Piše Dražen Lisak
Wolfram Eilenberger, njemački filozof i pisac uspješnice "Doba čarobnjaka" o četiri velika filozofa Heideggeru, Benjaminu, Wittgensteinu i Cassireru tijekom "velikog desetljeća filozofije" od 1919. do 1929., sada nas je obradovao novom knjigom "Plamen slobode" o životu i mišljenju četiri velike filozofkinje: Hannah Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Ayn Rand, u razdoblju između 1933. i 1943. Sama činjenica da se radi o četiri vrhunski misleće žene već je pozitivna stvar, pogotovo u svijetu gdje je navodna ženska iracionalnost još svakodnevna predrasuda.
Knjiga se može čitati na dvije razine, biografskoj i filozofskoj. Te dvije razine se neprestano isprepliću i to je jedna od velikih vrijednosti ove knjige u izdanju Frakture i prijevodu Ines Meštrović: svjedočimo povezanosti mišljenja i življenja. Kako život uvjetuje misli i kako misli utječu na živote filozofkinja. "Plamen slobode" može lako ponukati čitatelja da preispita svoj život i svoje mišljenje o vlastitoj egzistenciji. Djelo je napisano tečnim stilom, a najbolje se čita polako, kako bi duboke i lijepe misli ovih mudroslovki dobro "sjele".
Europska povijest i privatne sudbine ispremiješane s filozofiranjem daju štivo koje se čita poput fikcije sa stvarnim likovima i događajima. Ayn Rand izbjegla je iz Sovjetskog Saveza, a Hannah Arendt iz nacističke Njemačke. Obje su završile u Sjedinjenim Državama. Simone Weil borila se riječju i djelom protiv tlačenja i nasilja. Sudjelovala je u Španjolskom građanskom ratu i u Francuskom pokretu otpora, iako u potonjem nije dobila ulogu koju je htjela. U porobljenoj Francuskoj Simone de Beauvoir bavila se temom slobode.
Eilenberger suvereno plete četiri niti knjige o četiri velike filozofkinje i spisateljice bez da ijednom zapne ili izgubi glavnu nit. A glavna nit je pitanje kako biti slobodan u svijetu u kojem postoje i drugi ljudi, posebno u zamršeno doba velike ugroze slobode zbog nacističkog i sovjetskog totalitarizma.
Knjiga je podijeljena u osam tematskih i kronoloških poglavlja gdje se sinkrono prate životi i filozofiranje četiriju junakinja. Ova se knjiga ne može kratko sažeti jer je prebogata sadržajem. Odlučio sam ukratko prepričati glavne ideje djela jer ono to zaslužuje. Srećom, spoileri ovdje nisu mogući. Čak i kad bih knjigu prepričao do najsitnijih detalja, ona bi i dalje bila vrijedna čitanja zbog ljepote stila kojim je napisana, ali i zato jer bi je svaki čitatelj vjerojatno prepričao sasvim drugačije.
1) Iskre 1943.
Mlada Beauvoir i njezin doživotni duhovni filozofski i životni suputnik, kao mladi ljudi i filozofi, traže svoje slobodno mjesto u svijetu u kojem slobodu određuje tradicija. "Nikada ne stižemo nigdje. Postoje samo polazišta, počeci. Sa svakim čovjekom započinje novi osvit čovječanstva. A mladi čovjek, koji traži svoje mjesto u svijetu, stoga ga isprva ne nalazi i zato se osjeća napušten." Za njezina Malenog, kako je Beauvoir tepala Sartreu, "jedini bitak koji stoga nešto znači, Jest bitak ovoga svijeta. Jedine temeljne vrijednosti su ovostrane vrijednosti. A njihovo jedino temeljno počelo volja slobodnog subjekta da ugrabi svoju slobodu. To je ono što je zapravo značilo egzistirati kao čovjek".
Eilenberger nam daje i širi kontekst: "Upravo na takav oblik postojanja, na njegovo uništenje i istrebljenje namjerili su se Hitler i oni oko njega. Upravo je to bio njihov cilj, kada su prije tri godine napali njezinu zemlju – da bi nakon konačne pobjede nad cijelim svijetom još onom posljednjem preostalom čovjeku na Zemlji točno propisali i nametnuli kako ima napisati esej ili čak samo kako urediti vrt ispred svoje kuće. Ne, ima ona (Beauvoir) pametnijeg posla...“
Na primjer, kako živjeti u svjetlu činjenice da postoje drugi ljudi, druge svijesti? Beauvoir se jednom rasplakala jer je otkrila rupu u cipeli, a svojim je očima vidjela kako Simone Weil plače jer je velika glad pogodila Kinu. Čovjek treba živjeti negdje između sebične brige za vlastite kakogod male brige i nesebičnog suosjećanja s patnjama drugih ljudi. Simone de Beauvoir izabrat će (barem u mlado doba) hedonizam, a Simone Weil altruizam.
