Piše Katja Grcić
Kad sam jednu svoju prijateljicu upitala zašto uporno odbija čitati Zadie Smith, odgovorila mi je, samosvjesno i uz dozu šarmantnog humora, da zna da bi je to uzrujalo, jer osjeća da Smith piše puno bolje od nje same. Nasmijala sam se tom komentaru, prisjećajući se koliko sam puta u knjižnici po rukama prevrtala njezine knjige, da bi ih svaki put ostavila "za poslije", samo to poslije dugo nije dolazilo. Tek prošlo ljeto čitam "O ljepoti", čitam je sporo, u izvorniku, razvlačim je na sva tri ljetna mjeseca, ona postaje moj plaćeni godišnji odmor, kojeg nemam, vikendica na otoku, koju nemam, izlet brodom, koji se ne događa. Pa ipak, u njoj dobivam sve što mi treba i više.
Prošlu sam zimu nabavila "Swing Time" (Penguin books, 2016.), opet u izvorniku, uz dužno poštovanje prevoditeljskom poslu koji i sama radim, ali anglosaksonski je jezični prostor unutar kojeg se Smith kreće toliko slojevit i predivan, bogat finesama različitih idiolekata, kao i utjecajima klasnog i rasnog naslijeđa na živo tkivo govorenog jezika, da jednostavno nisam mogla ne čitati na izvorniku. Pa iako će se mnogi složiti da pisati tekst koji se vrti oko knjige objavljene 2016. godine, i to knjige koja naizgled s našim kulturološkim prostorom nema baš nikakve veze, čija je autorica i priznanja i slavu odavno dobila – ipak sam dojma da baš tu, baš u ovom našem prostoru, baš sada na nju itekako treba skrenuti pozornost.
"Vrijeme swinga" (VBZ, u prijevodu Marine Horkić) ima podosta stranica, ali kako nisam pobornica mandićevske jednadžbe po kojoj recipročnost broja stranica i cijene knjige ukazuje na išta osim na kapitalističke mjerne jedinice koje ni s umjetnošću, a ni s kvalitetom, nemaju ama baš nikakve veze, preskočit ću tu otužnu metriku koja se odavno ustoličila u našem javnom prostoru. Mnogi su skribomani nakucali stotine i stotine stranica svojih "struja svijesti", a da u njima naposlijetku ne bi rekli ništa značajno, niti postavili ijedno istinski važno pitanje. Rjeđe je to bio slučaj sa ženama, koje su, kako i Smith opaža u svojoj knjizi, toliko često bile i još uvijek jesu u službi Drugoga, toliko često na usluzi Drugome, bilo privatno ili poslovno, da vremena za beskonačne solilokvije, i onda kad su imale nešto važno i značajno za reći, uglavnom nije bilo dovoljno.
"Vrijeme swinga" punokrvni je feministički roman, ali u svom je feminizmu on inkluzivan i slojevit, odmaknut od suhoparnog teoretiziranja i svake vrste ekskluzivnost, bolno svjestan svojih lukrativnih pseudo inačica, zagledan u mrežu koju su ispreplele one koje su nam prethodile, zapetljan u ovu koji danas pletemo mi same. Roman koji Smith posvećuje svojoj majci Yvonne posveta je suosjećanju, nježnosti i prihvaćanju koje (neimenovana) naratorica demonstrira probijajući se kroz zamršene odnose s roditeljima, s Tracy - svojom prijateljicom iz djetinjstva, te sijaset drugih, poslovnih i privatnih, približavanja i udaljavanja. Knjiga je lišena lažnog sentimentalizma, pamfleta o snazi žene, mistificiranja majčinstva, osuđivanja i antagoniziranja. Njezina je nebinarnost upravo tamo gdje je najpotrebnija – na kognitivnoj i emotivnoj ravni, svjesna da je malošto u tom smislu ili_ili / ni_niti – već da je i, tako malen i banalan, veznik o kojem ovisi naše poimanje i sebe i drugih.
