Razgovarala Tanja Tolić
Pet godina od romana "Moja dota", Nora Verde – što je pseudonim spisateljice i novinarke Antonele Marušić (1974.) – objavila je nastavak romana koji je osvojio i čitatelje i brojne nagrade. Nela više nije djevojčica koja ljeti živi na otoku između babine ljubavi i barbinih batina – s majkom konobaricom zatječemo je u Splitu, u podstanarskom stanu, na pragu puberteta. "Pravi život" (Naklada OceanMore) prati njezino odrastanje u kasnoj Jugoslaviji. I dalje je to priča o (klasnom) sramu i ponosu, o želji djevojke da postane spisateljica, o odnosu majke i kćeri, ali najviše o potrazi za onim što Nela naziva "pravim životom" koji, čini se, uvijek pripadne drugima.
* Nela s majkom živi u malom podstanarskom stanu na Firulama, a gazdarica im je stara i bogata teta Đordana. Nela se nada će majka i ona dobiti stan od jugoslavenske države, ljutita je jer se to ne događa, ostavlja dojam kao da su joj "drugi" nešto dužni… Je li to neobična pozicija za praktički još djevojčicu, nema ni četrnaest godina na početku romana, a već je klasno osviještena i bijesna zbog toga?
– Može se činiti da je neobična, ali moja djevojčica nije prosječna djevojčica kakve vidimo u tom društvenom trenutku. Neki čitatelji glavnu junakinju poznaju iz mog prethodnog romana "Moja dota": djevojčica je već od najranije dobi senzibilizirana na nepravdu jer je kao kći samohrane majke od svog najranijeg djetinjstva trpjela batine i nasilje zbog činjenice da je drugačija i da ne želi šutjeti nakon što joj muškarac patrijarh to zapovijedi.
Jesu li joj drugi nešto dužni? Jesu, dužni su joj. Ti drugi su oni s vezama, sa "šuškom" u plavoj koverti koji mogu doć prije na red na listi za stan, oni uživaju prava kakva ni ona ni njezina majka ne mogu doseći, premda žive u zemlji koja bi trebala štititi sve svoje radne ljude, pogotovo samohrane majke. Ti drugi su: pohlepna stanodavka koja ih tretira kao drugotne, nadzire ih i upliće se u njihovu privatnost, gazde restorana u kojima majka radi i koji je neprestano tjeraju da radi prekovremeno, ucjenjujući je plaćom.
Majčin prekovremeni rad djetinjstvo joj je natopio brigom i osamljenošću, a njezinoj majci uzeo majčinstvo i zdravlje. Ljudi koji su u tim restoranima bezbrižno jeli i pijančevali do kasno u noć, također su odgovorni za produljeno radno vrijeme restorana. Dok protagonistica Nela kasno u noć budna čeka svoju majku da se vrati s posla, nečiji imućni roditelji zahtijevaju da ih ona u restoranu poslužuje. Svi ti ljudi vrlo očito profitiraju zakidajući ih.
Foto: Ana Opalić
Zato ova djevojčica pokušava razumjeti što joj se događa i tko je odgovoran za njihovu egzistenciju. Treba imati na umu važnu mikrosocijalnu dinamiku; majka i djevojčica žive u najbogatijem splitskom kvartu Firualama, poznatom po vilama i teniskim terenima, kao podstanarke u stanu od 24 kvadrata, gdje neprestano moraju saginjati glavu. Stječem dojam kao da se mi koji smo u književnost ušli na "mala vrata" moramo pravdati kada pišemo o siromaštvu i ljutnji zbog klasnih nejednakosti. Odrasli smo u kućama bez knjiga, bez društvenih stanova i ljetovanja u sindikalnim odmaralištima. Postoji stara poslovica: "Sit gladnom ne vjeruje." Nerazumijevanje ovih tema nerijetko dolazi i od neosviještenih privilegija.
* Nelina majka je radnica, konobarica, teta Đordana je praktički protokapitalistkinja. No to nisu jedine klasne razlike u romanu. Ni svi radnici nisu bili jednaki u socijalizmu, zar ne?
– Nisu, no socijalizam je jednom broju radnika omogućio da dostojanstveno žive od vlastitog rada. Modernizirao je zaostalo, ruralno društvo. Radnicima omogućio da dobiju pristup kulturi i obrazovanju, izgradio značajnu stambenu, zdravstvenu i drugu infrastrukturu. Trenutak u kojemu pratimo kći i majku, protagonistkinje "Pravog života" je druga polovina osamdesetih, vrijeme u kojemu Jugoslavija dobrano ulazi u kapitalizam, makar on još nije službeni ekonomski sistem. Sve je više malih privatnih poduzeća, samoupravljanje je mrtvo slovo na papiru, a društvo se priprema na novu (ras)podjelu kapitala i moći.
