Piše Tanja Tolić
"Otac mi je umro kad sam imao dvanaest godina, a prve tri godine išao sam u srednju školu u kojoj je on bio predavao. Tek sam godinama poslije, kad sam morao krenuti na terapiju, shvatio da sam kao učenik uvijek birao mjesto gdje nitko ne bi mogao sjesti pored mene. Odmah bih otišao u donji kraj učionice i sjeo sam, a prestao sam se viđati i sa starim prijateljima. Ukratko, nekoliko sam se godina isključio iz svega. Nijedan učitelj nije primijetio da taj dječak, koji je upravo izgubio oca, sjedi sam i sam pješači kući svakog dana. No tada zapravo nitko nije ni shvaćao što jedan jedanaestogodišnjak osjeća. Ili, točnije, što jedan jedanaestogodišnjak ne može osjetiti. Volio bih da sam ja – ili bilo tko oko mene – imao barem kakvo-takvo razumijevanje nepreboljene tuge. Jednostavno nisam znao što mi se događa."
Tako je pisao Colm Tóibín u pismu datiranom 2. travnja 2018. Pismo je uputio samome sebi, a objavio ga je javno, u škotskom izdanju časopisa The Big Issue, u sklopu kolumne Pismo mlađem sebi, koju je uređivala Jane Graham. Prva kolumna objavljena je prije osamnaest godina i u početku je izlazila kao jedina kolumna u rubrici o umjetnosti. Urednik izdanja i Jane Graham ubrzo su uvidjeli da su otkrili ključ za otvaranje čak i najpovučenijih poznatih osoba. Kolumna se udvostručila veličinom, pa se ponovno udvostručila, da bi naposljetku zauzimala dvije stranice u prednjem dijelu britanskog izdanja časopisa, u kojem i dalje izlazi svakog tjedna.
Colm Tóibín
"U godinama od tada intervjuirala sam preko 600 ljudi i doznala štošta o ljudskoj prirodi i tome kako reagiramo na slavu, bogatstvo i moć. Mnogi su mi sugovornici priznali da je naš razgovor izvukao na površinu davno zakopana sjećanja, dok su drugi rekli da je intiman fokus na nelagodne istine i osobne vrijednosti naš razgovor pretvarao u svojevrsnu terapiju. Mnoge su suze prolivene", piše Jane Graham. Novinska kolumna u međuvremenu je prerasla u knjigu koja je upravo dobila i svoje hrvatsko izdanje – objavila ju je nakladnička kuća Znanje u prijevodu Maje Klarić.
U knjizi "Pismo mlađem sebi" objavljeno je ukupno stotinu pisama u kojima poznati pišu o trenucima koji su im oblikovali živote. Sva su pisma zamišljena po istom ključu: pišu se mlađem sebi, najčešće šesnaestogodišnjakinji ili šesnaestogodišnjaku, poneko tom djetetu uputi savjet, najčešće da se čuva nevolja, drugi sami sebe bodre i inspiriraju, tješe se zbog tuga i boli koje tada nisu imali kome reći, četvrti govore: "Nećeš vjerovati kako mi se život promijenio!"
Pisma su radi lakšeg čitanja razvrstana u trinaest tematskih cjelina: ambicija, kreativnost, vjera u sebe, nadahnuće, obitelj, prijateljstvo, upornost, hrabrost, sudbina, starenje, retrospektiva, ispunjenost i ljubav, no moglo ih se i drugačije posložiti ili tematski imenovati jer u osnovi svi govore o istome: ne može se preživjeti sam i skoro svi se slažu da je, riječima F. Scotta Fitzgeralda, ljubav "početak i kraj svega". Najznakovitije je pak saznanje, piše u predgovoru knjige Jane Graham, da naše formativne tinejdžerske godine umnogome oblikuju način na koji se suočavamo s budućnosti i odvagujemo prošlost.
Među onima koji su napisali pisma ima onih koji su upravljali čitavim nacijama, osvajali olimpijska zlata, penjali se na najviše planine svijeta ili doslovno putovali do Mjeseca i natrag. Zbirka pisama počinje onim osnivača časopisa The Big Issue i ono nije stavljeno na početak iz pretjerane kurtoazije. John Bird (1946.) ima fascinantnu životnu priču. Rođen je u sirotinjskom dijelu Londona u siromašnoj irskoj obitelji. Beskućnik je postao s pet godina, između sedme i desete godine živio je u sirotištu, često su ga izbacivali iz škole. Nakon što je napustio sirotište, zaposlio se kao pomoćnika mesara, ali od toga nije mogao živjeti pa je počeo krasti. Dobar dio tinejdžerskih godina i rane dvadesete proveo je u zatvoru, što se pokazalo sretnom okolnošću jer je tamo naučio čitati, pisati i osnove tiskarstva.
