Piše Dario Grgić
Sloterdijk mijene prošlog stoljeća koje su se odrazile i na filozofiju karakterizira kao „atletsku renesansu“. Filozofija kao sportski kamp u kojemu je podizanje kondicije odjednom važnije od svih teorijskih igara, gdje odjednom virtuoznost izvođenja učenja pada u sjenu sklesana života. Nietzsche je govorio kako bi filozof trebao propovijedati primjerom. Anegdotalno ovakvo ponašanje imamo kod Miloša Đurića, srpskog prevoditelja i profesora filozofije, koji je kolegama na početku Drugog svjetskog rata rekao: lako je vama, ali ja predajem etiku. Filozofija u životu počinje kod ovog "ali".
Za Pierrea Hadota, prije nego se glas o njemu počeo sustavnije širiti, mogli su saznati čitatelji kasnog Foucaulta: njegova predavanja iz "Hermeneutike subjekta", poglavito dijelovi o Platonovu "Alkibijadu", direktno su nadahnuta Hadotom.
Filozof se kod njega ponovno pojavljuje na svjetskoj pozornici, kojom zamjenjuje izolacionizam katedre.
Sportski mislilac kakvog je u zadnjoj fazi utjelovljavao Foucault (pa ga je zbog toga Hadot nazivao dendijem) zamjenjuje filozofa malograđanina prethodne generacije, tehničkog inteligenta koji doduše vješto vrti pojmove, ali po svemu se ostalome nimalo ne razlikuje od svojih susjeda. Nešto slično onome što je Foucault rekao za intelektualce: vidio sam ljude vješte pisanju, tehnikama, ali intelektualca nisam vidio nikada.
Jedan od najintrigantnijih filozofa prošlog stoljeća, Ludwig Wittgenstein, zavodio je – budući je bio već posve moderna figura – i životnim stilom. On je cijeloga života osjećao veliku naklonost prema mistici, danas inspirativnije djeluju njegove "usput" izgovorene riječi nego glavno učenje, ondje se traži istinsko značenje, nešto čega nema u njegovim "jezičnim igrama", u onome što je Deleuze nazivao potpunim pomračenjem smisla filozofije. Sam Wittgenstein rekao je: "Najprije bih još mogao postići utjecaj tako da se, prije svega, na moj poticaj napiše velika gomila smeća i da ono možda bude poticaj za nešto dobro."
Čitanje jasnih Hadotovih rečenica znatno se razlikuje od većine rečenica kakve su, bez ijednog kompleksa, ispisivali "filozofi" zadnjih sedamdesetak godina. I Pierre Hadot kruh je zarađivao odrađujući nastavničke poslove. Prvo na École Pratique des Hautes Études, pa onda na Collège de France (gdje je radio i Foucault). Isprva je predavao o crkvenim ocima, da bi na koncu ideje koje je pronašao u kršćanstvu krenuo izlagati sa stajališta njihove geneze, što je, jasno, uključivalo grčke filozofe. Njegova knjiga o Plotinu prije dosta godina prevedena je i na hrvatski, ali u okviru izvanstrukovne edicije, pa je prošla manje-više nezapaženo.
Liniju životnih praksi kao posljedica određenog tipa mišljenja Hadot je uspijevao pratiti do u svoje vrijeme, a točke kroz koje je preživljavala filozofija kao jedan specifičan odgovor na život kao cjelinu locirao je u Goetheu, Nietzscheu i Wittgensteinu. Istražujući došao je do uvida kako je u jednom trenutku, s pojavom helenizma, došlo do prelijevanja učenja jednih u druge, do stapanja i mijenjanja izvornih značenja, do kontaminacija, od kojih je kao ključni navodio postupak kojim je kršćanstvo kao svejed u sebe transponiralo mišljenja i ideje svojih suparnika. Njemu je kao filozofu bilo važno što se sve što smo vidjeli pod kršćanstvom u nekom obliku moglo zateći već kod pogana. To mu je bila ideja vodilja iz koje su nastajala njegova predavanja i knjige.
Sandorf & Mizantrop su do sada objavili dvije: "Duhovne vježbe i antička filozofija" (2013., prijevod: Zlatko Wurzberg) i "Unutarnju tvrđavu" (2016., prijevod: Bosiljka Brlečić). Prva je izvrstan pregled svega što je pokretalo Hadota i mogla bi biti poticajna svakome tko na filozofiju gleda i izvan sportsko-katedarskih djelatnosti, kojima filozofija nije samo jedan od oblika sofisticiranog kriketa u koji gospoda uranjaju popodne, nakon što su svinjili (u Platonovom smislu) po "gradu svinja". Znači, za one kojima filozofija nije lavor u kojemu će oprati svoje umusano lice.
Temelj tekstovima su rasprave i komparacije o četiri velike filozofske škole s kraja antike: platonizmu, aristotelizmu, epikurizmu i stoicizmu. Sve škole, pa čak i otac teorije Aristotel, gledale su na filozofsku praksu kao na temeljnu stvar – kada je filozofija u pitanju, svi filozofi predaju etiku, i to primjerom. Ili se igraju kamenčićima, ma koliko oni izgledali veliki. U tom su smislu izuzetna i predavanja Jana Patočke objavljena u Srbiji pod naslovom "Izbor iz filozofskih spisa" (Akademska knjiga, Novi Sad, 2013., prijevod: Časlav D. Koprivica). Patočka također kod Aristotela kao važno ističe težnju filozofa za dobrim životom, filozofiramo zato da postanemo dobri ljudi.
