Piše Tanja Tolić
Trenutno trošimo 50 posto više resursa no što ih naš planet može obnoviti da bi ispunio naše sadašnje potrošačke potrebe. Zbog toga je u posljednjih 40 godina nestala jedna trećina naših poljoprivrednih površina, razina podzemnih voda ubrzano opada, što će dovesti do nestašice hrane, a očekuje se i da će se cijene hrane udvostručiti do 2030. godine.
Dvije i pol milijarde ljudi na našem planetu preživljava s manje od dva dolara dnevno. U Sjedinjenim Državama, primjerice, najbogatijih jedan posto ima veće zajedničko bogatstvo od 90 posto cjelokupnog stanovništva! Istodobno, sve veći broj ljudi pati od sindroma krajnje iscrpljenosti (eng. burnout) i depresije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), 2000. godine više si je ljudi oduzelo život no što ih je poginulo u ratovima.
Sve ove pojave imaju zajednički nazivnik – problem je u ekonomiji, ustvari specifičnoj vrsti ekonomije koju bismo mogli nazvati egosustav. Naše je društvo bolesno: paradoksalno, kolektivno stvaramo rezultate koje nitko ne želi. Ušli smo u kaotična vremena, u doba turbulencija kojima dominiraju i masovne migracije, masovno siromaštvo, kaos klimatskih promjena, fundamentalizam, terorizam i financijske oligarhije. Ima li rješenja?
Ima. Viši predavač na uglednom MIT-u i potpredsjednik Globalnog vijeća za nove modele vodstva Svjetskog ekonomskog foruma Otto Scharmer u svojim je knjigama i predavanjima predstavio tzv. teoriju U koja nudi kreativni, praktičan pristup promjeni ekonomije, nadahnuće da riješimo krizu u svijetu na svoju dobrobit. Najjednostavnije rečeno, trebamo iz egosustava prijeći u ekosustav. Prvi je sustav fokusiran isključivo na dobrobit pojedinca. U novom sustavu svjesno se radi za dobrobit cjeline. U pitanju je promjena ekonomije prema ekološkoj svijesti, ali i promjena koja potiče one koji odlučuju da svoje razmišljanje prošire s glave na – srce.
Upravo time se Scharmer bavi u nedavno objavljenoj knjizi koju je napisao u suradnji s Katrin Kaufer, a objavila zagrebačka Planetopija – "Voditi iz nadolazeće budućnosti: prijelaz ekonomije iz egosustava u ekosustav". Scharmer ima doktorat iz ekonomije i menadžmenta, Katrin Kaufer također radi na MIT-u kao znanstvena savjetnica, a u istraživanjima se bavi vodstvom, društvenom preobrazbom i društveno odgovornim bankarstvom.
Pa što je ekosustav u kontekstu ekonomije? "Prefiks 'eko-' potječe od grčkog oikos i označava 'cijelu kuću'. Etimologija riječi 'ekonomija' može se povezati s istim korijenom. Preobrazba naše trenutačno egocentrične ekonomije u novu ekocentričnu ekonomiju podrazumijeva ponovno povezivanje ekonomskog razmišljanja s njegovim pravim korijenom: s dobrobiti cijele kuće, a ne sa zaradom ili dobrobiti nekolicine njezinih stanara", objašnjavaju autori u knjizi.
Neke od naših slijepih točaka danas su, primjerice, nesrazmjer između financijske i realne ekonomije, između imperativa beskonačnog rasta i ograničenih resursa planeta Zemlje, onaj između institucionalnog vodstva i naroda, između bruto domaćeg proizvoda (BDP) i dobrobiti, i tako dalje. No glavni je problem što su naši društveni sustavi uređeni tako da ne uče. Na primjer, donositelji odluka često svojim postupcima utječu na velike skupine ljudi, ali nikada ne vide, osjete ili postanu svjesni posljedica svojih postupaka. Bez povratnih informacija, ili sa zakašnjelim informacijama, ne može se ništa naučiti. Zbog toga se institucije najčešće mijenjaju premalo i prekasno.
Pokojni izvršni direktor osiguravajuće tvrtke Hanover Insurance, Bill O'Brien, sažimajući najvažnije spoznaje do kojih je došao tijekom predvođenja dubokih promjena u svojoj tvrtki, rekao je: "Uspjeh neke intervencije ovisi o unutarnjem stanju onoga koji intervenira". To se, kažu autori, može i ovako reći: uspjeh naših postupaka pri stvaranju promjena ne ovisi o tome što učinimo ili kako to učinimo, već o unutarnjem mjestu s kojeg djelujemo.
