Pravo na seks

Piše Tanja Tolić

Dvadeset treći travnja 2014. Elliot Rodger, dvadesetdvogodišnji propali student iz Kalifornije, postao je najpoznatiji incel na svijetu nakon što je objavio svoj manifest, ubio trojicu cimera, zatim sjeo u automobil i, pucajući po prolaznicima, ubio šestero ljudi, a na kraju presudio i sebi. U svojem manifestu, videosnimci pod nazivom "Osveta Elliota Rodgera", rekao je da su mu 22 godine a da se nikad nije poljubio, te se zaklinje "na kažnjavanje svih žena zbog toga".

Pojam incel – skraćenica za "neželjeni celibat" (involuntary celibate) – u teoriji vrijedi i za muškarce i za žene, ali u praksi se ne odnosi na općenito muškarce što žive bez seksa, nego na točno određenu vrstu muškaraca bez seksa: onu koja je uvjerena da ima pravo na seks i bijesni su što im ga žene uskraćuju. Krajem 2017. online forum za rasprave Reddit zatvorio je grupu potpore incelima koja je brojila 40 tisuća članova. Reddit je to učinio nakon što je uveo nova pravila koja zabranjuju sadržaj što "ohrabruje, slavi, potiče ili poziva na nasilje". Ono što je počelo kao grupa za podršku za usamljene i seksualno izolirane pretvorilo se, naime, u forum čiji korisnici ne samo da su bjesnjeli protiv žena i "noncela" i "normieja" koji uspijevaju s njima spavati, nego su često zagovarali i silovanje.

Tako počinje danas slavni esej koji je britanska filozofkinja i feministkinja Amia Srinivasan (37), originalno pod naslovom "Ima li itko pravo na seks?", objavila početkom 2018. godine u London Review of Books kao odgovor na Rodgerov manifest. Srinivasan je analitička filozofkinja na Oxfordu, a od 2019. godine na čelu je Chichele profesure za društvenu i političku filozofiju kojom je svojedobno presjedao Isaiah Berlin. Porijeklom Indijka, prva je žena, prva obojena osoba i najmlađa osoba u povijesti koja je dobila to mjesto. Krajem kolovoza prošle godine objavila je i svoju prvu knjigu koja je izrasla upravo iz spomenutog eseja: "Pravo na seks" (The Right to Sex, Bloomsbury, 2021.) u međuvremenu je postao publicistički hit, doživio je i američko izdanje, a Srinivisan već mjesecima daje intervjue za najprestižnije svjetske novine i časopise.

"Isprva sam planirala ponuditi samo detaljno iščitavanje Rodgerova manifesta kao dokumenta što rastavlja i sastavlja političke patologije: mizoginiju, klasizam, rasizam. No, kako su se komentari gomilali, najviše me zainteresirao način na koji su ga čitale druge feministkinje, i to što su Rodgerov fenomen interpretirale općenito. No dijagnoza koju je Rodger ponudio, prema kojoj su ga rasizam i norme heteromaskuliniteta postavili ispod crte poželjnosti, ne mora u osnovi biti netočna. Rasizam i heteronormativnost doista se protežu u sferu romantike i seksa; uistinu u tu intimnu sferu, zaštićenu logikom 'osobnih preferencija', puštaju duboko korijenje. Zar feministkinje nemaju što o tome reći?" objašnjava Srinivasan u "Koda: Politika žudnje", četvrtom od ukupno šest eseja koliko ih je u knjizi.