Fokalizatorica bira ulogu promatrača, svjedoka, sjene - onoga tko bilježi – ali ne tek ono bjelodano, već i sitno tkanje, detalje koji promiču oku, društvene slijepe pjege. Nazvana po kultnom mjuziklu iz 1936. (Swing Time) knjiga je ujedno i dirljiva posveta plesu kao prostoru slobode tijela, jedine istinske slobode koju tijelo uopće može spoznati – ples je njegov kinetički raj. Pa ipak, fokalizatorica ne propušta ukazati na neslobodu i zablude koje vrebaju gdje god se nešto organsko upregne u profesionalnu mašineriju zarade i uspjeha. I dok i ona i njezina prijateljica Tracy snatre o profesionalnoj plesačkoj karijeri, samo će Tracy, zahvaljujući ne samo talentu, već i beskompromisnoj požrtvovnosti, zaista ostvariti "svoje snove" i zaplesati na West Endu. Gdje je stvarno ishodište te predanosti pokazuje nam fokalizatorica, osvjedočena time koliko Tracy pati za ocem koji ju je napustio. Precizira to u dirljivom prizoru njezine reakcije na pohvalu koju dobije od učitelja plesa:
Well, that was smashing, he said.
Was it good, really?
Smashing. You dance like a dream.
He smiled and patted her on the shoulder, and a flush of happiness passed over her face. It was the kind of praise I got from my own father daily, no matter what I did, but for Tracy it must have been very rare, for heearing it seemed to change everything, including how she felt about me, in that moment.
***
Usprkos West Endu, kombinacija klasnog i psihološkog mulja iz kojeg Tracy potječe kao da je stalno vuče prema dolje, kao da joj stalno ograničava prostor i osuđuje je na neizbježnu sporednost iz koje izlaz naposlijetku pronalazi u dokidanju otpora, prepuštanju, povratku na mjesto odakle je i krenula. Smith precizno dekonstruira naivne fantazme o umjetničkim institucijama, primarno kazališnom i izvedbenom svijetu kojim se i danas kreće ogromna količina, posebice žena, koje su službeno Nitko i Ništa:
Directors had begun, for example, to cast across and against the old class and colous lines – there were black King Henrys and cockney Richard IIIs and Kenyan Arvide Abernathys sounding just like Larry Olivier – but the old on-stage hierarchies or rank remained firm as ever. In my first week, lost backstage and confused about the location of the prop cupboard, I stopped a pretty Indian girl in a corset who happened to be running by and tried to ask her for directions. 'Don't ask me' she said, without slowing down, 'I'm nobody…'
Smith skida s trona ikone našeg doba, čini to nježno, gotovo usputno, uvodeći priču o Jeni LeGon, prvoj crnoj plesačici koja je "uspjela" u Hollywoodu i potpisala ugovor s poznatim filmskim studijem. I dok se fokalizatorica prisjeća s koliko je divljenja gledala njezine uloge kao dijete, zapanjena nevjerojatnom sličnošću između nje i Tracy, naknadno nam otkriva bolne detalje o tom "uspjehu", počevši od toga da je njezino umjetničko ime nastalo kao rezultat nečijeg nemara (netko joj je naime pogrešno napisao prezime Ligon), pa sve do načina na koji se prema njoj odnosio Fred Astaire:
But Astaire never spoke to LeGon on set, in his mind she not only played a maid, she was in actuality little different from the help, and it was the same with most of directors, they didn't really see her and rarely hired her, not for anything except maid parts, and soon enough even these roles dried up, and not until she got to France did she begin to 'feel like a person'.
I dok se naizgled može učiniti da sam iz domene književnosti prešla u domenu izvedbenog, iz prostora Balkana u prostor Hollywooda, iz sadašnjosti u više od stotinu godina daleku prošlost – nije li ova crtica uvelike slična načinu na koji je naš najveći bard, koji ni posthumno ne silazi s trona, Krleža, tretirao žene, bilo kao likove u svojim djelima, bilo kao konkretna bića s imenom i prezimenom - primjerice spisateljicu, novinarku, dramatičarku i prevoditeljicu Zofku Kveder kojoj, kad ga je u jednoj polemici, između ostalog, prozvala i za mizoginiju u fikciji, on tu istu mizoginiju dodatno potvrđuje i u stvarnosti – time što Kveder ne smatra dostojnom da s njom uopće uđe u polemiku, pa jedini odgovor na njezin tekst ispisuje tek u formi posprdne rugalice, dodajući da nije riječ o ničem drugom doli "denuncijatskoj harangi" protiv časopisa Plamen, persiflirajući pritom slogan Jamničke kiselice riječima: "Tko frau Zofku Kveder - čita rado, / taj ima život dug i srce mlado." Svatko tko misli da se do danas u ovom pogledu nešto značajno promijenilo u hrvatskom kulturnom prostoru, grdno se vara. Stvari su samo bolje prikrivene, a omanja kvota žena na funkcijama uglavnom je postavljena izravnim ili neizravnim angažmanom sličnih bardova, koji ih time na nagrađuju, već zadužuju i čine njihovim političkim ili strukovnim marionetama, trajno ušutkanima o ijednoj istinski važnoj temi.
