Piše Tanja Tolić
Stajala je sama, u blatu, na rubu Pariza, odjevena u svilene čarape, kratku bluzu i odijelo golublje boje, dok su njezine pomodne čizmice tonule u kaljužu u kojoj će je uskoro napustiti život. Na glavi je nosila trokraki šešir, nagnut na jednu stranu, koji je prekrivao kosu koja je počela sijediti, ali ne od starosti, nego prljavštine koja se nakupila u devet mjeseci boravka u ćeliji u zatvoru Saint-Lazare. Ruke su joj bile slobodne, jer nema potrebe za vezanjem, rekla je svojim krvnicima, 12 muškaraca u kaki uniformama i napetih pušaka. Nije joj potreban niti povez preko očiju. Sa streljačkim vodom suočila se odvažno, gotovo bezobrazno. Trenutak prije nego ju je pokosio rafal, poslala je poljubac svećeniku i odvjetniku, svom bivšem ljubavniku, a potom i mahnula dvjema časnim sestrama koje su briznule u plač.
Margaretha Geertruida Zelle MacLeod pala je na tlo, mrtva, u svojoj 41. godini. Streljački vod smaknuo ju je pod optužbom da je špijunirala za Nijemce i tako skrivila smrt najmanje 50 tisuća ljudi. No, Mata Hari, kako je bila poznatija javnosti, vjerojatno uopće nije bila špijunka, nego prije žrtveno janje, a desetke tisuća muškaraca možda i jest pobila, ali ne izdajom, nego sifilisom kojim ju je zarazio nevjerni suprug.
Matu Hari zanimala je samo jedna stvar, a to sasvim sigurno nije bilo špijuniranje. Zapravo, otkriva Pat Shipman, autorica nove knjige na 450 stranica "Femme Fatale: A Biography of Mata Hari" (Fatalna žena: Biografija Mate Hari), zanimale su je dvije stvari - novac i seks. Prvo, jer joj je novca uvijek nedostajalo i smatrala je da joj po pravu pripada, iako je najčešće bio tuđi, a drugo - no, naprosto, bilo je to jače od nje... Egzotična plesačica, kurtizana, bludnica, velika ljubavnica, rasipnica, lažljivica, prevarantica i kradljivica, kako je sve nisu nazivali, završila je svoj izniman život 1917. na blatnom pariškom polju najviše zato što ju je izdala sorta koju je najviše voljela - muškarci. Američka profesorica antropologije na Državnom sveučilištu Pennsylvanije u knjizi otkriva da je u Francuskoj u vrijeme Prvog svjetskog rata vladala opća antišpijunska paranoja, a smrti erotične Nizozemke kumovala je i britanska tajna služba MO5, koja će ubrzo nakon toga promijeniti ime u MI5. Muškarci koji su je voljeli, u tom ključnom trenutku njezina života ostali su skriveni.
Odrasla je u malom nizozemskom gradiću Leeuwardenu i od početka je sve krenulo krivo. Njezin otac Adam Zelle, lokalni trgovac, očito nikad nije u rječniku provjerio što znači vjernost, a to je njezinu majku Antje izluđivalo. Nakon bankrota, ona i Adam su se razišli, a par godina kasnije, kad je imala 14 godina, Griet je majka umrla.
Iako otac i kći nisu dugo živjeli zajedno, jer ju je nakon majčine smrti na zahtjev ljubavnice poslao da živi s ujakom (jednog brata je poslao ženinoj rodbini, a blizance je uzeo sa sobom), do tada je već uspio učiniti popriličnu štetu. "Svoju malu princezu" odgojio je kao taštu, narcisoidnu i razmaženu ličnost, koja je cijeloga života žudjela za muškom pažnjom. U 16. godini, u školi, pokazala je kako je dobro odgojena tako što je zavela ravnatelja. Godina je 1893. i ravnatelj je djevojku, nakon što ju je iskoristio, poslao kući.
Bilo je vrijeme da nađe muškarca koji će je oženiti i spasiti od ukočene okoline. Preko "usamljenih srdaca" upoznala je kapetana s priličnom odanošću prema alkoholu, Rudolfa MacLeoda. Bio je zgodan, visok i elegantan, tamne puti. Bio je i sklon flertu, kao i Grietin otac, no privlačnost je bila trenutna i obostrana. Rekla mu je kako žudi za tim da "radi divlje stvari", što mu se očito svidjelo jer su za 6 dana već bili zaručeni.