Crvena nit filozofiranja Simone Weil jest briga za ljude u nevolji. Brine za svoju poraženu domovinu Francusku. Okupacija neke zemlje je poput smrtonosne bolesti jer ljudima "reže" korijene: "Biti ukorijenjen svakako je najvažnija najmanje priznata potreba ljudske duše. Ubraja sve potrebe koje se jako teško mogu definirati. Čovjek je ukorijenjen kroz svoje stvarno, aktivno i prirodno dioništvo u postojanju neke zajednice, u kojoj su očuvana izvjesna blaga prošlosti i stanovite slutnje o budućnosti."
Dok Simone Weil brine o svojoj naciji, "Ayn Rand se tog proljeća 1943. godine uistinu čini da politički ništa nije pogubnije od spremnosti da se vlastiti život žrtvuje u ime nacije. Moralno ništa kobnije od volje da se najprije i prije svega pomaže drugima. Filozofski ništa apsurdnije od slijepog ufanja u Boga. Metafizički ništa konfuznije od težnje da se vrijednosti presudne za djelovanje utemelje u carstvu onostrane transcendencije. Egzistencijalno ništa luđe od osobne askeze radi spasenja svijeta."
Za Rand, "altruizam je učenje koje iziskuje da živimo za druge i da druge postavimo iznad sebe. Ono što mu je najbliže u stvarnosti – čovjek koji živi da bi služio druge – je rob. Ako je ropstvo u fizičkom smislu ogavno, koliko je tim ogavniji cijeli koncept duhovnog podčinjavanja? Pobijeđeni robijaš ima tračak časti. Pružao je otpor i svoje stanje doživljava kao sramotno. Ali čovjek koji u ime ljubavi dragovoljno pristaje biti rob radi drugih jest najniže od svih stvorenja. On unižava ljudsko dostojanstvo i pojam ljubavi. Ali upravo je to priroda altruizma." Jedini način da spasimo sebe i svijet od aveti kolektivizma i od "onih kojih je suviše", kako je njezin veliki uzor Nietzsche nazivao "bezličnu masu", jest sebičnost i egoizam. Vlastiti i tuđi. Sebičnost svih.
Hannah Arendt kao učenica (i bivša) ljubavnica Heideggera zna da se rađamo bačeni u svijet koji nije "nijema realnost" koju mi moramo ispuniti smislom, već se rađamo u "okolnom svijetu" koji nam već na pladnju nudi smisao. Arendt slijedi Heideggera u tome da "ljudska autonomija ima malo veze sa čisto racionalnim odlukama" već da pojedinac sebe treba samo-odrediti u već omeđenim i izazovnim situacijama. A ima li izazovnije situacije od Židova u europskim nacionalnim državama kroz stoljeća i pogotovo u onovremenoj Njemačkoj?
2) Egzili 1933. – 1934.
Arendt, i sama pod pritiskom da se odredi kao Njemica, piše knjigu o Berlinčanki Rahel Varnhagen točno stotinu godina nakon njezine smrti. Rahel je bila njemačka Židovka koja se odrekla svog porijekla i odlučila postati "nešto što nije" – Njemica, da bi na samrti izjavila: "Sada se ni za koju cijenu ne bih odrekla onoga što mi tako dugo za života bijaše najveća sramota, najgorča patnja i nesreća – da sam rođena kao Židovka."
Europski Židovi su u principu imali dva izbora, da se potpuno asimiliraju poput Rahel ili da žive kao svojevrsne parije među dominantnim političkim narodom. Hannah Arendt se osjećala povezanom s njemačkim kao materinjim jezikom i s njemačkom filozofijom i pjesništvom, a svoju političku lojalnost Njemačkoj pokazala je na za Židove tada najpametnijim način – bijegom kroz Čehoslovačku i Švicarsku do Francuske te kasnije do Amerike.
Oštroumna Simone Weil shvaća već 1933. što slijedi. Unatoč bolnim napadima pulsirajuće glavobolje ova sitna žena od doslovno "metar i pol" – ali ogromnog srca – angažira se kao aktivistica i pomaže izbjeglicama, navečer educira radnike, razmišlja i piše o nesretnim danima europske povijesti. Weil jasno uviđa strukturalnu sličnost između Hitlerova i Staljinova režima, koja se može sažeti u jednu doskočicu: "Jedna stranka na vlasti, a svi ostali u zatvoru."
Milovan Đilas pripadao je najužoj Titovoj vladajućoj kliki i uvjerio se iz prvog reda kako su se jugoslavenski revolucionarni borci za prava potlačenih prometnuli u novu klasu tlačitelja o čemu je napisao knjigu "Nova klasa" koja je objavljena izdana 1957. godine. Simone Weil je to uvidjela dvadeset godina prije Đilasa, tisućama kilometara udaljena od Berlina i Moskve: "Klasa funkcionara koji moć ne koriste zbog povećanja sreće podčinjenih već zbog umnažanja same moći." Weil jasno vidi da kolektivitet guta pojedince i izbacuje ih kao obespravljene radnike i poslušne građane.
Eilenberger ne zavodi jeftinim anegdotama što je uvijek zavodljivo kad se piše o slavnim ljudima, a kad se i spušta na anegdotalnu razinu, onda to ima smisla i savršeno se uklapa u "radnju". Najbolja anegdota knjige je sukob tek dvadesetčetverogodišnje Simone Weil s protjeranim bivšim vođom sovjetske Crvene armije Trockim. Weil se ne libi u lice mu predbaciti umorstvo 1500 kontrarevolucionara u Kronstadtu i pita se: "Koliko se jaja smije ili mora razbiti da bi se pripremio revolucionarni omlet?"
