Piše Lovro Škopljanac
Na prijedlog osnivačice ovoga portala, napisao sam kratak osvrt na dosadašnje rezultate znanstvenoga projekta Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici, čiji je akronim PoKUS. Riječ je o petogodišnjem projektu (2021.-2025.) koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a uz moje vodstvo na njemu surađuju poslijedoktorantica Velna Rončević i doktorand Luka Ostojić. Nas je troje tijekom dvije godine na pedesetak lokacija - većinom narodnih knjižnica - boravilo u petnaestak hrvatskih gradova kako bismo razgovarali s 1005 punoljetnih hrvatskih građanki i građana i od njih saznali što pamte iz književnih djela koja su pročitali.
Osvrt započinjem od naslova ovoga teksta, koji ne odgovara niti prvome prijedlogu osnivačice portala ("Portret hrvatske čitateljice"), niti pravilima gramatike jer se naizgled odnosi samo na žene, a mi smo intervjuirali i muškarce, bez ikakve spolne diskriminacije. Stoga bi prema važećim gramatičkim uzusima trebalo koristiti muški rod jer se on “korist[i] neutralno i odnos[i] jednako na muški i ženski rod”, kako to obično stoji u suvremenim zakonskim formulacijama. Međutim, to bi se kosilo s našim uzorkom u kojem je točno 70 posto čitateljica, a tek 30 posto čitatelja, stoga je logično koristiti ženski rod, koji se odnosi na veliku većinu, kako bi se obuhvatili svi ispitanici i ispitanice.
Drugi je razlog za uvođenje pridjeva "pokusna" umjesto "hrvatska" čitateljica taj što naš uzorak nije reprezentativan prema važećim uzusima društvenih znanosti. Naime, brojka od 1005 čitateljica je i više nego dovoljna da možemo donositi pouzdane zaključke za zemlje sa stanovništvom i mnogo većim od Hrvatske, ali pod uvjetom da odgovaraju općoj populaciji. Dakle, raspodjela po spolu bi trebala biti otprilike podjednaka, kao i distribucija po dobi, stupnju obrazovanja, mjestu stanovanja i drugim relevantnim kriterijima. Primjerice, relevantna i medijski često eksponirana istraživanja uz Noć knjige već više od deset godina rade s takvim uzorkom, što je model kakav mi nismo mogli slijediti jer nikada nismo znali tko će nam pristati na razgovor o upamćenim knjigama.
Ipak, osobno sam uvjeren da su rezultati koje smo dobili dobar odraz stanja u čitateljskoj populaciji Hrvatske, počevši od činjenice koja je utvrđena u nizu istraživanja u ostalim zemljama Europe i Zapada, prema kojima žene premoćno čitaju književne tekstove, u omjeru otprilike sličnome našem (dvije trećine čitateljica naspram jedne trećine čitatelja). Zatim, prosječna dob naših ispitanica je 45 godina, a njihov medijan je 41 godina, dok je medijan dobi za RH oko 44 godine, dakle u tom segmentu ne odstupamo mnogo od hrvatskoga prosjeka.
Diskrepancija je zato velika na području obrazovanja; naše ispitanice premoćno pripadaju kategoriji VSS (65 posto) i SSS (29 posto), čak ih je 46 (ili 5 posto) s doktoratom znanosti, dok je samo 10 njih niže stručne spreme (NSS). Za usporedbu, okvirni podaci za čitavu Hrvatsku su oko 20 posto NSS, 56 posto SSS i VSS 24 posto (zajedno s doktorima znanosti), pa je razvidno da je pokusna čitateljica daleko bolje obrazovana od hrvatskoga prosjeka, što je uz spol također najčešća demografska korelacija povezana s učestalim čitanjem književnosti.
Fotografija: Freepik
Što se tiče učestalosti, pokusova čitateljica godišnje u prosjeku pročita oko 29 književnih tekstova, a medijan je 15 tekstova. Prosjek jako podižu "superčitateljice" koje smo imali prilike intervjuirati, a koje obično u knjižnicama posude i pročitaju po četiri-pet naslova tjedno, kao i ljubiteljice poezije koje mogu pročitati veći broj lirskih pjesama godišnje od onih koji čitaju uglavnom romane. Potonje su u značajnoj prednosti, jer je od 2084 tekstova kojih su se čitateljice ukupno prisjetile bilo 60 posto romana, dok proza općenito (zajedno s kratkim pričama, putopisima, memoarima i drugim tekstovima) zauzima oko 94 posto uzorka, dok je lirika zastupljena s 3 posto, a drama s 2 posto upamćenih tekstova.
Uz podatak da su najčešće upamćene knjige objavljene u posljednjih nekoliko godina, to nam odaje da je pokusna čitateljica uglavnom sklona suvremenoj književnoj produkciji, i to inozemnoj. Naime, među 1374 autora o kojima je bila riječ u razgovorima, prednjače oni koji objavljuju na engleskom jeziku (više od 650), a slijede ih hrvatski (228), francuski (79), njemački (50), talijanski (47) i ruski pisci (34).
Za razliku od čitateljica, muški autori čine dvije trećine uzorka, a Rusi prednjače kada se uzmu u obzir dva najupamćenija teksta: Zločin i kazna u 131-om razgovoru te Ana Karenjina u 89 razgovora. Ovi podatci odudaraju od navoda da je većina upamćenoga izvorno napisana na engleskom tijekom dvadesetog (914 tekstova) i 21. stoljeća (967 tekstova), ali ujedno upozoravaju na to koliko je opreza potrebno uložiti u tumačenje velike količine podataka koja je u prethodnim pasusima samo numerički predstavljena, pa ću se u nastavku još osvrnuti i na interpretaciju svih tih podataka.
