Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija Kruno Lokotar
Dok američki kritičari pišu o njezinom prvijencu "Adio kauboju" nedavno objavljenom u SAD-u, Olja Savičević Ivančević očekuje da iz tiska izađe njezin drugi roman "Pjevač u noći" u izdanju Sandorfa. S obzirom na uspjeh romana "Adio kauboju", koji je dosad preveden na devet stranih jezika, očekivanja od novog Oljinog romana su velika, a urednik Kruno Lokotar tvrdi da novi roman nije bombon, nego prava bombonijera.
* Vaš novi roman "Pjevač u noći" krajem travnja izlazi iz tiska, prije mjesec dana u dubrovačkom kazalištu "Marin Držić" praizvedena je vaša predstava za djecu "Legenda o beskrajnom moru", a u listopadu hit predstava Gradskog kazališta lutaka iz Splita "Moj prijatelj Mačkodlak" – obje u režiji Ivana Plazibata. Kako dočekujete reakcije publike? Imate li tremu zbog tako intenzivnih događanja?
- Jedva čekam da sve to, taj javni dio, prođe pa da mogu raditi nove stvari. Već neko vrijeme imam siže za treći roman, okvir za zbirku pjesama, a uskoro počinju i probe za novu predstavu, također za djecu. To je jedini zdrav način kojeg sam se dosjetila u ovom poslu – stalno raditi, ići dalje.
* Izdavačka kuća McSweeney's iz San Francisca, američki je izdavač vaše knjige "Adio, kauboju". Kako je došlo do suradnje i o kakvom je izdavaču riječ? Očekujete li da ćete na američkoj turneji koja je najavljena za jesen upoznati pisce iz drugih zemalja koje objavljuje vaš američki izdavač?
- Do suradnje je došlo nakon što je pisac i agent Ivan Sršen urednicima iz izdavačke kuće McSweeney's ponudio neke naše naslove za objavu i oni su odlučili da im "Adio kauboju" odgovara. Riječ je o izdavaču profiliranog ukusa kojeg čitatelji cijene i vole, ili kako se kod nas voli kazati, ugledni su, mada je to čudna riječ pogotovo za jednu izdavačku kuću koja, uz profesionalnost, ima netipičnu neposrednost i ležernost. Mislim da ovo potvrđuju i njihovi časopisi, s vjernom čitateljskom sljedbom, koji osim sadržaja koji je daleko od mejnstrima, imaju i prepoznatljiv vizualni identitet.
Osim poznatih američkih romanopisaca kao što su Joyce Carol Oates, Nick Hornby, David Foster Wallace i niz drugih, objavljuju kratku prozu, poeziju, također jako vode računa da knjiga likovno dobro izgleda, a osim dobrih knjiga, rade i dobre stvari, imaju programe kreativnog pisanja za djecu iz siromašnih kvartova i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Ukratko, ponosna sam što su "moji". Na jesen bih trebala nastupiti na nekoliko mjesta s još nekim njihovim autorima, ali o tom bih radije govorila kad dođe vrijeme.
* Njemačko izdanje "Kauboja" predstavili ste prije dvije godine na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Nakon toga objavljeno je englesko, bugarsko, srpsko, španjolsko i američko izdanje, a potpisali ste ugovor i s nizozemskim, turskim i talijanskim izdavačem. Što kažu strani izdavači, zašto prevode "Adio, kauboju" i kako publika reagira na njega? Što stranci nalaze u toj knjizi?
- To se ponekad i ja pitam. Nekim ljudima se sviđa taj spoj poetskog jezika i realizma, humora i tragedije. Napisala sam taj roman zato što mi je tema nasilja i nepravde intimno važna, iako roman nije autobiografski, osim u natruhama. To je roman o ulici i pisan je srcem ulice.
Sve što se kasnije dogodilo ili se događa s "Adio kauboju" meni pruža mogućnost bavljenja književnim radom, a to je za mene najvažnija stvar na svijetu. Sve sam podredila tome, što je vjerojatno ludost s obzirom na okolnosti. Priča je lokalna, ali problemi pred koje stavlja čitatelje su univerzalni i aktualni: vršnjačko nasilje, odnos prema drugačijima, patrijarhat i njegov poguban utjecaj na odrastanje, na seksualnost, život; odrastanje i gubitak iluzija, pravi i lažni heroji; zločin koji je nemoguće procesuirati, jer osamnaestogodišnjeg Danijela odnos njegovih prijatelja i okoline prema njemu vodi u samoubojstvo, a tu je, kao matrica i ta kaubojska priča o pravdi i nepravdi, pa jednim dijelom i o Americi kao našoj izgubljenoj zemlji snova i zavičaju poraženih super-heroja.
Mislim da je ovdje najvažnije naglasiti da sam imala veliku sreću, jer priča s prijevodima je počela tako da su među mojim čitateljima bili prevoditelji ili urednici, agenti pa su se na svoju ruku "prihvatili posla" i često prevodili iz entuzijazma, u nadi da će to jednom biti objavljeno. Tako se i dogodilo, ali to je, ponavljam, i sreća, bez sustavnog prevođenja i povezivanja sa stranim izdavačima, prepuštena više-manje sama sebi, ovdašnja će književnost teško naći put preko granice. Ta mogućnost da budemo pročitani na raznim jezicima, pogotovo nama koji dolazimo iz malih jezika, a želimo "biti pjesnici, a ne torbari", ne podilaziti općem ukusu, daje više slobodnog prostora, širi zamah.
