Piše Tanja Tolić
U noći sa 6. na 7. travnja 1990. godine zbila se najveća brodska havarija u poslijeratnoj Skandinaviji: na trajektu Scandinavian Star, koji je nepunih tjedan dana prije toga pušten u promet na stalnoj brodskoj liniji preko tjesnaca Oresund između Norveške i Danske, pod nerazjašnjenim okolnostima izbio je požar. U smrtonosnom domino-efektu, nastalom kao posljedica nesretnih slučajnosti, nemara, propusta, a najvjerojatnije i namjerne sabotaže, život je izgubilo 159 ljudi, odnosno čak trećina putnika tog broda, od čega su velika većina bili Norvežani.
"Za požar na trajektu Scandinavian Star doznala sam mnogo kasnije. Ta se havarija dogodila kad sam imala dvije godine, a u dobi od dvadesetak godina prvi sam put pročitala novinski članak o čovjeku čija je obitelj poginula u tom požaru. Godinama je na svoju ruku istraživao okolnosti tog požara. Smatrao je da je policija zakazala u istrazi jer nije provjerila financijske motive cijelog slučaja. Umjesto toga, norveška policija zaključila je da je jedan vozač kamiona, koji je i sam poginuo u požaru, najvjerojatniji krivac. Bilo je logično zaključiti da je požar podmetnuo psihički nestabilan čovjek s poviješću paleža“, piše nagrađivana danska autorica Asta Olivia Nordenhof (Kopenhagen, 1988.) u svojem romanu "Punih džepova" (Naklada Ljevak, 2023., prijevod Mišo Grundler), prvom od sedam romana u ciklusu "Scandinavian Star", naslovljenom prema trajektu koji je izgorio 1990. godine.
Fotografija Aste Olivije Nordenhof: Albert Sanvig Madsen
No konkretnih dokaza nije bilo, a slučaj je zatvoren. Godinama poslije jedan umirovljeni pomorski inspektor istupio je u javnost i rekao da je ono što je on vidio tijekom istrage odmah nakon požara u potpunosti proturječno službenom objašnjenju. Izbila su, naime, najmanje četiri požara na trajektu Scandinavian Star. Jedan požar primijetili su putnici i brzo je ugašen. Nedugo potom izbio je drugi požar, takozvani glavni požar, koji se naglo proširio i odnio 159 života. Nakon evakuacije preživjelih putnika i dugo nakon što su prva dva požara već bila svladana, izbila su još dva veća.
Prema službenom izvještaju norveške policije, ta naknadna dva požara izbila su kao posljedica onog glavnog. Umirovljeni inspektor doveo je to u pitanje, a službenu verziju događaja osporio je i vatrogasni zapovjednik, koji je bio na mjestu događaja. U svojoj istrazi taj inspektor pronašao je bjelodane dokaze da su i dva naknadna požara bila podmetnuta.
Dva su razloga za taj zaključak: prvo, okrivljeni vozač kamiona poginuo je u glavnom požaru i nije mogao podmetnuti naknadna dva; drugo, svi preživjeli putnici već su bili evakuirani kad su ti požari izbili. Na brodu su, osim vatrogasaca, ostali samo neki članovi posade, koji su pomagali pri gašenju požara. Te naknadne požare, koji su izbili tijekom akcije gašenja, morao je podmetnuti netko od posade.
***
"Rodbina poginulih putnika nije se mirila s navrat-nanos zaključenom istragom i mnogi od njih angažirali su privatne istražitelje da rasvijetle slučaj, a sve je kulminiralo 2014., kada je dansko Ministarstvo pravosuđa odlučilo ponovno otvoriti istragu. I sama autorica Asta Olivia Nordenhof, u maniri istraživačke novinarke, proučila je tisuće stranica dokumentacije koju su prikupili privatni istražitelji i došla do alarmantnih otkrića, koja će svoju potvrdu dobiti i u ponovljenoj istrazi", piše u pogovoru prevoditelj romana Mišo Grundler.
Taj brod, koji je nekoć plovio pod takozvanom zastavom pogodnosti Bahama, promijenio je nekoliko vlasnika, a u samo jednom danu prodan je dvaput – prvi put za 10,3 milijuna dolara, a drugi put za dvostruko veću cijenu: 21,7 milijuna dolara, što je omogućilo da se ugovori privremeno kasko-osiguranje na iznos od 24 milijuna dolara (koje je istjecalo 7. travnja 1990.). Sve upućuje na to da su Ole B. Hansen i Henrik Johansen, skandinavski investitori i vlasnici trajektne linije kroz tjesnac između Danske i Norveške, sklopili zakulisni dogovor s tvrtkom s Floride, a cilj je bio to dotrajalo plovilo, koje po sigurnosnim standardima nipošto nije smjelo prevoziti putnike i vozila, iskoristiti za izvlačenje novca od osiguranja.
