Piše Tanja Tolić
U devedeset pet posto ljudske povijesti rad nije zauzimao ni približno sveto mjesto kakvo ima u životu današnjih ljudi. Većinu tog vremena bili smo lovci-sakupljači, a iako se dugo vjerovalo da su ljudi u tom periodu bili uglavnom gladni i stalno prisiljeni na borbu, već neko vrijeme znamo da je društvo lovaca-sakupljača zapravo bilo – prvobitno društvo blagostanja. Lovci i sakupljači u prosjeku su radili svega dva sata dnevno, oskudicu bi iskusili tek rijetko, životni vijek im je bio nešto dulji od onog Europljana na pragu industrijske revolucije, a iako danas u većini svjetskih gradova možemo jesti hranu iz svih zemalja sa svih kontinenata, samo rijetki među nama mogu se pohvaliti prehranom koja se po raznolikosti može usporediti s prehranom lovaca-sakupljača koji su živjeli na područjima ne mnogo većim od predgrađa nekog modernog grada.
Antropolog James Suzman, specijaliziran za proučavanje kojsanskih naroda južne Afrike, od ranih 1990-ih proučava narod Ju/'hoansi, "Bušmane" iz pustinje Kalahari u južnoj Africi koji su do kraja dvadesetog stoljeća živjeli kao lovci-sakupljači. Danas je na čelu kompanije čija je misija primjenjivanje antropoloških metoda pri rješavanju suvremenih društvenih i ekonomskih problema, a dio svojih otkrića objedinio je u knjizi "Rad: od prapovijesti do danas" koju je nedavno objavila nakladnička kuća Petrine knjige u prijevodu Svetlane Grubić Samaržije. "Rad" je u osnovi antropološka studija u kojoj Suzman zastupa hipotezu kako bismo svi trebali zauzeti mnogo opušteniji stav prema radu, najviše stoga što vjerujemo u koncepte koji više nisu točni, ako su ikada i bili – prvenstveno u ekonomiju oskudice zbog koje smo opsesivno zaokupljeni ekonomskim rastom.
"Najutjecajniji ekonomist dvadesetog stoljeća John Maynard Keynes 1930. godine predvidio je da će nas rast kapitala uz povećanu produktivnost i tehnološki napredak početkom dvadeset prvog stoljeća dovesti nadomak ekonomske 'obećane zemlje' u kojoj će osnovne potrebe svih ljudi biti lako zadovoljene i u kojoj nitko neće raditi više od petnaest sati tjedno. (…) Većina nas i dalje radi jednako naporno kao i naši djedovi i bake, a vlade su i dalje jednako opsjednute gospodarskim rastom i stvaranjem radnih mjesta kao i u bilo kojem razdoblju nedavne prošlosti. Štoviše, dok privatni i državni mirovinski fondovi pucaju pod teretom obaveza prema sve starijem stanovništvu, od mnogih od nas očekuje se da rade i do desetljeća duže nego prije pedesetak godina…" piše Suzman u knjizi.
John Maynard Keynes (Foto: Walter Stoneman / National Portrait Gallery, London)
Najvažniji problem koji je Keynes imao na umu ekonomisti nazivaju "ekonomskim problemom", a katkad i "problemom oskudnosti resursa". On podrazumijeva da smo mi racionalna bića prokleta neutaživim željama te da jednostavno nema dovoljno resursa za zadovoljavanje svih želja. Na ideji da imamo neograničene želje, ali da su nam resursi ograničeni utemeljena su tržišta, financijski i monetarni sustavi, kao i sustavi zapošljavanja. Ekonomisti, dakle, smatraju da nas oskudnost potiče na rad.
"Odustajanje od ideje da je ekonomski problem vječno stanje ljudske vrste ne znači samo proširenje definicije rada izvan onoga čime se bavimo radi uzdržavanja. To nam omogućuje i novi pogled na naš složeni povijesni odnos s radom od samih početaka života sve do užurbane sadašnjosti", piše Suzman.
U svom najosnovnijem obliku, pojašnjava, rad je uvijek razmjenjivanje energije, a sposobnost obavljanja različitih poslova ono je po čemu se živi organizmi razlikuju od mrtve, nežive materije. Jer samo živa bića aktivno traže i koriste energiju u svrhu življenja, razvijanja i razmnožavanja. Smatra se da je ljudski rad namjeran, svjestan, a životinjski svrsishodan – životinje nemaju "skrivene namjere", ne rade određeni posao jer su motivirane nizom ambicija drugog i trećeg reda.