U daljnjoj diskusiji o demokratičnosti Sovjetskog saveza Trocki brani boljševizam tvrdeći da sovjetski "radnici kontroliraju Partiju time što je toleriraju", na što Weil poentira: "Može li se iz toga zaključiti da i negdje drugdje radnici kontroliraju svoju vladu toleriranjem, primjerice u Njemačkoj ili Francuskoj?"
Prilikom susreta, dvije Simone – što nije nikakvo čudo – kolidiraju. Weil izjavljuje da je trenutno najvažnija revolucija ona koja bi nahranila gladne na svijetu, na što Beauvoir odgovara da se "ne radi o tome da se ljude čini sretnima već da se da smisao njihovim egzistencijama", a Weil zaključuje razgovor riječima: "Vidi se da još nikada niste bili kruha gladni."
Beauvoir je apolitična. U potrazi za smislom svoje egzistencije bez ustručavanja prelazi preko mišljenja drugih ljudi. Osim naravno njezina Malenog Sartrea s kojim ima stalnu duhovnu vezu i otvorenu ljubavnu vezu te njihovih ljubavnih satelita s kojima se druže po barovima i posteljama. Eilenberger pokušava objasniti tko s kim i kada izmjenjuje ljubavne radosti, no teško je pohvatati tko tu koga… Za Beauvoir je glavno pitanje što je smisao egzistencije nje i njezine male "komune". Druge doživljava kao smetnju i opasnost, a istovremeno postojanje razlike između "sebe" i "drugih" za Beauvoir je velika pokretačka snaga za mišljenje. Što je temelj smislene egzistencije? Koji smisao očito postojanje drugih može dati mojoj egzistenciji? Sartreova egzistencije joj je dovoljna, drugi su nevažni…
Beauvoir i Sartre posebni su jedno drugome i to im priječi druge vidjeti kao nešto više od puke kulise za njihove misaone igre. Pitanje je kako se izložiti punini doživljaja svijeta drugih bez da im se miješaju u život. Kako živjeti s drugima bez gubljenja ironične distance? Njihova autonomna egzistencija vodilja je njihova života, ali su svjesni da time gube dio iskustva svijeta kakav jest za druge.
Bivši kolega sa studija, Raymond Aron, otkriva im Husserlovu fenomenologiju. Fenomenologija potvrđuje autonomiju svijesti bez gubitka svijeta kakav nam se prikazuje. Filozofski realizam i idealizam su upućeni jedan na drugog bez da mogu postati jedno. Svijet se ne dešava samo u našoj glavi niti postoji izvan nje na način ravnodušan prema našoj svijesti. Samo treba što preciznije, bez predrasuda, opisati što nam svijet nudi svijesti kao dano. Sartre oduševljeno "trči" na izvor, u Berlin. "Mi" i "Jedno", kako su se nazivali Beauvoir i njezin Maleni, završilo je ili je bar prekinuto... Beauvoir zapada u krizu, prezire građansko društvo, istovremeno pateći što nema muža, djecu, društveni uspjeh…
Istovremeno, Ayn Rand ima sređenu, pa čak i dosadnu ljubavnu vezu. Njezin Frank odustao je od frustrirajuće neuspješnih glumačkih audicija i preuzeo je brigu o kućanstvo. A Rand misli i piše ne bi li ostvarila svoj cilj: živjeti od pisanja. Rand je jedina od njih četiri samouka filozofkinja što ju čini posebnom u društvu profesionalaca. Ali Rand ne razmišlja o svom položaju u filozofiji, ona se osjeća posebnom, drugačijom od ljudi među kojima živi.
"Ljudska vrsta raspolaže dvjema neograničenim sposobnostima: patnje i laganja. Borit ću se protiv religije kao korijena svekolikih ljudskih laži i jedine isprike za patnju. Uvjerena sam – a prikupit ću i sve raspoložive činjenice – da je veliko prokletstvo čovječanstva njegova sposobnost da shvati ideale kao nešto čisto apstraktno i time kao nešto što nema nikakve veze sa svakodnevnim životom. Dakle sposobnost da se živi drukčije nego što se misli i da se razmišljanje sasvim eliminira iz konkretnog života. I to ne vrijedi samo za ciljane licemjere i one proračunate, već se naprotiv može primijeniti na sve one mnogo opasnije i beznadnije slučajeve, kada ljudi, upućeni samo na sebe, moraju pretrpjeti potpuni raskol između svojih najdubljih uvjerenja i svoje faktičke egzistencije, a ipak vjeruju da imaju uvjerenja. Ti ljudi smatraju bezvrijednim ili svoje ideale ili svoj život – ali u pravilu to je oboje..." Rand želi živjeti autentično, bez samoobmana. Ljudi većinom ne misli o tome kako žive, a i kad misle, ne žive kako misle, nego gledaju kako žive drugi.
