Ponoć u Černobilu

Piše Tanja Tolić

U 1:24 sati čula se zaglušna grmljavina. Cijela se zgrada zatresla, kao da je aktivirano šezdeset tona TNT-a. Umirućim reaktorom prošao je bljesak neutrona i toplinska mu se snaga povećala na 12 milijardi vata. Tlak pare u zatvorenom reaktoru eksponencijalno se povećao – osama bara u sekundi – podižući s nosača Elenu, dvije tisuće tona težak gornji armiranobetonski biološki štit, i raskidajući preostale tlačne cijevi na zavarenim spojevima. Temperatura u reaktoru povećala se na 4650 Celzijevih stupnjeva - nešto manje od one na površini Sunca. Betonski krov se otvorio, otkrivajući noćno nebo. Reaktora broj četiri više nije bilo. Na njegovu mjestu bio je kipući vulkan uranijeva goriva i grafita – radioaktivni požar koji će biti gotovo nemoguće ugasiti.

Tako je u noći 26. travnja 1986. godine započela černobilska katastrofa, jedna od najvećih nuklearnih nesreća i kolektivna noćna mora kraja 20. stoljeća. Černobil je otad postao simbol za strahote trovanja radijacijom i opasnu tehnologiju koja izmiče kontroli, no što se doista dogodilo zapravo nismo znali. Trideset pet godina od Černobila pred nama je konačno knjiga koja razjašnjava mnogo toga: nakladnička kuća Znanje nedavno je objavila "Ponoć u Černobilu" britanskog novinara i autora Adama Higginbothama, podnaslovljenu kao "neispričana priča o najvećoj svjetskoj nuklearnoj katastrofi", u izvrsnom prijevodu Ruđera Jenyja i Marije Perišić te pod paskom stručnih recenzenata prof. dr. sc. Dubravka Peveca i mr. sc. Damira Subašića, diplomiranog inženjera fizike.

Projekt ove knjige počeo je prije mnogo godina, a potaknula ga je priča koju je Adam Higginbotham kao tinejdžer pratio u medijima i kojoj se nekoliko desetljeća poslije vratio kao novinar. U pitanju je, kako autor navodi u bilješci na kraju knjige, knjiga o povijesti, ali istodobno i svojevrsno izvješće. Rekonstruirajući neposredno iskustvo doživljaja katastrofe, autor se oslanjao na razgovore koje je 2006. počeo voditi sa svjedocima černobilske katastrofe (riječ je o stotinama sati intervjua...), kao i na objavljene opise iz prve ruke te sovjetske dokumente s kojih je skinuta oznaka tajnosti. Raspad Sovjetskog Saveza, revolucija u Ukrajini i tri desetljeća od katastrofe pridonijeli su otvaranju brojnih arhiva nekoć povjerljivih službenih zapisa. Zapisnici i transkripti sa sastanaka Politbiroa i Černobilske radne skupine premijera Nikolaja Rižkova pokazali su se, piše autor, osobito korisnima u razdvajanju činjenica od sovjetskih mitova o nesreći – premda im je ipak pristupao s dozom opreza.

Ako ste gledali HBO-ovu seriju "Černobil" iz 2019. godine, ili ove godine ruski film "Černobil 1986." na Netflixu, herojsku sagu o vatrogascu koji je gasio požare oko gorućeg reaktora, možda vam se čini da o toj nuklearnoj katastrofi sada znate sve. No "Ponoć u Černobilu" ozbiljno je i temeljito istražena knjiga, s razlogom ovjenčana mnogim priznanjima i nagradama, a našla se u najužem krugu najboljih publicističkih knjiga 2020. godine prema izboru nekoliko časopisa, uključujući New York Times, Time i Kirkus Reviews. U njoj je sve što smo znali, a još više ono što nismo, objedinjeno na jednom mjestu, ispripovijedano kroz potresne osobne drame aktera i svjedoka nesreće, napisano jednostavnim i razumljivim jezikom do te mjere da funkcioniranje nuklearnog reaktora može razumjeti i netko tko se kroz fiziku i kemiju provlačio s dvojkom. Paradoksalno i tužno, "Ponoć u Černobilu" i čitateljska je poslastica – napisana je poput trilera, knjigu nećete moći spustiti dok ne pročitate svih 576 stranica, a ako ste, kao ja, bili dijete koje su roditelji u doba černobilske katastrofe upozoravali da ne hoda po travi i ne izlazi kad pada kiša, ovaj put ćete se doista uplašiti. "Ponoć u Černobilu" jedna je od najstrašnijih knjiga koje sam u životu pročitala; noćna mora koja je postala stvarnost.  