U rujnu 1991. godine Bird je u suradnji s Gordonom Roddickom, suosnivačem brenda The Body Shop, objavio prvi broj časopisa The Big Issue. Cilj je bio jasan i jednostavan, piše urednik britanskog izdanja Paul McNamee u pogovoru knjige. "Najsiromašnijima u društvu – beskućnicima, marginaliziranima, siromasima, svima na ulici i onima na rubu beskućništva – ponuditi priliku da ostvare legitiman prihod. Vlastitim će radom graditi vlastitu budućnost. Bila je to pomoć, ne milostinja. Sredstvo za ostvarivanje te budućnosti bit će pravedan, tvrdoglav, izazovan, borben i suosjećajan časopis koji će prirediti ekipa The Big Issue, a onda će ga potrebiti kupovati u pola cijene i prodavati na ulici. Razlika u cijeni bit će njihov prihod."
John Bird, suosnivač časopisa The Big Issue (Foto: The Big Issue)
The Big Issue tako posluje više od trideset godina. Časopis koji stvara ekipa profesionalnih novinara i dalje se bavi autsajderima. Prodaja na ulici bio je revolucionaran potez. Nadrastajući London, na području cijele Velike Britanije prodalo se više od 210 milijuna primjeraka časopisa. To je prodavačima omogućilo zaradu od preko 115 milijuna funti, novac koji bi inače zaradili ilegalnim putem ili dobili kao milostinju. Otprilike 92 tisuće muškaraca i žena izvukli su se iz siromaštva prodajući The Big Issue. Izvršio je utjecaj i na globalnoj razini. Danas postoji više od stotinu sličnih uličnih časopisa diljem svijeta, uključujući časopis Big Issue u Australiji, Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu i Južnoafričkoj republici. John Bird dobio je pak titulu lorda. U svom nastupnom govoru u Domu lordova ispričao je kako ga je netko jednom upitao kako je uspio postati barun. "Laganjem, varanjem i krađom", odgovorio je Bird duhovito.
Kakva su pisma koja je u knjizi prikupila Jane Graham? Očekivano, najljepša pisma – onima u kojima će čitateljica ili čitatelj najviše uživati – napisali su književnici. Colm Tóibín uplašenom i izgubljenom dječaku piše: "Moja je starija sestra otišla na koledž nakon što je tata umro, pa smo ostali samo ja, moj mlađi brat i majka. Jednostavno nismo razgovarali o tome. Nije se smjelo spominjati. Kuća je nakratko bila puna ljudi, a onda su svi otišli. Nedostajao mi je, ali još više od toga, nisam znao što učiniti s tim snažnim osjećajem gubitka. Svi smo se loše nosili s tim. Da mogu vratiti vrijeme, rekao bih majci: 'Gle, moramo se suočiti s ovim.' Umjesto toga, postao sam opsjednut poezijom."
Salman Rushdie u svibnju 2016. samom sebi piše: "Očito, kad bih se mogao vratiti i popričati sa Salmanom tinejdžerom, rekao bih mu da ga u budućnosti čeka velika nevolja. Da se pripremi za deset godina… koje mu baš i neće biti najbolje u životu", aludirajući na fetvu iranskog ajatolaha koji je 1989. muslimanima naredio da ubiju Rushdieja zbog knjige "Sotonski stihovi". Uslijedilo je dugačko razdoblje prijetnji, pokušaja ubojstva i bombardiranja knjižara što je kulminiralo 2022. godine kad je Rushdie jedva preživio napad nožem: izgubio je vid na jedno oko i sposobnost korištenja jedne ruke. Pismo iz 2016. govori o nevjerojatno upornosti: trebalo mu je gotovo trinaest godina da postane pisac.
Margaret Atwood (Foto: Jean Malek)
Kanadska književnica Margaret Atwood otkriva da su 1955. godine, kad je imala šesnaest godina, savjetnici za karijeru djevojkama predlagali da postanu učiteljice u srednjoj školi, medicinske sestre, stjuardese ili domaćice, što je tada značilo nešto tipa nutricionistica ili krojačica haljina. "Nisam se htjela baviti ničim od toga, ali gledala sam plaće, kako sam bila dijete najamnog radnika, i domaćice su najviše zarađivale." U šesnaestoj je počela pisati. Otišla je kupiti knjigu koja se zvala Writer’s Marke, a koja je navodila gdje sve možete prodati svoje tekstove. Pisalo je da se na romansama može najviše zaraditi pa je njezin plan bio da piše ljubiće kako bi zaradila, a da se navečer bavi svojim remek-djelima. "U početku uopće nisam bila dobra, ali sam mislila da jesam, pa sam nastavila s tim."
