Od 49 naslova pristiglih na Tportalov natječaj za najbolji hrvatski roman, žiri je odabrao njih 11 koji ostaju u konkurenciji za nagradu roman@tportal.hr vrijednu 50 tisuća kuna.
Žiri Tportalove književne nagrade roman@tportal.hr u tročlanom sastavu koji čine Katarina Luketić, Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić (predsjednica žirija) odlučio je da u natjecanju za najbolji hrvatski roman objavljen u 2013. godini ostaju romani “Viljevo“ Luke Bekavca, “Povijest instituta“ Ratka Cvetnića, “Donjodravska obala“ Drage Hedla, “Živjet ćemo bolje“ Maje Hrgović, “Vrijeme koje se udaljava“ Mirka Kovača, “Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, “Povratak Filipa Latinovića“ Borisa Perića, “Stanje sumraka“ Sibile Petlevski, “Hakirana Kiti“ Andree Pisac, “Nije ovo Twin Peaks“ Karmele Špoljarić i “Umjetne suze“ Milka Valenta.
Žiri će tijekom listopada odabrati pet romana koji ulaze u finale, a krajem desetog mjeseca doznat ćemo sedmog po redu dobitnika književne nagrade roman@tportal.hr.
Luka Bekavac, “Viljevo“, Fraktura
“Viljevo“ je mnogo toga: ono je novo mjesto na Bekavčevu zemljovidu neke moguće Slavonije, još jedan čvor tajni i mogućih interpretacija, u odnosu na Drenje (njegov prvi roman) - energetska točka suprotnog predznaka, možda čak i njegov odraz u napuklom zrcalu. “Viljevo“ je i roman-triptih, tekst koji svoje prostore i svoja vremena osvaja u tri glasa. Začet monologom prepisanim s loše snimke, usamljenim glasom koji otvara panoramu gotovo nenaseljene Slavonije, završava opsesivnim komentarom požutjelih stranica nečijega memoara iz Drugog svjetskog rata, dok u tamnom prostoru između čeka sirov transkript dijaloga u kojemu se zbiva napeto odmjeravanje snaga.
Ratko Cvetnić, “Povijest instituta“, Mozaik knjiga
Institut će 2011. godine proslaviti stogodišnjicu osnutka, a za tu priliku Velimir Košnik, bez dvojbe prvo ime hrvatskoga pisanog novinarstva, sprema opsežnu monografiju posvećenu ne samo akademskoj auri ove značajne obljetnice nego i činjenicama Institutova infamnog naličja. Iznenadna nesreća i Košnikova smrt, za mnoge i danas nerazjašnjena, daje priliku njegovom najboljem prijatelju, povjesničaru Buci Stuparu, da završi to briljantno djelo, ali da se i protiv svoje volje uhvati u koštac sa škrinjicama punim mračnih tajni i njihovim još živim čuvarima. U kolopletu privatnih i javnih okolnosti koje mu rijetko idu na ruku, Stupar - delta-mužjak, kako se sam opisuje - trudi se vratiti dug prijatelju i pokazati ženi koju voli da čovjek treba obrađivati svoj vrt, usprkos opasnosti da u njemu pronađe nečije kosti.
Drago Hedl, “Donjodravska obala“, Naklada Ljevak
Sve je na toj Hedlovoj adresi Donjodravska obala 11 baš onako kako očekujemo od jedne srednjoeuropske kasabe nasukane na obale Drave početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća. U tom dvorištu, nad kojim Drago Hedl lebdi precizno i nježno, poput wendersovskog anđela, živjet će ili kroz njega prolaziti u nepovrat, kolone malih ljudi željnih nebitne svakodnevice. Željnih najobičnijih iluzija. Spremnih da se i u novom dobu prošvercaju sa što manje ožiljaka na pjeskovitim dušama. Ali, umjesto da ih blagoslovi tom jednostavnom ljudskom žudnjom, život ih je ubacio u neočekivane miksere. Na dnu tih drobilica oni zadobivaju neočekivane uloge.
Maja Hrgović, “Živjet ćemo bolje“, Arteist
Što ostane ako skladnom braku oduzmeš tek rođenu bebu, ako oduzmeš dostojanstvo i zdrav razum staroj ženi koja je proživjela rat i prognaništvo, ako oduzmeš obitelj ženi koja je čitav život radila za druge? Smješten u vrelo, sparno mediteransko ljeto, roman “Živjet ćemo bolje“ slojevita je priča o metamorfozama jedne obitelji koja posrće pod teretom neprobavljenih ratnih trauma, osobnih fatalnih pogrešaka, uznemirujućih sjećanja na djetinjstvo i nametnute skrbi o nemoćnoj baki. Uspomene nadrastaju stvarnost dok unuka postaje skrbnicom bolesnoj baki, a majka, junakinja-žrtva moderne radne migracije s Balkana, u Italiji čuva starce nekih drugih obitelji. Ova je proza kao talog koji ostane u šalici nakon ispijene kave: opor, gust, mračan, zrnat koncentrat koji neugodno zapinje u ustima.
Mirko Kovač, “Vrijeme koje se udaljava“, Fraktura
“Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu 'Gublište' i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope. Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća“, napisao je Filip David.