Eilenberger "ulijeva" mišljenja četiriju filozofkinja u jedan lijevak: "Stvaran impuls čuđenja na početku svakog filozofiranja ne bi bila začuđenost da 'nešto uopće jest, a nije naprotiv Ništa' nego iskrena zapanjenost nekog pojedinca, bio to muškarac ili žena, da svi oni drugi faktički žive kao što žive. Drugim riječima, odvajanje filozofiranja od svog izvora ne bi bilo ontološko ili spoznajno-teorijsko, već socijalno. Ne bi se ticalo odnosa raznih Ja spram nijemog svijeta, nego odnosa onog Ja spram govorećih drugih."
U povijesnom trenutku 1934. godine, u kojoj Roosevelt konačno pokreće svoj New Deal, možemo zamisliti da je začuđenost Ayn Rand ponašanjem svojih zemljaka bila jednako velika kao ona koju je Hannah Arendt osjetila u policijskoj postaji u Berlinu (gdje je prije bijega u Francusku bila pozvana na obavijesni razgovor), Simone Weil tijekom diskusija u komunističkim krugovima ili Simone de Beauvoir kao ugledne profesorice kolegija gimnazije Jeanne d'Arc u Rouenu.
Sve četiri osjećaju vlastitu egzistencijalnu "izopćenost" iz svijeta drugih ljudi, ali duboko u sebi vjeruju da one nisu problem, već oni drugi. "Možda čak – svi ostali." Pitanje je: "Na koji bi način pojedinac početkom tridesetih godina mogao verbalizirati tu nelagodu što ga sve više tišti?"
3) Eksperimenti 1934. – 1935.
Rand je jasna o tome kako treba živjeti. Treba imati stav o životu, "sense of life", ciljeve, ideale, treba izboriti vlastito, autentično mjesto u svijetu, a ne se ponašati kao stado, kao "oni kojih ima suviše".
Slobodarski duh genija postavlja svoje vlastite ciljeve, a ne gleda je li susjedova trava zelenija. Rand slavi jake osobnosti koje grade svoj vlastiti svijet nasuprot onih koji se drže normi i uzusa. Neovisni ljudi su istinski ljudi za razliku od konformista. Pravi čovjek je vođa kojem ne treba stado ovisno o njemu ili drugima, jer on vodi samog sebe na putu egoističnog ostvarivanja autentičnih ciljeva. Vlastiti ciljevi traže beskompromisnost, popularnost koja podilazi masama je prazna ljuštura. Pravi egoizam je moguć samo kod pravih, velikih osobnosti. Onih koji krče svoj put nasuprot "onima kojih je suviše" na zakrčenom putu konformizma. Pravi egoizam nije manipulirati masom da bi se njome vladalo već sjajiti sjajem autentičnosti.
Demokratičnost koja se temelji na manipulativnosti mase nije istinski slobodarska. Odnosno, nije dovoljno egoistična. Samo čovjek koji tvrdo slijedi svoje visoke ciljeve, bez osvrtanja na druge, istinski je egoist, istinski je slobodan. Ameriku vidi kao navodno slobodarsko društvo čije ambicije i želje su bile produkt oponašanja drugih. To jest, individualizam izveden iz želja drugih, a ne vlastitih poriva. Rand slijedi svoje želje. Danonoćno radi na svojim romanima, dramama, filozofskim dnevnicima. Doživljava male uspone, padove, nada se i očajava, ali ide dalje. Svojim putem.
Beauvoir za to vrijeme vodi osviješten život – u njegovu centru je ljubavni trokut obilježen svakodnevnim napetostima, a koji kod nje dodatno raspiruje ponajprije ljubav prema mudrosti u obliku filozofskih tema: "Sloboda naspram nužnosti i autentičnost naspram imitacije." Beauvoir želi izbjeći malograđanski očaj običnih egzistencija i osjeća duboku odbojnost prema građansko-katoličkom miljeu francuskog višeg srednjeg sloja. U svojim pripovijetkama razotkriva pogubnost tog svjetonazora za ispunjavajući život, pogotovo mladih žena, kao preludij za bibliju feminizma "Drugi spol" koju će objaviti 1949. godine.
Weil se, naravno, bavi patnjom svijeta. Već 1934. jasno shvaća da svijet – koji ugrožava etablirani sovjetski totalitarizam i nadirući plimni val nacističkog totalitarizma – hita ka katastrofi pa već razmišlja o tome što poslije kataklizme. Kao dobra ljevičarka želi iznaći načine kako iznova ustoličiti društvenu slobodu, a da to ne bude preko leđa potlačenih radnika. Zapošljava se u tvornici kako bi stekla praktično iskustvo koje je nedostajalo Marxu, Engelsu, Lenjinu i ostatku komunističke bulumente. Nije ju iznenadilo da nije stvorena za to, ali joj je sada jasno da nitko nije stvoren za takav iscrpljujući i monoton rad.