Priča o Černobilu, međutim, počinje kao utopija. Sovjetska utopija. Naš je glavni junak Viktor Brjuhanov, direktor Černobilske nuklearne elektrane u nastanku, slatkorječiv i samouvjeren čovjek, nimalo poput većine sovjetskih rukovodilaca. Bio je dobroćudan i podređeni su ga voljeli. Izvanrednim pamćenjem i dobrim osjećajem za financije, odličnim poznavanjem brojnih tehničkih aspekata posla – uključujući kemiju i fiziku – ostavio je odličan dojam na nadređene. Najbolje godine života – ukupno njih šesnaest – posvetio je stvaranju carstva od bijelog armiranog betona koji je obuhvaćao grad od gotovo pedeset tisuća stanovnika i četiri golema 1000-megavatna reaktora. 

Atomski grad Pripjat počeo se graditi u veljači 1970. i bio je čudo socijalističkog planiranja i gradnje. O tome svjedoči luksuzno ilustrirana monografija puna fotografija u boji sretnih i zadovoljnih stanovnika što ju je pripremilo gradsko vijeće – ispolkom. Prosječna dob gradskih stanovnika bila je dvadeset šest godina, a više od trećine bila su djeca. Mlade su obitelji imale na raspolaganju pet škola, petnaest vrtića, tri javna bazena, bolnicu, trideset pet igrališta i plaže na pješčanim riječnim obalama. Grad je živio u ekonomskom mjehuru, kao oaza blagostanja u pustinji nestašice i oskudice. Trgovine hranom bile su bolje opskrbljene i od onih u Kijevu, sa svinjetinom i teletinom, svježim krastavcima i rajčicama, te više od pet vrsta kobasica. U robnoj kući Raduga – Duga – moglo se kupiti austrijsko posuđe, čak i francuske parfeme, bez dugogodišnjih lista čekanja. Grad je imao i kino, glazbenu školu, salon za uljepšavanje, čak i jahtaški klub.

Pored tog će grada, na samo pet kilometara udaljenosti, sovjetske vlasti izgraditi elektranu – službeno nazvanu Atomska elektrana V. I. Lenjina – s ciljem da postane najveće nuklearno postrojenje na svijetu. Da bi se dostigao taj megalomanski cilj 1985. u tijeku je bila izgradnja još dvaju reaktora – pet i šest Černobilske atomske elektrane – koji su trebali biti završeni za dvije godine, a priključeni u električnu mrežu 1988. "U skladu sa sovjetskom slabošću na sve gigantsko, vodno-grafitni nuklearni reaktor koji će postati poznat po akronimu RBMK (odnosno reaktor boljšoj moščnosti kanalnij, kanalni reaktor velike snage) dimenzijama i snagom bio je veći od svakog dotada izgrađenog reaktora na Zapadu i svaki je teorijski bio sposoban proizvoditi 1000 megavata električne energije, dovoljno za opskrbu barem milijun suvremenih kućanstava", piše u knjizi  Higginbotham.

