Preko mora - mučna reportaža dvojice novinara koji su bježali sa Sirijcima preko Mediterana

Piše Tanja Tolić

Ispusti li se iz tijela dovoljno krvi, postat će blijedo kao vapno. To bi bilo "krvarenje do bjeline". No sintagma ima i drugo značenje: u ratovanju, to znači potući neprijatelja do kostiju, iscrpiti njegove vojne snage do te mjere da više nema koga slati na ratište. Poubijati sve. Masovno uništenje.

Tu ratnu strategiju skovao je Erich von Falkenhayn, načelnik glavnog stožera njemačke vojske od 1914. do 1916. godine, planirajući bitku za Verdun, najdužu i najkrvaviju bitku Prvog svjetskog rata. Masovni pokolj, bio je uvjeren, natjerat će sile Antante da okončaju rat. Poginulo je četvrt milijuna vojnika, pola milijuna ih je ranjeno, ali nisu iskrvarili do bjeline. Još je bilo trupala za slanje.

Tako sada krvari Sirija. A kad ne krvari, onda se utapa u Mediteranskom i Egejskom moru.

Novinar Wolfgang Bauer i fotograf Stanislav Krupar, prerušeni u učitelje engleskog jezika Varja i Servata iz neke kavkaske republike, 2014. priključili su se sirijskim izbjeglicama koji su se, preko mora, pokušali prebaciti iz Egipta u Italiju. Novinari se prije toga nikad nisu odvažili na putovanje brodom iz Egipta. Svoje su sudbine povjerili krijumčarima, a tko su doista - novinari, a ne izbjeglice - znaju samo Amar i njegova obitelj. Amar Obaid stari je Bauerov prijatelj iz vremena kad je izvještavao o sirijskom građanskom ratu. I Amar ide preko mora, sanja o tome da živi u Njemačkoj, da u Europu dovede i svoju obitelj.

Preko Sredozemnog mora u Europu je 2014. godine bježalo 207 tisuća ljudi, većina njih iz Libije, kažu podaci UNHCR-a. Godinu ranije bilo ih je samo 60 tisuća. Tokom 2014. godine, bježeći u Italiju i Grčku, udavilo se 3419 ljudi. U prvih osam mjeseci 2016. godine umrlo je već njih 3165, što je 509 mrtvih više nego 2015. godine. Kad je lani zabarikadiran kopneni put, izbjeglice su opet krenule morskim. "Sredozemno more je kolijevka Europe", piše Bauer u knjizi "Preko mora: Sirijci bježe u Europu", koju je upravo objavio zagrebački Sandorf. U međuvremenu je postalo i njezin grob.

"Preko mora" nevelika je knjižica, od svega stotinjak stranica, tamne naslovnice na kojoj se jedva razaznaje brod natrpan ljudima. Bauer pripovijeda reportažu u dva dijela: u prvom on i Krupar "glume" izbjeglice, što znači da pregovaraju s prodajnim agentom, posrednikom do krijumčara, skrivaju se u Aleksandriji u napuštenim stanovima, budu oteti u ratovima krijumčarskih bandi (jer najunosniji posao s izbjeglicama nije prebaciti ih u Europu, nego ih otimati konkurenciji, otkucavati obalnoj straži i nuditi im skupe opcije za spas koje se nikad neće dogoditi...), pretučeni na plaži, gotovo utopljeni, pa ostavljeni na pustom otoku, a onda i zatvoreni.

U drugom dijelu se sudbine razdvajaju; ništa ne može pobijediti putovnicu Europske unije, ona je doista karta za raj. Nakon što grupi, kojoj su se reporteri priključili, pokušaj bijega ne uspije, novinari će biti deportirani u Tursku, a od tamo u Europu; prave izbjeglice će pokušati ponovo. Iz aviona, nakon polijetanja, Bauer dugo gleda u more. "Pod sobom vidim one tisuće svjetlećih točkica koje su ribarski brodovi. Jedna od njih je možda onaj brod do kojeg smo uzaludno nastojali doći. Sredozemno more, koje je tolikima nesavladivo, koje tolikima znači smrt, mi prelazimo drijemajući i s krajnjom lakoćom. Te noći, za mene je to duboko opsceni osjećaj."

No Bauer ostaje u kontaktu s bivšim sudrugovima izbjeglicama - Amarom, Alaaom i Hussanom - koji još nisu prošli najgore. I tu zapravo počinje priča ove reportaže jer ono što su prošli Wolfgang Bauer i Stanislav Krupar, koliko god strašno bilo, u suštini je kozmetika.

Alaa i Hussan, braća iz Sirije, velegradski momci iz Damaska čija je obitelj imala trgovinu tepisima, pokušat će opet preko mora. Amara Obaida, nakon što je pušten iz zatvora, egipatske vlasti, kao znak posljednje samilosti, ne vraćaju u Siriju, nego mu na izbor nude izgon u Libanon ili Tursku. Alaa i Hussan iskusit će sȃm pakao, gadan do te mjere da će čak i krijumčari vikati: "Pa nisu to životinje, to su ljudi!" Amar, koji je bogatiji, iskušat će luksuznije, ali jednako uzaludne opcije. Izdržat će ih uglavnom zahvaljujući ozbiljnim dozama xanaxa. Da vas utješim, braća će stići do švedskog Säfflea, Amar će se nastaniti u maloj izbjegličkoj nastambi u hessenskom Siegbachu.

Teško je reći jesu li konačno u raju, osobito Alaa i Hussan. Švedska, zemlja od devet milijuna stanovnika, stenje pod teretom izbjeglica. Samo u tjednu kad su se Alaa i Hussan dokopali sjevera, stiglo ih je 2100. U 2013. stiglo je ukupno 60 tisuća migranata, 2014. broj se popeo na nekih 80 tisuća. Integrirati novopridošle u švedsko društvo sve je teže. Oformila su se geta s pretežno arapskim i somalijskim stanovništvom. Broj nezaposlenih izbjeglica snažno raste, također broj prepada i ispada.

U epilogu knjige Wolfgang Bauer nudi svoje poglede i neka rješenja sirijske situacije. Tekst je intoniran gađenjem, uglavnom nad europskom politikom nemiješanja, ali ima tu i nediferenciranog osjećaja gorčine, onoga koji nastane kad čovjek shvati da su moral i sućut često tek mislene imenice. Knjiga "Preko mora" neće čitatelju vratiti vjeru u ljude. Iskreno, sumnjam da će i kod većine uspjeti probuditi makar laganu nelagodu kad Bauer idealistički pita: "Kakav smo mi to narod - mi Europejci - koji svoje susjede mirno ostavlja da crknu? (...) Koliko dugo ćemo ih još promatrati kako se dave?" Ali sam uvjerena, recimo, da će "neustrašivima" među nama napokon dati odgovor na pitanje zašto Sirijci bježe i zašto ne uzmu pušku u ruke i ne brane svoj dom. A to je za početak sasvim dovoljno.