Zaključuje da bi jedina prava proleterska revolucija bila ona koja bi riješila slijedeće pitanje: "Je li zamisliva organizacija proizvodnje (…) bez razornog potlačivanja duha i tijela?" Marksizam se, po Weil, ne materijalizira slučajno kroz boljševizam. Marksizam kao tobožnji znanstveno fundirani međukorak ka besklasnom društvu u biti je kvazireligiozno vjerovanje gdje svetost istinabog nije transcendentna već mjerljiva, takoreći opipljiva – ekonomski rast kroz razvoj teške industrije. To mjerenje tvorničkog outputa, zaključuje, u biti je jedino znanstveno u marksizmu.
Kapitalizam dijeli opsjednutost rastom proizvodnje, tako da Weil navodi da "pojedinac još nikada nije bio toliko neograničeno izručen na milost i nemilost slijepom kolektivu… Živimo u svijetu u kojem više ništa nije u skladu s mjerilima čovjeka." Weil situaciju smatra bezizlaznom. Potlačenost je u idealnom slučaju moguće jedino umanjiti, a nikako eliminirati. U međuvremenu, u Renaultovoj tvornici osjeća se depriviranom, lišena dostojanstva i ljudskosti. "U trenucima kad joj se vlastiti osjećaj vrijednosti spušta na nulu postaje svjesna jednog 'drugog osjećaja' dostojanstva koje se izdiže iza svakog društveno priznatog dostojanstva. Fizički je iscrpljena i duhovno slomljena, ali zahvaljujući unutarnjoj preobrazbi osjeća se slobodno kao nikad." Weil je iz sužanjstva tvornice utekla u duhovno carstvo slobode. A poslije i na odmor i oporavak u Portugal gdje pod dojmom crkvene procesije zaključuje da je "kršćanstvo izvrsna vjera za robove, da robovi niti ne mogu drugačije nego prigrliti tu vjeru poput mene, kao jedne među njima".
Hannah Arendt zapliće se u egzilu u Francuskoj koja je puna njemačkih i poljskih Židova koji su domicilnom stanovništvu još omraženiji od Nijemaca. Pitanje dana je – kamo bi se moglo otići? Iz tog pitanja rodio se cionistički pokret. Arendt je sebi to pitanje, osim na zemljopisnoj razini, postavljala i na identitetskoj razini apatrida. Shvatila je da koncept ljudskih prava ne štiti one zbog kojih je uspostavljen. Ljudska prava koncipirana su kao prava pojedinca koji je dio neke zajednice, nacionalne države. Čovjek bez države, apatrid, nezaštićen je, iako baš on najviše treba tu zaštitu. Takav je slučaj bio s njezinim židovskim sunarodnjacima, raseljenima po Francuskoj iz Njemačke i istočne Europe.
4) Bližnji 1936. – 1937.
Rand, neumorno poput krtice, ponekad uz pomoć stimulativnih sredstava, radi na svojoj karijeri i osmišljava svoju filozofiji preko likova svojih romana. Junak njezina filozofskog romana "Veličanstveni izvor" – Roark – želi samo jednu stvar: zbiljski živjeti neometan od "onih kojih je suviše". Njegov život je misija ispunjenja njegovih autonomnih i autentičnih ciljeva uz potpunu ravnodušnost prema drugima. On je izokrenuti Isus koji iskupljuje samo sebe i to ne "patnjom nego autentičnim djelima". Svijet nije poprište pokazivanja osjećaja nego poprište djelovanja pri čemu logičko razmišljanje kontrolira osjećaje. Takav čovjek je sam na svijetu koji postoji samo kao pozornica za njegova sebična i autentična djela. Drugi ljudi su irelevantni…
Istovremeno u Europi, Drugi sve češće postoji tek kao protivnik kojeg treba poraziti, što je gdjegod istoznačnica za istrijebiti. Italija osvaja Etiopiju, Franco počinje građanski rat u Španjolskoj, Hitler se već počeo rješavati Židova…
Zaljubljena Arendt se bavi relevantnošću drugoga u ljubavnom odnosu i pronalazi jasne paralele između pojma ljubavi kod svetog Augustina i Hitlera. Kod Augustina drugi može biti voljen zbog toga što je ispunjen milošću božjom. Istinska ljubav je dakle samo ona prema Bogu, slično kao i u Hitlerovoj Njemačkoj gdje se ljubav prema naciji i vođi preklapaju. U javnoj sferi vlada nacionalno samoljublje koje ljubi sebe kroz mržnju prema Drugome. U takvim jezivim uvjetima, nova ljubav koja se Arendt događa 1936./37. izgleda kao igra skrivača ljudskosti pred kolektivnom histerijom obožavanja Führera. Pojedinac se utapa u ljubavnoj bujici nacije kao iskonskog totema obožavanja.
Arendt se istovremeno brine da ne izgubi svoj identitet u velikoj ljubavi prema svom Heinrichu, a Beauvoir i Sartre rješavaju kvadrature ljubavnih trokuta (ponovno) ujedinjeni u (cjeloživotno) duhovno Mi, i udvojeni kroz slobodu poliamorije. Sartre prvi od "Mi" dohvaća slavu. Dovršava svoj metafizički roman "Mučnina" u kojem prokazuje postojanje kao ništavilo, a svijest kao spadalo.