"Ne postoji pravo na seks. (Misliti drugačije značilo bi misliti kao silovatelj.) No koliko god banalno zvučalo, ono najružnije u našoj društvenoj realnosti – rasizam, klasizam, sposobnizam, heteronormativnost – oblikuje koga želimo i volimo, a koga ne, i tko nas želi i voli, a tko ne. (...) Kad govorim o 'jebljivosti' i 'nejebljivosti', ne govorim o nekoj pretpolitičkoj, prirođenoj poželjnosti. Govorim o poželjnosti koju je konstruirala naša seksualna politika, koja nameće rasističku hijerarhiju što postavlja bijele žene iznad smeđih i crnih žena, svjetlopute smeđe ili crne žene iznad tamnoputih smeđih i crnih žena, i tako dalje. Jebljivost, kao i pojam Catharine MacKinnon – silovljivost (rapeability, op. a.) produkt je 'razlika u tome kako vas društvo nagrađuje kad jebete plavuše naspram crnkinja'. Ne postoji općenita jebljivost, ako to podrazumijeva neku pretpolitičku, preddruštvenu poželjnost. Slično, ne postoji ni općenita silovljivost: neka ženska tijela su silovljiva, a neka ženske tijela jebljiva zato što su im taj status dodijelile važeće kulturne norme. Jebljivo tijelo, kao silovljivo tijelo, u tom je smislu neumanjivo konstrukcija."

Inceli, napominje Srinivasan, nisu ljutiti zbog nedostatka seksa, nego zbog onoga što smatraju nedostatkom seksualnog statusa.

"Kod incela se dogodio sudar dviju patologija. S jedne strane, tu je patologija onoga što ponekad nazivamo neoliberalizam: prilagođavanje sve većeg broja životnih domena tržišnoj logici. S druge strane, tu je patologija patrijarhata, koji je sklon, u kapitalističkim društvima, žene i dom promatrati kao skloništa od tržišta, izvore slobodno dane brige i ljubavi. Ponašajući se tako, patrijarhat ignorira sve načine na koji su ti 'spontani' činovi privrženosti bili zahtijevani od žena: rodnim uvjetovanjem, materijalnim nužnostima braka, implicitnim prijetnjama. To što su te dvije tendencije u nategnutim odnosima ne znači da ne služe jedna drugoj, ili da ne stvaraju organsko jedinstvo. Kako su Selma James, Mariarosa Dalla Costa i Silvia Federici istaknule u 1970-ima, a tvrdi i Nancy Fraser, obitelj kao mjesto ženske brige služi kapitalizmu pružajući emocionalnu i seksualnu kompenzaciju za prisilu tržišnih odnosa. Skriveni trošak toga je prisila patrijarhalnog doma: trošak koji primarno snose žene. Stvarni prigovor incela je da nema žena koje će im to ponuditi usprkos sustavu što ga podržava njihova ideologija (u inzistiranju na tome da su žene statusna roba)", naglašava filozofkinja.

Njezini eseji, pojašnjava, govore o politici i etici seksa u svijetu, a potaknuti su nadom u drugačiji svijet. Posežu za starijom feminističkom tradicijom koja se nije bojala o seksu razmišljati kao o političkom fenomenu. Žene te tradicije – od Simone de Beauvoir i Alexandre Kollontai do bell hooks, Audre Lorde, Catharine MacKinnon i Adrienne Rich – izazivaju nas da mislimo o etici seksa izvan uskih parametara "pristanka". Primoravaju nas da se upitamo koje sile leže iza ženina "da"; što o seksu govori činjenica da je on nešto čemu se mora dati pristanak; i kako to da smo pojam "pristanka" toliko psihički, kulturno i zakonodavno opteretili. Istodobno, ovi eseji teže preraditi političku kritiku seksa za 21. stoljeće: ozbiljno razmotriti složenu vezu seksa i rase, klase, disabiliteta, nacije i kaste; promisliti što je seks postao u doba interneta; postaviti pitanje što znači prizvati moć kapitalističke i karceralne države u adresiranju problema seksa.