Ljudski rod nije oblikovala samo evolucija, nego i rad. Među očitim nasljeđem odlučnih, ali nespretnih pokušaja Homo habilisa da kamenje i ostale predmete oblikuje u korisno oruđe su spretne ruke koje mogu provući konac kroz iglu; položaj palca zbog kojeg možemo hvatati i rukovati predmetima; ramena i ruke jedinstveno oblikovane kako bismo precizno ispaljivali projektile; oči sprijeda na glavi kako bismo mogli procijeniti udaljenost između dva predmeta; i naposljetku, usklađene motorne vještine koje omogućuju sve to.
Pripadnici naroda Ju/'hoansi (Foto: Roman Teufel / Living Museum of the Ju/'hoansi)
Na naš današnji odnos prema radu utjecala je i činjenica da smo dugo bili lovci. Ne samo da je lov iscrpljivanjem – praćenje tragova životinja i pronalaženje odgovarajuće za lov, obično one opterećene teškim rogovima – utjecao na to što smo postali dvonošci, nego se i naš um prilagodio čitajući u prirodi prvo pismo – tragove životinja. Usto, lov iscrpljivanjem imao je značajnu ulogu u oblikovanju naše društvenosti i socijalne inteligencije, kao i u stvaranju ustrajnosti, strpljivosti i čiste odlučnosti, što i dan-danas obilježava naš pristup radu.
No najveću promjenu izazvalo je otkriće vatre jer smo zahvaljujući njoj – i početku kuhanja – skratili vrijeme i smanjili trud koji smo morali uložiti u potragu za hranom. Vatra je, pored toga, potakla i razvoj jezika, kulture, priča, glazbe i umjetnosti. Naime, višak energije dobiven korištenjem oruđa i kuhanje utrošen je u stvaranje, preoblikovanje i održavanje sve većeg, složenijeg i plastičnijeg mozga te u reorganizaciju našeg tijela kako bi moglo smjestiti te iznimno velike nakupine živčanog tkiva.
"Mozak čini dva posto naše ukupne tjelesne težine, ali troši oko dvadeset posto naših energetskih resursa. Mozak čimpanze, koji je velik otprilike kao trećina našega, troši oko dvanaest posto energije, a mozak većine drugih sisavaca između pet i deset posto", piše Suzman.
Ne bi bilo moguće formirati i održavati tako velik mozak samo unošenjem prikupljene sirove hrane i vegetarijanskom prehranom. S obzirom na to da hrana koju unose nije osobito hranjiva, gorile moraju dnevno pojesti oko petnaest posto hrane u odnosu na svoju tjelesnu težinu kako bi bile zdrave. Što im ne ostavlja mnogo vremena za tučnjavu, seks ili igru. Znamo da većina većih primata dnevno provede između osam i deset sati skupljajući i unoseći hranu. To je približno između pedeset i šest i sedamdesetih radnih sati tjedno.
"No, nama je dovoljno dva do tri posto naše tjelesne težine u hrani (na temelju ishrane lovaca-sakupljača). A ako se možemo ravnati prema zajednicama kao što su Ju/'hoansi, onda znamo da većinu godine skupina radno aktivnih odraslih Homo sapiensa koja živi u relativno neprijateljskom okruženju može sebe i jednak broj neproduktivnih pripadnika nahraniti radeći između petnaest i sedamnaest sati tjedno. To iznosi jedan do dva radna sata dnevno", pojašnjava Suzman.
Antropolog Richard B. Lee
Antropolog Richard Borshay Lee, koji je 1960-ih godina proveo neko vrijeme među sjevernim Ju/'hoansima, bio je taj koji je dokazao da život u prirodi nije nužno težak, okrutan i kratak. Društva lovaca-sakupljača nisu živjela u materijalnoj oskudici niti neprestanoj borbi. Potrebe se mogu lako zadovoljiti, ili tako što će se mnogo proizvoditi ili tako što će se malo toga željeti, zapisao je američki antropolog Marshall Sahlins. Sahlins je zaključio da u mnogim lovačko-sakupljačkim društvima – i moguće većim dijelom ljudske povijesti – oskudica nije bila temeljna odrednica ekonomskog života ljudi i stoga "fundamentalni ekonomski problem" – barem ne onako kako su ga opisali klasični ekonomisti – nije vječna borba za preživljavanje.
Antropolog Marshall Sahlins
Problem je zapravo nastao s poljoprivredom. Tijekom razdoblja od 5000 godina, koje je započelo prije nešto više od deset tisućljeća, niz nepovezanih populacija na najmanje jedanaest odvojenih geografskih lokacija diljem Azije, Afrike, Oceanije i Sjeverne i Južne Amerike počelo je uzgajati usjeve i razne pripitomljene životinje. Ne zna se zašto i kako se to dogodilo, no na to su utjecali klimatski, ekološki, kulturni, demografski, a možda čak i evolucijski faktori. Novija istraživanja potvrdila su da je oskudica izazvana klimatskim promjenama znatno utjecala na to da se neke ljudske zajednice počnu baviti proizvodnjom hrane.