Weil se naravno jedina otišla boriti protiv Franca, a u Španjolskoj se u jednoj akciji bizarno ozljeđuje vrelim uljem i nakon oporavka vraća u Pariz. Sve o bizarnoj ozljedi možete pročitati na 149. stranici. Je li ovo književni clickbait, hm?!
Stari Grci poznavali su osam vrsta ljubavi, a Simone Weil samo jednu, kršćanski caritas, ljubav prema bližnjemu. Weil ljubi drugoga koji je potlačen kao samu sebe. Romantična ljubav usredotočena na "onog jedinog i pravog" nepravedna je i sebična. A potlačenim bližnjima ljubav će biti itekako potrebna narednih godina kada će se, prema Weil, dogoditi velika revolucija u orgiji nasilja. Kapitalizam će biti razoren u ratovima: neće ga razoriti radnička klasa, nego totalitarna država.
5) Događaji 1938. – 1939.
Godina 1938. u Europi je godina pripajanja Hitlerove rodne grude Austrije njegovoj zločinačkoj državi i Wermachtovog marša na Prag kojim je Hitler ismijao takozvani mirovni sporazum iz Münchena u kojem su mu Britanci i Francuzi "blagoslovili" osvajanja Sudeta. Ovi događaji od kojih boli glava sigurno nisu ublažili glavobolje od kojih Weil pati već godinama i koje pokušava ublažiti meditacijama, pa i sakralnom glazbom koja je jako privlači. Iz ovostranog svijeta boli i patnje Weil klizi prema onostranom gdje ju više ne vodi snaga njezina uma nego iskustvo apsolutne božje ljubavi.
Eielenberger naglašava da je Weil kao "ljevičarska sindikalna aktivistica već živjela u skladu s imperativima kraljevstva božjega", tako da nije trebala "promijeniti svoje djelovanje nego samo izvor iz kojega je crpila svoje vrijednosti". Izvor je možda drugi, no briga je ista. Weil se pita tko će zaštiti najranjivije i potlačene, "one koji ne vrijede ništa u očima drugih". Pita se postoji li spas za te ljude. Na intimnom planu, otada prihvaća glavobolje, kao i nadolazeći "smak svijeta" – to su "vratnice u transcendentno". Poglavlje "Nevidljivo svjetlo" na 173. stranici, u kojem Eilenberger komentira kako gledati na preobražaj Weil iz aktivistkinje u primateljicu božje milosti, možda je i najljepše u cijeloj knjizi.
Ayn Rand se također pita kako spasiti svijet, a rješenje za čovječanstvo ogrezlo u kolektivističkoj katastrofi pronalazi u egu. Ego je "sveta riječ" i najjača brana pred terorom kolektivističke svijesti. Ego je ulaznica za raj na zemlji. Gdje se Weil pita tko može pomoći obespravljenima, Rand "odgovara" da svatko treba pomoći samo sebi, "bez tereta drugih očiju". Cinici bi u ovom otklanjanju "tereta drugih očiju" pronašli istinabog zakržljalu, ali ipak savjest.
No Rand, nesmiljeno i dosljedno, kao i uvijek, drnda dalje: "Samo krajnji egoizam omogućuje slobodu primjerenu istinski autentičnosti pojedincu". Tko pita: "Što misliš o meni?", taj je rob, a ne čovjek. Tajna radosti postojanja, kojoj po Eilenbergeru streme "manje-više sva mudroslovlja", a čiji je najizlizaniji malograđanski simbol statua Bude, sastoji se u tome da svoje dostojanstvo ne dugujemo "pogledu drugih ljudi", već božjoj ljubavi (Weil), odnosno sebeljublju prispodobivom bogoljublju (Rand). Oličenje ideala radosti postojanja za Rand je njezin nadjunak Roark koji ne samo da se smiješi poput Bude, već se smije grohotom, što Eilenberger objašnjava utjecajem Nietzschea, "oca" nadčovjeka, na Rand.
Za to vrijeme odnos prema Drugome za Arendt kao Židovku u njemačkoj kulturi vrti se i dalje oko dva pola: autsajderstva i asimilacije. Židov koji ostane Židov stavlja se u poziciju autsajdera, parije, a preobraćenik na kršćanstvo postaje parveni, skorojević. Postignuti društveni uspjeh i bogatstvo pogonsko su gorivo parvenizma. Preobražaj je toliko snažan psihološki mehanizam da ga preobraćenik niti ne osvještava kao takvog. Parveni je za Eilenbergera oslika Howarda Roarka, koji ne može kultivirati zahvalnost i obzirnost prema drugim ljudima jer "sve duguje vlastitoj snazi". A upravo su zahvalnost i obazrivost prema Arendt "dva istinska izvora naše moralne egzistencije".
Istovremeno moralna egzistencija Beauvoir ogleda se u obazrivosti prema njezinu onodobnom najstrastvenijem ljubavniku kojeg Sartre, ona i ostatak ljubavne hobotnice oko njih zovu "mali Bost". Kune mu se da svoju senzitivnost strastveno predaje jedino njemu, dodajući pritom da istinabog ponekad spava i sa Sartreom, ali samo "zbog uzajamne nježnosti". Na valu hedonizma baca se jednako strastveno u naručje Bostu i na pisanje svojeg romana "Gošća" kojim će steći priznanje i slavu.