***
I dok Tracy u mladenačkim godinama naizgled ostvaruje svoje plesačke snove, protagonistica završava fakultet, na kojem inzistira njezina majka, koja ples odbacuje kao nevrijedan i besmislen, nešto čime se njezina kći nikad neće moći izdignuti iz društvenih okova svoje rase, klase i roda, a za što, prema njezinim okrutnim riječima ionako nije talentirana. No godine obrazovanja ni nju ne dovode dalje od sporednosti koja je zadesila Tracy. Nakon mnoštva poslanih molbi i preživljavanja na tostiranom grahu, zapošljava se preko medijske kuće YTV kao jedna od asistentica glazbene zvijezde, celebrity ikone Aimee, te naredno desetljeće svog života posvećuje bjesomučnom seljakanju po svijetu, kao jedna od popratnih figura koje život planetarno popularne pjevačice čine bezbrižnim i lagodnim:
That's what I and Judy and Fern and all of us were being paid for really: to keep life uncomplicated – for her. We waded through the tangeled weeds so she might float over the surface.
Aimee (kojoj Smith dodjeljuje nedvosmisleno ime: aim-me / cilj-ja) šarmantna je i zavodljiva, izravna, bez dlake na jeziku, što joj pozicija moći na kojoj se nalazi uvelike i omogućava da bude. Aimee se, kao i svaki ozbiljni celebrity danas, odlučuje pozabaviti i humanitarnim radom, te otvara školu za djevojčice u ruralnom predjelu Gambije. Na taj način Smith uvodi cijeli narativ u stanje trajnog, znalački strukturiranog kontrapunkta, pri čemu život osiromašenog afričkog sela, njegovu dinamiku, rituale i odnose Smith ne suprotstavlja dinamici urbaniziranog zapadnjačkog velegrada poput New Yorka ili Londona, već ih isprepliće kao dva analogna i povezana svijeta, zapetljana koliko u ljepoti i borbi za boljitak, toliko i u jezivim koordinatama eksploatacije i nemoći.
U obje navedene linije Smith ostaje bolno svjesna vertikale moći i njezine šape kojom smo i danas porobljeni, iako nas udžbenici uvjeravaju da smo ropstvo odavno dokinuli.
Power had prayed on weakness here: all kinds of power – local, racial, tribal, royal, national, global, economic – on all kinds of weakness, stopping at nothing, not even at the smallest girl child. But power does that everywhere. The world is saturated in blood. Every tribe has its blood-soaked legacy: here was mine. I waited for whatever cathartic feeling people hope to experience in such places, but I couldn't make myself believe the pain of my tribe was uniquely gathered here, in this place, the pain was too obviously everywhere, this just happened to be where they'd placed the monument.
Smith ne inzistira na ekskluzivnosti plemenskog narativa – onom koji je primjerice upravo u domeni celebrity kulture najbolje unovčila Beyoncé, sustavno eksploatirajući motiv potlačenosti afro-američke populacije, prodajući svoj pseudo-feminizam onima koji ga teško mogu prepoznati, inzistirajući na dijametralno suprotnoj vrsti ekskluzivnosti (u njezinim spotovima nema bijelih plesača i plesačica) i uvjeravajući svoju (strukturalno potlačenu, obespravljenu i diskriminiranu) afro-američku publiku da je kapitalistička bajka moguća, da i oni mogu biti "kraljevi i kraljice", da samo treba vjerovati u vlastitu moć i snagu, a snovi će se ostvariti – sutra.
Kritiku tog istog narativa na drugoj strani ideološkog spektra Smith umeće kroz lik tzv. Noted Activista – profesionalnog aktivista, prepunog okoštalih stavova o svakoj temi, autora brojnih pamfleta, ali ni jedne knjige, s kojim se majka naše neimenovane protagonistice upušta u vezu nakon razvoda od njezinog oca. Maksimu Our people! Our people! koju dotični ponavlja prilikom jedne lipanjske večeri, u društvu protagonistice i njezine majke, opušteno pijuckajući rum, diveći se patkama koje klize površinom obližnjeg jezerca, Smith rastvara poput de sasussurovskog Kinder-jajeta, u kojem su i označitelj i označeno najsrodniji upravo gakanju spomenutih patki:
Our people! Our people! And now, lying in the funk of my father's bed, turning the phrase over in my mind – for lack of anything better to do – it reminded me of the overlapping quack and babble of those birds, repeating over and over the same curious message, delivered from their own bills into their own feathers: 'I'm a duck! I'm a duck!'
