Piše Tanja Tolić
Trideset je godina prošlo otkako je britanski pisac Philip Pullman objavio prvu knjigu iz trilogije "Njegova mračna građa", serijala koji se naziva posljednjim velikim fantastičnim serijalom 20. stoljeća. Njegov izdavač Scholastic UK tri je knjige – "Polarna svjetlost" (1995), "Čudesni nož" (1997) i "Jantarni dalekozor" (2000) – oglašavao kao knjige za djecu, iako je Pullman oduvijek bio skeptičan prema ideji da se čitatelji tako strogo razdjeljuju. Tu sam da posvjedočim: knjige sam prvi put čitala u svojim ranim dvadesetima, od 1998. do 2002., u izdanju Sysprinta i divnom prijevodu Snježane Husić. Dvadeset godina kasnije Lumen, sestrinska kuća Školske knjige, objavila je nova izdanja u prijevodu Ivana Otta, no ja i dalje čitam svoje požutjele knjige u pravilnom ritmu, najčešće jednom godišnje, ne zato što u meni živi dijete (iako živi), nego zato što je svijet surovo mjesto, a nitko me ne tješi kao Pullman kad zaprijeti mrak.
Nisam jedina: plejada sredovječnih poput mene od sredine listopada 2025. u svjetskim se novinama oprašta od Pullmana dugim emotivnim ispovijestima; pisac Dan Kois u The New York Timesu dirljivo piše o tome kako je svoju kćer nazvao po Pullmanovoj glavnoj junakinji. Pullman nije umro, živ je, relativno zdrav u svojoj 79. godini (bori se s dugotrajnim kovidom) i zahvaljujući svojim knjigama proglašen vitezom, ali je krajem prošle godine objavio roman "The Rose Field" (Ružino polje, kao npr. magnetsko polje) čime je završio svoju drugu trilogiju "Knjigu o Prahu", svojevrsni nastavak originalnog serijala, i time se zauvijek oprostio od Lyre Zlatouste (ili Srebrnouste, ovisi koji prijevod čitate).
U trideset godina, pet knjiga – bez posljednje koja je relativno nedavno krenula u prodaju – prodalo se u gotovo 50 milijuna primjeraka, serijali su prevedeni na 40 jezika, prema "Polarnoj svjetlosti" snimljen je 2007. ne osobito uspješan film "Zlatni kompas", Kate Bush je skladala pjesmu "Lyra", a od 2019. do 2022. godine BBC i HBO su u koprodukciji snimili i emitirali odličnu i gledanu seriju prema originalnoj trilogiji. Svijet su u međuvremenu napučile Lyre – nije samo Dan Kois tako nazvao kćer, nego i Ed Sheeran.
Inspiraciju za "Njegovu mračnu građu", ili u prvom prijevodu "Njegove tamne tvari", Pullman je dobio iz najvećeg epa engleskog jezika, Miltonova "Izgubljenog raja", u kojem je svijet spašen, a ne proklet, istočnim grijehom Adama i Eve.
U originalnoj trilogiji – koja broji gotovo 900 stranica – upoznajemo 12-godišnju Lyru i njezina daemona Pantalaimona. U Lyrinu svijetu, koji postoji paralelno s našim svijetom, svi ljudi imaju daemona suprotnoga spola, uvijek u životinjskom obliku; mogli bismo reći da je to duša izvan tijela. Lyra Belacqua živi u koledžu Jordan koji će prvi put napustiti kad tajanstveni otmičari ugrabe njezina prijatelja Rogera. Naoružana magičnim zlatnim kompasom (istinomjerom), krenut će u avanturu sve do Arktika kako bi spasila Rogera, putem će doznati identitet svojih roditelja i ponešto o tajanstvenom Prahu za koji crkva, koja vlada Lyrinim svijetom, vjeruje da je izvorište grijeha. Na putovanju će joj se pridružiti dječak iz "našeg" svijeta Will Parry, pomagat će im vještice, krilati anđeli, oklopljeni medvjedi i znanstvenici koji istražuju Prah, a proganjat će ih zle sile Magisterija i opaka gospođa Coulter…
Poster za seriju "His Dark Materials"
Iako su ga kritičari, smatrajući to komplimentom, uspoređivali primjerice s J. R. R. Tolkienom i C. S. Lewisom, Pullman odbacuje takve usporedbe. Jasno je zašto: i Tolkien i Lewis bili su vatreni kršćani, što se ogleda i u njihovim fantastičnim romanima. Ne jednom, Pullman je kritizirao C. S. Lewisa nazivajući njegove knjige o Narniji "mučnim baljezganjem", a posebno je kritizirao njegove religijske alegorije i zadrte stavove o ženama. Lewisova junakinja Susan Pevensie isključena je iz Narnije jer su je previše zanimale "najlonke i ruž za usne". Pullman nikad nije skrivao svoje antipatije prema institucionalnoj religiji. "Ako Boga ima, i ako je onakav kakvim ga kršćani opisuju, onda zaslužuje da ga se svrgne i da se protiv njega bunimo", rekao je Telegraphu 2002. godine. "Kad pogledate unatrag na povijest kršćanske crkve, to je zapis užasne sramote i okrutnosti, progona i tiranije."
