LJUBAV NAKON LJUBAVI
Doći će vrijeme
kada ćeš, zanosno,
pozdraviti svoj dolazak
na svoja vlastita vrata, u svoje zrcalo,
i svaki će se smješkati dobrodošlici onog drugog,
i reći, sjedi ovdje. Jedi.
Opet ćeš zavoljeti stranca koji je bio ti.
Daj vina. Daj kruha. Vrati srce
sebi, strancu koji te volio
čitavog tvog života, kojeg si prezirao
zbog onog drugog, koji te zna napamet.
Skini ljubavna pisma s police,
fotografije, očajničke bilješke,
zguli svoju sliku s ogledala.
Sjedni. Blaguj svoj život.
(Preuzeto iz: Derek Walcott, Izbor iz pjesništva i dramskog djela, Sabrane pjesme 1948.-1984. (izbor), Školska knjiga, 1995., izabrao, s engleskog preveo i priredio Luko Paljetak)
O PJESNIKU
Derek Walcott rođen je 23. siječnja 1930. u Castriesu, glavnom gradu karipskog otoka St. Lucia, nekadašnje britanske kolonije, koji pripada skupini Windward Islands u sklopu Malih Antila. Pjesme je počeo pisati u 14. godini. U 19. godini objavio je, u vlastitoj nakladi, prvu zbirku pjesama. Odrastao je u metodističkoj obitelji. Otac mu je bio učitelj, umrlo je vrlo mlad u vrijeme kad je Walcottu bilo samo godinu dana. Djetinjstvo je proveo uz strogu i odlučnu majku. Fakultet je 1954. završio u Kingstonu na Jamaici gdje je studirao francuski, latinski i španjolski.
Godine 1959. nastanio se na Trinidadu. Tamo je osnovao Trinidad Theatre Workshop, kazalište koje je vodio sve do 1976. S obzirom na pretke s majčine i očeve strane afričkog je, engleskog i nizozemskog porijekla. Godine 1976. razveo se od žene Margaret s kojom ima dvije kćeri. Ponovno se oženio i ponovno rastao. Za svoj književni rad 1992. primio je Nobelovu nagradu. Preminuo je 2017. godine.
U Walcottovoj poeziji, kako je zapisao Luko Paljetak u pogovoru zbirci koju je preveo, neprestano je suočen proces rastapanja vlastitog "ja" i težnje za njegovom snažnom re/afirmacijom u neprestanoj potrazi za identitetom sa širokom skalom nijansi osjećaja i svjetonazora, pri čemu Walcott, prolazeći put od brodolomnika do sretnog putnika, u svojim ranim pjesmama iskazuje svu gorčinu izolacije prožetu svejedno radošću mogućeg odlaska i ponovnog povratka na mjesto (St. Lucia) odakle je i započela anabaza njegova samo/izgnanstva. Sve je to prožeto osjećajem slasti pisca koji o svemu što ga okružuje može pisati (kao) prvi put, s ne manje važnim osjećajem zahvalnosti za takav dar. Walcott stoga ne razdvaja pisanje poezije od molitve: "Odrastao sam vjerujući da je to poziv, vjerski poziv. (...) Uvijek sam osjećao oćut zahvalnosti."
Podijeli na Facebook
