Piše Tanja Tolić
"Kolegama iz Njemačke smiju se kada zatraže fizički razmak između okrivljenika i žrtve. Nijemci nemaju osjećaj za fizičke i duševne boli, da li zbog svoje povijesti ili zbog čega god, i u zakonodavstvu se to itekako odražava. Nedodirljivost osobe je pikkupikkuseikka", govori Kristiini, jednoj od junakinja romana "Modra žena" Antje Rávik Strubel, jedna od najopakijih helsinških odvjetnica dok sjede za ručkom u Lasipalatsiju. Pikkupikkuseikka na finskom znači tričarija.
"Jedino bitno je imovina", nastavlja odvjetnica. "Kada kreneš uspoređivati visine kazni, dođe ti zlo. Svaka se krađa kažnjava strože od tjelesne ozljede. Njemici ne smiješ ukrasti novčanik, ali je zato smiješ uhvatiti između nogu u znak pozdrava!" "Kod krađe novčanika nitko ne pita jesi li tobožnjeg lopova samo htio lažno optužiti. Odmah ti vjeruju. Ako si zlostavljana ili silovana, nitko ti ne vjeruje. I u Finskoj je tako!" komentira Kristiina. "Tako je na cijelome svijetu. Seksualno nasilje svuda se smatra zločinom bez kazne", dodaje odvjetnica.
Njemačka spisateljica Antje Rávik Strubel u romanu "Modra žena" (Naklada Ljevak, prijevod Ana Nemec) opisuje bijeg mlade žene od sjećanja na silovanje. Priča o ženskom samoosnaživanju proširuje se na teme različitih, suprotstavljenih kultura, na značenje sjećanja u Istočnoj i Zapadnoj Europi i na nejednakost među spolovima.
Glavna junakinja Adina do tinejdžerske dobi živjela je u zabačenom selu u planinskom dijelu Češke, bez vršnjaka s kojima bi se mogla družiti. Dok je pohađala tečaj njemačkog jezika u Berlinu, susrela je fotografkinju po imenu Rickie, koja joj je osigurala stažiranje u umjetničkom centru Uckermark, u Pomeraniji. Nakon što ju je tamo silovao zapadnonjemački političar, Adina bježi i nakon putovanja koje je vodi preko pola Europe zaustavi se u Helsinkiju, gdje u Leonidesu, estonskom političaru i članu Europskog parlamenta, pronalazi emocionalni oslonac i utočište. Dok on sudjeluje u kampanjama za ljudska prava, Adina traži način da se oslobodi vlastitog unutrašnjeg egzila.
"Modra žena" dobila je 2021. nagradu Deutscher Buchpreis za roman godine, a o romanu je objavljen cijeli niz veoma pozitivnih kritika. Frankfurter Allgemeine Zeitung okarakterizirao ga je kao "priču o traumi ispričanu beskompromisno i sa silinom elementarne nepogode", a Der Tagesspiegel ga opisuje kao "roman o pravu da se ispriča vlastita priča". "Ono što se čini izravnim i jasnim kad se sažme, autorica postupno izlaže u svoj njegovoj kompleksnosti i kontradiktornosti: moć traume da izbriše žrtvinu egzistenciju", piše Die Welt.
Antje Rávik Strubel (1974.) živi u Potsdamu i pripadnica je generacije pisaca rođenih u Istočnoj Njemačkoj koji su počeli objavljivati nakon pada Berlinskog zida. Većina njezinih knjiga bavi se temom identiteta i promjena u suvremenoj Europi. Njezin roman "Fremd Gehen" (2002.) nagrađen je Nagradom njemačke kritike, "Kältere Schichten der Luft" (2007.) nominiran je za Nagradu sajma knjiga u Leipzigu, "Sturz der Tage in die Nacht" (2011.) bio je u širem izboru za nagradu za roman godine Deutscher Buchpreis. Spisateljica je ujedno i vrlo cijenjena prevoditeljica s engleskog i švedskog na njemački, a prevodila je djela Joan Didion, Lene Andersson, Lucije Berlin i Virginije Woolf.
