Piše Sandra Križić Roban
Radoslav Putar, najvažniji poslijeratni likovni kritičar u Hrvatskoj, zahvaljujući čijim smo studijama i zapisima od ranih 50-ih nadalje u prilici razumjeti to kompleksno razdoblje, davne 1952. godine napisao je tekst u povodu izložbe koju su Miljenko Stančić i Josip Vaništa priredili u Zagrebu (1). Tih godina počinju se intenzivirati događaji u našoj likovnoj sredini, dok se gotovo istodobno formiraju dva intelektualna tabora čiji su sukobi svojevrstan odraz onoga što se prethodno događalo na književnoj ljevici. U raskoraku između htijenja i mogućnosti, u zemlji koja je do 1950. bila lišena dodira s "vanjskim svijetom", Stančić u drugoj polovici 40-ih crta Zagorski cug, seriju crteža kredom i temperom, na pakpapiru koji je uzeo od majke, kojima na groteskan način prikazuje ono što vidi putujući vlakom između rodnog Varaždina i Zagreba, gdje po završetku Drugoga svjetskog rata upisuje Akademiju likovnih umjetnosti.
Prvo Stančićevo pismo sačuvano u arhivu Irene Vrkljan datirano je 18. srpnja 1955. Nije uvršteno u knjigu ponajprije željom umjetnikova sina, a ni sama Irena nije bila sklona da ton tog pisma obilježi početne stranice. Pismo nastaje tri godine nakon spomenute izložbe, i desetak godina nakon što je Stančić u plavom željezničarskom odijelu prvi puta stupio u malu akt-salu Akademije, zajedno s ostalim studentima, u nekom "nejasnom očekivanju" (2). Prema Vaništinim kazivanjima, upravo je on bio zaslužan što je Putar otišao u Stančićev atelje, gdje mu je slikar pokazao detalj na jednoj slici koji je, navodno, zaintrigirao kritičara. Putar je naposljetku u svojoj kritici zaključio kako "apsolutnu vrijednost" dvojice umjetnika treba "mjeriti unutarnjom temperaturom djela, zatim strminom puta njihovih težnji i značenjem ciljeva prema kojima kreću" (3).
U trenutku kad piše pismo Ireni, Stančić se obraća i njezinu prvom suprugu Zvonimiru Golobu, a zajedničkih će im nekoliko redaka uputiti i njegova supruga Melita. Čitajući ga, jednako kao i druga pisma koja su slijedila, čini se da čujemo gromoglasan Stančićev smijeh, neobuzdanu narav koja se u pojedinim okolnostima otimala (malo)građanskoj sredini s kojom se godinama borio. Uzalud. Stančić se žali na "savjetnike" koji ga kontroliraju, dijeli "komplimente" kolegama, pa i samome Vaništi, ne ustručavajući se od drskih (ponekad i nepristojnih) komentara. Zašto to spominjati? Ponajprije stoga jer ćemo u domaćoj publicistici rijetko naići na ostrašćene izjave umjetnika, koji ipak većinom izbjegavaju kritički govoriti o drugim kolegama.
Stančić se u tom intimnom diskursu, koji se razvija između njega i Irene sve do njegove prerane smrti, ne libi ničega. Sjećam ga se maglovito, kao dijete srela sam ga nekoliko puta. Ne pamtim ništa više osim njegova velikog tijela i nasmiješenog lica, donekle zaigranog i neobuzdanog, kakvi umjetnici znaju biti. Promatrajući njegove slike, prosječni će gledatelj teško moći zamisliti osebujan karakter umjetnika, razapetog između velikog interesa publike i rijetkih pojedinaca koji u njegovim intimističkim interijerima ne vide tek nostalgične prizore i žal za nekom (boljom) prošlošću. Više od "opasne vatre nadrealističkih metamorfoza", na posljedice kojih ga je upozorio Putar, a opekline od njih su stvarna opasnost, Stančić oporo komentira umjetničke potrebe sredine na periferiji europskih stilskih mijena, spremne usvojiti ih i preinačiti u svoje nerijetko primitivne varijante; ismijava se lakovjernoj publici koja nikada nije stupila u one "stražnje" prostore njegovih slika gdje počiva njihovo stvarno značenje. Upravo zato korespondencija s Irenom jedan je od rijetkih slikarevih ventila, iz kojih se ponekad doslovno pušilo od strastvenih iskaza umjetnika, duboko zakopanog u prostorima lokalne nemoći.