Proslavljeni pisac Ian McEwan u pismu iz travnja 2019. prisjeća se pak svoje prve ljubavi, Polly Bide. Zaljubili su se na fakultetu i ostali prijatelji do kraja života. A onda se 2001. godine Polly razboljela i 2003. umrla od raka. Bila je, piše, divna, divna osoba i još mu nedostaje. "Smrt je uvijek tu, kao udaljeni planinski masiv kojemu se neprestano primičete. Mislim da jednostavno morate pokušati maksimalno proživjeti svoj život. Imate taj dar svjesnosti 70 ili 80 godina i nadam se da ga koristite najbolje što znate. Zapravo, u meni to budi i tugu. Osjećam da je život dobar. Ali onda nastupe oni trenuci u kojima mislite: 'Sve ovo mora završiti – čak ne u ništavilu, već onkraj ništavila.' A činjenica da će i svi ostali dočekati svoj kraj ne čini tu misao nimalo lakšom."
Neil Gaiman (Foto: Allan Amato)
O ljubavi piše i Neil Gaiman. U pismu s kraja siječnja 2017. godine najprije otkriva kako je tip osobe koja se često brine. "Valjda sam takav. Strah da nešto ne mogu vjerojatno je sila koja me tjera na pisanje." Stav prema životu promijenio je kad je s četrdeset osam godina upoznao svoju suprugu Amandu. "Amanda je divna. U jednom sam trenutku pomislio: 'Mislim da te želim oženiti jer mi više nikad neće biti dosadno.' Dovoljno mi je slična – pa, s istog smo planeta. Ali radi te nevjerojatne, iznenađujuće, neobične stvari koje meni nikad ne bi pale na pamet. Ono kad pomislite: 'Stvarno? Stvarno ćeš to napraviti? Okej. Ja ću stajati ovdje i čuvat ću ti odjeću i izvući ću te ako te uhite. Volim te.'" Neil Gaiman i Amanda Palmer rastali su se nakon jedanaest godina, a javnosti su u međuvremenu otkrili i da su živjeli u otvorenom braku. To treba imati na umu dok se čitaju ova pisma: ona su vremenske kapsule koje su vrijedile samo u trenutku dok su pisane.
Najotvoreniji i najranjiviji u pismima su glazbenici. Alice Cooper 2011. godine piše o svojem alkoholizmu: "Tijekom većine svoje karijere bio sam funkcionalan alkoholičar, ali nikad nisam bio čudovište. Bio sam sretni pijanac, ne onaj destruktivni, zločesti, okrutni i glupi. Bio sam onakav kakav sam sad, osim što me alkohol ubijao iznutra. Oženjen sam za svoju suprugu već trideset pet godina. Prvih pet godina braka najviše sam se opijao, ali to nikad nije utjecalo na naš odnos. Kad me počelo ubijati – tada smo posjetili bolnicu. To je bilo loše, ali istina je i da je pobjeda nad alkoholom jako važan dio mog života."
Mary J. Blige
Šest godina kasnije Mary J. Blige u pismu otkriva kako ju je pjevanje pretvorilo u bolju osobu, no naučila je i biti oprezna s glazbom – ona te ili gradi ili ruši. "Tijekom karijere sam izdala trinaest albuma i evo čemu su me naučili: glazba je jedan od najboljih oblika komunikacije. Njome možeš nešto izgraditi ili uništiti. Riječi su izuzetno moćne. Moram biti oprezna što iznosim vani jer ima ljudi koji slušaju glazbu kod kuće i ona im pomaže da ostanu živi ili da se izvuku iz neke loše veze. Čak i ako prolazim kroz nešto negativno u svom životu i treba mi ispušni ventil, moram se pobrinuti da to neće nikome nauditi."