Najstariji dokazi o domestikaciji biljaka potječu iz pitomih dolina i valovitih brežuljaka Levanta, iz regije koja se proteže kroz današnju Palestinu, Libanon, Siriju i Tursku. Prije otprilike 12.500 godina ljudi su ondje počeli eksperimentirati s kultivacijom divlje pšenice i mahunarki kao što je slanutak, a prije otprilike 11.000 godina potječu dokazi o domesticiranoj pšenici. Osim pasa, čija povezanost s ljudima traje barem 14.700 godina, najstariji dokazi o sustavnoj domestikaciji životinja potječu s Bliskog istoka, gdje su ljudi vjerojatno prije 10.500 godina uzgajali i čuvali koze i ovce. Još jedan davni, ključan dokaz o bavljenju poljoprivredom dolazi iz Kine, gdje su zajednice u naplavnim nizinama rijeke Yangtze, Huang Ho i rijeke Xiliaohe uzgajali proso i svinje još prije 11.000 godina. Trebalo je četiri tisućljeća da poljoprivreda postane glavna strategija uzdržavanja za ljude koji su živjeli na Bliskom istoku.
Oranje uz pomoć stoke u starom Egiptu – freska iz Seneđemove grobnice, oko 1200. godine prije Krista (Foto: Wikipedia)
Do industrijske revolucije sve prinose koje su poljoprivredne zajednice ostvarile napornijim radom, usvajanjem novih tehnologija, tehnika, ili usjeva, brzo bi potrošilo stanovništvo koje je naglo raslo do te mjere da se više nije moglo uzdržavati. Slijedom toga, dok su se poljoprivredna društva širila, blagostanje je obično bilo kratkog vijeka, a oskudica se od povremene neugodnosti koju su lovci-sakupljači s vremena na vrijeme stoički podnosili, sad pretvorila u gotovo stalan problem.
"Prijelaz na poljoprivredu preoblikovao je odnos naše vrste prema oskudici, i na taj način izazvao 'ekonomski problem'. Problem je bio i u tome što je rijetko kad bilo viška radne snage, pa je za većinu seljaka jedino očito rješenje tog problema bilo stvaranje potomstva. No svaki novi radnik kojeg su stvorili predstavljao je još jedna usta koja moraju hraniti, a nakon određenog vremena došlo je i do zamjetnog pada u količini dostupne hrane po osobi", piše Suzman.
Kad je ljudski rod počeo eksperimentirati s poljoprivredom, Zemlja je brojila negdje oko četiri milijuna stanovnika. Dvanaest tisuća godina kasnije, kad su u doba industrijske revolucije postavljeni temelji tvornice na fosilna goriva, broj stanovnika narastao je na 782 milijuna. Za sve ljude, osim šačice sretnika u gradovima, život je često bio borba. Samoopskrbnim poljoprivrednim društvima "ekonomski problem" i oskudnost resursa često su bili pitanje života i smrti. A jedino očito rješenje tog problema bio je još naporniji rad i širenje na nova područja. Onda možda i ne iznenađuje što, unatoč tome što gotovo nitko od nas danas ne proizvodi svoju hranu, sanktifikacija oskudnosti dobara i ekonomskih institucija i normi koje su se pojavile u tom razdoblju i dandanas utječu na način na koji organiziramo svoj ekonomski život.
James Suzman (Foto: Bloomsbury)
Izgradnjom desetaka, a onda i stotina velikih pogona i tvornica tekstila u Engleskoj između 1760. i 1840. stvorene su tisuće novih radnih mjesta za migrante koji su sa sela zbog toga došli u britanske gradove. Uz izum parnog stroja 1765. godine, tako je počela industrijska revolucija. Život je bio težak i onima koji su radili i za najprosvjetljenije poslodavce kao što je bio Richard Arkwright. Taj izumitelj mehaničke predilice između 1771. i 1792. u sjevernoj Engleskoj podigao je niz tvornica, a danas ga se često smatra izumiteljem tvorničkog sustava. Radnici u njegovim tvornicama morali su odraditi smjenu od trinaest sati dnevno, šest dana u tjednu, a kad bi netko zakasnio, od plaće su mu se oduzela dva dana. Doduše, dopustio je radnicima da uzmu tjedan dana (neplaćenog) godišnjeg odmora, pod uvjetom da za to vrijeme ne napuštaju grad.
Djeca su bila takva poslušna i svestrana radna snaga da je na početku devetnaestoga stoljeća gotovo polovina svih tvorničkih radnika u Velikoj Britaniji bila mlađa od četrnaest godina. No nisu svi odobravali takvo eksploatiranje djece u tvornicama, te je 1820. britanska vlada donijela Zakon o tvornicama kojim se tvornicama zabranilo da na puno radno vrijeme zapošljavaju djecu mlađu od devet godina.