Iz pisma u pismo pratimo promjene njegova raspoloženja, dobivamo uvid koje je knjige kupovao, željno iščekujući da ih Irena i Benno (4) donesu iz Berlina. I dok je u vlastitim slikama stvarao prostore osobite atmosfere, koristeći minimalna likovna sredstva, u pismima progovara o svemu onome što publika nije prepoznala, kritički komentirajući vlastite radove, opisujući snove koje će možda jednom naslikati. Prodajom slika plaća sitne popravke, investira u prostor u kojem živi i stvara, u knjige, u obitelj. Pisma ponekad prate njegovi crteži, skice iz života, način kako promatra vlastito tijelo ("Naši karcinomi su još u početnim stanicama."). Ne voli kad mu slike odlaze u nepoznato.
Irena se ponekad plaši njegovih pisama, što doznajemo isključivo iz njegovih komentara tog pisanog dijaloga koji je trajao dvadesetak godina. U emisiji posvećenoj Stančićevu djelu koju je realizirala u sklopu serijala Portreti i susreti za Radio-televiziju Zagreb 1960. godine, obraća se "plemenitom bolesniku – slikaru", opisujući tamu u kojoj počiva njegova stvarnost, neodređenu i mnogoznačnu. U nikad objavljenom kratkom zapisu (5), kojim je namjeravala popratiti objavljivanje isprva samo Stančićevih pisama, zapisala je:
"U ranim pismima Miljenka Stančića očituje se tegoba jednog siromašnog djetinjstva (mama mu je bila kuharica u školskoj menzi) i njegov prezir prema 'bogatim' Varaždincima, koji su mu, recimo učenici iz razreda za rođendan darovali lijepo upakiran dar, on ga je s veseljem otvorio, a u njemu se nalazilo govno.
Kao dijete, i sve do odlaska u Zagreb na Likovnu akademiju, živjela je obitelj u jednoj sobi sa zemljanim podom i kokošima, a za 'Zagorski cug' koji je nacrtao sa 16 godina, uzeo je pakpapir iz maminog ormara.
Obračun s takvim Varaždincima u tim pismima poništava sliku o 'slikaru idile', a u prvo vrijeme u Gajevoj 2, stanovao je s bebom Pikom i Melitom u jednoj sobi, u stanu njenih roditelja, te smo večeri provodili u kuhinji slušajući francuske šansone.
Rekao je: snagu, koju sam potrošio da nakon prve izložbe preko Amruševe kupim stan u Bosanskoj, nedostaje sad na mojim slikama… reci im to!
Gorčina i tama, depresija, otkriva jednog drugog Stančića. Dugo sam razmišljala, da li da objavim ta pisma – ali želja da se otkrije pravi Stančić bila je jača.
[…]
U ateljeu me molio da ga podržavam u slikanju 'pravih' slika, jer su kupci uvijek željeli interijer sa stolom, kartašima, gitaristima, Melitom i bebom, iako su u ateljeu visjele 'prave crne slike'."
A te prave crne slike, ti električni udari, kako ih je svojevremeno nazvao Dimitrije Bašičević, sintetiziraju fascinantno životno iskustvo koje se čita i u njegovim pismima: redak života, redak "ludosti", lamentacije o umjetnosti kroz kratke komentare o kolegama, o poziciji na tržištu, izložbama i odabiru umjetnika, knjigama. Rečenice su duge, ponekad pak kratke, pojedine riječi nečitljive. Izrazito energičan pa i impulzivan, rukopis kao da se valja iz njegovih ruku na posve drukčiji način nego što to čini na slikama gdje će – barem u onim pravim primjercima – biti u opoziciji s proklamiranim društvenim vrijednostima. Prazna, groteskno rastvorena tijela možda su one "vrijedne slike u [kojima] uvijek postoji jezgra", dok su istovremeno, u većoj ili manjoj mjeri, "porez koji slikar plaća ustaljenom običaju i formi", Ireninim riječima (6).
Ne znamo što mu je napisala u odgovorima. Zazivao ju je da mu iskreno govori što misli o slikama, komentirao njezina pisma razumijevajući težinu i strah koje su, svatko na svoj način, podnosili; površnost sredine koja ih je istodobno uzdizala na pijedestal, ali ih uglavnom nije razumjela. Ireni nije bilo drago što je Stančić dio vremena utrošio na djela koja nije smatrala onim pravim crnim slikama. Znala je da će bez obzira na doba dana ili noći sjesti u auto i odjuriti pomoći kome je već trebalo, da će joj odgovoriti bučno i strastveno, kako je jedino i mogao, ponosan i sretan zbog njezinih uspjeha u Berlinu, komunicirajući putem ovih pisama i s vlastitom suprugom koju će gotovo redovito, kao i sina, uostalom, potpisivati. Ponekad će se s nekim retkom javiti i Melita, kao što su to radile i druge supruge umjetnika s kojima se Irena dopisivala – Diana Bourek, Ševa Ristić, Sana Koka Tanasković. Taj ženski diskurs bitno je drukčiji, pomirljiviji ili gorljiviji, zavisno od teme pisma, (raz)govora o politici, književnosti, hrani i plaćanju računa, kritikama u novinama i časopisima, koje su kontinuirano vodili, što u pismima, što u razgovorima uživo, kad god je to bilo moguće.
