Piše Tanja Tolić
Ljubav bez rizika nije moguća, na jednak način na koji je rat nemoguć bez smrti. Uhvaćena između konzumerizma i usputnih seksualnih susreta lišenih strasti, ljubav je danas - bez ključnog sastojka, slučajnosti - u smrtnoj opasnosti. To tvrdi Alain Badiou u svojoj novoj knjizi, “Pohvala ljubavi” (MeandarMedia, 2011.), predlažući novu viziju ljubavi koja je avantura i koja nudi pojedincu mogućnost da se iznova osmisli. Liberalna i libertinska redukcija ljubavi na trenutno zadovoljstvo i neobvezujuće iskustvo pada u vodu dok Badiou, pozivajući se na misli velikana poput Platona, Lacana i Karla Marxa, stvara novu priču romanse, veza i seksa - onu koja ne strahuje od ljubavi!
Rođen u Rabatu, u Maroku, 1937. godine, Alain Badiou danas je vodeći francuski filozof, pisac i professor emeritus na prestižnoj pariškoj Ecole Normale Supérieure. Nekoliko je njegovih naslova prevedeno i u nas (“Manifest za filozofiju”, “Sveti Pavao: utemeljenje univerzalizma”, “Stoljeće”), a ovu je kratku knjižicu, zapravo zapisani intervju od svega 95 stranica (u prijevodu Martine Kramer na hrvatski), napisao u suradnji s piscem i novinarom Nicolasom Truongom (1967.) koji redovito piše za francuski dnevni list Le Monde. Truong je u srpnju 2008. godine pozvao Badioua da mu se pridruži na razgovoru u sklopu njegova serijala “Teatar ideja”, u kojem izmjenjuje misli s intelektualcima na festivalu u Avignonu. Novinar je postavljao pitanja, a Badiou se prometnuo u filozofa ljubavi i odgovarao. Knjiga eseja nastala je na temelju tog dana, u slavu ljubavi, na tragu Platonove misli kako onaj “koji ne uzima ljubav kao polazišnu točku nikada neće razumjeti prirodu filozofije”, i slijedeći Rimbaudov stih iz poeme “Sezone u paklu” kako “ljubav treba ponovo izmisliti”.
Badiou je već u “De quoi Sarkozy est-il le nom?”, knjizi koja ga je proslavila, iznio hipotezu kako se ljubav mora ponovo osmisliti, ali i da je treba obraniti, jer joj se prijeti sa svih strana. Ljubav je, počinje Badiou, primarno ugrožena time što je iz nje počeo nestajati faktor slučajnosti i rizika. Kao što su nekada roditelji dogovarali brakove, tako danas agencije za dating usamljenima pronalaze idealnog para; pružaju im ljubav bez straha od patnje ili razočaranja. Druga prijetnja s kojom se ljubav susreće jest ona koja ljubavi ne pridaje nikakav značaj, pa se ljubav počinje percipirati tek kao još jedan od “užitaka” koji su nam na raspolaganju.
“Svijet je uistinu ispunjen novinama, pa tako i ljubav treba biti inovirana. Treba ponovo izmisliti rizik i avanturu protiv sigurnosti i komfora”, piše Badiou. Odgovarajući na pitanje kako ljubav inovirati kreće od Platonove ideje o ljubavi; kako u ljubavnom zanosu postoji sjeme univerzalnoga. “Ljubavno je iskustvo polet prema nečemu što će (Platon) nazvati Idejom. To znači da sam, i kada se jednostavno divim lijepom tijelu, htio-ne htio na putu prema ideji Lijepoga. Ja mislim - iako nam se terminologija, dakako, razlikuje - nešto slično, odnosno da u ljubavi postoji iskustvo mogućeg prelaska iz čiste posebnosti slučaja na element univerzalne vrijednosti. Iako je početna točka, svede li se samo na sebe, tek susret, gotovo ništa, postupno učimo da možemo iskusiti svijet na osnovi razlike, a ne samo na osnovi identiteta. Čak možemo prihvatiti iskušenja, možemo privhatiti da u to ime i patimo. No u današnjem je svijetu široko rasprostranjeno uvjerenje da svatko slijedi jedino svoj interes. Utoliko je ljubav protuiskušenje. Ako nije zamišljena tek kao razmjena uzajamnih prednosti, ili ako nije unaprijed proračunata kao rentabilna investicija, ljubav je uistinu to uzdanje u slučaj. Vodi nas u predjele temeljnog iskustva o tome što je različitost, i zapravo, u ideju da možemo iskusiti svijet iz perspektive različitosti. Ona ima univerzalan domet utoliko što je osobno iskustvo moguće univerzalnosti i zato što je, filozofski gledano, esencijalna, kao što je to Platon prvi intuitivno naslutio”, piše Badiou.