U svaku su smjenu Černobilske elektrane autobusom dolazile stotine muškaraca i žena, rečeno im je da je zračenje toliko sigurno da ga "možeš namazati na kruh", ili da je reaktor poput "samovara... mnogo jednostavniji od termoelektrane". Glavni inženjer – Brjuhanovljev glavni zamjenik, odgovoran za svakodnevni tehnički nadzor elektrane – bio je Nikolaj Fomin, bivši partijski sekretar elektrane, arogantan, bahat apartčik stare škole. Proćelav, bačvastih prsa, blistava osmijeha i baritona koji je ulijevao povjerenje, a postajao bi sve viši kad bi se Fomin uzbudio, imao je nadmenu sovjetsku karizmu koja je Brjuhanovu nedostajala. No bio je samo elektroinženjer, a na mjesto je došao na preporuku moskovske Partije, premda se Ministarstvo energetike bunilo. Nije imao nikakva prethodnog iskustva s atomskom energijom, ali mu ideološki nije bilo premca – a usto se potrudio što je bolje mogao naučiti nuklearnu fiziku dopisnim tečajem.

Ne bi bilo pošteno reći da su s Fominom počeli problemi. Nisu počeli čak ni kad je četvrti, tehnološki najnapredniji reaktor Černobilske elektrane bio pri kraju, 1983. godine, i kad je trebalo obaviti i dugotrajan sigurnosni test turbina. Direktor elektrane Brjuhanov ga je potiho odgodio kako bi uspio ispuniti rok nametnut iz Moskve. Počeli su davno prije, potkraj 60-ih godina, kad se SSSR upustio u interventni program izgradnje reaktora. RBMK je bio čudo tehnologije... ali s  konstruktorskom greškom.

Tek kasno u konstrukciji fizičari su otkrili prvi veliki nedostatak svojega reaktora: opasnost od curenja vode za hlađenje na vrući grafit, što je moglo ne samo uzrokovati eksploziju i oslobađanje zračenja, nego i odbjegli reaktor. Tim je nekoliko puta odgađao puštanje reaktora u pogon jer su razvijali sigurnosne sustave za hvatanje u koštac s problemom. No ostao je još jedan veliki nedostatak koji znanstvenici nikad nisu uklonili: pojava poznata kao pozitivni koeficijent šupljina ili pozitivni koeficijent radioaktivnosti. 

"U normalnom radu svi nuklearni reaktori hlađeni vodom sadržavaju nešto pare koja također prolazi kroz jezgru i u tekućini stvara mjehuriće, odnosno 'šupljine'. Voda je učinkovitiji neutronski moderator od pare, pa obujam mjehurića pare u vodi djeluje na reaktivnost jezgre. U reaktorima koji vodu rabe i kao hladilo i kao moderator, povećavanjem obujma pare usporava se manje neutrona, pa se i reaktivnost smanjuje. Stvori li se previše pare - ili ako se hladilo posve iscrpi – lančana se reakcija zaustavlja i reaktor se gasi sam od sebe. Taj negativni koeficijent reaktivnosti djeluje poput osigurača, sigurnosna značajka vodno-vodnih reaktora čestih na Zapadu", pojašnjava u knjizi Higginbotham.

 
Ali u vodno-grafitnim reaktorima učinak je suprotan. Povećavanjem temperature reaktora povećava se količina pare u njemu, ali grafitni moderator neometano obavlja svoj posao. Lančana se reakcija pojačava, voda se još više zagrije i pare je još više. Ta para, zauzvrat, apsorbira sve manje neutrona i tako se lančana reakcija dalje pojačava u petlji rastuće povratne sprege jačine i topline. Kako bi zaustavili ili usporili lančanu reakciju, operateri moraju spustiti kontrolne šipke u reaktor. Ako u tome iz bilo kojeg razloga ne uspiju, reaktor se može oteti nadzoru, rastaliti ili eksplodirati. Još gore, pokazalo se da – pod određenim okolnostima – kontrolne šipke mogu ubrzati reaktivnost reaktora umjesto da je uspore. Upravo se to dogodilo u Černobilu.