* Neobično je i što Nela punim srcem vjeruje u jugoslavenske socijalističke ideale, zna sve važne datume i detalje bitaka iz NOB-a. Na jednom mjestu pišeš: "Išla sam joj na živce, isto ka šta idem svima koji znaju koliko mi je bitna Jugoslavija. Nije im jasno koji mi je, zašto toliko pilam." Zašto Nela toliko pila s Jugoslavijom? Dapače, na naslovnici romana je pečat Grada Splita iz doba SFRJ.
– Za Nelu je Jugoslavija simbol jedne velike i historijski važne kolektivne priče. Ona koja dolazi iz male, disfunkcionalne obitelji čezne za ispunjenjem i realizacijom pravde u velikom kolektivu. Ideja bratstva i jedinstva svih jugoslavenskih naroda i narodnosti grije je i štiti od bešćutnosti koja sve više obuzima društvo koje sanjari o kapitalizmu. Ideje koje je propagirao i djelomično ostvarivao jugoslavenski socijalizam primjer su društvene pravde, djevojčici je to jasno i zato naivno smatra da ona, njezina majka i svi obespravljeni samo moraju čekati svoj red i da će pravda doći za svih.
Kad kažem pravda, ponajprije mislim na društveni stan, ali i posao u državnom poduzeću.
Naša je antifašistička povijest svijetla i trebamo se njome ponositi, kao i ostali narodi koji su se borili na strani pobjednika nad fašističkim režimom. S raspadom Jugoslavije, drastično su se umanjile šanse da društvo oko nas postane bolje i osjetljivije prema najpotrebitijima. Pohlepa za kapitalom i nedostatak političke imaginacije odveo nas je u krajnju etičku i ekonomsku pustoš koju živimo danas.
Foto: Ana Opalić
* U drugom dijelu romana Nela i stvarno i simbolički izlazi iz klaustrofobičnog stančića i ulazi u Split: pronalazi svoju ekipu, izlazi s njom na Peristil, sa svojim curama osniva bandu koju nazivaju Umobolne Dioklecijanove Udavače, skraćeno UDU. Divno si dočarala te djevojke, njihov prkos, otpor, humor, životnost… Splićanke se i danas nerijetko doživljavaju kroz predrasude: kao najljepše žene na svijetu, ali često i površne šminkerice. Ti pak pokazuješ njihovu drugu, buntovnu stranu…
– U romanu pokušavam rastvoriti razne stereotipe, u ovom slučaju stereotip Splita i Splićana kao euforičnih, pjevajućih južnjaka u šarenim košuljama koji slušaju Olivera i Magazin, žive vječno ljeto, unisono navijaju za Hajduk i slične stvari. Splitski tinejdžeri iz mog romana su pripadnici urbane splitske supkulture koja raste na punku i alternativnom rocku, s temeljima u industrijskoj i radničkoj tradiciji Splita. Ta je scena iznjedrila mnoge samosvojne glazbenike i umjetnike, a moja je dugogodišnja želja bila oživjeti ih u jednom književnom tekstu.
* Majka i Nela se vole, ali teško komuniciraju. Razumijevanje otežava Nelin pubertet, ali ni do majke nije lako prodrijeti – Nela komentira kako stalno mora odgonetavat majku, "jer ona nikad ništa neće reć". Majka ima samo Nelu, Nela ima samo majku. Je li "problem" u tome?
– Problem njihove komunikacije je kompleksan i uz činjenicu da su karakterno različite, za razumijevanje njihovog konflikta treba otići nekoliko koraka dublje u temu. Ljudi lako zaborave da klasna deprivilegiranost ranjava psihu čovjeka, imućniji pripadnici društva neprestano ga podsjećaju na činjenicu da je na kraju hranidbenog lanca. To ranjava čovjekovo dostojanstvo, a neki čitatelji su u književnosti navikli siromaštvo i klasnu depriviranost čitati kao usputnu konzekvencu, međutim ona utječe na svaki aspekt života te kreira dinamiku obiteljskih i prijateljskih odnosa. Kada ste samohrana majka bez podrške šire obitelji, onda vaše majčinstvo teško može izgledati idealno, živite pod stalnim pritiscima vlastite savjesti i pritisaka izvana. Tako nekako stvari stoje i u "Pravom životu".
* Nela je queer, iako ta riječ tada još ne postoji. Ona to naziva "ono moje", ali o tome nikome ne govori. Opterećena je time hoće li ikad imati ikoga ili će cijeli život biti sama. Rješenje dileme privremeno odgodi time što ulazi u vezu s Ciplom koji se neočekivano pokaže širokih nazora. Kako je bilo biti queer u Splitu 1980-ih?