U knjizi se Badiou dalje osvrće na hipotezu Jacquesa Lacana, francuskog psihoanalitičara i psihijatra, možda i najkontroverznijeg nakon Freuda, kako ne postoji tako nešto kao “seksualna veza”. “Lacan nas podsjeća kako je u seksualnosti zapravo svatko najvećim dijelom u svom vlastitom interesu. Postoji posredovanje tijela drugoga, naravno, ali, na kraju krajeva, užitak će uvijek biti vaš užitak. Seksualnost ne spaja, već razdvaja. Biti gol i slijepljen s drugim jest slika, imaginarna predodžba. Stvarnost je ta da vas užitak odvodi daleko, vrlo daleko od drugoga. Stvarnost je narcistička, a veza imaginarna. Znači, nema seksualnog odnosa, zaključuje Lacan”, navodi Badiou.
Ta je Lacanova ideja, kaže, šokirala ljude jer su u to vrijeme svi govorili samo o “seksualnim vezama”. Ako ne postoji seksualna veza u seksualnosti, ljubav je ono što će nadoknaditi nedostatak tog odnosa. Lacan, nastavlja Badiou, ne tvrdi da je ljubav maska za seksualne veze; on kaže da seksualne veze ne postoje, da ljubav dolazi zamijeniti taj ne-odnos. A to je mnogo zanimljivije. “Ta nas ideja navodi da kažemo kako u ljubavi subjekt nastoji prići ‘biću drugoga’. U ljubavi subjekt nadilazi sebe, nadilazi narcizam. U seksu ste zapravo u odnosu sa samim sobom posredstvom drugoga. Drugi vam služi da otkrijete stvarnost užitka. U ljubavi, naprotiv, posredovanje drugoga vrijedi po tome što jest. To je to, ljubavni susret: krenete u napad na drugoga da bi on postojao zajedno s vama, onakav kakav jest.”
Želja se, nastavlja Badiou, obraća uvijek pomalo fetišistički, izabranim dijelovima drugoga - poput grudi, stražnjice, spolovila, no ljubav se, ističe, obraća samome biću drugoga, “onakvome drugom kakav je iskrsnuo, naoružan svojim bićem, u mojemu životu, koji je time prekinut i iznova sastavljen”.
Prema Badiou, danas postoje tri, u principu kontradiktorne filozofske interpretacije ljubavi. Prva je romantična koja se usmjerava na ekstazu susreta; druga je komercijalna ili legalistička i tretira ljubav kao ugovor između dvoje pojedinaca; treća je skeptična jer smatra da je ljubav zapravo iluzija, da ne postoji. Badiouova interpretacija je četvrta, jer se ne slaže niti s jednom od navedenih; za njega je ljubav izgradnja istine i odgovara na pitanje kakav točno svijet pojedinac vidi kad ga iskusi iz perspektive para, a ne pojedinca. Kakav je svijet kad se doživljava, razvija i živi iz perspektive različitog, a ne identiteta? Badiou vjeruje kako je upravo to definicija partnerske ljubavi, o kojoj, praktički isključivo, govori u “Pohvali ljubavi”.
Ipak, za razliku od francuskog filozofa Emmanuela Levinasa, Badiou ne vjeruje u hipotezu kako je iskustvo drugoga središnje iskustvo života, i time kamen temeljac etike. Po Badiouu, u ljubavi nema ničeg posebno etičnog. Ne vjeruje u to kako nas ljubav “uzdiže” ili “spušta”. Ljubav je, po njemu, egzistencijalni projekt: stvoriti svijet iz decentriranog pogleda, a ne samo iz čistog impulsa da se preživi i reafirmira vlastiti identitet. Badiou “konstrukciju” suprotstavlja “iskustvu”.
“Ako naslonjen na rame one koju volim vidim, recimo, spokoj večeri na planini, zlatno-zelenu livadu, sjenu stabala, nepomične ovce crnih njušaka iza živica i sunce koje upravo nestaje iza stijena, i ako znam, ne po njezinu licu, već po samome svijetu kakav jest, da ona koju volim vidi isti svijet, i da je taj identitet dio svijeta, i da je ljubav upravo u tom trenutku taj paradoks jedne identične različitosti, tada ljubav postoji, i obećava da će i dalje postojati. Jer ona i ja utjelovljeni smo u tom jedinom Subjektu, u Subjektu ljubavi, koji prilazi otvaranju svijeta kroz prizmu naše različitosti, tako da svijet postaje, rađa se, umjesto da bude samo ono što ispunjava moj osobni pogled. Ljubav je uvijek mogućnost da prisustvujemo rađanju svijeta.”