Naime, glavni cilj istraživanja nije bio predstaviti kvantitativni prosjek – iako se o njemu pouzdano može zaključivati – nego kvalitativni raspon suvremenoga pamćenja o književnosti kod neprofesionalnih čitateljica. To su po našoj definiciji sve one koje ne čitaju u sklopu svoje profesije (recimo spisateljske, nastavničke, prevoditeljske, lektorske, scenarističke, i sl.), već čitaju po vlastitoj motivaciji i s vlastitom sviješću o pročitanome. Nas se troje pritom bavi određenim primarnim temama: kolegicu Rončević zanima kako čitanje utječe na zamišljanje budućnosti, kolegu Ostojića kako se srednjoškolska lektira odražava na shvaćanje književnosti, a mene proizvodi li književnost "bibliotraumu", odnosno negativne ili neugodne emocije. Svaka od tih tema, kao i druge koje su s njima povezane, već su obrađene u nekoliko znanstvenih radova koji su već objavljeni ili su u pripremi (što uključuje i najmanje jedan doktorat i knjigu u idućih nekoliko godina), o čemu više možete saznati na internetskoj stranici projekta PoKUS, pod rubrikom “Materijali”, ali i u nedavnom razgovoru za časopis Globus.
Da izbjegnem pretjerano ponavljanje, ali i opterećivanje teksta većim brojem citata naših čitateljica, za kraj ovoga osvrta ponudio bih neke potencijalno zanimljive činjenice o materijalu kojim raspolažemo, a koji je djelomice i javno dostupan na servisu za dijeljenje znanstvenih podataka. Radi se o činjenicama koje smo utvrdili, ali nismo još sasvim protumačili, što možda potakne neke od čitateljica i čitatelja ovoga teksta na razmišljanje, pa možda i na korisnu povratnu informaciju za naš projekt. Evo dakle i nekih kvalitativnih opservacija, ali i spekulacija o pokusnoj čitateljici:
* kada govori o tekstu, uglavnom pamti njegovu temu (izraženu kao poantu teksta), zatim sadržaj (zaplet za narativne tekstove) pa dojam (osobni osjećaj koji gaji prema njemu);
* dijelovi teksta doimaju je se na svim razinama, npr. atmosfere, jezika, povijesnoga prikaza, pozitivnoga protagonista, poruke, jednostavnosti stila...;
* žanrovska joj predodžba obuhvaća književnoteorijske i književnopovijesne odrednice, uglavnom u slaganju s profesionalnim određenjem (npr. roman, künstlerroman, magijski realizam, modernizam, povijesna fantastika, proza u trapericama...);
* za čitanje je uglavnom motivira vlastiti izbor, zatim preporuke bliskih osoba i na trećem mjestu zadanost, a pamti je u gotovo svim slučajevima;
* kada pamti neki određeni dio teksta, on je uglavnom na samome kraju ili na početku, a izravnih se citati može sjetiti rijetko, za svaku desetu knjigu ili rjeđe;
* uglavnom pamti osnovne podatke o autorima, pogotovo ime i jezik na kojem pišu;
* iskazuje transmedijsko pamćenje, odnosno da u oko polovice prisjećanja s tekstom povezuje još neki medij ili adaptaciju, uglavnom na filmu, u predstavi ili igranoj seriji;
* kada se identificira sa sadržajem teksta, to se događa čim češće i bolje što je mlađa, dok je eksplicitna identifikacija (“ja jesam taj lik”) uobičajena samo u djetinjstvu;
* osjeća ponos zbog sudjelovanja u književnoj kulturi, recimo po dugogodišnjem posuđivanju iz knjižnice, i važno joj je naglasiti doticaj s knjigama i kućnu biblioteku;
* izvor informacija o tekstovima većinom joj je na internetu, možda i stoga što je postalo normalno na taj način dobivati osobne informacije o ljudima tj. o autorima;
* samovoljno i neovisno strukturira čitanje književnoga kanona, primjerice “nadoknadom” nepročitane lektire do razine koju smatra da je nužna kako bi bila kultivirana osoba.
Svi nas ovi podatci približavaju prosjeku pokusovih čitateljica, ali i onome što je najvažnije i njima i nama, a to je trag koji književni tekstovi ostavljaju u njihovim životima. Stoga na kraju osvrta nudim i treći razlog zašto se ovdje bavimo pokusovom, a ne hrvatskom čitateljicom; iako je etimologija pogrešna, u ovom pridjevskom obliku može podsjetiti na glagol “pokusati”, u smislu hrane koja se jede “brzo, obilno i slasno”.
Književnost se često opisuje metaforama hrane (progutati knjigu, ukusno štivo, provariti pročitano...), pa to možemo učiniti i na ovaj način, iskazujući što to čitateljice “jedu” i koliko toga ostaje ugrađeno u njihove organizme nakon što “hrane” odnosno teksta više nema. Tako pokusna čitateljica svojim primjerom daje okusiti svima nama kako drugi čitaju književnost i o njoj razmišljaju, što je jedna od aktivnosti koja – uz hranu – svakako daje najviše prilike za dobro iskustvo u suvremenome životu.
* Dr. sc. Lovro Škopljanac docent je na Katedri za komparativnu povijest hrvatske književnosti Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2007. godine diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku, a 2008. japanologiju i konferencijsko prevođenje. Od 2021. godine voditelj je Uspostavnoga istraživačkog projekta HRZZ-a "Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici".
Podijeli na Facebook