Kad je eksplodirao Reaktor broj četiri, gotovo sedam tona uranijeva goriva, pomiješanog s komadima kontrolnih šipki, cirkonijskih kanala i grafitnih blokova, pretvoreno je u prašinu i bačeno visoko u atmosferu, tvoreći mješavinu plinova i aerosola s radioizotopima, među njima jodom-131, neptunijem-239, cezijem-137, stroncijem-90 i plutonijem-239 - jednom od najopasnijih tvari poznatih čovjeku. Još je 25 do 30 tona uranija i visokoradioaktivnoga grafita izbačeno iz jezgre i rasulo se oko Bloka četiri, paleći vatrice na mjestima kamo su pali. Izloženi zraku, 1300 tona užarenih ostataka grafita preostalih u jezgri reaktora odmah se zapalilo.

U isto vrijeme, i veći ostatak noći, sve do jutra, vodstvo černobilske nuklearne elektrane bilo je, međutim, uvjereno da se najužasnija katastrofa tek može dogoditi: scenarij u kojem imaju reaktor, ali u njemu nema tekućine, pa panično pokušavaju u reaktor uvesti vodu za hlađenje. Direktoru nuklearne elektrane nitko, naime, nije spomenuo da je reaktor zapravo uništen, a oni koji su izašli van i vidjeli užareni vulkan od šoka su satima bili u poricanju. 

Nije to bila prva nuklearna katastrofa u SSSR-u, a ni u černobilskoj elektrani. Kao jedan od osnivača Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), SSSR je od 1957. bio obvezan prijaviti svaku nuklearnu nezgodu koja se dogodi unutar njegovih granica. Ali od desetaka opasnih incidenata koji su se u sovjetskim nuklearnim postrojenjima zbili u idućim desetljećima, nijedan nije bio spomenut IAEA-i. Gotovo trideset godina sovjetsku se javnost, ali i cijeli svijet, uvjeravalo da SSSR ima najsigurniju nuklearnu industriju na planetu. Sovjetsko vodstvo zatajilo je tako, između ostalih, nesreću u rujnu 1957. kad se dogodila strašna eksplozija u postrojenju Čeljabinsk-40 na jugu Urala, nesreću u černobilskom Bloku jedan u rujnu 1982., kao i onu u listopadu 1982. kad je eksplodirao Reaktor broj jedan elektrane Metasamor u Armeniji.

"Smrtonosna doza zračenja procjenjuje se na oko 500 rema – rendgena koji odgovaraju čovjeku, ekvivalentne doze ionizirajućeg zračenja – odnosno zračenju koje prosječno ljudsko tijelo apsorbira kad je jedan sat izloženu zračenju od 500 rendgena na sat. Na nekim mjestima krova Bloka tri grumeni uranijeva goriva i grafita emitirali su gama i neutronsko zračenje jačine 3000 rendgena na sat. Na drugima je razina bila viša od 8000 rendgena na sat: na tim bi mjestima čovjek smrtonosnu dozu zračenja primio za manje od četiri minute", navodi autor knjige. Prekomjerno izlaganje jako ionizirajućem zračenju uzrokuje akutnu radijacijsku bolest (ARB) pri kojoj se tkivo ljudskog tijela razgrađuje, preslaže i razara u svojim najsitnijim dijelovima. Simptomi uključuju mučninu, povraćanje, krvarenje i otpadanje kose, poslije čega slijedi propadanje imunosnog sustava, iscrpljivanje koštane srži, raspadanje unutarnjih organa i, naposljetku, smrt. 

Prema državnome dokumentu "Kriteriji odlučivanja o zaštiti stanovništva u slučaju havarije atomskog reaktora" evakuacija je bila obvezna samo kad bi procijenjena doza apsorbiranog zračenja dosegnula 75 rema – petnaest puta više od doze koju je na godinu bez opasnosti moglo primiti osoblje nuklearne elektrane. U Pripjatu je živjelo otprilike 51.300 muškaraca, žena i djece, od čega ih je više od 4000 radilo u elektrani ili su bili građevinski radnici za koje se očekivalo da će ostati i brinuti se o osnovnoj komunalnoj infrastrukturi grada i elektrane. Da se sve obitelji preveze na sigurno, trebat će više od tisuću autobusa – plus dva riječna broda i tri dizelska vlaka, koji će biti upućeni na kolodvor Janov i kojima će se iz grada evakuirati samce. Pripjat će evakuirati tek u nedjelju popodne. 