***
I dok većina kritičara knjigu čita u ključu odrastanja i odnosa dvaju tamnoputih djevojčica iz istog marginaliziranog društvenog miljea, miješanih brakova i političkog naslijeđa britanskog kolonijalizma, ali ipak s nekoliko ključnih razlika koje usmjeravaju njihove živote, osobno sam odnos protagonistice i njezine majke doživjela kao okosnicu romana, jer je on u punom smislu riječi današnje "dijete patrijarhata". I dok kod nas, kako u javnom, tako i u umjetničkom spektru, još uvijek vlada demoniziranje očeva i muškaraca, dok se grandiozna slika majke kao patnice i žrtve sistema, koja tim sistemom ostaje mistično gotovo svetački neokrznuta, uporno perpetuira, Smith demistificira zabludu tog tipa i pokazuje nam stvarne posljedice transgeneracijske traume:
Despite her revolutionary stylings I don't think my mother would have been very useful in a real revolution, not once the talking and the meetings were over and the actual violence began. There was a sense in which she couldn't quite believe in violence, as if it were, in her view, too stupid to be real. I knew – from Lambert only – that her own childhood had been full of violence, emotional and physical, but she rarely referred to it other than calling it 'that nonsense', or sometimes 'those ridiculous people', because when she ascended to the life of the mind everything that was not the life of the mind stopped existing for her.
Njezina je majka ostala zarobljena u domeni kognitivnog, odvojena od ranjivosti i emotivnog spektra, nesklona povratku u bolno mjesto, kruta i stroga naspram svoje kćeri, koju izravno optužuje za neispunjavanje njezinih očekivanja – kći nije dovoljno ambiciozna, dovoljno talentirana, dovoljno aktivna. Bunt naspram majke rezultira izborom marginalne poslovne funkcije, života u sjeni, bez jasno artikuliranih potreba, želja i vrijednosti, mimikrijski stopljena sa svijetom s kojim u srži nema nikakve veze, čime kao da se osvećuje majci, ne uviđajući koliku štetu pritom nanosi i samoj sebi. S majkom se rijetko susreće, a kad do toga i dođe, riječ o hladnim, informativnim restoranskim večerama.
I wondered if some similarly chilly epigraph existed for me: She was not the best daughter, but she was a perfectly adequate dinner date.
Olovan i težak odnos, u kojem majka od kćeri krije čak i vlastitu bolest kako ne bi morala ući u prostor ranjivog, opipljiva distanca, površnost razgovora, sram – negdje duboko ispod majčinog doktorata, političkog aktivizma, svih njezinih maski, svega što je učinila za "naše ljude".
A feminist who had always been supported by men – first my father and now the Noted Activist – and who, though she continually harangued me about the 'nobility of labour', had never, as far as I knew, actually been gainfully employed. She worked 'for the people' – there was no wage.
Rad, o kojem i danas u našem javnom prostoru najviše pamfleta produciraju oni s naslijeđenim nekretninama, "naši ljudi" na ugodnim pozicijama moći, gdje je rad nježno izmiješan s igrom, istraživanjem, odmorom i zabavom, oni koji su se za vrijeme lockdowna "odmorili kao nikad u životu", oni čija egzistencija nikad u punom smislu riječi nije ovisila o osam ili deset ili dvanaest sati rada na manje romantičnim mjestima od onih gdje se isprepliću umjetnost, akademizam i aktivizam, u romanu je najbolje demistificiran kada se protagonistica prisjeća svog prvog radnog mjesta po završetku visokoškolskog obrazovanja. Picerija koju vodi neugodni i naporni doseljenik iz Irana, klasični psihološki zlostavljač, imenom Bahram, i svijet koji nam autorica približava tim mjestom, živopisni je uvid u dno društvene ljestvice, a karakterizacija svih likova koji se u njemu pojavljuju još je jedan pokazatelj dubinskog razumijevanja – bez osude, bez narativa žrtve, bez optuživanja političkih funkcionera, bez jeftine propagande i pokušaja da se nad ikim generira sažaljenje ili osuda – tek istinsko shvaćanje uzročno-posljedičnih veza unutar sustava kojeg smo dio, neovisno u kojem se kutu svijeta pokušavamo domoći tih teško dostižnih ideala slobode, jednakosti i bratstva. Kada joj Bahram dobaci uvredu na račun rase kojoj pripada, protagonistica odgovara šutnjom:
I couldn't afford to be offended. – kaže.