Kristian Novak, “Črna mati zemla“, Algoritam
“Črna mati zemla“ roman je o uspješnom mladom piscu, Matiji Dolenčecu, koji stvaralačku i ljubavnu blokadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu, do amnezije potisnutu priču, onu koju je kompenzirao izmišljanjem svih drugih priča. Potisnuta pak priča Dolenčecova života traumatična je priča o njegovu djetinjstvu u međimurskom selu, o smrti oca, o osam samoubojstava, dva demona, gubitku prijatelja, o velikim mitovima i lokalnim legendama, o otvorenom povijesnom prijelomu 1991., o osjećaju krivnje, o okrutnosti, samoći i ljubavi. Inimne scene, mučne epizode nasilja i pedofilije, humoristički proplamsaji i fine refleksije čine ovaj roman ruralnom panoramom i galerijom nezaboravnih portreta, hororom osvijetljenim svijećama iz tamne šume i umotanim u maglu hladnih obala rijeke.
Boris Perić, “Povratak Filipa Latinovića“, OceanMore
Filip Latinović ovog romana, čija je radnja smještena u Zagreb današnjice, nije reinkarnacija Krležina Latinovicza, iako u njemu nema samo imenjaka, već i tajnovitog duhovnog srodnika, za kojeg saznaje posrednim putem, proživljavajući manje-više nesvjesno neke momente iz njegova života karakteristične za mazohističke obrasce doživljavanja svijeta. Intencija “Povrataka Filipa Latinovića“ bila je, dakle, da se kroz detekciju preklapanja i stapanja bitnih semantičkih slojeva Krležine proze s onima Masochova romana “Venera u krznu“ ispriča priča o suvremenom čovjeku, prividno lišenom standardnih egzistencijalnih neuroza 20. stoljeća.
Sibila Petlevski, “Stanje sumraka“, Fraktura
“Stanje sumraka“, završni dio trilogije “Tabu“, povezuje sudbine likova i sve pripovjedne silnice iz romana “Vrijeme laži“ i “Bilo nam je tako lijepo!“. Lik Viktora Tauska, jednako kao i stvarna osoba, bio je vizionar, čovjek ispred svoga vremena koji se usudio postavljati pitanja sebi i drugima. Sva pitanja na koja nemamo odgovore začela su se još za Tauskova tragičnog i zanimljivog života. Prošlost i sadašnjost, premrežene na najnevjerojatnijim točkama, pokazuju da je stanje sumraka konstanta u kojoj žive svi ljudi prepuni inhibicija. “Stanje sumraka“ pred čitatelja postavlja najveći izazov jer tjera da razmislimo o sebi i svojim bližnjima, o stanju svijeta u kojem živimo, o vremenu koje je stalno sumračno i u kojem nema majstora koji će upaliti luč, već mrak treba osvijetliti svatko sam za sebe.
Andrea Pisac, “Hakirana Kiti“, Algoritam
“Hakirana Kiti“ je ljubavno-znanstveni roman koji govori o istočnoeuropskoj spisateljici u fazi finalizacije doktorata iz antropologije na londonskom koledžu, profesionalki za mijenjanje perspektiva, za sagledavanje i uživljavanje i sve ostale metode kojima antropologija po potrebi barata. Posebno senzibilizirana za statuse i tretmane manjina, Kiti ne preza ni od toga da raskrinka i osudi licemjerja s kojima se sudara u pokušavanju ostvarenja života u vrlo liberalnim i politički lijevo raspoloženim kružocima u Engleskoj. Ona uzvraća udarac “kolonizatorima“. Povrh svega, njezine ljubavi su čudne, do erotike i psihičkog stripteasea opisane veze s Mitjom i Rodgeom. Do tih podataka dolazimo zahvaljujući hakerima, koji ilegalno upadaju u de facto Kitin život pa po njemu ovisnički vršljaju.
Karmela Špoljarić, “Nije ovo Twin Peaks“, AGM
Iako nas u radnju uvodi glas pripovjedačice, glavni lik romana je Gradić, mjestašce na nepostojećem Otoku, koji se kroz razne karaktere i događaje postupno mijenja u nešto od čega nas pomalo uhvati zebnja. No ta se mijena događa razigrano i nenametljivo, kroz koloplet likova i događaja od kojih su neki prikazani vrlo realistično - ta je razina bila potrebna da bi se na nju uvjerljivo nadograđivale druge dvije razine romana - jedna je ironijska, karikaturalna razina, kojom se tematizira malomišćanska sredina, a druga je fantastična, pomalo mistična razina i simbolizira je starica Agneza, u početku svojevrsni alter ego pripovjedačice, a zapravo žena koja stoji na razmeđi svjetova.
Milko Valent, “Umjetne suze“, Profil
Kao i u svim ostalim svojim romanima i u romanu “Umjetne suze“ Milko Valent slijedi odgovorni diskurs inovativnog romanesknog štiva, ali po prvi put zahvaća temu tranzicijske hrvatske zbilje koja je ujedno uronjena u širi kontekst: u zbilju recentnih europskih tranzicijskih procesa ujedinjenja. Umjetne suze su roman epohe; taj je roman u svojoj biti egzistencijalna dijagnoza početka 21. stoljeća i istodobno psihotična freska zloćudnog procesa banalnosti koji je prožeo sve pore života suvremene Europe. Ovaj roman hrabro uranja i u svijet sve problematičnije institucije suvremenoga monogamnog braka. To je roman o ljubavi koja se raspada, o nemogućnosti rađanja djece odnosno o neplodnosti jednog partnera, o strasti i osveti, ali istodobno to je roman o stresnoj poziciji istraživačkog novinara.
Podijeli na Facebook