Nevidljivi oblak zračenja u času je prešao četiri tisuće kilometara. Do trenutka kad su u nedjelju, 27. travnja – isti dan kad su evakuirali stanovništvo – sovjetski znanstvenici naposljetku počeli redovito nadzirati zrak blizu mjesta havarije nevidljivo je čudovište nestalo, a oni nisu znali ništa o njegovoj veličini i jačini. Njihovo je mjerenje zahvatilo samo njegov rep. Za manje od dvadeset četiri sata došlo je do Skandinavije. 

Tek u ponedjeljak, 28. travnja, u osam navečer, gotovo tri dana otkako se prvi otrovni oblak uzdigao u noćno nebo iznad Bloka četiri, Radio Moskva emitirao je TASS-ovu izjavu sročenu u Gorbačovljevu uredu. "U Černobilskoj nuklearnoj elektrani dogodila se havarija", pročitala je spikerica. "Oštećen je jedan atomski reaktor. Poduzimaju se mjere uklanjanja posljedica nesreće. Zahvaćenima se pruža pomoć. Osnovana je državna komisija." Sljedećeg jutra u moskovskom tisku nije objavljena ni riječ o nesreći. U Ukrajini su jedne dnevne novine objavile vijest ispod članka o dvojici umirovljenika koji su imali problema s uvođenjem telefona u svoje domove, a druge su černobilsku priču zakopale ispod tablica sovjetske nogometne lige i izvješća sa šahovskih turnira. 

"No kad je vjetar ponovno promijenio smjer i zaprijetio oblak radionuklida ponijeti na sjever prema Moskvi, sovjetski su ga piloti zasuli srebrovim jodidom kako bi izazvao kondenzaciju vlage iz zraka u kišu, Glavni je grad bio pošteđen. Ali tristo kilometara na sjever od Kijeva seljaci su gledali kako na stotine četvornih kilometara plodnih polja pada crna kiša."

U međuvremenu se radioaktivni oblak nastavio širiti na sjever i zapad pa je naposljetku obuhvatio cijelu Skandinaviju – prije nego što se vrijeme smirilo i kontaminacija skrenula na jug preko Poljske, tvoreći klin koji se spustio u Njemačku. Jaka je kiša zatim zračenje spustila na tlo od Čehoslovačke sve do jugoistočne Francuske. Do utorka, 29. travnja ujutro, radioaktivnost iz reaktora počela se smanjivati, a temperatura se s više od 1000 Celzijevih stupnjeva smanjila na 500 stupnjeva. No razina zračenja na napuštenim je pripjatskim ulicama postala tako opasna da je vladina komisija bila prisiljena povući se u novi stožer devetnaest kilometara dalje, u gradu Černobilu.  

Isprva su kemijske postrojbe jednostavno pokušale sve oprati. Vodnim topovima i vatrogasnim crijevima gospodarske su zgrade i kuće u tridesetkilometarskoj Zoni isključenja zalijevali vodom i otopinom za dekontaminaciju. Ali zbog upijanja otopine u tlo radioaktivnost je postala koncentrirana, pa se kontaminacija tla pokraj zgrada više nego udvostručila. Površinski su sloj morali ukloniti buldožerima. Neke su se tvari pokazale tvrdokornijima od drugih: posebice je teško bilo očistiti zidove s pločicama, a armirani je beton nakon dekontaminacije bio jednako radioaktivan kao i prije, pa su ga vojnici prali četkama da uklone barem dio radionuklida. U dvorištima i vrtovima skidali bi gornje slojeve tla i stavljali ih na hrpe koje bi zatrpali glinom i po njima zasadili svježu travu. Najjače kontaminiranu zemlju odvozili su kamionima i zakapali u posebno iskopane jame kao nuklearni otpad. Mnoga su naselja bila dekontaminirana dvaput, pa čak i triput, a kuće koje su uporno odolijevale njihovim naporima jednostavno su srušene. 