Pullman samoga sebe opisuje kao agnostika, nije načelno protiv duhovnosti, što dokazuje njegov drugi serijal "Knjiga o Prahu": njegovi junaci tamo se opiru dogmi i autoritarnom načinu razmišljanja. Prve dvije knjige – "Divlja ljepotica" (2017) i "Tajna zajednica" (2019) – Lumen je objavio u prijevodu Marka Kovačića 2018. i 2022., a završni dio, doznajemo, bit će objavljen za ovogodišnji Interliber. Pullman se odlučio vratiti Lyrinoj priči jer ga je zanimalo što se dalje s njom događalo nakon što je spasila svijet. "Što će raditi ostatak života? Učiti latinski i francuski i igrati netball? Pa ne znam baš. Treba joj nova avantura!" Tako se u listopadu 2017. najmaštovitija lažljivica na svijetu (otuda Zlatousta) vratila čitateljima – kao osmomjesečna beba!
Ilustracija: Najbolje knjige
Glavni junak "Divlje ljepotice" opet je dijete – jedanaestogodišnji Malcolm Polstead i njegova daemona Asta koji žive s njegovim roditeljima u gostionici "Pastrva" u blizini Oxforda. Prisluškujući goste, Malcolm doznaje da u obližnji samostan dolazi živjeti osmomjesečna djevojčica čiji je život ugrožen zbog slavnih roditelja. Djevojčica je Lyra, a za njom dolazi i neobični Gerard Bonneville s opasnom daemonom, tronogom hijenom... Kad Oxford pogodi poplava biblijskih razmjera, Malcolm će se ukrcati u svoj maleni kanu s Lyrom i kuharskom pomoćnicom Alice. Dok za njima juri opasni Bonneville, djeca kreću u potragu za Lyrinim ocem i putem se bore s poplavom, gladi i umorom, i čudnim priviđenjima koja izranjaju iz nabujale Temze...
"Dvlja ljepotica", napisana prije devet godina, dobro korespondira sa sadašnjim trenutkom u kojem diljem Europe jačaju desničarske udruge i dogmatske vjerske prakse. Iako crkva u toj knjizi još nije moćna kao u trilogiji "Njegova mračna građa", postoji poseban crkveni disciplinski sud od kojeg svi strahuju i koji može "učiniti" da ljudi nestanu preko noći. U Malcolmovoj školi djecu pak regrutiraju u Ligu svetoga Aleksandra i od njih se zahtijeva da prijave sve potencijalne heretike, pa čak i vlastite roditelje.
"Divlja ljepotica" s jedne je strane priča o borbi protiv fašizma koji se rasplamsava poput požara, s druge početak priče o tajanstvenom Prahu koji je povezan sa sviješću. "Možda je najstarije filozofsko pitanje upravo ovo – jesmo li tvar? Ili smo duh i tvar? Što je svijest ako nema duha? Takva pitanja izazivaju višegodišnju fascinaciju i još nisu riješena", pojasnio je Pullman. U svojoj knjizi "Daemon Voices: Essays on Storytelling", Pullman pak piše o svojoj želji da se "spasi vizija raja iz olupine religije; shvati da naša ljudska priroda traži smisao i radost... prihvati da taj smisao i radost uključuju strastvenu ljubav za materijalni svijet".
U "Tajnoj zajednici" Lyra je dvadesetogodišnja studentica fakulteta Sveta Sofija koja svim silama želi odrasti. Nakon jedne svađe, u kojoj joj Pan predbaci da je izgubila maštu i postala cinična, daemon je napušta. Lyra kreće u potragu za njim i odgovorom na pitanje kakva je to tajanstvena ružina vodica, čiju je bočicu Pan pronašao prije bijega, što želi saznati i zloglasni crkveni Magisterij. Malcolm Polstead, sada profesor na fakultetu Durham, upušta se u istragu o Prahu. Put ih oboje vodi diljem Europe, sve do srednje Azije i neobičnoga grada u kojemu žive samo daemoni.
Prizor iz filma "Zlatni kompas"
I to nas dovodi do završne knjige u kojoj će se svi junaci opet sastati u pustinji Karamakan u središnjoj Aziji, u crvenoj zgradi u koju čovjek i njegov daemon moraju ući odvojeno, a iz nje izlaze u sasvim drugi svijet – onaj u kojem su se daemoni počeli razbolijevati jer ljudi na njih ne obraćaju pažnju. U "Divljoj ljepotici" Pullman je strahovao od fašizma, ovdje strahuje od korporacija: strah, moć i pohlepa pretvaraju svijet u mračno mjesto. Potrebni će biti svi špijuni i lopovi, grifoni i vještice da se neravnoteža barem malo ispravi – iznenadit će vas, a i neće, od čega boluje suvremeni svijet. Lijek je imaginacija, poručuje Pullmanova glavna junakinja, ona nas, paradoksalno, sidri u materiju, daje nam osjećaj sigurnosti u vezi svijeta.
"Maštom se stvari vide ispravno, realne stvari", zaključuje Lyra. A svijet nije istinit ili lažan, "kad se igraš, ili pripovijedaš priče, ili dok sanjaš, shvatiš da stvari istodobno mogu biti i istinite i neistinite".
Pullmanov svijet nije samo za djecu, on je za sve ljude, iako mu knjige stoje na dječjim odjelima u knjižnicama. "Djeca nisu manje pametna od odraslih", rekao je Pullman jednom prilikom. "Ona su samo lošije informirana." I to je način da se kaže da (im) odrasli previše lažu, nažalost ne zato da bi složili dobru metaforu.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