Kako se Rudolf upravo spremao krenuti u kolonijalni rat u nizozemsku istočnu Indiju, sa sobom je nakon tri mjeseca udvaranja poveo i svoju 22 godine mlađu suprugu. Udala se u žarko žutoj haljini. No, nije bio sam on sklon flertu i tu su počeli problemi. Njoj su se sviđali drugi časnici, za razliku od kućanskih poslova koje je prezirala. "Nisam bila sretna kod kuće. Željela sam živjeti kako šareni leptir na suncu", priznala je poslije. Rudolf je sve više bio ljubomoran, iako ga to nije sprečavalo da potraži utjehu na drugoj strani. Neprestano je bio u dugovima, a ona je neprestano trošila. Za sifilis koji je pokupio još u momačkim danima zaboravio joj je reći. Nakon što je rodila dvoje djece, preselili su u Indoneziju, no druge časničke žene su je terorizirale sugerirajući, zbog njezine tamne boje kože, da zapravo nije bjelkinja. "Njezin malaksao, otmjeni stil kretanja, tamne oči i prekrasna kosa, isijavali su seksualnošću. Svi muškarci su joj se divili, a sve su joj žene zavidjele. Logično, doživljavale su je kao moralno opasnu, sebičnu i lakomislenu", piše Shipmanova.
Brak se pretvorio u niz svađa, potaknutih alkoholom, i red optužbi zbog nevjere i razbacivanja novca. No, vezu je na kraju razorila tragedija - njihov dvogodišnji sin Norman razbolio se i umro, a jednogodišnja kćer Nonnie gotovo je umrla, ali su je ipak uspjeli spasiti (umrla je puno godina kasnije, u svojoj 21., također pod nerazjašnjenim okolnostima). Počeli su optuživati jedno drugo i sve oko sebe. Sumnja je pala na dadilju, tvrdili su da je otrovala dijete, no optužbe nikad nisu dokazane. Shipmanova vjeruje kako je oboje djece bolovalo od sifilisa koji su dobili od oca preko majke te da garnizonski liječnik vjerojatno nije znao procijeniti dozu živinog preparata za dijete. Svojoj rodbini u Nizozemskoj Rudolf je suprugu u pismima opisivao najgorim riječima: ona je "propalica najgore vrste", "žena bez srca, kojoj nije stalo ni do čega". Uz to, ulovio ju je s poručnikom. Ona je pak ocu pisala kako ne može živjeti s čovjekom kojeg toliko prezire.
MacLeod je napustio vojsku i obitelj se 1903. vratila u Nizozemsku gdje su se konačno rastali. Nije joj dao ni novčića, a u lokalnim novinama je objavio oglas u kojem je obavijestio trgovce da se više ne osjeća odgovornim za nju te da joj nikako ne daju robu na kredit. Morala je početi sama zarađivati, a kako je bila dobra samo u jednoj stvari, počela se baviti prostitucijom. Iste godine otputovala je u Pariz i počela raditi kao model, glumica i kurtizana.
Nakon dvije godine vlasnik cirkusa ponudio je zgodnoj brineti posao orijentalne plesačice. Budući da je Mata Hari, kako je glasilo njezino novo ime koje na istočnoindijskom nizozemskom znači "izlazak sunca" ili doslovce "oko dana", bila domišljata, oglašavala se kao plesačica svetih indijskih plesova, a na kraju bi završila naga pred publikom. I da nije znala plesati, kao što je tvrdila, to bi sigurno upalilo.
Zvijezda je bila rođena: do 1908. bila je poznata u cijeloj Europi, a manja kazališta su angažirala lažne orijentalne plesačice koje su imitirale njezine pokrete. No, kako je zbog slave i svoje prirode sve više ljubovala, a sve manje plesala, opet se morala oslanjati na muškarce. Jedan joj je broker omogućio život u dvorcu na Loiri, a drugi kuću na Seini. Redom su padali u bankrot, ali ona nije prestajala trošiti, a kad bi njima ponestalo novca, prošetala bi do bordela i zaradila za džeparac.