Naposljetku će cijela sela biti poravnata buldožerima i zakopana. Na kraju će doista dekontaminirano biti samo deset četvornih kilometara Zone isključenja. Potpuno čišćenje zahtijevalo bi uklanjanje gotovo šesto milijuna tona površinskog sloja zemlje i njegovo zakapanje kao nuklearnog otpada. Sam Pripjat je pak ograđen bodljikavom žicom visokom dva metra i duljine 9,6 kilometara, koju su obilazili naoružani stražari. Do 24. lipnja završili su svih 195 kilometara ograde s alarmnim sustavom oko cijele Zone isključenja. Pripjat i Černobilska atomska elektrana sad su se nalazili u središtu goleme nenaseljene zone površine 2600 četvornih kilometara.

Bloku četiri sad se moglo prići samo na najkraće moguće vrijeme jer je sve drugo podrazumijevalo smrtnu osudu. Prići dovoljno blizu da se pokrije reaktor, odnosno da ga se ugasi na konvencionalni način, pjenom – ili vodom – nije dolazilo u obzir. Problem je, međutim, bio u tome što nitko nije znao kako ugasiti gorući reaktor. Na kraju je odlučeno da piloti i inženjeri 51. zaštitne helikopterske eskadrile iz zraka užareni vulkan zatrpavaju vrećama s borom i pijeskom. Piloti su nadlijetali, inženjeri bacali vreće. 

No čak i nakon što su ruševine bombardirane pijeskom i zalivene tekućim olovom, razina zračenja oko Bloka četiri i dalje je bila tako visoka da tu nitko u jednom navratu nije mogao raditi duže od tri minute. Sovjetske vlasti u međuvremenu su se odlučile na gradnju Sarkofaga – goleme konstrukcije oko Bloka četiri koja će sadržavati 440.000 prostornih metara betona, 600.000 prostornih metara šljunka i 7700 tona metala. No da bi se Sarkofag – katedrala brutalizma od betona i čelika – mogao zatvoriti, sve se moralo očistiti. Nisu pomagale ni dizalice ni skupi roboti. Sva bi se mehanika, prije ili kasnije, od golemog zračenja smrznula. Bilo je vrijeme da pošalju ljude da to obave – ručno.

Još potkraj svibnja iz Kabula je opozvan general armije Valentin Varenikov kako bi preuzeo vojno raščišćavanje Černobila. Kada je stigao, general je otkrio da u zoni radi više od deset tisuća vojnika iz postrojbi za kemijsko ratovanje te da su iznenada unovačene stotine građevinaca Ministarstva energetike koji su živjeli u blizini. Ipak, bilo je jasno da će za operaciju čišćenja trebati još ljudstva. Nastave li u zonu jakog zračenja slati mlade sovjetske novake, Politbiro je shvatio da će ugroziti zdravlje cijele generacije sovjetske mladeži, a u tom se slučaju zemlja ne bi mogla obraniti od napada sa Zapada. Zato su Politbiro i Ministarsko vijeće SSSR-a 29. svibnja izdali dekret kakav nikad prije nije zabilježen u vrijeme mira: poziv još stotinama tisuća rezervista – muškaraca u dobi od dvadeset četiri do pedeset godina – za mobilizaciju u trajanju do šest mjeseci. Rečeno im je da su potrebni za posebne vojne vježbe, a mnogi su istinu otkrili tek kad su već bili u odorama. 

Do kasne jeseni deseci su tisuća sredovječnih partizana, kako su ih nazivali, sa svih strana Sovjetskog Saveza unovačeni za rad u najradioaktivnijim područjima zone, sve do ne bi bili ozračeni dozom od 25 rema. Nakon nekog vremena, kad bi rezervisti primili poziv da pristupe "posebnoj obuci", sve više ih je znalo što to točno znači. Neki bi podmitili časnike za novačenje da im ne pošalju poziv: dok se odgoda poziva za rat u Afganistanu navodna mogla kupiti za 1000 rubalja, bijeg s dužnosti u Černobilu koštao je polovicu tog iznosa.  

