Očevi su, a ne sinovi, izazvali strahotnost svoje djece

Književni kritičar Dario Grgić piše o novom izdanju Sandorfa i Mizantropa, knjizi filozofa Petera Sloterdijka "Strašna djeca novog vijeka", koju je preveo Kiril Miladinov

Big 1171 3588

Piše Dario Grgić
Fotografija Petera Sloterdijka: Stephanie von Becker

Sjajna knjiga u kojoj Sloterdijk interpretira zadnjih dvjesto pedeset godina, tzv. moderna vremena, a kao intonacijskim motom služi se rečenicom Madam de Pompadour: Poslije nas potop. Sandorf nakon prije dvije godine objavljena djela „Svoj život promijeniti moraš“ nastavlja s prevođenjem recentne filozofske literature, što zavrjeđuje najdublji naklon. Da zabavu nećemo prekinuti, ma koliko nas to koštalo, vidljivo je iz kompletnog načina života koji se vodi diljem dnevnih boravaka širom svijeta. Madam de Pompadour model je oblika življenja nakon hijata koji zjapi još iz vremena Francuske revolucije. Ona je prvi jasno vidljiv slučaj provale socijalnog bastarda do vrha vlasti, ona je čak i material girl u smislu poznog 20. stoljeća.

Sloterdijka bi trebali pročitati svi iole zamišljeni nad situacijom u našoj zemljici, ima unutra vrhunskih portreta po kojima kao da su modelirani ovi naši šampioni konzervativizma i antimodernizma, odnosno fundamentalizma. Npr. za one koji ga nisu čitali, a možda ne bi bilo loše da ga pročitaju, Joseph De Maistre (1753-1821), oslikan je kao prototip za moderno demonsko katoličanstvo koje su kroz 20. stoljeće predstavljali Marcel Lefebre i njegovo Pijevo bratstvo.

Kao naputak i jedina šansa što nam je na raspolaganju stoji tumačenje one čuvene rečenice izgovorene od Heideggera za Der Spiegel: samo nas još jedan bog može spasiti. Ovoga tajanstvenog boga Sloterdijk vidi u učenju, ono bi moglo unazadno uspostaviti jedinu vrijednu tradiciju, budući da su sve ostale, uslijed već 250 godina konstantno novog načina života, jednostavno nestale.

 

 

U „Filozofskim temperamentima“ Sloterdijk je fundamentaliste prikazao kao bespomoćne kojima neće pomoći njihova štaka, a ovdje dobivamo i uvide zašto je tome tako. Zašto je povratak temelju u smislu konzervativnog obrata neizvodiv, zašto je on paralaža i priča koju se priča tek da se nešto priča, za vrijeme čega se radi nešto petnaesto. Zato što je temeljni oblik opstanka danas u permanentnosti, u prelijevanju, u, kako kaže u jednom od 25 „zabavnih“ načela po kojima se odvija suvremeni život, gorkoj činjenici da uvijek stvaramo veće masne rezerve nego što ih tjelovježbom možemo razgraditi.

Otišli smo predaleko i između nas i davnih dana zjapi hijat (inače, možda najdraža Sloterdijkova riječ u ovoj knjizi, svakako najčešće upotrijebljena). Pravimo više otpada nego što ga možemo reciklirati. Da se prestanemo tako ponašati sve bi stalo. U trenutku dok surfate ovim sajtom lingvisti smišljaju jezik kojim će biti ispisana upozorenja na limenkama u kojima će biti naš nuklearni otpad. Od kojega prijete zračenja još 10.000 godina. Pa je važno da taj jezik bude jasan, lako shvatljiv. Da ne otvore te naše paketiće prije roka. Da ne nestanu prije nego što su nastali, u ovom našem smislu. Da i oni dobiju šansu stvoriti svoj vlastiti otrov.

Održivi razvoj (termin „održivost“ pokupljen je iz njemačkog šumarstva 19. stoljeća) jedna je od hipnotičkih formula. Minimalna očekivanja održivosti određuju rok od 50 godina. Maksimalna 200 godina. Futuristi su nestali kao Indijanci (dobro, ne baš kao Indijanci), nitko nije u stanju vidjeti unaprijed više od nekoliko desetljeća. Kada je ljudska vrsta u ruke uzela bjanko ček ispisala je na njega astronomsku brojku, koju resursi nisu u stanju obraditi. Sad napokon i definitivno znamo da su i civilizacije smrtne, a budućnost je izgubila svoju privlačnost „kao prostor za prijem pionirskih ideja projektne inteligencije“.