Skladatelj Philip Glass otkriva da je radio obične poslove sve dok nije napunio četrdeset dvije godine. Tri dana u tjednu bi selio pokućstvo, a onda bi četiri dana boravio kod kuće i pisao glazbu. Obrt za selidbu pokućstva pokrenuo je s bratićem – kritičar Robert Hughes iz časopisa Time jednom se iznenadio kad se Philip pojavio da mu postavi perilicu posuđa. Shania Twain piše o teškim tinejdžerskim godinama. Roditelji su joj bili razdvojeni, a ona i mama živjele su u trošnom skloništu za žene. Tamo su provele godinu dana i to je bilo najteže razdoblje u njezinu životu. "Neprestano sam čekala novu svađu ili prepirku, a odnosila sam se i jako zaštitnički prema svojoj majci – često bih se izravno uplitala u svađe, zbog čega sam znala postajati jako agresivna ako bih se u školi osjetila stjeranom u kut."
Shania Twain
Ozzy Osbourne 2014. godine priznaje da se svaki dan srami onoga što je radio. Kad bi ponovno mogao proživjeti jedan dan svog života, vratio bi se u dan vjenčanja sa suprugom Sharon. "Čitav sam dan bio van sebe i nisam ni dospio do apartmana za mladence. Na kraju su me našli licem na podu na hotelskom hodniku, onesviještenog. Volio bih se vratiti u taj dan i završiti ga odlaskom u krevet sa svojom ženom." Paul McCartney otkriva da su on i John Lennon na početku karijere sanjali isti san. "Sjećam se kad smo se John i ja tek počeli družiti, sanjao sam da rukama kopam po vrtu i pronalazim zlatni novčić. Kopao sam i kopao i našao jedan, pa još jedan. Idućeg sam dana prepričao Johnu svoj san, a on je rekao: 'Smiješno, i ja sam sanjao identičan san.' Mogli biste reći da se i ostvario. Sjećam se kako sam mu godinama poslije rekao: 'Sjećaš se onog sna koji smo sanjali?' Njegova je poruka, dakle, bila: 'Samo vi kopajte dalje, dečki.'"
Ozzy Osbourne (Foto: Ross Halfin)
Velika pop zvijezda 1980-ih godina, Boy George, otvoreno progovara o svojem problemu s ljubomorom: "Ako nekom tipu razbiješ prozor, nećeš mu se zato više sviđati. Nedavno sam razmišljao o jednoj od svojih posljednjih veza. Naručio sam taksi do kuće tog jednog tipa i uspio se provući kroz osiguranje. Mora da sam izgledao zbilja jadno. Zašto sam mislio da će reći: 'Da, sad kad si provalio u moj stan i pokušao me ubiti, sad zbilja želim biti s tobom.'" Problemi su eskalirali 2009. godine kad je u zatvoru proveo četiri mjeseca jer je u svom stanu, protiv njegove volje, zatvorio eskort muškarca.
Glazbenik 50 Cent, rođen kao Curtis Jackson, s dvanaest je godina počeo prodavati drogu. Majka mu je prodavala kokain, a ubijena je kad mu je bilo osam godina. Pismo objavljeno 2015. godine posvetio je baki koja ga je odgojila nakon majčine smrti. "Mislim da je riječ šok najbolji način za opisati kako sam se osjećao kad mi je majka umrla. Nisam shvaćao. Kad imate samo jednog roditelja za skrbnika – predstavljaju cijeli vaš život. Imao sam osam godina i pomislio sam: 'Kako to mislite?' Puno smo vremena bili razdvojeni – uvijek je vani pokušavala zaraditi. Morala je biti jako čvrsta, okružena tolikim muškarcima – morala se prilagoditi. U to vrijeme nisu imali programe za pomoć majkama tinejdžericama. Mama mi je imala petnaest godina kad me rodila i htjela mi je pružiti sve što mi je trebalo tako da se nije mogla osloniti na socijalnu skrb."
50 Cent
Možda su najveće iznenađenje knjige – političari. Nekadašnji britanski premijer David Cameron u srpnju 2011. godine piše o svojem ocu koji je imao čudesnu sposobnost da uvijek gleda ono pozitivno u životu. "Bio je hendikepiran, imao je kratke noge, nije imao dovoljno prstiju na nogama ni pete, pa ipak je sve radio s nama – igrao tenis, plivao, išao na odmore – i uvijek je bio strašno zabavan. (…) Njegov je optimizam bio zarazan. Uvijek mi je govorio: 'Ma koliko stvari postale loše, možeš ih pregrmjeti ako zadržiš ispravan stav.' Bio je to savršen savjet za budućeg političara."
