Piše Hana Veček
Na plac idem po obilje.
Po mrave u božuru.
Po bol.
Idem po riječi, po osmogulj, po dragoljub, po mogućnost da zagrizem cvijet.
Idem po vlastitu lipotu, uzoritu, po kontakt, po susret, po lijek.
Na kraju ljeta, da ne umrem bez mora, na plac idem po sunce u ustima, po utjehu, po ratatouille. Posljednji ljetni pomidori, patlidžani, paprike, zelene i žute tikvice, luk i timjan. Svježi timjan. Kuhat ću ratatouille svaki treći dan, bit će moj čuvar duše u prijelaznom periodu. Koji put ću dodati i svježe bamije, da mi želudac ne poludi od toliko poma. A zatim ću polako pristati na grad, na uspavljujući zvuk autobusa na stanici ispod prozora, na vrane, na vrane...
Na plac idem po jesen, kroz kišu žurim po gljive. Kao čudom po klupama izniknu vrganji, lisičarke i sunčanice. Miriše kao na zadnjem odmorištu pred ulazak u raj. Kupit ću najmanje vrganje, one neodoljive, s potpuno zatvorenim, okruglim klobukom, nalik na igračke. Maslinovo ulje, papar, gril.
Melankolija kasnog rujna. Izabela, grožđe koje miriše na sreću. Primim svaku bobu između palca i kažiprsta i prinesem usnama, a zatim čvrsto pritisnem, tako da mi među prstima ostane samo ljubičasta kožica, a glatka zelena pikula uleti u usta. Malo ju cuclam, kao Šumi bombonu, ali pazim da ne zagrizem u gorke koštice. Zatim je cijelu progutam i brzo uzimam novu. Brdašce kožica na tanjuriću ispred mene raste, a ona sjetna djevojčica skrivena iza moje plućne maramice ponovo pada u san.
Na plac po sir i vrhnje. Uvijek po sir i vrhnje na plac. I uvijek kod iste kumice i kuma. Vrhnje gusto, bez grudica, sir manje voden, idealni uz kukuruzni kruh i dao Bog rotkvice....
Kad zazimi krajem listopada i vlaga se uvuče u kosti, što nam preostaje? Zimi na plac po toplinu, po sve što nas može ugrijati. Sarma. Grah s kobasicom. Dinstano zelje s pireom i krvavicama.
Na plac po Božić, po sve te bademe, lješnjake i orahe, po vijenac za vrata koji uvijek završi u sobi jer toliko lijepo miriše.
Na prvi zvuk nadolazeće bolesti odmah na plac, po lijek. Po najvažniji prirodni antibiotik – pileću juhu. Volim kad u njoj ima puno mrkve i celerovog lista i kad se krčka satima. Uvijek me razveseli kad na kraju u nju ukuham slova.
OPXIAM LELIS DODO KRX - Drevni grčki gradovi u mojoj žlici.
Na plac po med, uvijek po med.
O, dajte nam meda, dajte, najboljeg nam meda dajte, na kile, na kantice, za sve naše čajeve, za šipak, za đumbir, za limun, za sljez! Za matičnjak, majko medena, za stolisnik i mentu. Dajte nam, gladnim medvjedima koji ne smijemo odspavati san. Kod kuće zatim treba to tekuće zlato, taj ljepljivi božji dar, iz velike kantice preliti u staklenke. Teglice se pune jantarom i mjehurićima zarobljenog svjetlećeg zraka. Koliko god da pazim, uvijek se dio tog jantara po njima i prolije i nikad se ne mogu dosjetiti koji je najbolji način da ih obrišem. Prstima pokupim i poližem koliko mogu, slatkoća mi oblaže usnu šupljinu i grlo. Vrijeme je za čaj.
Na plac po ribu, po hobotnice, po lignje jadranske, točkaste, smeđe ljubičasto zlaćane, svježe ulovljene, možda čak na peškafondu. Kod kuće ću ih (prije nego što ih zaledim, da im led podari mekoću), pomno očistiti. Odvojiti ću krakove od tijela i izvaditi onu čudnu kuglicu, koju oduvijek zovem oko, u kojoj se nalazi lignjin kljunozub. Iščupat ću prozirnu perokost i prstom izvaditi hladnu i sluzavu utrobu. Volim i ne volim taj pokret i zvuk. To je zvuk pobjede nad gađenjem.