U briljantnom, prvom eseju kojim otvara raspravu s čitateljima, "Urota protiv muškaraca", Srinivasan počinje kontroverzno: "Neki su muškarci lažno optuženi za silovanje; nemamo ništa od toga da to negiramo." No lažne optužbe su rijetke. Najdetaljnija studija prijava seksualnih prijestupa, koju je objavio britanski Home Office 2005. godine, procijenila je da je samo tri posto od 2643 prijave silovanja u petnaest godina bilo "vjerojatno" ili "moguće" lažno. Ipak, britanska je policija, u istom razdoblju, osam posto slučajeva klasificirala kao lažne, temeljeći taj postotak na osobnim procjenama policajaca. Policajci su bili skloni prijave smatrati lažnima ako nije bilo fizičke borbe, ako u silovanje nije bilo uključeno oružje ili ako je optuženi prije bio u vezi sa žrtvom.

"U konačnoj analizi, tek je 0,23 posto prijava silovanja dovelo do neutemeljenog hapšenja, a tek je 0,07 posto prijava silovanja dovelo do lažne optužbe, pri čemu nijedan slučaj nije rezultirao i nepravednom presudom", piše Srinivasan i ističe još nešto – često su muškarci, a ne žene, oni koji lažno optužuju druge muškarce za silovanje žena. To je podatak koji se uobičajeno ne percipira kad se govori o lažnim optužbama za silovanje. Kad govorimo o lažnim optužbama, piše Srinivasan, obično zamišljamo prezrivu ili pohlepnu ženu koja laže vlastima. No mnoge nepravedne presude za silovanje posljedica su krivih optužbi koje muškarci pokreću protiv muškaraca: policajci i tužitelji, u većini muškarci, skloni su prikačiti stvarno silovanje krivom sumnjivcu. U SAD-u, koji ima najveći postotak zatvorenih silovatelja, 147 muškaraca bilo je oslobođeno optužbe za seksualni napad zbog lažne optužbe ili krivokletstva između 1989. i 2020. godine. (U istom je periodu 755 ljudi – pet puta više – bilo lažno optuženo, i krivo osuđeno, za ubojstvo.) U nešto manje od polovine tih slučajeva žrtve su namjerno krivo optužile te muškarce. Istodobno, u više od polovine tih slučajeva protiv tih je muškaraca namjerno vođen loš postupak: policajci su utjecali na žrtve ili svjedoke u procesu identifikacije da daju lažno svjedočenje, optuživali osumnjičenika iako ga žrtva nije identificirala kao napadača, skrivali dokaze ili utjerivali lažna priznanja.

"Ne postoji opća urota protiv muškaraca. No postoji urota protiv određenih klasa muškaraca. Od 147 muškaraca koji su bili oslobođeni optužbi za seksualni napad, 85 njih nisu bili bijelci. Od tih 85 nebijelaca, 76 su bili crnci, što znači da crni muškarci čine 52 posto onih koji su optuženi za silovanje na temelju krivih optužbi ili krivokletstva. Istodobno, crni muškarci čine samo 14 posto američke muške populacije i 27 posto muškaraca osuđenih za silovanje. Crni muškarac koji u zatvoru služi kaznu za seksualni napad ima tri i pol puta veće šanse da je nevin nego bijeli muškarac koji je osuđen. Također, velike su šanse i da je siromašan – ne samo zato što su crnci u Americi neproporcionalno siromašni, nego i zato što je najveći broj osuđenih i zatvorenih Amerikanaca, svih rasa, siromašan", poentira filozofkinja.