U pismima Bourekovih smjenjuju se informacije o druženjima i kazališnim predstavama, doznajemo o kupovini tepiha (koji su trajni izvor Stančićevih frustracija, ali i njegovih duhovitih opaski) ili sitnica na putovanjima koja se planiraju dugo i pomno. Osjeća se nedostatak novca, žudnja da se otputuje bilo gdje, daleko od sredine koju će gotovo svi u svojim pismima kritizirati. Komentiraju se okolnosti u kojima nastaju umjetnička djela, a o kojima današnje generacije malo znaju: odluke komisija koje su odlučivale o produkciji i distribuciji radova (na primjer, filma Zlatka Boureka), ili o otkupu umjetnina za galerije i muzeje (pa će tako u jednom pismu Stančić spomenuti i mog oca, koji je jedno vrijeme radio kao tajnik za kulturu i obrazovanje u Skupštini grada Zagreba, nastojeći posredovati u jednom otkupu za Galeriju suvremene umjetnosti). Otkrivaju se mreže puteva kojima su se kretali, međusobno se poznajući i podržavajući.
Možemo li ova pisma smatrati pokušajem rekonstrukcije izgubljenog vremena? Na jednoj ceduljici, naime, pronašla sam Ireninu bilješku uz originale pisama: "Rekonstrukcija izgubljenog vremena iz arhiva I. V. Pisma od 1954 – 2003". Uz ceduljicu nalazio se prijevod iz "Droge i opijenosti" Ernsta Jungera, dio gdje slobodu pjesništva uspoređuje s mačkom koja ne sluša zapovijedi. Mali ulomak Irena mi je prevela jednom prilikom, znajući za moju ljubav prema mačkama, koje su joj povremeno nastojale ući u stan u kojem je živjela posljednjih godina.
Ponekad mi se čini da su pisma i poruke obilježili većinu mog života, da su stizala nevjerojatnom brzinom, prvenstveno ona koja su izmjenjivale tri sestre – moja mama Nada, njezina blizanka Vera, i Irena. U tu korespondenciju treba uključiti i Omamu, kako smo je zvali, njihovu mamu. Pritom su kopije pisama slale jedna drugoj, da ne ponavljaju ono što su već napisale, udarajući po tvrdim tipkama pisaćih mašina u razna doba dana ili noći, kako je već koja od njih nalazila vremena. Irena je mnoge poruke, kraća pisma i razglednice pisala rukom, nerijetko sama potpisujući i Benna ako se on tog trenutka, kad bi završila s pisanjem, nije nalazio pokraj nje. Na njih nailazim povremeno, odložene na raznim mjestima; još uvijek nisu složene, za razliku od pisama koje smo arhivirali kako treba.
Odabir pisama za ovu knjigu doživio je zasigurno neku reviziju, iako ne znam u kojoj mjeri. O tome zaključujem temeljem analogije: jednom je zgodom, slušajući razgovor koji smo vodili s Vladom Martekom, tijekom kojeg je opisao način postupanja s obiteljskim fotografijama (koje je uglavnom uništio ili ih je licem zalijepio na karton, onemogućivši da bilo tko vidi što je na njima prikazano), Irena posegnula za obiteljskim fotografijama i većinu uništila. Bila je to neka vrsta katarzičnog odvajanja od onoga što je pamtila, a htjela zaboraviti, ili od onoga što je naposljetku smatrala nevažnim. Stoga ovaj izbor pisama koji je, uz Stančićeva, naposljetku dopunila i onima sačuvanima od Diane i Zlatka Boureka, Marka i Ševe Ristić, Ljubiše Jocića, Gabrijela Stupice, Ivana Picelja, Antuna Šoljana, Stanka Lasića, Vlade Kristla, kao i nekoliko razglednica i poruka od Bele i Miroslava Krleže, povjesničarsko-umjetničkim rječnikom, smatram kuriranim. Većim dijelom, ova pisma govore o recepciji Irenina pisanja u intelektualnim i umjetničkim krugovima u kojima se kretala. Stanko Lasić spominje knjigu Dora, ove jeseni, plamen i strijelu koji su ga pogodili dok je zamišljao sliku Dore u "svakoj kuhinji". Gabrijel Stupica dijeli s njom tjeskobnu poziciju umjetnika koji ne može živjeti drugačije nego sa žarom. Vlado Kristl progovara iz svoje osamljene, izbjegličke pozicije, razočaran odnosom Hrvata prema njegovu stvaralaštvu, opremajući pisma različitim tipografijama i otiskujući ih na raznim pisačima. Ivan Picelj upućuje ju da ponovno prošeće putevima Waltera Benjamina, dok Tonko Šoljan komentira hrvatske književne i političke krugove s početka 90-ih godina, kao i načine kako su u to doba uspijevali poslati knjige i tekstove u svijet. Koka Tanasković i Ljubiša Jocić očarani su Irenom kao "čudesnom zemljom", opisujući joj probleme s raznim verzijama Ljubine pjesme "Delfin" i političke okolnosti zbog kojih žive, kao i uvijek, osamljeno. Na razglednicama koje je primila od Marka i Ševe Ristić retke dopisuje i Bela Krleža.