U možda najpotresnijem dijelu knjige, Adam Higginbotham opisuje kako je dvanaest dana, do 1. listopada, vojska biorobota čistila najgore područje u elektrani – krovove Bloka tri – na koje je palo najviše nuklearnog otpada kad je eksplodirao Blok četiri. Od osam ujutro do osam navečer, izmjenjivalo se ukupno 3828 muškaraca, od kojih je svaki na kraju dobio otisnutu zahvalnicu i mali novčani bonus, otišao na dekontaminaciju i nakon toga kući. Rad svakog muškarca mjerio se štopericom kako bi se procijenjena doza zračenja zadržala ispod propisane granice od 25 rema. Tri minute, dvije minute, četrdeset sekundi - bilo je brzo gotovo, što je označavao zvuk sirene ili zvonjava zvona. 

Kad bi vojnici sišli s krova, imali su osjećaj kao da su im vampiri ispili krv. Zgrčili bi se i nisu se mogli micati. Posao svakog vojnika stručnjaci su bilježili u dnevnik, pedantno zapisujući podatke o učinjenome. Na primjer, Dudin N. S. – bacio sedam cirkonijskih cijevi težine do 30 kilograma; Barsov I. M. – uklonio dvije cijevi promjera 80 mm, duljine 30-40 cm... 10 cirkonijskih cijevi... težine 25 kilograma. Prvo što su sovjeti nakon toga učinili? Reaktor Bloka jedan priključili su ponovno na elektrodistribucijsku mrežu. Prvi put u pet mjeseci Černobilska elektrana ponovno je proizvodila električnu energiju. Sarkofag je službeno dovršen 30. studenoga 1986., samo sedam mjeseci i četiri dana nakon što su prve eksplozije razorile Reaktor broj četiri. Koštao je 4 milijarde rubalja, odnosno gotovo 5,5 milijardi dolara.

Na kraju je, piše autor u knjizi, bilo gotovo nemoguće izračunati ukupan broj likvidatora koji su služili u Zoni isključenja – djelomice zato što je sovjetska vlast lažirala podatke. Do početka 1991. čak je šesto tisuća muškaraca i žena iz svih dijelova Sovjetskog Saveza sudjelovalo u poslovima čišćenja radioaktivne pustoši oko lokacije Reaktora broj četiri i oni će biti službeno priznati kao černobilski likvidatori. U znak priznanja, mnogi su dobili posebne osobne iskaznice i emajliranu medalju s grčkim slovima alfa, beta i fama oko grimizne kapi krvi. Mislili su da su, kao i veterani Velikoga domovinskog rata, žrtvovanjem za domovinu zaradili cjeloživotnu skrb. 

Ali kad su se prvi demobilizirani likvidatori počeli razbolijevati i dolaziti sa simptomima, naišli su na državne liječnike koji su to simptome nevoljko povezivali s uvjetima kojima su bili izloženi u zabranjenoj zoni od trideset kilometara. Država koja je bankrotirala nije si mogla priuštiti specijalističku skrb koju je obećala više od pola milijuna potencijalnih novih invalida, pa su liječnici bilješke pisali u šiframa, a zdravstveni kartoni su proglašeni strogo povjerljivima. Sve osim najekstremnijih slučajeva otpravili bi s dijagnozom: "Obična bolest: nepovezana s ionizirajućim zračenjem."

Najekstremniji slučajevi, ujedno prvi pacijenti iz elektrane, u Moskvu su sletjeli nedugo nakon zore u nedjelju, 27. travnja. Avion koji ih je dovezao morao je biti rastavljen, a autobus kojim su došli u bolnicu odvezen je u Kurčatovljev institut za atomsku energiju gdje su ga zakopali u posebno iskopanu jamu. Zračenje je bilo toliko jako da se prijevozna sredstva nisu mogla dekontaminirati.