Ljubav nije tek susret i zatvoreni odnos između dviju osoba, to je konstrukcija, život koji se gradi ne više s gledišta Jednoga, već s gledišta Dvoga. Osobno su ga, piše Badiou, uvijek više zanimala pitanja trajanja i postupka, a ne samo pitanja početka ljubavnog odnosa.
“Mislim da postoji jedna još uvijek vrlo prisutna romantična ideja ljubavi, koja se iscrpljuje u samom susretu. Prema njoj, ljubav istovremeno izgara, troši se i crpi u susretu, u jednom magičnom trenutku izvan svijeta kakav jest. No kada se stvari događaju tako, ne radi se o ‘sceni za Dvoje’, već o ‘sceni za Jednoga’. To je stapajuća koncepcija ljubavi: dvoje se ljubavnika srelo i dogodilo se nešto kao heroizam Jednoga protiv svijeta. Možemo primijetiti da u romantičnoj mitologiji taj stupanj stapanja vrlo često vodi u smrt. Postoji intimna i duboka veza između ljubavi i smrti, a vrhunac su takve veze bez sumnje ‘Tristan i Izolda’ Richarda Wagnera, jer ljubav se iscrpila u izuzetnom i neizrecivom trenutku susreta, nakon čega se nemoguće vratiti u svijet koji ostaje izvan tog odnosa”, piše.
Badiou smatra da tu radikalnu romantičnu koncepciju trebamo odbaciti. Ona ima izvanrednu umjetničku ljepotu, ali po njegovom mišljenju i jednu ozbiljnu egzistencijalnu manu. “Mislim da je treba smatrati snažnim umjetničkim mitom, ali ne i istinskom filozofijom ljubavi. (…) Ljubav se ne može svesti na susret, jer ona je izgradnja. Enigma misli o ljubavi jest pitanje trajanja koje ju ostvaruje. Najzanimljivija točka, u stvari, nije pitanje ekstaze početaka. Ekstaza početaka postoji, ali ljubav je prije svega trajna konstrukcija. Recimo da je ljubav uporna avantura. Avanturistička je strana nužna, ali tako je i s upornošću. Odustati kod prve prepreke, pri prvoj ozbiljnoj nesuglasici, prvim problemima, samo je izobličenje ljubavi. Prava je ljubav ona koja trajno trijumfira, ponekad i teško, nad preprekama koje joj postavljaju prostor, svijet i vrijeme”, naglašava.
Bajke, koje toliko govore o ljubavi, nastavlja dalje Badiou, istodobno ne govore o tome kako izgleda život nakon tog početnog susreta, nakon zaljubljivanja; sve priče završavaju ovime - vjenčali su se i imali mnogo djece. Da, dobro, no ljubav nije samo vjenčati se i imati mnogo djece. Ideja da se ljubav može isključivo ispuniti ili živjeti kroz stvaranje “obiteljskog svemira” daleko je od zadovoljavajuće. Ne da obitelj nije dio ljubavi, no ne može se svesti samo na nju. “Treba shvatiti da ljubav izmišlja drugačiji način trajanja u životu. Da se postojanje svakoga, u iskušenju ljubavi, susreće s novom vremenitošću. Naravno, govorimo li pjesnički, ljubav je također ‘teška želja za trajanjem’. No, više od toga, ljubav je žudnja za nepoznatim trajanjem. Jer, kao što svi znamo, ljubav je nanovo kreiranje života. Da bismo nanovo kreirali ljubav, moramo nanovo kreirati tu rekreaciju.”
Izjava tipa “volim te”, kaže Badiou, obilježava događaj susreta, bitna je, obavezuje nas. Ali ponuditi svoje tijelo, skinuti se, biti gol za drugoga, izvršiti vjekovne pokrete, odreći se svake stidljivosti, vikati, čitavo to stupanje tijela na scenu vrijedi kao dokaz predavanja ljubavi. Ali ljubav se, piše Badiou, odnosi na cjelovitost bića drugoga, a prepuštanje tijela materijalni je simbol te cjelovitosti. Neki će reći: “Ma ne! Tada djeluje želja i samo želja”. Badoiu tvrdi da u slučaju izjavljenja ljubavi upravo ta izjava, iako je još latentna, proizvodi žudnju, a ne žudnja sama. Ljubav se dokazuje šireći žudnju.