Gotovo ništa od obiteljske korespondencije nije sačuvano, tek pokoje pismo koje je vjerojatno posve slučajno odložila među druge dokumente. U jednom pismu koje je 1966. uputila sestri Veri nailazim na pojedinosti gusto ispisane na jednom listu papira. O ljutnji, odlukama, o ljubavima koje i jesu i nisu; o novcima (uvijek o novcima, nikad ih nije bilo dovoljno).
"[…] zima još nije počela, i nije strašno. iako, mama se malo smrzava jer štedi. no dobre je volje i nema nikakvih problema, osim da i ona i nada pišu i kompliciraju ti možda neke situacije, ali ti ih poznaješ, pa imaš valjda neke rezerve."
Ne pišu se velika slova, štedi se na pokretima koji će dodatno opteretiti ruke koje su ionako napisale (i pretipkale) stotine, ako ne i tisuće stranica. Slušaju se Brel i drugi francuski šansonjeri, ploče se donose iz inozemstva, stavljaju na gramofone u zadimljenim kuhinjama ili skučenim sobama, redovito u kasnim večernjim satima. U godinama kad se izmjenjuju ova pisma za telefonom se ne poseže često; razgovori s inozemstvom su skupi i svedeni na najnužnije, brzo izgovorene informacije.
Nemoćna shvatiti niz odluka i postupaka posljedice kojih smo godinama osjećali u obitelji, pisma sam uvijek smatrala potencijalnim izvorom znanja o razlozima koji su nas doveli u situaciju u kojoj jesmo. Žudjela sam za pismima koja bi mi pojasnila okolnosti u kojima je živjela moja mama, njezina razmišljanja, a s kojom nisam uspjela o mnogim temama otvoreno razgovarati. Stoga sam iščekivala njihovu međusobnu korespondenciju kako bih utvrdila i vlastito mjesto u svijetu. Ta je pisma Irena uništila, a i jedinu živuću sestru iz tog neobičnog sestrinstva nagovorila je da uništi sve što su izmjenjivale kroz desetljeća. Možda upravo stoga ovaj "kurirani" odabir doživljavam stojeći sa strane, izvan protokola i kože sestara, koju nikad nisam navukla i o kojima sudim tek djelomično. Kao zainteresirana čitateljica i "arhivistica", koja je naposljetku pospremila ovu dokumentaciju u kutiju, u kojoj sačuvana pisma leže "licima" prema gore, spremna za daljnja čitanja i interpretacije.
(Predgovor je preuzet iz knjige "Pisma Ireni", prir. Sandra Križić Roban i Nives Tomašević, Naklada Ljevak, 2022. godine. Zahvaljujemo Nakladi Ljevak i posebno autorici predgovora Sandri Križić Roban na dopuštenju da ga objavimo.)
FUSNOTE:
1) Izložba slika i grafika Miljenka Stančića i Josipa Vanište, 14. – 30. 9. 1952., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb. Putarov "Kritički osvrt na izložbu slika i grafike Miljenka Stančića i Josipa Vanište" izvorno je objavljen u časopisu Krugovi 1, br. 7 (1952.), također u: Radoslav Putar. Likovne kritike / Studije / Zapisi 1950–1960. Zagreb: IPU, 1998., 87–95.
2) Vaništa, Josip. Skizzenbuch 1932–2010. Iza otvorenih vrata. Zagreb: Kratis, 2010., 35.
3) Putar, nav. djelo, 95.
4) Benno Meyer-Wehlack (Szczecin, 1928. – Berlin, 2014.), njemački pisac, scenarist i dramaturg, član njemačke Akademije umjetnosti i slobodni pisac. Irenin partner i suprug od 1966. godine.
5) Vrkljan, Irena. "Uvod za izbor pisama Miljenka Stančića, koja mi je pisao od 1955. do 1970.", 14. 5. 2017. Iz Arhiva Irene Vrkljan. Pisma je kronološki posložila i obilježila sama Irena, iako su neka djelomično nedatirana.
6) Vrkljan, Irena. "Miljenko Stančić". Portreti i susreti. Hrvatska radio-televizija: 2018., 10.
Podijeli na Facebook