Roman je psihološka preslika Husserlove fenomenologije koja uči da stvari treba promatrati kakvima one jesu, bez ikakvih predrasuda. Alter ego Simone de Beauvoir u romanu je Françoise čija svijest prihvaća gledati svijet s blagonaklonošću sve dok joj prisustvo Drugoga ne pomuti čisti pogled na svijet. Eilenberger govori o unutarnjem ratu svjetova koji likovi romana vode u osvit svjetskog sukoba. I jedan i drugi sukob završit će "tek nakon potpune eliminacije drugoga".
Nakon što je mali Bost mobiliziran, Beauvoir ponovno uživa u svojoj poliamoroznoj biseksualnosti i drugi su za nju, barem zasad, tek objekti koje manipulira u zanosu mladenačkog libida. Subjekt, i dionik uzajamne stabilnosti, samo je jednako pohotljivi Sartre s kojim dijeli priče o svojim seksualnim avanturama. Za njih dvoje stvarno postojanje moguće je jedino u slobodi koja na kraju izaziva mučninu svijesti, a svijet i drugi u njemu služe samo kao predlošci za njihovo pisanje.
6) Nasilje 1939. – 1940.
Nakon što je izbio rat, angažirana i brižna Simone Weil precizno secira interakciju nasilja i ljudske svijesti koja rezultira nužno u dehumanizaciji. "Duša koja zbog postojanja neprijatelja mora umrtviti u sebi ono što joj je dala priroda, vjeruje da će naći spasenje samo ako uništi njega. (…) Čovjek ispunjen takvim dvostrukim nagonom za smrću, ne pripada rodu živih ljudi, sve dok se ne promijeni." Po Weil nasilje pretvara "duše u kamen", i to čini u jednakoj mjeri s dušama počinitelja, kao i s dušama žrtava. "Ta dvojaka snaga okamenjivanja jest priroda nasilja, a duša koja s njim dolazi u doticaj može mu umaći samo nekim čudom." Vinovnici takvih čuda su iznimni pojedinci poput Bude, Krišne, Sokrata ili Isusa. Njihov pogled na ratna zbivanja "nadahnut je svjetlom milosti za sva bića upletena u rat".
Ako ste od onih koji čitaju napreskokce, nemojte preskočiti dio od 209. do 219. stranice. Na tim stranicama duh caruje i snaga duha klade valja usred sveopćeg potopa dostojanstva i vrijednosti tijekom drugog globalnog klanja. A ako čitate od korica do korica, pa ponovno prelistavate pasuse i odlomke, poput mene, obilježite si slobodno ove stranice za ponovno iščitavanje. Weil, to već znamo, opet misli društveno angažirano. Želi pomoći ljudima koji pate. Jasno ukazuje na ljude i učenja koja bi mogla dovesti do čuda na temeljima pravde i mira, oprosta i milosti čak i za neprijatelje. Brine se, na primjer, da Francuska ne izbori slobodu na istim dehumanizirajućim vrijednostima kao nacistički napadači.
Istodobno, Sartre i Beauvoir se brinu za slobodu u vidu slobodne ljudske egzistencije. Pravi odgovor na jedinu izvjesnost naše egzistencije – Ništavilo – nije sklanjanje u sigurnost već samo-oslobađanje vlastite svijesti kroz uživanje slobode. Za Sartrea sloboda je bezuvjetna, a Beauvoir ipak u obzir uzima i situaciju u kojoj se čovjek nalazi. Tu jasno oštri pero za već spomenuti feministički manifest "Drugi spol".
Za to vrijeme Arendt i Rand se bave praktičnim stranama slobode. Arendt pokušava francusko izbjeglištvo zamijeniti emigracijom u Ameriku, no mora prepješačiti Pirineje. Dok se Rand angažira politički ne bi li Ameriku spasila duhovnog egalitarizma, pred kojim je pobjegla iz Lenjingrada u Ameriku kao dvadesetjednogodišnja djevojka, a za koji smatra da je postao dominantan u cijeloj Europi te polako vodi ka totalitarizmu i u inače slobodarskoj Americi kroz stjegonoše kolektivizma: "one kojih je suviše". U politici nema baš previše uspjeha. No taj angažman uskoro će se pokazati kao izvrsna škola za njezin novi roman "Veličanstveni izvor" koji će joj donijeti izuzetan literarni uspjeh.
7) Sloboda 1941. – 1942.
Nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva Sartre se bezuspješno pokušava angažirati u Pokretu otpora. Po Samuelu Beckettu, on je jedan od onih koje nitko ne uzima za ozbiljno – ni resistants, a ni Gestapo. A dva mjeseca prije njegova povratka u Pariz, Beauvoir je oslobodila samu sebe. Od čega? Od preokupiranosti samom sobom. Od misli da je bitak drugoga poziv na borbu. Njezin solipsizam postaje "metafizička solidarnost". Drugi su potrebni za vlastitu slobodu i treba se privatno boriti za svoju slobodu, a društveno za slobodu svih drugih, "sloboda i socijalizam". Svoj sljedeći roman želi posvetiti "društvenim i političkim" aspektima odnosa između Ja i Drugoga.