I što predlaže Sloterdijk? Osim spomenutog učenja u sjeni posvemašnjeg nestanka? Poziva se opet na Heideggera i njegov pijetizam čekanja tog njegova boga, ali odbacuje tu mogućnost i predlaže nešto slično prijedlogu koji je već iznio u „Kritici ciničkog uma“, gdje se poziva na kiničke filozofe i njihove kratkoročno organizirane živote, kao i njihovo izbjegavanje častohlepnih umskih staza i kompenzacijskih bogaza, bez velikih, skupih povijesnih ciljeva i zadaća, dok ovdje u „Strašnoj djeci“ kaže da vježbamo zaboravljeno umijeće trajanja. On kao da se poziva na Sokrata koji ide tržnicom i govori, uz odmahivanje rukom: Toliko toga što mi ne treba.

A nepotrebna nam je i prošlost u obliku njezina najčešća tretmana, kao nečega što određuje život živih. U vezi ovog problema Sloterdijk podsjeća na Thomasa Jeffersona (1743-1826), koji je u dva mandata bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Evo, ukratko, što je mislio Jefferson: zemlja pripada živima, a ne mrtvima pa onda mrtvi nemaju pravo nametati živima svoju volju i prisiljavati ih da izvršavaju ugovore koje nisu sklopili oni sami.

 

Ovaj zakon smrtnosti, prirodni zakon, određuje aktivno razdoblje jedne generacije kao raspon od devetnaest godina. Stavite se u hrvatsku situaciju: sve pravne odluke starije od 1999. stavile bi se izvan snage. I onda jedna važna misao: „Svaku generaciju smijemo promatrati kao različitu naciju, u posjedu prava da samu sebe obvezuje voljom svoje većine, no bez prava da obvezuje sljedeću generaciju, baš kao što ne bi mogla to činiti ni sa stanovništvom neke druge zemlje.“ Generacija se ovim promovira u pravi subjekt političkog života, a prava koja čovjeku daje porijeklo su stavljena u zagrade.

 

Ova su razmišljanja ostavila traga i na američku socijalnu pedagogiju, pa se početkom 20. stoljeća plediralo za priznavanjem djece kao zasebnog sloja stanovništva. Spone s prošlošću valja, dakle, olabaviti, pa i prekinuti. Ovaj je antigenealoški senzibilitet ionako vrlo aktivan, bio on vidljiv ili ne, i proteže se čak i do moderne sklonosti raznim oblicima newagerskog „misticizma“. On i ovdje ponavlja zaključke iz „Kritike ciničkog uma“, gdje je rekao kako je kršćanstvo izvorno bio pokret protiv farizejstva, a premetnulo se u najlicemjerniji sustav u povijesti. Ovdje kaže: „Ono što se kasnije zvalo kršćanstvo na početku je bila pobuna protiv ironije pismoznanaca.“

Zanimljiva su i njegova razmišljanja o Edipu i onom kompleksu koji je obilježio kulturu 20. stoljeća. Još Manes Sperber pisao je: „Edip nikada ne bi ubio svojega oca da on nije uništio neophodne spone solidarnosti između generacija.“ Očevi su, a ne sinovi, izazvali strahotnost svoje djece, a oni sami – ti očevi – bili su neodlučni, nelojalni, samo na sebe misleći, panični, sebični prokreatori proizvoljnog potomstva. Sam Edip, izdan od roditelja, već je bio Deleuzeov potpuni Anti-Edip. Ali i žešće od ovoga. Nema ničega nelogičnoga u sinovima koji se suočavaju s „očevima koji su previše šuplji da bi mogli ozbiljno shvatiti svoje potomke i previše beznačajni da bi u sinovima budili želju za prihvaćenošću od takvih roditelja.“

 

 

Što se tiče ovih naših zazivača konzervativizma i povratnika u bolju prošlost, ovih protivnika svega što je uslijedilo nakon prosvjetiteljstva, dobro je znati da je i religija o kojoj mislimo zapravo moderni izum. U ovom čistom obliku ona postoji otkad se „rasteretila od socijalne sinteze“, odnosno otresla onoga što baš konzervativci u nas nastoje prizvati, a to su: totalitarna pravila udruživanja. „Ono što danas zovemo religijom ne može se zamisliti bez njenih oslobađanja od njezinih zadaća formiranja zajednice“, ili, kako je rekao Goethe: religija može procvasti tek kada je „oslobođena da preuzme svoju pravu i neizmjernu zadaću, hermeneutiku neizmjernoga, u intenzivnoj konkurenciji s umjetnošću i znanošću.“

Knjiga „Strašna djeca novog vijeka“ jednako je tako ekspanzivna kada se radi o odmjeravanju sposobnosti mišljenja sa suvremenim nepovoljnostima i lošim šansama, u koje se pretvorio recentni trenutak. Čak i u tami, ovako opisanoj, tinjaju sićušne svjetlosti šanse.

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više