Istina je, piše, da su žene oduvijek živjele u svijetu koji su stvorili muškarci i kojim su upravljala muška pravila. No također je istina da su muškarci oduvijek živjeli uz žene koje su izazivale ta pravila. "Većinu ljudske povijesti žensko je neslaganje bilo privatno i nesustavno. Odnedavno je javno i organizirano. Oni koji inzistiraju na tome kako muškarci nisu u poziciji da znaju bolje, u stvari su u poricanju toga što su muškarci vidjeli i čuli. Muškarci su odabrali ne čuti jer im je tako odgovaralo, zato što norme maskuliniteta diktiraju da njihov užitak ima prioritet. Pravila koja su se doista promijenila, i još se mijenjaju, ne tiču se toliko toga što je ispravno i krivo u seksu: žene su muškarcima o tome govorile istinu, na ovaj ili onaj način, jako dugo. Pravilo koje se doista promijenilo za muškarce poput Louisa C. K., Charlieja Rosea, Johna Hockenberryja i mnogih drugih jest da više ne mogu biti sigurni da neće – kad ignoriraju viku i tišinu žena koje ponižavaju – biti posljedica."

"Ti osramoćeni ali voljeni, upropašteni ali bogati, nikad više u prilici za posao dok ih ponovno ne zaposle, izgubljeni sinovi pokreta #MeToo: oni i njihovi branitelji, uz sve proteste da su nevini i optužbe da su izloženi linču, nisu bijesni zbog krivih optužbi žena. Bijesni su zbog istine tih optužbi. A najviše su bijesni što njihovo 'žao mi je' nije popravilo stvari: što žene, kao i svijet koji ih je doveo na poziciju moći, očekuju da se promijene. No zašto bi se promijenili? Jebote, pa zar ne znate tko su oni?" završava Srinivasan.

U drugom eseju, naslovljenom "Razgovor sa studentima o pornografiji", Srinivasan zaoštrava feminističku raspravu o pornografiji koja traje od 1960-ih: je li pornografija oruđe patrijarhata ili protuteža seksualnoj represiji? Tehnika potlačenosti ili vježba slobode govora? Sav taj šušur oko pornografije na praktičnoj i tehnološkoj razini – ne i filozofskoj – razriješio je za nas u međuvremenu internet.

Intenzitet "ratova oko pornografije", napominje Srinivasan, jasniji je kad se ima na umu da pornografija služi, prema feministkinjama ranije generacija, kao metonimija općenito "problematičnog" seksa: za seks koji nije uzeo u obzir žensko zadovoljstvo, za sadomazohistički seks, za prostituciju, za fantazije o silovanju, za seks bez ljubavi, za seks između osoba na različitim pozicijama moći, za seks s muškarcima. Pornografija je tako postala ne samo jedno sporno pitanje među mnogima u novoj politici osobnoga nego gromobran za dva konfliktna pogleda na seks.

"Antiseksualni" pogled govorio je da je seks kakav poznajemo patrijarhalni konstrukt – erotizacija rodne nejednakosti – i njega se ne možemo doista osloboditi bez revolucije u odnosima između muškaraca i žena. Ukratko, separatizam, lezbijstvo i apstinencija (u najboljem slučaju) bile su jedine emancipatorne opcije. U "proseksualnom" pogledu ženska sloboda zahtijevala je garanciju ženskih prava da se seksaju kad, kako i s kim žele (uz obostrani pristanak, naravno) bez stigme ili srama. Mnoge feministkinje, napominje Srinivasan, nalazile su se između ta dva pola – želeći se, primjerice, snažno oduprijeti onome što su vidjele kao široko rasprostranjenu kulturu silovanja, ojačanu pornografijom, a istodobno su razlikovale silovanje od "željenog" seksa.

Dok su suvremene feministkinje – u svojem inzistiranju na ženskom pravu na seksualni užitak, i pristanku kao jedinoj granici dopustivog seksa – u velikom postotku zauzele "proseks" perspektivu, mnoge feministkinje i dalje osjećaju da ih vuče stariji, oprezniji pristup seksu. Po njima, seks ponovno mora proći revolucionarnu preobrazbu. Robin Morgan, podsjeća Srinivasan, 1974. je objavila: "Pornografija je teorija, a silovanje je praksa." No jesu li feministkinje protivne pornografiji bile histerične? Jesu li bile cenzorske čistunke? Impliciralo se da su feministkinje protivnice pornografije precjenjivale moć pornografije, da su izgubile perspektivu. No što ako nisu bile histerične, nego vidovite?