Zakon je dopunjen 1833. amandmanom da sva djeca između devet i trinaest godina moraju pohađati školu barem dva sata svaki dan, a da djeca između trinaest i osamnaest godina ne smiju raditi u dnevnim smjenama duljim od dvanaest sati. Radni tjedan za žene i djecu mlađu od osamnaest godina ograničen je na šezdeset sati, no nije se ograničavao broj radnih sati za muškarce. Do 1870. broj radnih sati tjedno za većinu muškaraca i žena zaposlenih u mnogim tvornicama pao je s oko sedamdeset osam na šezdesetak sati tjedno, u smjenama od deset sati dnevno, šest sati tjedno.
"Od sredine devetnaestoga stoljeća većina radnika u tvornicama i pogonima počela je primjećivati stalno poboljšanje materijalne kvalitete života, pa su prvi put imali nešto novca da si priušte luksuznije stvari koje su donedavno mogli kupovati samo pripadnici srednje i više klase. Tada su ljudi svoj rad počeli smatrati isključivo sredstvom koje im omogućuje da si kupe više stvari te tako zatvorili krug proizvodnje i potrošnje na kojemu se danas zasniva većina suvremene ekonomije. Štoviše, radnički pokreti te kasnije sindikati, sljedećih dvjesto godina uglavnom će svoje resurse usmjeriti k osiguravanju boljih plaća za svoje članove i više slobodnog vremena za trošenje te plaće, nego k tome da svoje poslove učine zanimljivijima ili smislenijima", dodaje Suzman.
Dječaci rade u mlinu, Georgia, 1909. (Foto: Library of Congress, Washington, D.C. / Britannica)
Iako su sindikati postajali sve moćniji i utjecajniji, broj radnih sati i dalje je bio velik i većina ljudi radila je šest dana tjedno, uz pedeset šest radnih sati, sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. Potom je broj radnih sati brzo pao na četrdeset osam tjedno. U sljedećih deset godina Henry Ford – koji je do tada zapošljavao skoro 200.000 ljudi u svojim tvornicama u Americi i gotovo isto toliko u tvornicama u europskim glavnim gradovima, u Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Australiji, Aziji i Latinskoj Americi – utro je put četrdesetosatnom radnom tjednu, u pet smjena po osam sati, uz slobodan vikend, što je postalo norma u većini velikih industrijskih pogona.
"Većim dijelom dvadesetog stoljeća, veza između produktivnosti rada i plaća u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim industrijaliziranim zemljama bila je prilično stabilna. Odnosno, s ekonomskim rastom i povećanjem produktivnosti rada, svota novca koju su ljudi nosili kući u vrećicama rasla je prema sličnoj stopi. Iako je to značilo da su bogatiji ljudi kući nosili veći dio profita, barem su svi imali osjećaj da se bogate zajedno s kompanijama u kojima rade", piše Suzman.
No 1980. ta se veza prekinula. U "velikom razdvajanju" produktivnost, proizvodnja i bruto domaći proizvod nastavili su rasti, ali plaće nisu, osim za one koji su bili najbolje plaćeni. Veliko razdvajanje uništilo je svaku mogućnost za skraćenje radnog vremena. Još nije jasno što je uzrokovalo veliko razdvajanje. Neki ekonomisti čak dovode u pitanje da se to i dogodilo. No mnogima drugima, veliko razdvajanje bilo je prvi jasan dokaz da tehnološka ekspanzija desetkuje radnu snagu i da se njome bogatstvo koncentrira u manje ruku. Ističu da je 1964. telekomunikacijski div At&T vrijedio 267 milijardi današnjih dolara i da je zapošljavao 758.611 ljudi. A to otprilike iznosi 350.000 dolara po jednom zaposleniku. Nasuprot tome, današnji telekomunikacijski div, Google, vrijedi 370 milijardi dolara i ima otprilike samo 55 tisuća zaposlenika, što znači oko šest milijuna dolara vrijednosti po zaposleniku.
Izvršni direktori vodećih 350 američkih kompanija 1965. imali su gotovo dvadeset puta veću plaću od "prosječnog radnika". Godišnja plaća izvršnih direktora u istim tim kompanijama 1980. bila je trideset puta veća od plaće prosječnog radnika, a 2015. ta brojka skočila je nešto ispod tri stotine puta. Kad se uskladi s inflacijom, porast realnih plaća između 1978. i 2016. za većinu američkih radnika iznosio je skromnih 11,7 posto, dok je za izvršne direktore on iznosio 937 posto.
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