Je suis ce que je puis. Ja sam ono što mogu. Uvijek pomislim na tu rečenicu dok čistim ribu. Tu leži jedna od granica mog svijeta – ja mogu uloviti, ubiti i očistiti ribu. Mogu grdobini zarezati kožu iznad očiju i oguliti joj kožu u jednom potezu. To nije puno, ali to je nešto što mogu i nekim precima koji žive u meni to je izgleda vrlo bitno.
Na ribarnici kupujem i trlje od kamena, to žuto narančasto crveno čudo od ribe velikih lustri.
Kupujem srdele, gavune, ražu, morskog psa, palamidu, šnjure i skuše. Na mom placu nikad nema jadranske tune, ali ja se ipak često za nju raspitkujem.
Zubaca, škarpinu i šanpjera samo gledam i čeznem za njima. Govorim si kako bih si mogla barem jednom godišnje priuštiti šanpjera u soli ili škarpinu u pećnici s krumpirima, ali to već godinama ne činim. Ne znam točno zašto, ali bojim se pitati se.
Ribu iz uzgoja ne jedem nikad. Brane mi to oni isti preci.
Najčešće kupujem oslića i radim riblju juhu. U nju uvijek stavljam i žutu i narančastu mrkvu, celer, luk, lovor, češnjak i maslinovo. Jedemo riblju juhu iz svijetloplavih tanjura i uvijek pritom doživim iskustvo istinske zahvalnosti. Riblja juha je moja panaceja, moj svelijek i osjećam sreću u stanicama pri svakoj žlici.
Na plac uvijek idem po zdravlje. Tokom godina se mijenjaju uvjeti u kojima moj organizam postiže homeostazu, optimalnost bez tegoba. Mijenja se ono što vjerujem da mu je potrebno za taj sklad. Tijelo traži sve više gorčine, sve manje slatkoće. Već je godinama za mene najbolja mišanca, ubrano samoniklo bilje. Obožavam njezinu gorčinu ublaženu krumpirima i maslinovim uljem. Mišancu se ne uzgaja, nju se traži. Tako i ja hodam po placu i tražim, dušom i očima, što bi bilo najbolje jesti ovih dana. Juhu od ječma i shii-taka, brokoli ili šenon, prokulice? Ili u pećnici poredanu mrkvu, batat, celer, koromač i ciklu? Tu raskoš boja posutu mljevenim kimom i garam masalom.
Zima nas još nije napustila i dozivam sunce najdražim curryjem, za kojeg sam uvjerena da ima iscjeljujuće moći, tim vrućim vulkanom od bundeve, mrkve, batata i narančaste leće u koji na samom kraju ukuham nasjeckanu blitvu.
Blitvo, hvala ti, uvijek si sa mnom.
I vi, dobre banane.
Hvala vam, banane, za sve te voćne salate koje uvijek prenesete iz zdravog u fino, za sve te smoothije sa zamrznutim borovnicama i svime što mi još padne na pamet, za sve te jutarnje zobene kaše koje bi bez vas bile praznjikave, hvala vam što kad moj sin mora na trening, a gladan je, uvijek mogu reći – Imaš bananu – i naići na odobravanje. Hvala vam, dobre banane, što niste samo voće, već i hljebovac Pipi Duge Čarape.
I onda, odjednom, proljeće! Ptice polude i plac je glazba, čista radost. Sve je svijetlo zeleno, zeleno, tirkizno, tamno duboko jezerski zeleno, nježno narančasto, žuto.... Mlada mrkvica s lišćem, mladi krumpiri, korabica, mladi grašak... Mladi grašak u tim prelijepim sjajno zelenim mahunama! Vrijeme je za ajngemahtec!
Tih prvih par puta neću kupiti očišćeni grašak, to je mojim precima također jako važno, važno im je da me vide kako prenosim taj ritual i sjedim za stolom sa sinom i čistimo grašak. Taj zvuk padanja bobica graška u posudu, pogled našeg psa kad koja boba padne na pod – Smiješ, smiješ – i onda ne zna što bi, pa se igra s njom kao s najmanjom zelenom lopticom u svemiru. Pazim da sinu nikad ne traje predugo, ako se malo promeškolji kažem - Možeš ti sad, ja ću još ovo malo - da to pamti kao radost. Precima je iz nekog razloga važno da on taj ritual nastavi dalje. (Naravno, plačem dok ovo pišem.)
Kad završim s čišćenjem, proći ću rukom više puta kroz zelenu i hladnu bobičastost graška. I svi smo zajedno u tom trenutku. Sad još treba ostrugati mlade krumpire i mrkvu, oguliti korabicu, a kad sve zajedno s graškom bude skoro gotovo, ukuhati noklice, one najobičnije, od brašna, jaja i soli. Ajngemahtec. Danas najčešće bez piletine, ali ponekad i s njom.