Rávik Strubel ističe kako je "sjećanje uvijek priča", zbog čega redovito koristi književnost kako bi istražila pitanja sjećanja, identiteta i načina na koji percipiramo sebe i druge. "Sjećanje je uvijek priča. Ako govorimo o našoj prošlosti, obojena je našim trenutnim raspoloženjem. Kako govorimo o prošlosti ovisi o stanju našega života i o ljudima s kojima razgovaramo. U svakom sjećanju nalazi se mala jezgra onoga što se doista dogodilo i čini oko pet posto činjenica o kojima razgovaramo. No neprestano se mijenja kako prezentiramo te činjenice. U svojem pisanju ne govorim o tome kakve su stvari doista bile ili kakve jesu, nego kako ih doživljava određeni junak u određenom vremenu. Time koliko puta možemo ispričati istu priču na različite načine", pojasnila je njemačka književnica u intervjuu koji je 2012. godine dala Beret Norman i Katie Sutton za publikaciju "Women in German Yearbook" (University Nebraska Press).
Način na koji doživljavamo stvari Antje Rávik Strubel jedna je od najzanimljivijih književnih tema. Zbog toga, pojasnila je u intervjuu, često i stvara junake čija su pojava ili ponašanje izazovni za druge. "Homofobija, voajerizam i pokušaj silovanja simptomi su istoga: nesigurnosti, straha od gubitka sebe. Odjednom, priče koje si govorimo kako bismo preživjeli, da parafraziram Joan Didion, više ne djeluju. Moramo naći nove priče, moramo krenuti dalje. No to uključuje rizik. Zbog toga je lakše usmjeriti agresiju prema onima koji su izazvali prijetnju. A možda su granice koje postavljamo i priče koje izmišljamo posebno rigidne zato što je političko i privatno toliko blisko isprepleteno u polju seksualnog i rodnog identiteta", pojašnjava Rávik Strubel.
Tekstovi koje pišu žene, dodaje autorica, i dalje su često vezani uz njihova tijela, što podrazumijeva i njihovu biografiju, dakle obitelj i privatni život. I o tome autorica, na intrigantan način, govori u romanu "Modra žena" – kako život zaštititi od pripovijedanja.
***
"Pod izgovorom da je alžirski dej u nastupu bijesa francuskog konzula udario lepezom – možda i muhomlatom, verzije se razlikuju – francuska je vojska početkom ljeta 1830. krenula u osvajanje Alžira, za ubitačne vrućine koja će samo rasti. (…) Osvajanje ima više etapa jer zahtijeva borbe s nekoliko alžira, ponajprije s alžirom regenta glavnoga grada, pa s alžirom emira Abd el-Kadera, kabilskim alžirom i naposljetku s alžirom Sahare, Južnih teritorija, kako ih se naziva u Francuskoj, i to ime zvuči u isti mah banalno i tajanstveno. Te mnogostruke alžire Francuzi pretvaraju u francuske departmane. Pripajaju ih. Pridružuju. (…) Povijest Francuske uvijek hoda uz bok francuske vojske. Idu zajedno. Povijest su Don Quijote i njegovi snovi o veličini; vojska je Sancho Panza koji trčkara pored njega i obavlja prljave poslove."
Tako Alice Zeniter započinje svoje "Umijeće gubljenja" (Naklada Ljevak, prijevod Ita Kovač), višestruko nagrađivani roman o bremenitoj povijesti Alžira, Alžirskom ratu, zločinima, imigraciji u Francusku, sabirnim logorima koji su čekali izbjegle, imperijalizmu, rasizmu, siromaštvu, gubitku statusa, jezika, kulture i identiteta i o velikim pukotinama koje je alžirska kolonijalna i ratna priča ostavila kako u tamošnjemu tako i u francuskom društvu, a naročito u obiteljima i pojedincima. Za ovu familienfugu Zeniter je, među ostalim, ušla u uži izbor nagrade Goncourt te osvojila nagradu francuskih srednjoškolaca Goncourt des Lycéens 2017.
Roman je nazvala po pjesmi "One Art" Elizabeth Bishop u kojoj pjesnikinja govori o umijeću gubljenja koje "nije teško naučiti / toliko se stvari, čini se, / odluči izgubiti da njihov nestanak ne bi trebao mučiti". Bishop u pjesmi gubi ključeve, potroši sat, mjesta i imena, "dva grada, divna grada. I, više, / neka bogatstva koja sam imala, dvije rijeke, kontinent. / Nedostaju mi, ali nije me počelo mučiti", kako pjesma glasi u prijevodu Asje Bakić.