"To mi je pitanje prvi put palo na pamet zbog mojih studenata. Rasprava o 'pitanju pornografije' više ili manje je obavezna na uvodnom kolegiju o feminističkoj teoriji. Nisam bila baš za to. Pretpostavljala sam da će studenti antipornografsku poziciju smatrati čistunskom i zastarjelom, i to baš kad sam nastojala da uvide važnost povijesti feminizma za suvremeni trenutak. Nisam se morala brinuti. Tema ih je zakucala. Je li moguće da pornografija ne samo prikazuje podčinjenost žena nego je i čini stvarnom, pitala sam ih. Da, odgovorili su. Ušutkava li pornografija žene, je li im zbog toga teže protestirati protiv neželjenog seksa, a muškarcima teže čuti te proteste? Da, odgovorili su. Je li pornografija odgovorna za objektivizaciju žena, marginalizaciju žena i za seksualno nasilje nad ženama? Da, odgovorili su, da na svako od pitanja."

Jedna mlada žena, prepričava filozofkinja, spomenula je feminističku pornografiju. "Ali mi to ne gledamo", odgovorili su muškarci. Gledaju hardcore pornografiju, agresivnu pornografiju – ono što je na internetu besplatno. "Ali da nema pornografije", jedna je žena rekla, "kako bismo se ikad naučili seksati?" Pornografija je njezinim studentima mnogo značila, bila im je važna. "Moji studenti pripadali su prvoj generaciji koja je doista odgojena na internetskoj pornografiji. Gotovo svaki muškarac na mojem kolegiju doživio je prvo seksualno iskustvo ispred ekrana. A gotovo svaka žena imala je prvo seksualno iskustvo, ako ne ispred ekrana, onda s mladićem čije je prvo seksualno iskustvo bilo ispred ekrana. U tom smislu, i njezino iskustvo bilo je posredovano preko ekrana: radili su ono što su vidjeli."

Iako gotovo svi mi danas živimo u svijetu u kojem je pornografija sveprisutna, "za njih je seks već bio tu, potpuno formiran, potpuno interpretiran, potpuno kategoriziran – tinejdžerski seks, gangbang, MILF-ice, pokćerke – čekao ih je na ekranu. Kad su moji studenti konačno iskusili seks u stvarnom životu – mnogo kasnije nego tinejdžeri prethodne generacije – za njih je, barem za heteroseksualne dječake i djevojke, već postojao scenarij koji im je diktirao ne samo fizičke pokrete, geste, zvukove koje su trebali činiti i tražiti od partnera nego i odgovarajuće afekte, želje i distribuciju moći. Psiha mojih studenata proizvod je pornografije. Upozorenja feministkinja što su se protivile pornografiji u mojim su se studentima sa zakašnjenjem realizirala: za njih je seks ono što pornografija kaže da je seks", naglašava Srinivasan.

Politički filozof Ronald Dworkin tvrdio je da gledanje pornografije naprosto nije dovoljno prodorno da bi imalo toliko raširen negativni učinak kako su MacKinnon i druge antiporn feministkinje tvrdile. Ako je išta u masovnoj kulturi prepreka seksualnoj ravnopravnosti, pisao je Dworkin, onda su to sapunice i reklame. "To je možda bilo točno u 1993.", naglašava Srinivasan, "no danas je manje uvjerljivo." Godine 2018., pet najvećih pornostranica – PornHub, HVideos, BongaCams, xMaster i xnxx – mjesečno je bilježilo zajedno više od šest milijardi posjeta. Samo je PornHub 2017. godine zabilježio 28,5 milijardi posjeta. Metaanaliza iz 2010. godine zaključila je da postoji "značajna sveukupna veza između konzumiranja pornografije i stavova koji podupiru nasilje nad ženama". Ta je veza bila "značajno jača" u slučajevima kad je pornografija bila klasificirana kao "nasilna", ali je i dalje statistički bila važna i u slučajevima "nenasilne" pornografije.