Drugim riječima, da bi se promijenila ekonomija, najprije se moramo promijeniti mi. Pojednostavljeno, to je bit Scharmerove teorije U koju je tako nazvao zbog "oblika" putovanja. "Da bismo došli do duboke točke preobrazbe (na dnu U), prvo moramo sići niz U (lijevom stranom) otvaranjem svog uma, srca i volje, a zatim, nakon što prođemo kroz 'ušicu igle' na dnu, popeti se uz U (desnom stranom) da bismo ono novo uveli u stvarnost", navodi se u knjizi.
Spuštati se i penjati uz U nije jednostavno zbog tri glavna neprijatelja i pojedinaca i čovječanstva: glasa sumnje i osuđivanja (zatvara nam um), glasa cinizma (zatvara nam srce) i glasa straha (blokira nam volju). Kada, naime, dosegnemo točku sloma – a čini se da ju je svijet odavno dosegnuo nizom financijskih kriza, ratnih sukoba i društvenih turbulencija – imamo izbor: možemo se okameniti i vratiti starim, ukorijenjenim navikama ili možemo stati i upustiti se u nepoznato, upustiti se u ono što želi nastati.
Britanski povjesničar Arnold Toynbee tvrdi da do društvenog napretka dolazi međudjelovanjem izazova i odgovora na njih: strukturne promjene događaju se kada elita nekog društva više ne može kreativno odgovarati na velike društvene izazove pa se stoga stari društveni oblici zamjenjuju novima. Tom logikom smo imali društvo 1.0 koje se temeljilo na hijerarhiji, društvo 2.0 koje se organiziralo na temelju tržišnog natjecanja, društvo 3.0, u kojem trenutno živimo, a koje je organizirano na temelju interesnih grupa.
Težimo društvu 4.0 koje se organizira ne temelju nove cjeline. Scharmer i Kaufer to novo društvo nazivaju "sukreativnom ekocentričnom ekonomijom koja inovira na razini cijelog sustava". U novoj fazi 4.0 naše ekonomije prirodni vlastiti interesi sudionika šire se na zajedničku svijest o ekosustavu. Ideja zvuči idealistički, gotovo naivno, ali ima već takvih primjera nove ekonomije: pokreti za sporu hranu, osviještenu potrošnju, pravednu trgovinu, zdrave i održive životne stilove, društveno odgovorno ulaganje i kolaborativnu potrošnju.
Promjena je neizbježna ako želimo ne samo opstati, nego i (pristojno) živjeti. Današnjim svijetom vlada ono što stručnjaci nazivaju ekonomskim monoteizmom koji na sve ekonomske aktivnosti primjenjuje samo jedan mehanizam koordinacije: nevidljivu ruku tržišta. No pogledajmo kamo nas je dovela ta religija ekonomije. U prošlosti su ekonomski monoteizmi rezultirali dugačkim nizom katastrofalnih neuspjeha, što uključuje, navode autori knjige, fundamentalistički monoteizam državne ekonomije koji je uzrokovao propast Sovjetskog saveza 1991. i fundamentalistički tržišni neoliberalni model koji je svjetski financijski sustav 2008. godine doveo na rub propasti. Stoga sve veći broj vodećih ekonomista, u koje su ubrajaju dobitnici Nobelove nagrade Joseph Stiglitz i Paul Krugman, upozorava na razne strukturne mane u popularnoj (neoklasičnoj i neoliberalnoj) ekonomskoj misli.
Ono što trebamo proizvesti nije revolucija, nego ekonomska evolucija. Scharmer i Kaufer navode u knjizi cijeli niz primjera u kojima je ta evolucija već uspjela, zasad na mikrorazini. Scharmer je jedan od osnivača Presencing Institutea (PI), zajednice za svjesno akcijsko istraživanje koja izrađuje društvene tehnologije, gradi kapacitete i stvara potporne prostore za duboku društvenu obnovu. Desetogodišnji istraživački projekt koji se odvija na MIT-u od 1996. godine već je dao rezultate – iznjedrio je niz projekata, programa i inicijativa koje povezuju partnere u poslovnom sektoru, vladi i civilnom društvu.
Podijeli na Facebook