Taj me prizor podsjetio na nedavni razgovor s jednom gospođom iz Zagreba koja mi je rekla da smo svi mi odozdo skloni kriminalu i tome da preveslamo ljude, aludirajući pritom na Split; a i na zgodnu epizodu kada mi je nakon čitanja u knjižnici Bogdana Ogrizovića prije nekoliko godina prišao stariji par da me priupita jesam li kojim slučajem iz Sinja – gospodin je naime po fizionomiji mog lica zaključio da sam sigurno iz Sinja. Kad sam mu odgovorila da nisam, da su moji roditelji porijeklom iz okolice Drniša, samozadovoljno je dobacio svojoj ženi: "Vidiš da sam bio blizu!" – nakon čega su se okrenuli i otišli, a ja sam ne prvi put u životu ostala svedena na nešto izgrađeno na temeljima tuđih predrasuda, nekad izrečenih, nekad upečatljivo prešućenih.
***
Odnosi muškaraca naspram žena prikazani su u romanu u punini svog spektra i variraju od servilnih (protagonističin otac naspram njezine majke), pasivno agresivnih (Fern, nakon što ga protagonistica odbije), otvoreno agresivnih (Rakim, protagonističin dečko iz studentskih dana ili Louie, Tracyin otac) pa do neutralnijih, ali nipošto manje složenih (Lamin). No, u svojoj su kompleksnosti prikazani i odnosi među ženama (Hawa, Aimee, Miriam i dr.), kao i među muškarcima, pogotovo u afričkom kontekstu. Možda najbliže onome čemu svi stremimo protagonistica sažima opisujući homoseksualni par, o kojem zna vrlo malo, zaključak donosi tek na temelju površnog poznanstva, ali ljepota te rečenice kao da je samodostatna, kao da je nevažno je li odnos između Jamesa i Darryla zaista tako idiličan kao što se doima, kada protagonistica kaže:
Two people creating the time of their own lives, protected somehow by love, not ignorant of history but not deformed by it, either.
Oni su ti koji joj u situaciji koja povezuje početak i kraj romana, nude podršku i utočište, pa čak i pomalo pristrano odobravanje, kojem smo skloni kad nam je do nekoga stalo.
Smith ima tu vještinu da čitatelja u svoje romane propušta postepeno – kao da se sa svakim novim poglavljem digne još jedan veo sve do ne dođemo do točke akceleracije, negdje u zadnjoj trećini romana, kada se sve odjednom intenzivira i čitatelj uviđa da je i sam uvezen u tkanje teksta, da je on taj čiji je zadatak misliti, povezivati, uočavati, da ga se cijelo vrijeme, na neki suptilan način, daleko od svake poznate metodologije, uči kako biti čovjek.
Osveta u koju se protagonistica upušta na samom kraju, nepromišljen je, ali ljudski čin – njime Smith progovara o našoj prirodi, onoj koju bismo rado zaobišli, tehnološki modernizirali, unaprijedili, ali koja se ipak tvrdoglavo opire upgradeanju i društvenim mitovima. Tome u prilog ide i epizoda iz Tracyine prošlosti, kada se upustila u odnos s oženjenim kazališnim redateljem. On, bezglavo zaljubljen, zbog nje je bio spreman ostaviti obitelj, no Tracy nije odobravala tu odluku, jer joj do njega nije bilo posebno stalo. Smith, u kontekstu već spomenute strukturalne nepravde unutar institucionalne hijerarhije moći ispisuje sjajnu rečenicu:
Tracy's affar struck me as a form of revenge upon all that: like watching a house cat capture a lion, tame him, treat him like a dog.
To je maksimalni domet moći kojom Tracy raspolaže, uzimajući u obzir svijet iz kojeg potječe. Usprkos tome što se prijateljstvo dvaju žena postepeno raspada, pri čemu netrpeljivost između Tracy i protagonistice kulminira trenjem između Tracy i protagonističine majke, tvoreći time gotovo bezizlazni trokut, protagonistica je duboko svjesna tereta koji je Tracy prisiljena nositi.
