Piše Tanja Tolić
"Sve u sve, tako se zapleo u svoje štivo da je čitao po cijele noći od večeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu, od maloga spavanja i mnogoga čitanja, osuši mozak i pamet mu se najposlije pomuti. Po glavi mu provri sve to što je u knjigama čitao, i čarolije, i kavge, borbe, izazovi, rane, udvaranja, ljubavi, nezgode i gluparije nečuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljna istina sva ta zbrka sanjarija što ih je čitao, te mu na svem svijetu nije bilo pouzdanije historije."
Tim riječima španjolski pisac Miguel de Cervantes Saavedra (1547.–1616.) na početku svojega romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche", ili kraće i poznatije samo "Don Quijote", opisuje kako je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijada, ili Quesada, izgubio razum od čitanja. "Učini mu se zgodnim i potrebnim, za veću čast svoju i za korist državnu, da se prometne u skitnika viteza i krene svijetom oružan i na konju, tražeći pustolovine i izvršujući sve ono što je čitao da izvršuju skitnici vitezovi: da zatire svakojaku nepravdu, da se izvrgava nezgodama i opasnostima, da ih svladava i stječe vječitu slavu i ime."
Nadjenuo si je i novo ime – don Quijote, uzjahao svoga konja, zapravo više kljuse, pa i njega preimenovao – postao je Rocinante (ime je, kako u objašnjenjima na kraju romana navodi, uz Isu Velikanovića, hrvatski prevoditelj "Don Quijotea" Josip Tabak, sastavljeno od rocín, što znači kljuse, i ante, što znači prije). U službu se zavjetovao lijepoj djevojci iz susjednog sela u koju je neko vrijeme bio zaljubljen, ali ona, razumije se, nije o tome ništa znala, niti je za njega marila. Zvala se Aldonza Lorenzo, ali i nju je nesretnik preimenovao pa je prozove – Dulcinea od Tobosa. Nedostajao mu je još samo štitonoša, perjanik, konjušar – njega je pronašao u siromašnom seljaninu Sanchu Panzi koji kroz njihove pustolovine na povodcu drži magarca. Ni štitonošino ime nije odabrano bez humora: imao je golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge (panza znači trbuh).
Cervantesov roman sastoji se ustvari od dva romana: prvi je objavljen 1605. godine, drugi deset godina kasnije, 1615., godinu dana prije piščeve smrti. Čitatelji diljem svijeta već više od četiri stotine godina čitaju o avanturama ovog smiješnog i tužnog dvojca, a u kolektivnom imaginariju najbolje su ostali zapamćeni kako jurišaju na vjetrenjače jer je don Quijote bio uvjeren da napadaju gorostase. "Don Quijote" smatra se prvim suvremenim romanom, a u mnogim izborima više puta je proglašen i najboljim romanom ikad. Odatle i don Quijote u novom logotipu koji je za portal Najbolje knjige napravio dizajner Mladen Katanić (ako se bolje zagledate, vidjet ćete iza Quijotea i crnu glavu Sancha Panze).
Od čitanja se, naravno, ne može poludjeti, ali se u svijetu knjiga rado gubimo. U idealizmu tog visokog i vitkog plemića, i odanosti njegova debeljuškastog sluge, svi se nekad prepoznajemo. Tko nije naivno i ludo ganjao snove poput don Quijotea? I tko nije, kao racionalni Sancho Panza, upozoravao da vjetrenjače nisu gorostasi? Ali bi svejedno svojeg gospodara, što redovito gubi bitke i dobiva batine, na kraju dana zbrinuo i nahranio?
Ovaj je portal od početka utemeljen na velikom idealizmu. U ovih dvanaest godina mnogo sam puta jurišala na vjetrenjače (nisu bile gorostasi, ali jesu bile kulturne institucije, sve u pokušaju da portalu osiguram redoviti izvor financiranja...), a sigurno bi se našlo i ljudi uvjerenih kako sam izgubila razum od čitanja kad sam tolike sate, dane i godine utrošila u nešto što zapravo ne donosi novac: ništa ne prodajem, osim što možda "prodajem" ideje, jednu posebno. Uvjerena sam da čitanje mijenja ljude, ne nužno uvijek na bolje, ali da bi se čitalo, nužno je imati otvorene oči.
U dvanaest godina postojanja, na ovim se stranicama okupila impresivna, moćna gomilica ljudi koji čitaju i traže znanje, zabavu ili utjehu u knjigama. Hvala vam na tome jer nas ima više od 120 tisuća. (Dok sam jurišala na vjetrenjače, nisam se usudila ni sanjati da bih mogla okupiti toliku publiku). Nemam magarca ni konja, tek jednog mačka mekih šapa. No uz mene je u ovim godinama koračao više od jednog Sancha Panze – hvala svakome i svakoj od vas (posebno mojoj majci Ani, zadnje tri godine u mirovini, koja je bez oklijevanja posegnula u mukotrpno prikupljenu ušteđevinu, dva puta, i poklonila mi dio novca za ovaj projekt).
Portal Najbolje knjige od danas ima novo ruho. Promijenjen je i iznutra i izvana. Neću vas daviti tehničkim detaljima, najviše zato što dobar dio ni sama ne razumijem, ali razumije ekipa iz Slobodne domene koja je portal u potpunosti iznova programirala i dizajnirala, zahvaljujući čemu je očuvan cijeli sadržaj, od prvoga teksta objavljenog 1. travnja 2010. godine. Redizajn je bio nužan jer je portal toliko bio zastario da je počeo umirati (ujedno isprike ako mu proteklih mjeseci povremeno niste mogli pristupiti).
Sadržaj je sada drugačije organiziran: naglasak sam stavila na ono što mislim da su naše jake strane – recenzije knjiga, eseje, teme i prikaze djela iz područja psihologije i filozofije, a posebnu rubriku dobila je i poezija. I dalje imamo bogatu bazu knjiga i biografija autora. Govorim "mi" – zato što je u ovih dvanaest godina za portal pisalo mnogo pametnih i talentiranih suradnika.
Za kraj, ako nas volite čitati, odsad nam možete i pomoći: otvorili smo donacijsku stranicu na kojoj se nalazi uplatnica u koju možete upisati svotu koju nam želite donirati, a potom će se generirati barkod za uplatu. Svaka, i najmanja, financijska pomoć dobro će nam doći, a taj će novac biti iskorišten za honorare suradnika i tehničko održavanje portala Najbolje knjige. Hvala vam!
Podijeli na Facebook
