Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća politički filozof James Flynn zamijetio je izniman, no zbunjujući trend - u prošlom stoljeću prosječni rezultati IQ testova kontinuirano su rasli u svim industrijaliziranim zemljama. I to ne baš malo - gotovo tri boda u svakoj dekadi! Svakih nekoliko godina zbog toga su se IQ testovi morali ponovo normirati kako bi rezultat od 100 i dalje ostao prosječan. To je značilo da bi osoba, koja je prije stotinu godina postigla rezultat od 100 na klasičnom IQ testu, danas postigla 70 bodova. Ili, drugim riječima, osoba koja je prije jednog stoljeća postigla u industrijaliziranoj zemlji prosječan rezultat i time imala prosječan kvocijent inteligencije, danas bi bila proglašena mentalno retardiranom.
Bizarno otkriće, koje su Richard Herrnstein i Charles Murray u knjizi “The Bell Curve” prozvali Flynnovim efektom, u međuvremenu je poprimilo tolike razmjere da je Malcolm Gladwell u The New Yorkeru 2007. godine objavio kako je “Flynnov efekt od teorije postao činjenica”. No znanstvenici se i dalje ne uspijevaju složiti oko ključne stvari - zašto prosječan IQ raste? Znači li to da postajemo, kako čovječanstvo, bolji u rješavanju testova? Jesu li testovi zapravo neadekvatni za mjerenje inteligenije? Ili mi možda doista kao vrsta postajemo pametniji? Na to pitanje pokušava odgovoriti James R. Flynn, čovjek koji je i “otkrio” Flynnov efekt, u novoj knjizi koju je objavio Cambrdige University Press, “Are We Getting Smarter?: Rising IQ in the Twenty-First Century”.
Usprkos jasnom naslovu knjige, Flynn ne daje jasan, ili barem ne direktan odgovor. Njegove daljnje analize su, naime, pokazale da se najveći skokovi na IQ skali bilježe u onim dijelovima testa koji mjeri sposobnost apstraktnog mišljenja i prepoznavanja uzoraka, dok drugi podtestovi ne bilježe takav porast inteligencije. To ujedno znači da možda nije porasla opća inteligencije čovječanstva, nego samo da smo bolji u određenim vještinama uma. Pitanje, dakle, nije postajemo li pametniji, nego zašto postajemo bolji baš u apstraktnom razmišljanju?
Kako Flynn demonstrira u knjizi, tipično pitanje iz IQ testa koje se odnosi na sposobnost apstraktnog razmišljanja, bilo bi: “Po čemu su psi i zečevi slični?” Naši djedovi i bake bi možda odgovorili kako su “psi nekad lovili zečeve”, dok bismo mi danas dali “točniji” odgovor, odnosno zaključili kako su i psi i zečevi - sisavci. Naši su preci svijet više promatrali na praktičan, konkretan način (psi love zečeve), dok smo mi danas skloniji apstraktnom razmišljanju (sisavci). Nasuprot tome, aritmetički podtest, kao i onaj vokabulara, ne bilježe neka značajna odustupnja u rezultatima danas i nekad.
Zašto? Flynn, ukratko, objašnjava kako se promijenila naša okolina, promijenilo se društvo - od toga da se u školama djecu uči kako znanstveno razmišljati do toga da danas igramo video igrice. Te, nove, moderne vještine zahtijevaju apstraktno mišljenje. Počeli smo svijet gledati, kaže Flynn, kroz naočale znanosti. Zbog toga Flynnov efekt ne pokazuje da smo generalno postali pametniji, nego da smo postali vještiji u apstraktnom mišljenju jer to od nas zahtijeva promjena u društvenoj okolini. Ne postajemo pametniji, nego postajemo - moderniji.
Otkriće Flynnovog efekta, iako se i samo čini apstraktnim, ima dalekosežne posljedice. Primjerice, Flynn se zalaže za to da se njegovo zapažanje uzme u obzir prilikom tumačenja IQ rezultata osuđenika na smrt. Danas zakonom nije dopušteno smaknuti nikoga čiji je IQ rezultat ispod 70, jer je to granica mentalne retardacije, no osuđenicima na smrt često se daju nekalibrirani testovi, što znači da i njihovi rezultati možda nisu točni, a par krivo izračunatih bodova za njih doista jest pitanje života ili smrti. Nadalje, kolikom broju starijih osoba je postavljena kriva dijagnoza, primjerice poremećaj pamćenja, samo zato što u obzir nije uzet Flynnov efekt?
Još je jedna stvar izuzetno zanimljiva. Flynnov argument kako postajemo moderniji, a ne pametniji, implicira da kvocijent inteligenije nije (samo) stvar genetike, nego da, u velikoj mjeri, možda i primarno, ovisi o našoj okolini. Neki osnovni IQ se možda i nasljeđuje, ali činjenica da jedan njegov aspekt toliko brzo raste pokazuje da imamo direktan utjecaj na naše sposobnosti, da se inteligencija može povećati, da naši kapaciteti nisu determinirani rođenjem. Flynn u knjizi iznosi moćne dokaze koji pokazuju da inteligencija ne ovisi o spolu, odnosno da muškarci nisu u startu inteligentniji od žena, ali i da, istodobno, na inteligenciju jako utječe obrazovanje, kao i elementarne nepogode, bolesti, glad.
Tu Flynn, ujedno, upućuje i veliku kritiku današnjoj psihologiji koja uporno, u vrednovanju inteligencije, ignorira upravo okolišne faktore ili pak daje prednost fiziologiji mozga pred umom. Fokusirajući se na mozak, zaboravljamo na “sile” koje su ga formirale, tvrdi Flynn. Ljudskom umu trebalo bi pristupiti interdisciplinarno; promatrati ga kao otvoreni sustav koji neprestano reagira i djeluje na podražaje iz okoline. Ni ljudska inteligencija, ni ljudska kultura nisu statične - mijenjaju se s vremenom, a upravo te promjene mogu nam pružiti moćne uvide u to kako naš um funkcionira i zašto funkcionira upravo tako, zaključuje Flynn.
Podijeli na Facebook