“Ljubavnici znaju, sve do najsilovitijeg delirija, da je ljubav tu, kao anđeo čuvar tijela, kad se ujutro probudimo, kad se mir spusti na dokaz da su tijela primila izjavu ljubavi. Eto zbog čega ljubav ne može biti - a mislim da ni za koga i nije, osim za ideologe koji priželjkuju njezinu propast - obično prerušavanje seksualne želje, kompliciran i varava dosjetka da bi se ostvarila reprodukcija vrste”, naglašava.
Za Badiou je ljubav, prema definiciji, ono što on u svom filozofskom žargonu naziva ‘postupkom istine’, odnosno iskustvo u kojemu se gradi stanovita vrsta istine. “Ta je istina jednostavno istina o Dvoma. Istina o različitosti kao takvoj. (…) U tom smislu, svaka ljubav koja prihvaća iskušenje, koja prihvaća trajanje, koja prihvaća upravo to iskustvo svijeta na temelju različitosti, stvara na svoj način novu istinu o različitosti. Stoga je svaka prava ljubav zanimljiva cijelom čovječanstvu, ma koliko naizgled bila skromna, ma koliko skrivena. (…) Univerzalno je to da svaka ljubav predlaže novo iskustvo istine o tome što znači biti dvoje, a ne jedno. Svaka nam ljubav daje novi dokaz da svijet može biti otkriven i iskušan drugačije nego tek samotničkom sviješću. Upravo stoga volimo ljubav, kako kaže Sveti Augustin, volimo voljeti, ali volimo i da drugi vole. Jednostavno zato što volimo istine. Upravo to daje puni smisao filozofiji: ljudi vole istine čak i kada ne znaju da ih vole”, piše.
Ljubav, kaže Badiou, počinje kao gotovo beznačajan čin, susret, no pretvara se u doista radikalan događaj na mikro-razini, a načinom na koji traje i izdržava nosi i univerzalno značenje. Te najjednostavnije riječi, “volim te”, postaju nabijene intenzitetom koji je gotovo nepodnošljiv. Slučajna priroda susreta pretvara se u pretpostavku početka. A često ono što počne traje toliko dugo, toliko je nabijeno novošću i iskustvom svijeta da se, u retrospektivi, više uopće ne čini nasumičnim i potencijalnim, nego gotovo neizbježnim. Tako je ona početna šansa, slučajnost zauzdana: aposlutna potencijalnost susreta s nekim koga nismo poznavali konačno preuzme izgled sudbine. Izjava ljubavi označava trenutak tranzicije iz slučajnosti u sudbinu; ono što ta izjava znači jest, zapravo - izvući ću iz ovoga više od obične slučajnosti. Izvući ću trajanje, upornost, zalaganje, vjernost.
A kakav je odnos ljubavi i vječnosti, jer izgovarajući “volim te” oni koji vole nerijetko zapravo misle “voljet ću te zauvijek”? “Ako je ‘volim te’ uvijek, po mnogim aspektima, najava jednog ‘volim te zauvijek’, to je upravo zato što postavlja slučaj u dimenziju vječnosti. Sav je problem nakon toga upisati tu vječnost u vrijeme. Jer to je, zapravo, ljubav: deklaracija vječnosti koja se mora ostvariti i razviti kako zna u vremenu. Silazak vječnosti u vrijeme. Zato je taj osjećaj toliko intenzivan. Znate, ti skeptici nas stvarno nasmijavaju, jer kad bismo se pokušali odreći ljubavi, kad više ne bismo vjerovali u nju, nastala bi ozbiljna subjektivna katastrofa, i to svatko zna. Život bi, treba reći, postao jako bezbojan! Znači, ljubav je i dalje sila. Subjektivna sila. Jedno d rijetkih iskustava gdje se, na temelju slučaja upisanog u trenutak, upuštate u prijedlog vječnosti”, odgovara Badiou. Ljubav, dodaje, dokazuje da vječnost može postojati u samom vremenu života.
I za kraj, njegov odgovor na pitanje koje mu je postavio britanski dnevni list Guardian u povodu objave njegove knjižice na engleski jezik. Nije li, pita list, ironično da o ljubavi, i vjernosti, i odanosti govori Badiou, kad je i on sam učestvovao u raspaljenom hedonizmu Pariza u svibnju 1968. godine? “Dakle, apsolutno se slažem da je seks trebalo osloboditi od morala. Neću, kao neka stara budala, govoriti protiv slobode da se seksualno eksperimentira, no kad se seksualno oslobodite, to ne znači i da ste riješili probleme ljubavi. Upravo zato predlažem novu filozofiju ljubavi.”
Podijeli na Facebook