I glavna junakinja romana "Umijeće gubljenja", Naïma, izgubila je nešto važno, a da to isprva ni ne zna. Za svoj gubitak saznat će tek u godini kad je navršila dvadeset devet i ispostavit će se da je izgubila cijelu jednu zemlju. Alžir. Naïma je oduvijek znala da je njezina obitelj u Francusku došla iz Alžira 1962. godine, ali njoj samoj to je malo značilo jer se rodila i odrasla u Francuskoj. Obitelj je o prošlosti slabo govorila. Zašto je njezin djed Ali morao napustiti Alžir? Je li bio harki – Alžirac koji je radio za Francuze i podupirao ih u vrijeme Alžirskog rata za neovisnost? Djed je jednom bio bogati veleposjednik, kako je postao siromašni imigrant u Francuskoj? Naïmin otac, Hamid, tvrdi da se ničega ne sjeća. Bio je tek dijete kad je obitelj napustila Alžir – u Francuskoj je iznova stvorio samoga sebe. Iz siromaštva ga je izvuklo obrazovanje, ono mu je pomoglo i da se uklopi u francusko društvo. No Naïma više ne pristaje na šutnju: odluči otputovati u Alžir i istražiti obiteljsku prošlost.
"Umijeće gubljenja" obuhvaća tri generacije kroz sedamdeset godina i pripovijeda priču o ljudima koji su se suočili s velikim gubitkom: zemlje, identiteta i sposobnosti da razgovaraju s vlastitom djecom. Zeniterina obiteljska saga postavlja pitanje "Odakle si?", kao i jedno mnogo teže: "Što ako ne znaš?"
Alice Zeniter (1986.) francuska književnica, prevoditeljica, scenaristica, dramatičarka i redateljica, i sama je kći Alžirca i Francuskinje, a u intervjuu listu Libération, koji je dala novinarki Claire Devarrieux 2017. godine, otkriva da je i njezin djed bio – harki. "Moja je obitelj dio te priče, ali ovo nije roman o njima. Očito, ponovno sam otkrivala šutnje, a imala sam i veliki razgovor sa svojim ocem koji je iz Alžira otišao vrlo mlad i ima malo uspomena. Razgovarala sam i s bakom, ali ideja nije bila slijediti povijest moje obitelji", pojasnila je.
U djetinjstvu je, kaže, pitala zašto ne odlaze u Alžir i tada doznala da joj je djed bio harki. Te je večeri pogledala u enciklopediju jer su joj objašnjenja roditelja bila previše nejasna i pronašla definiciju: harki, autohtoni stanovnik koji radi za francusku vojsku. No bila je tamo još jedna definicija: harkijima su se smatrali i djeca i unuci. Taj naziv, za koji do prije nekoliko minuta uopće nije znala, odjednom je definirao i nju. "To je nešto što mi ni danas nema smisla, a o tome govorim u drugom dijelu svojeg romana. Prije svega, termin nije pošten, trebalo bi govoriti o bivšim harkijama, bivšim pomoćnicima. Kad momci prestanu biti vojnici, pa, više nisu vojnici. I ne vidim zašto bi to kvalificiralo obitelj i potomke. Ovaj se naziv izrazito zlorabi. A kad još k tome znamo da je za mnoge postao uvreda…"
Alžirski rat, u kojem su se Alžirci borili za nezavisnost svoje države od francuske vlasti, trajao je od 1954. do 1962. godine. Harkiji su bili muslimani koji su se tijekom rata borili na strani francuske vojske protiv Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN). Većina harkija bili su slabo obrazovani seljaci, a regrutirani su bez reda, ponekada i nasilno. Nakon sporazuma iz Eviana u ožujku 1962. godine, koji je okončao sukob i otvorio put nezavisnosti, između 80.000 i 90.000 harkija i članova njihovih obitelji pobjeglo je u Francusku, strahujući od odmazde FLN-a.
Kada su se dokopali Francuske, smješteni su u logore, daleko od ostalog stanovništva, što je spriječilo svaku mogućnost integracije jer nisu imali dozvolu za izlazak iz logora. Kasnije ih je Francuska stavila u geta i nastojala zaboraviti, u Alžir se nisu mogli vratiti jer su tamo bili izdajnici. U listopadu 2021. godine francuski predsjednik Emmanuel Macron zatražio je, u ime Francuske, oprost od harkija kojih je danas u Francuskoj, zajedno s potomcima, oko pola milijuna.
Podijeli na Facebook