What did Tracee Le Roy have to with this people? With this girl right next to her in the programme, the girl with the endless biography, Emily Wolff-Pratt, who had studied at RADA, and who couldn't know, as I did, the huge statistical unlikelihood of my friend standing on this stage, or any stage at all – in any role, in any context – and who perhaps had the temerity to think that she, Emily Wolff-Pratt, was a true friend of Tracy's, just because she saw her every night, just because they danced together, when in fact she hadn't the slightest idea of who Tracy was or where she had come from, or how much it had cost her to get here.
Vremenska elipsa kojom nas Smith vodi prema kraju, prema Tracyinom ponavljanju obrasca u kojem je i sama odrasla, u samohrano majčinstvo i odustanak od karijere u kojoj nije pronašla kompenzaciju kojoj se nadala, završava dojmljivim prizorom ljepote, jednostavnim, a opet silnim u svojoj čistoći i nepatvorenosti – prizorom koji ruši najveću laž vremena u kojem živimo, onu o "uspjehu" kao nečem mjerljivom, jednoznačnom i društveno definiranom, kao projekciji ugleda koju o nama emitira netko drugi. Tracy, tvrdoglava, ograničena, ljuta na cijeli svijet, sklona teorijama zavjere i konfliktima, povremeno osorna i drska, punokrvna je posveta živoj ženi, oštećenoj, osakaćenoj, povrijeđenoj i poniženoj, ženi na rubu egzistencije, ženi koja nije dostigla zen, niti će ga ikad dostići i čije će sljepilo dobrim dijelom zahvatiti i sljedeću generaciju, ali beskompromisno iskrenoj u svom življenju, bez fige u džepu, bez straha i bez srama da bude ono što jest, da ulogu koja joj je dodijeljena odigra do spuštanja zastora.
***
Na društvenoj ravni Smith poentira ono što je još 1974. Christopher Lasch nagovijestio u svojoj knjizi "The Culture of Narcissism" (Narcistička kultura, Naprijed, 1986.), a poslije potvrdile i brojne psihološke studije rađene na tom polju, a to je da živimo u eri narcizma koja, usudila bih se reći, upravo doživljava svoj klimaks, a subjekti se na svojim uzvišenim funkcijama moći i društvenog ugleda bave umnažanjem "dužnika" i projiciranjem lažne solidarnosti, društvenog interesa i marketinškog humanitarizma. Smith ne ulazi u otvorenu kritiku tog i takvog sistema, no iole pronicljivijem čitatelju njezina jasna artikulacija vremena u kojem živimo zasigurno neće promaći:
Everybody clapped and cheered, a muffled roar throuh the double-glazed glass. She held this position: a room full of cameras flashed. From where I stood it was a pose that collapsed many periods of her life into one: mother and lover, big sister, best friend, superstar and diplomat, billonaire and street kid, foolish girl and woman of substance. But why should she get to take everything, have everything, do everything, be everyone, in all places, at all times?
Aimee, visoko na svom Olimpu, ostaje trajno slijepa za svaku strukturalnu nepravdu i naivno pripisuje razlike među ljudima tek njihovim karakterima, dok dometi njezina humanitarnog rada ostaju, iako im to možda i nije bio cilj, mahom u službi projiciranja vlastitog imidža. Afrika, neželjeno dijete "prvog svijeta", u tom se otužnom spektaklu još više unizuje, administrativno-politički poeni zbrajaju se i oduzimaju, a promjene ostaju tek kozmetičke naravi te dodatno učvršćuju podređeni položaj i nejednakost naspram Zapada.
Teme o kojima Smith piše u ovoj knjizi goruće su teme našeg vremena, aktualne danas kao i prije pet godina, teme koje tjeraju na razmišljanje, istraživanje, daljnje čitanje, koje traže ozbiljne tribine i debate, teme koje poimanje prostora i vremena dižu na razinu višu od one koja nam se svakodnevno gura pod nos. Završit ću ovaj tekst rečenicom koju majka na samrti izgovara kada je kći upita gdje joj je mobitel i zašto ne odgovara na poruke:
Look, I don't want to spend the time I have left on that bloody thing.
Smith nas podsjeća da nam je vrijeme ograničeno – zato pažljivo birajte svoje štivo i svoju glazbu – plešite i čitajte – inače smo zaista izgubljeni.
Podijeli na Facebook