U "Duhovnim vježbama i antičkoj filozofiji" Hadot piše o Sokratu i njegovim "licima": Silenu, Erosu i Dionizu, silama bez kojih ne bi bilo jednostavno (ili bi bilo prejednostavno) objasniti njegovu pojavu. Pa o Marku Aureliju kao majstoru kombiniranja optimizma i pesimizma, o kršćanstvu (kroz temu obraćenja koju također locira povijesno dublje, u antiku), a piše i o svom odnosu spram predavanja Michela Foucaulta.
"Unutarnja tvrđava" ima jednog glavnog junaka, Marka Aurelija, a Hadot popisuje i objašnjava slivove misli koji su doveli do stvaranja njegova jedinstvena amalgama, prije svih ostalih Epikteta koji se u pozadini ističe kao ključni utjecaj. Što se tiče Foucaulta, Hadot je istaknuo korisnost koju je imao od njihovih susreta i rasprava, pogotovo od nesuglasica. Ističe kako njihovo bavljenje antikom nije imalo samo povijesni aspekt. "Provjera mijenjanja samoga sebe u igri istine", Foucaltov izraz točnije pogađa istinske namjere dvojice autora – ne radi se o prisvajanju tuđih znanja u svrhu lepršave i učene komunikacije, nego o ponovnom taljenju sama sebe.
Osnovno pitanje Hadot postavlja sjećajući se prepiske s G. Friedmannom povodom njegova predavanja o Spinozi kod kojeg je ovaj ustvrdio odlučujući stoički utjecaj. Glavno pitanje glasi: gdje naći pomoć, a u vezi njega Friedmann je malodušno konstatirao kako velike tradicije (židovska, kršćanska, istočna) više nisu dorasle suvremenoj duhovnoj situaciji. Slično kao što je Kurt Vonnegut rekao kako su ljudi prije samo dvije, tri generacije mogli pročitati "Braću Karamazove" i steći okvirnu sliku o stanju ljudske duše, dok je danas situacija složenija…
Same duhovne vježbe, važne svim protagonistima Hadotovih spisa, su onaj ozloglašeni askezis, ali ne u vidu trapljenja, nego kao prakticiranje duhovnih vježbi. Filozofija je vježba – ovdje bi Sloterdijk trljao ruke – umijeće življenja, angažirano postojanje. "Za sve filozofske škole, glavni uzrok patnje, nereda, nesvjesnosti, za čovjeka su strasti: zbrkane žudnje, pretjerana strahovanja. Prevlast zabrinutosti priječi da stvarno živimo. Filozofija će se time na prvom mjestu pokazati kao liječenje strasti."
Što se tiče četvrte vještine, vještine čitanja, Hadot daje naputak po kojemu je važno djela antičkih filozofa čitati obraćajući "veću pažnju egzistencijalnom stavu koji utemeljuje dogmatsko zdanje". Dimenzija možebitnog sugovornika uvijek je u tim knjigama, dodaje. A taj možebitnik je potencijalno svaki čitatelj. Znanje čitanja je u eri velike pismenosti vjerojatno teže steći nego ostala. Goethe: "Ljudi ne znaju koliko vremena i truda zahtijeva da se nauči čitati. Trebalo mi je osamdeset godina za to, a da još ne mogu reći jesam li uspio."
Unutarnja tvrđava o kojoj se bazično ovdje radi je onaj moment u životu kada jedna visokokondicionirana životinja (da se opet poslužimo Sloterdijkom) tako snažno izdiferencira u odnosu na okolinu da "stvari više ne dotiču dušu". Sve je u odnosu na nas izvanjsko, na ovoj tezi Marko Aurelije ne prestaje inzistirati, kao dobar učenik svoga prethodnika Epikteta, koji je govorio kako postoje stvari koje možemo kontrolirati i stvari koje nam potpuno izmiču. Ovo prvo područje je područje našeg djelovanja. Tu se možemo postaviti tako da nas zbilja više ne dotiče. Ne u smislu eskapizma, nego realnijeg sagledavanja činjenica, aktivnije upotrebe uma. Nas pomućuje sud o stvarima, ne same stvari – epiktetska točka oko koje se izgradio cijeli Marko Aurelije.
Hadot kasnije u knjizi brani Epikteta i Marka Aurelija od optužaba za idealizam, kao što se i detaljno upušta u razne vidove discipliniranja, koje bi mogle zvučati vrlo aktualno u ova naša vremena: disciplina pristanka, disciplina želje, disciplina djelovanja, da bi završio dužim biografsko-bibliofilskim tekstom o autoru čuvene knjige "Misli" te povukao paralelu s Aurelijem Augustinom i, budući se radi o tekstovima toliko posvećenima zaptu i odgoju, odbacio mogućnost ispunjenja ideala zapisanih u Platonovoj "Državi".
"Ne nadaj se Platonovoj Državi", zapisao je najmoćniji čovjek svoga vremena, ali time nije izgovorio ništa antiutopijsko, više je to bio izraz njegova realizma, njegove odbojnosti prema recepturnoj programiranosti i optimizmu u vezi rezultata – ni filozofija kao tiranija odgoja ne jamči realizaciju dobrih ljudi. Njih će i dalje biti teško naći, kako reče ona tužna knjiga, no na tom putu i toj potrazi Hadotovi bi tekstovi mogli doći kao izvrsna okrjepa.
Podijeli na Facebook