Kritičari su sumnjičavi oko ovakvih istraživanja, svatko citira "svoju" studiju, i pozivaju se na to da su odrasli u stanju razlikovati fantaziju od stvarnosti. No istraživanje Sveučilišta u Sydneyju iz 2012. godine na 800 redovitih konzumenata pornografije pokazalo je da je 43 posto njih pornografiju počelo gledati u dobi između 11. i 13. godine. U istraživanju iz 2007. godine, među učenicima starima 13. i 14. godina u Alberti u Kanadi, 90 posto dječaka izjavilo je da su posjetili medije sa seksualno eksplicitnim sadržajem, a 35 posto ih je prijavilo da je već gledalo pornografiju toliko puta da ne mogu ni izbrojiti. Lisa Ann, jedna od najpopularnijih pornozvijezda na svijetu, danas ima 48 godina i veteranka je MILF žanra. U podcastu Jona Ronsona, The Butterfly Effect, koji se bavi pornoindustrijom u doba interneta, izjavila je kako su je 1990-ih na ulici prepoznavali samo odrasli. Sada joj prilaze dvanaestogodišnjaci, trinaestogodišnjaci i četrnaestogodišnjaci uz rečenicu: "Možemo se jebati?"

Neki kritičari feministkinja protivnih pornografiji smatraju da se pornografiju ne može smatrati odgovornom samo zato što neki dječaci, i pretpostavlja se djevojčice, pornografiju smatraju autoritetom za seks. Kakvu god moć imala, ona je nikad nije tražila niti joj je formalno dodijeljena. No ta stroga podjela između autoriteta i moći više ne vrijedi. Internet zamagljuje razliku između moći i autoriteta. Bez ikakve formalne dodjele autoriteta, bilo tko na internetu može prikupiti golemu moć – danas to zovemo utjecajem, a takve ljude influenserima.

"Nema koristi od zabrane pornografije – kao ni od zabrane prostitucije – to najviše šteti ženama koje financijski ovise o tom prihodu", smatra Srinivasan. Masovna nezaposlenost uzorkovana epidemijom covida-19 u 2020. godini donijela je desetke tisuća novih performera online pornoindustriji – konkretno, stranicama na kojima "modeli", svih spolova, nude individualnim klijentima, u zamjenu za novac, seks uživo putem striminga. U ožujku 2020. jedna takva stranica, CamSoda, zabilježila je porast od 37 posto novih modela, ManyVids porast od 69 posto, a OnlyFans prijavio je da se u samo prva dva tjedna ožujka prijavilo 60.000 novih modela. Cure i dečki s druge strane kamere obično dobiju polovinu iznosa koji zarade. Cam sajt iz Los Angelesa, IsMyGirl, ponudio je zaposlenicima McDonald'sa, koji su trebali biti otpušteni bez naknade za bolovanje, posebnu ponudu: ekskluzivnu pogodbu da zarade 90 posto od "nastupa". Evan Seinfeld, osnivač IsMyGirl, izjavio je: "Naravno, na njima je da ponude dobar sadržaj i da znaju kako angažirati svoje obožavatelje. Imamo sjajne priče žena koje su živjele u svojim automobilima, a sada zarađuju deset tisuća dolara na mjesec."

"Bivšim zaposlenicima McDonald'sa, kao i svim drugim radnicima, bilo bi bolje da imaju pravo na adekvatnu naknadu za nezaposlene, zdravstveno osiguranje koje nije vezano uz zaposlenje i siguran smještaj tako da ne moraju raditi iz svojih automobila. Da ne spominjemo poslodavce koji im uzimaju 50 posto od zarade. No bi li desecima tisuća odnedavno nezaposlenih žena, beskućnicama koje nemaju zdravstveno osiguranje, pa su se okrenule pornografiji, bilo bolje da uz sve ovo još i krše zakon? Što god zakon rekao, pornografija će se i dalje proizvoditi, kupovati i prodavati. Ono što bi feministkinjama trebalo biti najvažnije nije što zakon kaže o pornografiji, nego što zakon čini za žene, i ženama, koje rade u pornoindustriji", naglašava Srinivasan.