Na plac idem po bolno i živo sjećanje na najmilije. Najmilije mrtve. Po žute mahune za baku, po šareni mladi grah za Ađu... Mrtvi žive u svojim najdražim namirnicama.
Nekad u meni nema mjesta nizašto. Tad samo hodam, vučem krugove praznim kolicima. Čekam da smognem snage za najjednostavnije. Govorim si – Možeš ti to, Hanice, samo nešto, bilo što, nešto jednostavno, pileći file pa ćeš ga na naglo i brokoli pa na lešo s maslinovim, samo to... I ako ostane snage kupi krumpira, uvijek treba krumpira...
Proljeće dozrijeva, i evo ih, artičoke, ti dražesni pupoljci svibanjski. Artičoke, koje jedem uz grašak i bob i šarenu blitvu, list po list provlačim kroz zube i znam od kojih sam Azra, od naroda Lotofaga. Stiglo je cvijeće! Došli su dragoljubi kojima napunim prozorske daske i stavljam njihovo narančasto i žuto cvijeće gdje god mogu, posipam ih po salatama, po rižotu od šparoga, polažem ih nježno na juhu od graška i malo poskočim i vrisnem od ljepote, prije nego zagrizem u cvijet. Njihove lotosaste listove sitno narežem i dodam špinatu koji sam samo na tren bacila na maslinovo s češnjakom.
Šparoge se pojave posvuda, divlje po dalmatinskim i pitome po kontinentalnim klupama. I ne prestajem ih jesti. Za ručak, za večeru, kad god mogu. Šparoge su moje proljetno čišćenje. Uživam u trenutku kad ih prelamam, u tome što one same znaju koje je to mjesto u kojem prestaju biti stabiljka a postaju plod.
I zatim iz Zadra stigne osmogulj, još jedna od omiljenih samoniklih trava, fratrova brada, roškan... Najdraži uz blitvu, ali dodat ću ga i rižotima i varivima. Podzubast, slano opor, gladak, veseo! Osmogulj!
I sve zacrveni, dođu jagode, pa trešnje i višnje, ta divna maraska koje se nikad ne zasitim, ni nje ni tog pljuckanja koštica, pa ribizli, maline, lubenice... i među svima njima delikatnost i plemenitost šumskih jagoda prema kojima osjećam neko neobično strahopoštovanje. Moj unutarnji medvjed, moj poslovični omnivor, svežder, svejed, vjerojatno jede samo bifteke, med i šumske jagode. Njega nikako da nahranim. (Najedem, zasitim.)
Ponekad na placu sretnem i nekog od prijatelja koji stanuju u blizini, Ljilju, Edu, Lulu... I oni su u svojim potragama, za svojim namirnicama. Istraživači jestivog svijeta.
Na plac dolazim po susret, po kontakt, po riječi.
Kad se duši prelije. Obilje.
BIOGRAFIJA AUTORICE
Hana Veček (Zagreb, 1969.), rođena u obitelji prepunoj umjetnika. Studirala je komparativnu književnost i filozofiju, a zatim upisala kazališnu režiju. Režirala je više predstava, od kojih se najradije sjeća "Igara u dvorištu", Edne Mazye, 2001. u Exitu. Bavila se i prevođenjem (Paul Auster, "Mjesečeva palača"; Zadie Smith, "O ljepoti", itd.) i dramaturgijom (Saša Anočić, "Kauboji", Exit). Od 2008. godine napisala je i režirala više kratkih filmova: "Loš dan za kapetana Kuku" (2008.), "Zamka za sirene" (2010.), "Kruške" u omnibusu "Zagrebačke priče 2" (2012.) i "To se sam tak kaže" (2018.). Piše za radio: "Ti si meni kao ona šalica" (2015.), "Miška" (2016.), "Trostruki axl" (2018.), "Kraljica Sol" (2020.), i za kazalište: "Magnus" (2016.) Jako, jako voli režirati na radiju. Ponekad joj se čini da je najsretnija u tonskom studiju. Vodi dramsku grupu u jednoj školi i snima dokumentarni film o jednom razredu. Živi u Zagrebu sa sinom Alexom i psom Diznijem.
Fotografiju autorice snimila Jelena Popić
Ostale fotografije snimila Hana Veček
Esej možete i poslušati na sljedećem linku (snimljen je za emisiju "Skitnje u zvuku" i emitiran na Hrvatskom radiju u rujnu 2019. godine): radio.hrt.hr/ep/hana-vecek-godina-placa-premijera/310400/
Podijeli na Facebook