– Iskreno, ne znam. Jer tada nisam svjesno i otvoreno živjela svoj queer identitet. Kao i glavna junakinja mog romana, kroz srednju školu sam tek osvještavala svoj odnos prema muškarcima i ženama.
Split je i tada bio konzervativna i patrijarhalna sredina, ali unatoč malim supkulturnim zajednicama u kojima je taj identitet mogao biti prihvatljiviji, većina je uglavnom odlazila u veliki grad kako bi se realizirala.
Foto: Ana Opalić
* U trećem dijelu romana postaje jasno da će se Jugoslavija raspasti, osjećaju se i nagovještaji rata. Klima u Splitu se dramatično mijenja, precizno je registriraš prizorom iz škole u kojem na satu hrvatskog ne obrađuju planirana "Proljeća Ivana Galeba" jer je Vladan Desnica Srbin. Kakav je Split bio neposredno prije rata?
– Cijelo desetljeće 80-ih bilo je ispunjeno ekonomskim krizama, nacionalističkim ispadima i ostalim političkim promjenama koje su nakon smrti Josipa Broza Tita postale još izraženije. U te dvije godine prije početka rata u Jugoslaviji događale su se krupne promjene, stvari koje niste mogli ne zamijetiti ili ih u potpunosti ignorirati. Kao i veći broj urbanih centara u Hrvatskoj, i Split je prolazio kroz nacionalno buđenje koje se događalo na različitim razinama, a koje je počelo i ranije u 80-ima.
Kao djevojčica svuda oko sebe počela sam zamjećivati svakodnevno "vježbanje hrvatstva", nije za to trebalo imati specijalne radare ili biti posebno politički osviješten. Buđenje hrvatskog nacionalnog bića dešavalo se uz popriličnu riku i samozadovoljno lupanje po prsima.
Odjeke toga nažalost vidimo i danas. Nacija se davi u pohlepi, zaogrnutoj lažnim patriotizmom.
* Na početku romana, u svojevrsnom prologu, pripovjedačica zdvaja može li pisati o Splitu, hoće li uspjeti. Nešto kasnije, Nela gorko komentira: "Najlipši grad na svitu! Ma moš mislit." Zašto je tebi bilo teško pisati o Splitu?
– Pisanje o Splitu je "kašeta brokava", kako kaže nekada često korišten dalmatinski izraz za situaciju u koju ste se doveli vlastitom krivnjom, a vođeni nezajažljivom potrebom. Split je grad ekstrema, suprotnosti, užitka i pokore, čak i za one koji ga vole. Pati od pomanjkanja samokritičnosti, sve dolje ključa od lokalpatriotizma. O takvom mitologiziranom gradu nije se lako usuditi pisati, odatle to oklijevanje u prologu.
Foto: Ana Opalić
* Od prve stranice romana "Pravi život" čitatelja osvaja živ, rasni splitski govor. Glavna junakinja je Nela, ali stekla sam dojam da je i jezik, specifičan splitski gradski idiom, junak ovoga romana. Koji su bili jezični izazovi u pisanju romana?
– Ulazak u priču je uvijek zapravo povratak u jezik. Jezik je otvarač na limenki pripovijedanja. Bez njega ne možeš do pripovjedačkog glasa, ključan je i u imaginaciji i u izvedbi i nije kao što neki misle samo ukras i pojačivač atmosfere. Jezični izazovi u pisanju "Pravog života" bili su vezani za provjetravanje nekih urbanih fraza i izraza koji su se dominantno koristili u to doba u krugovima mladih u Splitu. Srećom, imam još uvijek dosta prijatelja i znanaca s kojima sam dijelila svoje splitske godine, pa su mogli pomoći kada bi zaškripalo.
* U epilogu dobivamo kratak pogled u Nelin život deset godina kasnije. Književnost nije igra, prestani živjeti u kući bez krova, opasno je – govori nam Nela. Moram priznati, kao čitateljici epilog mi nije dovoljan, priželjkujem i treću knjigu o Neli. Hoće li je biti?
– Iskreno, ne znam. U ovom trenutku o tome ne razmišljam, posvećena sam radu na novom rukopisu koji tematski nije nastavak "Moje dote" i "Pravog života", već se njima bavi metatekstualno. U pitanju je neka vrsta ironijskog pogleda na vlastitu autofikciju, uz pokušaj da se zagledam u vlastitu autorsku praksu, izvrnem joj džepove i istresem ono što sam skrivala od čitatelja i same sebe.
* Intervju je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