Weil se bavi istom tematikom odnosa s Drugim kao i Beauvoir i polazi također od Heideggerova egzistencijalizma ljudske sudbine da smo bačeni u svijet da spoznamo sebe kroz svijest da smo konačni. Eilenberger primjećuje "kao da je postojala neka telepatska veza između njihova dva duha". No zaključci dviju filozofkinja teško da mogu biti oprečniji. Gdje Beauvoir kreće u "metafizičku solidarnost" zauzimanja za slobodu Drugih, što je nužno i za oslobođenje njezina vlastitog Ja, Weil odbacuje jastvo i egoizam. Odbacuje vlastitu volju jer "tko sam na kraju krajeva ja da bih, ili da ne bih, izabrala Boga ili se sasvim svjesno odlučila za ili protiv Boga? (…) Ne trebam ja voljeti Boga. Bog se naprosto voli kroz mene".
A pogotovo odbacuje ono "Mi" u kojem je Beauvoir našla utočište od zamke pretjeranog ja, od solipsizma. "Čovjek ne smije biti Ja, ali još manje smijemo biti Mi." Za Weil, "opijum za narod nije religija, nego revolucija." Spasenja nema u ovostranom i sigurno ga nema kao Mi jer "Mi vodi u kraljevstvo zla". Cilj mora biti "samo božanski, transcendencija onog Jednog". Nesebična aktivistica Weil, koja je svojim društvenim angažmanom htjela pomoći svima koji pate, odlazi duhom u kršćanski misticizam i askezu.
Cilj je napustiti ego, postojati sasvim slobodno, što znači van svake želje i mogućnosti izbora. Ego se gubi u nečem većem od njega. Weil dosljedno prati svoju anđeosku prirodu koja valjda teži duhovnom rasplinjavanju u božanskom. Nitko se nije s više žara posvećivao ublažavanju patnje potlačenih nego Weil. Zato je njezino ufanje isključivo u onostrani spas tim bolnije. Ovaj svijet, dakle, ne može ukinuti patnju. Pisac Gustav Thibon opisuje Weil ovim riječima: "Stekao sam dojam da stojim pred gotovo prozirnim bićem koje se sprema vratiti u iskonsko svjetlo."
Hannah Arendt, konačno na sigurnom u Americi, zaokupljena je židovskim pitanjem. Razišla se s cionističkim pokretom oko toga kakva treba biti nova židovska država u Palestini. Zastupala je federativni kozmopolitizam umjesto nacionalne države Židova gdje bi arapsko većinsko stanovništvo bilo degradirano u status manjine. Ta vrsta solidarnosti i mudrosti, u trenucima kad je Židovima prijetio endlossung, bila je naprosto previše i njezin glas ostao je usamljen. Jednako kao što je Weil svoju "filozofsku oporuku" domislila krajnje dosljedno, sve do duhovnog sjedinjenja s onostranim, tako je i Arendt razmišljala previše dosljedno za aktualni politički trenutak.
8) Vatra 1943.
Ayn Rand trijumfira romanom "Veličanstveni izvor" u kojem slavi neovisnost ega od Drugih. Altruizam je put u ropstvo postojanja za Druge. Samo sebična potraga za vlastitom srećom donosi slobodu i blagostanje. Ayn Rand je 1943. godine živjela svoju filozofiju. Slijedila je svoj autentični cilj i postala je uspješna i neovisna spisateljica.
Za to vrijeme Beauvoir uživa i dalje u "metafizičkoj solidarnosti". Jasno joj je da njezina sloboda treba druge slobodne ljude. Po Beauvoir, čovjek ne piše za druge niti piše radi sebe, već realizira svoju slobodu kroz samo-obnavljanje putem pisanja, a drugi ljudi njezinu djelu dodjeljuju orijentir u svijetu i nadahnjuju na nove podvige. Bez njih sloboda ne bi bila fluidna već okoštala. Da li slučajno, ovo ustoličenje drugoga kao korisnog dionika u vlastitoj stvaralačkoj slobodi, događa se u vrijeme kad je postigla uspjeh i slavu romanom "Gošća".
Do Hane Arendt u New York dolaze vijesti o masovnom uništavanju Židova u istočnoj Europi. Potrebni su mjeseci da se uopće povjeruje u nevjerojatne razmjere kataklizme. Arendt se baca na pisanje knjige kojom bi "pokušala rasvijetliti kako je uopće moglo doći do gomila ruševina i brda leševa u sadašnjosti".
Na kraju svoje knjige Eilenberger nas odvodi u sanatorij u Ashfordu u Engleskoj gdje Simonu Weil pokušavaju liječiti od tuberkuloze. Apsolutni mir ima i sad bi trebala prije svega "dovoljno jesti". No krhka filozofkinja odbija jesti išta drugo osim malih porcija zobene kaše "iz solidarnosti s narodom koji gladuje u njezinoj domovini".
Dvadeset četvrtog kolovoza 1943. anđeli su vratili Simone Weil doma.
Podijeli na Facebook