"Do nedjelje navečer na bolničke je odjele primljeno 207 osoba, uglavnom operatera iz elektrane i vatrogasaca, ali i zaštitara koji su ostali na svojim mjestima pokraj gorućeg bloka, građevinskih radnika koji su čekali na autobusnoj postaji ispod oblaka radioaktivnih padalina i pecaroša s kanala kraj elektrane. Stotini petnaest dijagnosticiran je akutni radijacijski sindrom. Desetorica su primila tako velike količine zračenja da su liječnici odmah zaključili da neće preživjeti."

Do 10. svibnja Radna skupina Politbiroa doznala je da su izravne posljedice nesreće na stanovništvo SSSR-a poprimile alarmantne razmjere. Dotad je hospitalizirano gotovo 9500 ljudi, najmanje 4000 samo u prethodnih 48 sati. Više od polovice su bila djeca, od kojih je 26 dobilo dijagnozu radijacijske bolesti. Iz Kijeva su evakuirali 363.000 djece, ali i desetke budućih majki i dojilja, pa je u egzodus krenulo pola milijuna ljudi – otprilike petina kijevskog stanovništva.

Usprkos tome, sovjetske vlasti uporno će ponavljati kako je od izravnih posljedica eksplozije i požara u Bloku četiri preminula trideset jedna osoba. Dr. Angelina Guskova i njezini kolege, koji su u Moskvi liječili ozračene, podnijeli su službeno izvješće od sedamdeset stranica u kojem su, među ostalim, naveli i podatak o očekivanoj kolektivnoj dozi zračenja koju će nakon nesreće primiti sedamdeset pet milijuna ljudi na zapadu SSSR-a. Međutim, sovjetsko izvješće nije predvidjelo ukupan broj dodatnih smrti i bolesti koje bi kontaminacija mogla izazvati, a zapadnjački su stručnjaci tu prazninu popunili procjenama koje su razbjesnjele sovjetske liječnika. Robert Gale, američki liječnik koji je u Moskvi pomagao u liječenju ozračenih, novinarima je rekao da mogu očekivati da će još sedamdeset pet tisuća ljudi umrijeti od karcinoma koji se mogu izravno pripisati černobilskoj katastrofi, od toga četrdeset tisuća u Sovjetskom savezu, a ostatak u inozemstvu.

Ministar srednje strojogradnje, odgovoran za sve vidove sovjetskog programa nuklearnog naoružanja Jefim Slavski, konstruktor prvog sovjetskog reaktora Nikolaj Doležal i Anatolij Aleksandrov, predsjednik Sovjetske akademije znanosti i direktor Kurčatovljeva instituta, odgovoran za razvoj nuklearne znanosti i tehnologije diljem SSSR-a – to su bili ljudi koji su projektirali RMBK, ali i ignorirali više od deset godina upozorenja o njegovim nedostacima. To, međutim, nisu bili ljudi koji su se na kraju našli na optuženičkoj klupi: vladina komisija uporno je ponavljala kako su za havariju krivi operateri elektrane, nije bilo govora o tome da se prizna kako Blok četiri nikad ne bi eksplodirao da nije bilo ozbiljnih nedostataka u njegovoj konstrukciji, uključujući pozitivan koeficijent reaktivnosti i neispravne kontrolne šipke koje su reaktivnost povećavale umjesto da je smanje.  

Umjesto demonskog trojca, na optuženičkoj klupi su se našli direktor elektrane Viktor Brjuhanov, glavni inženjer i tehnički direktor Nikolaj Fomin i operativni zamjenik glavnog inženjera Anatolij Djatlov. Našli bi se i inženjeri operateri – Aleksandar Akimov i Leonid Toptunov – ali su u međuvremenu umrli od zračenja. Suđenje je počelo 7. srpnja 1987.; bio je to jedan od posljednjih montiranih procesa u povijesti Sovjetskog saveza. Godine 2008., više od dva desetljeća nakon nesreće, Akimovu i Toptunovu – kao i još dvanaestorici inženjera, električara i strojara iz elektrane – napokon je odano priznanje za pokazano junaštvo u noći 26. travnja 1986., kad ih je Viktor Janukovič posthumno odlikovao ukrajinskim Ordenom za hrabrost trećeg reda.