Kad je u pitanju pornografija, njezini studenti misle da se loše poruke mogu pobijediti jedino boljim porukama. Oni o seksu uče iz pornografije ne zato što država nije zabranila pornografiju, nego zato što je država podbacila u – edukaciji. Tek 25 posto mladih Britanaca smatra da je njihova seksualna edukacija bila "dobra" ili "vrlo dobra". Istodobno tek 41 posto britanskih učitelja kaže da su adekvatno pripremljeni za poučavanje o seksu.

Od rujna 2020. godine obavezni britanski kurikulum seksualnog odgoja proširen je i za teme istospolnih veza, seksualnog nasilja i pornografske pismenosti, a roditelji više neće imati pravo ispisati djecu sa seksualnog odgoja kad ona navrše 15 godina. Više od 118.000 roditelja potpisalo je peticiju protiv takve odluke, inzistirajući na tome da roditelji imaju "fundamentalno pravo poučavati svoju djecu o seksu". Ono što ti roditelji ne razumiju jest da su ta djeca već educirana o seksu, i da ih tome nisu educirali oni.

No, vratimo se pravu na seks. U svojem eseju "Muškarci mi objašnjavaju Lolitu" Rebecca Solnit, piše Srinivasan, podsjeća nas da "nećemo uspjeti imati seksualne odnose s nekim ako se i taj netko ne želi seksati s nama", kao što "nećemo dobiti dio nečijeg sendviča osim ako ga ta osoba ne želi podijeliti". Ne dobiti zalogaj nečijeg sendviča također nije oblik ugnjetavanja, napominje Solnit. No analogija stvari komplicira koliko ih i razjašnjava, napominje Srinivasan. Zamislite da vam se osnovnoškolsko dijete vrati iz škole i kaže kako su sva djeca međusobno dijelila svoje sendviče, ali nitko nije želio podijeliti svoj sendvič s vašom kćeri. Zamislite i da vam dijete ima smeđu boju kože, da je debelo, ili ima invaliditet, ili ne govori baš dobro engleski, i da posumnjate kako je to pravi razlog što su s njom odbili podijeliti sendvič. Odjednom odgovor kako nitko nije dužan dijeliti sendvič s vašim djetetom više nije dostatan, koliko god bio istinit.

"Seks nije sendvič. Iako vaše dijete ne želi da ga netko s njim dijeli iz sažaljenja – kao što nitko od nas ne želi milosrdnu ševu, osobito ne s rasistom ili transfobom – ne bismo mislili da učiteljica sili djecu kad ih ohrabruje da podijele sendvič s vašom kćeri, ili da škola uvede politiku ravnopravnog dijeljenja. No država koja bi napravila analognu intervenciju u seksualne preferencije i prakse svojih građana – a koja nas potiče da 'dijelimo' seks ravnopravno – smatrala bi se vjerojatno grubo autoritativnom. I dok je razumno zatražiti od grupe djece da inkluzivno dijele sendviče, to naprosto ne možemo učiniti sa seksom. Ono što funkcionira u jednom slučaju, ne funkcionira u drugome. Seks nije sendvič, on je kao ništa drugo. Ne postoji nešto drugo toliko rascijepljeno politikom, a istodobno neprikosnoveno osobno. U dobru i zlu, moramo pronaći način da o seksu razmišljamo pod njegovim uvjetima."

* Esej je originalno objavljen u magazinu Svijet kulture Jutarnjeg lista.