Bivša šefica britanske protuobavještajne službe MI5, ujedno prva žena na toj funkciji, Stella Rimington, otkriva neobične okolnosti svojeg imenovanja: "Vlada je tada odlučila, po prvi put u povijesti, da će javnosti obznaniti imenovanje i reći ljudima tko sam. Stoga, nakon pustih godina opreza i ne govorenja drugima što radim, odjednom sam se našla na naslovnici svih novina. Ruku na srce, bilo je to jako čudno razdoblje, mješavina zanosa i opreza. Majka je ostala zatečena. Svojim kćerima nisam pričala o tome što radim iako mislim da su sumnjale. Imala sam i jednu prijateljicu koja je ostala strašno povrijeđena. Tradicionalno je pripadala ljevici i službu je smatrala neprijateljem naroda, stoga kad je otkrila čime sam se svih tih godina bavila, bila je veoma uzrujana i jako dugo nije sa mnom razgovarala."
Dirljivo je pismo bivše irske predsjednice Mary Robinson. "Majka mi je umrla iznenada, od srčanog udara. To je za mene bio strašan gubitak. (…) Moja je majka bila život i duša naše obitelji, srce obitelji, i utjecala je na mene više nego što sam bila svjesna. Dok sam vodila kampanju za predsjednicu Irske, shvatila sam da moram ljudima dopustiti da me upoznaju. Prije toga sam bila jako suzdržana, po prirodi sam sramežljiva. Ali što sam više razgovarala s ljudima na osobnoj razini – otvarala im se, postajala prijateljskija, toplija, bolja slušateljica – to sam više sličila svojoj majci. To je promijenilo moj pristup javnom životu i nikad se više nisam vratila na staro."
Mary Robinson
Prvo što je Mary Robinson učinila kad su je izabrali za senat bilo je iznošenje prijedloga zakona da se legalizira planiranje obitelji. "Izblatili su me u novinama i po crkvama – Nick (njezin suprug, op. a.) je spaljivao pisma mržnje koja sam primala. Nadbiskup je razaslao pismo da se čita naglas u svakoj biskupiji u Dublinu u kojem je stajalo da će zakon koji sam predlagala biti 'prokletstvo za našu zemlju'. To mi je jako teško palo i zbilja me poljuljalo. Sada mi je puno jasnije da, ako želite unijeti promjenu u nešto poput seksualnog morala, koji duboko prožima neko društvo, morate uzeti vremena da ljude pridobijete na svoju stranu. Morate ih educirati, uvjeravati, razgovarati s njima i imati strpljenja. Na kraju nam je zakon ipak prošao, ali trebalo mu je devet godina."
Glazbenik Rufus Wainwright piše o tome kako mu je priprosta, rasistička, južnjačka bakica najviše pomogla kad je objavio da je gej; spisateljicu Val McDermid, lezbijku, otac je naučio da nitko nije bolji, "čovjek je čovjek" i nikoga ne nazivajte svojim gospodarom; nadbiskup Desmond Tutu želio je postati liječnik, ali "crnci u to doba baš i nisu imali širok izbor", pa su on i supruga doživjeli šok kad im se londonski policajac obratio ljubazno, oslovljavajući ih s "gospođo" i "gospodine".
Joanne Lumley (Camera Press / Matt Holyoak / Bafta)
Komičar Michael Palin piše o Pythonima, koji su svi bili iz provincije. "Nitko od nas još nije ganjao karijeru u onome što smo radili. Očevi su nam bili policajci, prodavači osiguranja, radnici u čeličani. Bili smo ljubomorni na lakoću s kojom je ekipa iz metropole sve držala pod kontrolom, ali i odlučni u namjeri da zauzmemo drugačiji pristup." Glumac Richard E. Grant u potresnom pismu otkriva kako ga je otac alkoholičar pokušao ubiti, "goli kuhar" Jamie Oliver o tome koliko se mučio u školi zbog disleksije, a glumac James Earl Jones u osnovnoj je školi toliko mucao da praktički nije mogao govoriti.
Pismo glumice Joanne Lumley nije ni bolje ni lošije napisano od preostalih stotinu pisama, ali je možda dobro za završetak ovoga teksta jer nam govori o budućnosti koja će nas sve dočekati. "Oduvijek mi se sviđalo starjeti, pa mi je fantastično što sad imam sedamdeset godina. Oduvijek sam se osjećala kao ja, tako da su mi brojke sporedne. Nikad ne izgubite maleno dijete u sebi. Mi smo poput stabala – dobivamo sve više i više godova, sve više slojeva kako starimo, ali u nama je uvijek ona osoba koja smo bili kad smo bili maleni. Jako sam sretna što imam sedamdeset godina i još radim. Mlađoj sebi rekla bih da smo bespomoćni sve dok ne odlučimo više to ne biti – svi možemo navući Batmanov plašt."
Podijeli na Facebook
