao od vlastitog ubojice? Od ubojice vlastitosti?
Nasilje prema sebi
Nasilje je još jedna od konstitutivnih Williamsovih tema. I to ne nasilje "onih drugih", nego naše nasilje prema nama samima. U ovom romanu nasilje počinje izbijati u trenutku kad Arthura preplave emocije, zato što je dovoljno alkoholiziran da ih više ne može obuzdati. One iznenađuju i lik i čitatelje. Ako smo većinu vremena mislili da je pred nama "milo dijete", klasični introvert, sada susrećemo osobu koja je u stanju razbiti lice pred sobom bez imalo grižnje savjesti i učiniti to baš zato što mu je potrebno da i njega netko zauzvrat razbije. Nasilje je uvijek jezik, a jezik kojim govori Arthur Maxley tiče se potrebe obračuna s lažnim licima. I tuđim i svojim.
Zapravo ima i velike teatralnosti u toj žestokoj potrebi lika da udara i biva udaren, srodno Fincherovu filmu "Klub boraca". I ovdje je na djelu klasična hemingvejevska ili McCarthyjeva prizma Amerike kao "krvavog meridijana", u kojem je gotovo sve osim nasilja "nestvarno" i pomalo maglovito, izbrisano – ali ponovno kao i kod navedenih pripovjedača, književnost ne pristaje na golu automatiku tog nasilja, nego nastoji dešifrirati rukopis skrivenog i/ili potisnutog teksta. Udaraca, ispaljenih metaka, klanja. Ono što Williams čita u Arthurovu ispadu svakako je divlji protest protiv vlastite nemoći i još surovija želja da zbog te iste nemoći bude odmah i kažnjen.
I premda američka recepcija izrazito paternalizira ovaj Williamsov prvijenac, stalno inzistirajući na tome da nije "toliko dobar" kao kasniji Williamsovi romani "Stoner" ili "Krvnikov prijelaz" ili "August", za mene je istina baš suprotna. "Ništa osim noći" je u jednakoj mjeri klasik svjetske književnosti koliko su to i gore navedeni naslovi. Jedino što ovdje susrećemo još neformirano literarno lice, lice u burnom previranju, kao i lice koje strastveno želi samoga sebe preoblikovati, želi sa sebe sastrugati tragove sjećanja i osobnih iluzija koje su ga definirale u djetinjstvu. Lice koje se pokušava riješiti svog lica, što je iznimno zahtjevno narativno postignuće.
U ostalim Williamsovim romanima upoznajemo originalne osobnosti koje su već prešle prag zrelosti i samim time postali (pre)dosljedni sljedbenici vlastitih fikcija. Ali to je i jedan od razloga zašto osobno volim čitati tekstove o mladim protagonistima. Ovo je Williamsov roman čiji "odmetnuti sin" prolazi kroz klasičnu lomnjavu slike o sebi i svijetu, inače karakterističnu za tragediju. Što će dalje biti, nakon što je slika razorena, manje je bitno od činjenice da je konačno jednom djelovao iz svog najskrovitijeg impulsa. U ostatku romana to ne čini. Dugo ga opisuje ova rečenica: "Jer nije djelovao, nikad nije djelovao po vlastitoj nakani." Sve dok ne stigne do točke u kojoj shvaća da njegova volja nije umrla, niti je bezvoljnost koja ga inače prati znak mlitavosti karaktera. Upravo suprotno. Arthur puca od života.
Linija uvida
Williams također lovi i frekvenciju one točke u kojoj se nalaze mnogi mladi japanski hikkomori (Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da ih u ovom trenutku u Japanu ima oko 700.000) ili osobe koje su zatvorile vrata svoje sobe, prepustile se online sadržajima i odbijaju izaći; odbijaju se uključiti u bitku za prestižne fakultete i odlično plaćena radna mjesta. Čitava im ta utrka s preponama pod nazivom odrastanje-u-kapitalizmu izgleda apsurdno promašena jer su njeni pobjednici lažno nasmiješeni robovi potpune podvrgnutosti korporativnom ethosu neprekidnog rada (bez i naznake odmora). Hikkomori, dakle, s jedne strane opravdano protestiraju, ali s druge strane vrlo teško uspostavljaju prijateljske i ljubavne veze, nemaju socijalne vještine, pokušavaju tretirati virtualnu stvarnost kao ultimativno zadovoljenje svih svojih potreba, što im naravno ne uspijeva.
Slično je i s Williamsovim poslijeratnim likom. Arthur je apsolutno nesklon mehanici rada i bilo kakve propisane "društvene korisnosti", kao što je i njegov odnos prema ženama, ali i prema prijateljima i ocu, duboko nesklon realnom upoznavanju drugih ljudskih bića. Dugo se čini da bi ga samoizabrana izolacija mogla trajno progoniti. Istodobno, njegova mašta i njegova fantastična perceptivnost funkcioniraju kao zaštita od te goleme usamljenosti i zatvorenosti koje mu stežu vrat, iako je jasno da bi bitku s Velikim Izolatorom u sebi mogao i izgubiti. Mogao bi ostati u tamnici (definitivno vrlo tamnoj noći, u smislu nešto kasnije napisane O'Neillove drame "Dugo putovanje u noć", 1956.) samoga sebe još dugo, dugo vremena. Sam finale romana, međutim, otkriva koliko protagonist može "odbaciti svoju staru kožu" ako u njegov radijus uđe energija zanosa. Makar i kratkotrajnog. Svakako estetskog.
Kao i mnogi drugi Williamsovi likovi, Arthur se boji svoje gladi prema zanosu, no to ga ne sprečava da je i slijedi. I baš ta kvaliteta ludog, divljeg i bezobzirnog zanosa postaje njegova nova legitimacija. Zanos kida opnu usamljenosti, baš kao i suzdržanosti. Ono što nađemo iza njenog paravana nije nužno dopadljivo, ali svakako je istinito. Konačno se nosimo s Arthurovim osjećajima u necenzuriranom obliku. Pa i naslov romana možemo čitati kao himnu noći, pohvalu njenom "zabranjenom" ili marginaliziranom ili potisnutom ili tajnom znanju. Roman sadrži i predivnu pohvalu dodira, žudnje za sljepilom kako bi dodir zbilja mogao postati naša istinska zemlja najfinije međusobne taktilne percepcije, tako da u tom kontekstu i sam roman funkcionira kao novo čitanje užitka u Edipovu gubitku vida, upravo zato da bi se i protagonist i čitatelji prepustili blagoslovu, a ne prokletstvu dodira Noći.
Podijeli na Facebook