Šest godina kasnije potpisala je šestomjesečni ugovor s Metropolom u Berlinu, no karijeru joj je zaustavio rat. Iako je Nizozemska bila neutralna, Nijemci su joj zaplijenili bunde i novac, a jedva je uspjela šarmirati nizozemskog biznismena da joj plati kartu za vlak do Amsterdama. Tamo ju je posjetio njemački konzul Karl Krömer i ponudio joj da postane njemačka špijunka za 20 tisuća franaka, današnjih 61.000 dolara. Dao joj je nevidljivu tintu i kodno ime H21.
Nije bila zla, ali bila je budalasta; samu je sebe uvjerila kako to zapravo ne znači da mora špijunirati nego da je taj novac kompenzacija za bunde i novac koji su joj zaplijenili. Iluzija je trajala dok je britanska tajna služba nije zaustavila u Folkestoneu jer im je bila sumnjiva. U izvještaju koji su Britanci poslali i u Francusku pisalo je da govori francuski, engleski, talijanski, nizozemski, a vjerojatno i njemački, te da je zgodna i otvorena žena. Iako nisu imali dokaza da špijunira za Nijemce, problem je bio u tome što je putovala sama, bila je bogata i obrazovana, a i priznala im je da ima ljubavnika.
Dosjeu Mate Hari službenik britanske tajne službe dodao je i informaciju o isplati iz njemačkog konzulata. Po povratku u Pariz 1916., dvojica policajaca su na pari otvarala njena pisma, ispitivali portire Grand Hotela u kojem je živjela, pretresali što znaju konobarice i njezine frizerke i skupljali sve pikantne detalje iz njezinog ljubavnog života. O špijunaži nije bilo ni riječi. Nije ni moglo kad se time nije bavila; na umu joj je samo bilo kako da dobije dozvolu za put u Vittel, koji je bio u istočnoj ratnoj zoni, jer je tamo bio muškarac u kojeg se zaljubila - ruski kapetan Vadime, mlađi od nje 18 godina.
Tu su je konačno ulovili i natjerali na kontrašpijunažu. Da bi dobila dopuštenje, morala je poslati zahtjev francuskoj tajnoj službi, kapetanu Georgesu Ladouxu. Za njega je bila tek malo bolja od prostituke pa je nije bilo šteta potrošiti u ratnim igrama. Ladoux je, uz pomoć Britanaca, ponešto ucjene tvrdnjama da radi za Nijemce i obećanjem da će dobiti milijun franaka, zatražio da otputuje u okupiranu Belgiju te uz pomoć bivšeg ljubavnika završi u naručju njemačkog vojnog upravitelja.
Umjesto toga završila je u Španjolskoj u naručju njemačkog kapetana Kallea, koji joj je ispričao sve o tajnim njemačkim planovima okupacije sjeverne Afrike. Informaciju je prenijela Ladouxu, no on ju je iskoristio protiv nje, tvrdeći da je ona izdala francuske tajne Nijemcu.
U veljači 1917. francuski ministar rata potpisao je nalog za njezino uhićenje. Tri dana poslije, 13. veljače, zakucali su na vrata njezine hotelske sobe i priveli je u Palaču pravde, obučenu, iako su se Parizom širile glasine da su je zatekli golu. Bila je kriva i prije nego što su joj pročitali optužnicu. Intuicija im je rekla da dobiva plaću od neprijatelja. Tek 30 godina nakon njezine smrti jedan od tužitelja priznao je da nisu imali dokaza. S tim, zapravo, ne bi mogli ni mačku objesiti, dodao je.
Plesala je poput zmije i uvijek završila gola
Ispočetka je nastupala u privatnosti domova, no glas o njezinoj umjetnosti se proširio, pa se sve češće razgolićivala u salonima pariškog visokog društva. Nosila je metalom ojačan grudnjak koji nikad nije skidala jer je imala malo poprsje, no zato je veo, koji je pokrivao ostatak tijela, skidala bez ikakva srama.
Kritičari su pisali kako je njezin ples "mačkast, tijelo joj se trese u tisuću ritmova, sve je prepuno egzotike i podsjeća na kretanje neke svete zmije". Pisali su zapravo svakakve gluposti; da je kći indijske hramske plesačice koja je umrla pri porodu ili da je odrasla u džunglama Jave. Na sve je pristajala jer je konačno imala novca. Tekao je u potocima; k njoj, ali i od nje jer ga je trošila putujući po Europi s ljubavnicima.
Podijeli na Facebook