* Vaš hrvatski izdavač knjige je u stečaju, dok su strani izdavači "Kauboja" zadovoljni knjigom, prodajom i organiziraju turneje. Može li se kod nas primijeniti neki od recepata za preživljavanje koji primjenjuju strani izdavači knjige "Adio, kauboju"?
- Moj hrvatski izdavač u stečaju ostao mi je, kao i mnogima, dužan i neki novac, ali nije me više briga za to, čovjek se osjeća loše kad je primoran moljakati svoj sitniš, to je ponižavajuće - o tome bi se primjerice trebali pobrinuti u Ministarstvu, ali oni su trenutno zauzeti čistkama. Knjiga je nekoliko puta išla u dotisak, a usprkos mojim molbama da se naknadno isprave greške iz prvog izdanja - nema toga puno, ali smeta - to nije napravljeno. Ako je tako bilo s mojom knjigom, koja se pokazala dosta uspješnom, mogu zamisliti kakav je odnos prema drugim knjigama i autorima. Pojedine izdavačke kuće u Hrvatskoj, s poštenijim odnosom prema autorima i poštovanjem prema knjigama, u međuvremenu su postale veće pa čak i velike. Recepta nema, ali možda je ovo mali dio odgovora na vaše pitanje.
Pravi razlog ipak leži u sveukupnom odnosu prema knjizi i kulturi koji je kod nas jadan od kanala do kancelarije. Podsjećam vas da proračun za kulturu kod nas iznosi niti pola posto, iako je, suprotno naklapanjima, kultura čista višestruka dobit. Dakle, doslovno, hrvatska vlada, kako sadašnja tako i prošla, kulturu ne šljivi niti pola posto.
Izdavač mog novog romana je Sandorf, jer sam željela raditi s izdavačem kao što je Ivan Sršen koji je zaljubljenik i profesionalac, a ne "biznismen". Vanjski urednik je Kruno Lokotar s kojim uspješno surađujem već desetak godina.
* U jednom razgovoru za hrvatske medije, vaša američka urednica Andi Winnette izjavila je kako se Amerikanci vraćaju kratkoj priči ili pak čitaju vrlo duge romane. Kakvi su čitateljski trendovi u Hrvatskoj? Što čita zahtjevnija publika i kako bira knjige?
- Uz relevantnu kritiku, koju je, nažalost, kod nas dobrim dijelom zamijenio pozitivan ili negativan PR, usmena preporuka je ono čemu se najviše vjeruje – zapravo, uvijek se znalo koje su knjige dobre i kad se u medijima ne govori o njima previše. Zahtjevnija publika je i upućena publika, prati što se događa.
Što se upućene publike tiče, ona uglavnom čita ono što je dobro - a to nije tako relativna kategorija kako se voli prikazivati - s tim da su ljudi često jedni drugima generacijski zanimljivi, pa je prisutna i pojava da je u našoj književnosti "svatko sam sebi otac" kako je jednom rekao Slobodan Šnajder. Mislim da bi autor ipak trebao biti svjestan tko mu je književni otac, tko mater, a tko su mu (ili njoj) literarni braća i sestre ili svaka nova generacija može očekivati sudbinu sezonskog trenda.
Od žanrovskih trendova primijetila sam uspon domaćih krimića koji je uslijedio nakon globalne pomame, ali to mi se uglavnom sviđa. Nedavno sam pročitala odlične krimiće "Žena s drugog kata" Jurice Pavičića i "Rupa" Ivane Bodrožić. Ti romani svaki na svoj na način nadilaze žanr, krimić im je okvir, ali nude širu sliku.
Ako nije riječ o treš literaturi, gdje su svi ravnopravni, zanimljivo je da se u Hrvatskoj slijede globalni čitateljski trendovi kad su autori, muškarci, u pitanju, pa ćemo i mi kao cijeli svijet čitati i hvaliti Knausgårda i Krasznahorkaia, ali začudo rijetki će čitati i govoriti o, podjednako svjetski popularnim i priznatim autoricama Eleni Ferrante ili, recimo, Svetlani Aleksijevič. Najviše čitamo skandinavske pisce, ali zanemarivo skandinavsku (i estonsku) spisateljicu Sofi Oksanen, koja je po mom mišljenju jedna od najjačih, ako ne i najzanimljivije ime iz tog kruga. To je odraz podsvijesti hrvatskog društva u kojem u svim sferama još prevladava misao da je ono što je muško važnije i ozbiljnije, dakle vrednije pa se tako prikazuje i u medijima i odražava i na trendove.
* U žiriju ste uglednih literarnih nagrada s desetogodišnjim kontinuitetom "Prozak" i "Na vrhu jezika" koje su afirmirale desetak danas uglednih književnika. Hoće li nagrade prebroditi izdavačku krizu? Prepoznaju li nadležni u Ministarstvu kulture i Ministarstvu obrazovanja značaj i perspektivu takvih nagrada?
- Sudeći prema nedavnim izjavama, u Ministarstvu kulture omalovažavaju cjelokupnu suvremenu umjetnost i ne prepoznaju ni naše umjetnike od svjetskog značaja jer nisu njihovi istomišljenici. Tako da ne znam što odgovoriti na ovo pitanje – trebali biste pitati njih.
Da nije bilo nagrada "Prozak", "Na vrh jezika" i sličnih, tko zna kad bi izašli i kakvu bi sudbinu imali neki danas nezaobilazni naslovi, autorice i autori suvremene poezije i proze. Ova platforma je barem dijelom popunila prazno mjesto okupljanja, legitimacije i afirmacije koje su nekad među mlađim autorima zauzimali kultni časopisi za kulturu.
Podijeli na Facebook