Trajekt Scandinavian Star
Iako ponovljena istraga još traje, a o njoj je 2020. snimljena i danska dokumentarna serija, sve ukazuje na to da je to bio tipičan slučaj kada se sve podredilo interesu mutnog kapitala. Otkrilo se, naime, i da je tijekom osamdesetih izbio priličan broj požara na kruzerima u vlasništvu SeaEscapea, tvrtke s Floride od koje je kupljen brod. Scandinavian Star, Scandinavian Sea, Scandinavian Sun; na svim tim brodovima izbio je požar. Svi ti požari izbili su i širili se na sličan način kao onaj na Scandinavian Staru 7. travnja 1990., samo što nije bilo ljudskih žrtava.
"Ako je požar na Scandinavian Staru podmetnut zato da bi SeaEscape izvukao novac od osiguranja, vjerojatno nitko nije trebao poginuti. Bila je to pogreška. Putnici su trebali biti evakuirani da bi brod mogao izgorjeti. No izrada evakuacijskog plana košta. Treba vremena, radnih sati i plaća da se provede vatrogasna vježba. Zato ništa od toga nije učinjeno. Na Pomorsko-trgovačkom sudu u Danskoj Henrik Johansen, Ole B. Hansen i kapetan Scandinavian Stara Hugo Larsen osuđeni su na šest mjeseci zatvora zbog kršenja Zakona o sigurnosti na moru. Ole B. Hansen nije odslužio kaznu. Pobjegao je u Španjolsku i postao živi primjer nekažnjivosti, svojstvene samo bogatašima", piše autorica u romanu.
***
Tog 7. travnja 1990. u požaru je poginulo 159 ljudi. Od toga 28 djece. Najmlađe je imalo tek nekoliko mjeseci. Sasvim je izgledno da su platili životima jer je netko htio ostvariti zaradu, piše Asta Olivia Nordenhof i tu zapravo počinje njezin roman o konzumerističkom orgijanju i kolateralnim žrtvama kapitalizma. U Oslu je, naime, podignut spomenik žrtvama požara na Scandinavian Staru, no nigdje u Skandinaviji – gorko zamjećuje autorica – nema spomenika tekstilnim radnicima poginulim u urušavanjima derutnih tvornica u Bangladešu i Kambodži. Iako su te tvornice radile za skandinavske proizvođače odjeće sve dok se nisu urušile.
"Smrt nije nikakva pogreška. Ubojstvo je ubojstvo čak i kad ubojica nije želio uzeti nečiji život, nego novac. Ako je istina, a ja smatram da jest, da su požari na Scandinavian Staru podmetnuti radi ekonomske koristi, tih 159 ljudi nije poginulo zbog nečijeg ciničnog rizika, nego zbog određene ideje. Netko ili nešto možda će morati umrijeti da bi netko drugi profitirao. To je ta ideja. Da bi jednome dao, drugome moraš uzeti. Kapitalizam je masakr", piše Asta Olivia Nordenhof.
Nastavlja: "Iako ništa u ovoj verziji svijeta nije ravnopravno podijeljeno, iako Zapad uglavnom redistribuira bol u inozemstvo, čak i u Danskoj neki plaćaju životima da bi se takav sustav održao. Očekivani životni vijek kraći je među nižom klasom. Čak i ovdje."
Iako nam autorica u digresijskim odlomcima donosi fakte o tom slučaju kriminalne beskrupuloznosti krupnog kapitala, sam taj događaj nije glavni fokus romana, ističe Mišo Grundler u svojem pogovoru. Roman "Punih džepova" usredotočuje se, naime, na obične, male ljude iz najnižih slojeva društva, na čije se živote – na ovaj ili onaj način – odrazila ta tragična havarija.
***
Glavni junaci romana "Punih džepova" su bračni par Kurt i Maggie, mali ljudi s ruba načelno bogatog i egzemplarno sretnog danskog društva, koje upoznajemo u trenutku kad više nisu siromašni. S obiteljske farme upravo se odselila njihova kći Sofie i krenula u samostalan život, a ta generacijska smjena i u Kurtu i u Maggie stvara opipljivi gubitak i razmiče tektonske ploče njihova odnosa – čitatelj, vođen glasom nepoznate pripovjedačice, doznaje u razlomljenom vremenskom narativu najprije kakav je život na farmi, zamjećuje da Kurt i Maggie ne komuniciraju mnogo, oboje potiho, ne otkrivajući partneru, žaluju zbog odlaska kćeri, a onda se strmoglavljujemo u "crni mrak": oboje su potekli s ruba društva, "iz miljea prožetog besprizornim siromaštvom, strukturnim nasiljem, zlostavljanjem i obezvređivanjem ljudskosti" (Mišo Grundler).
"U neku ruku sve je bilo lakše kad je Sofie bila mlađa, a Maggie uvijek imala pune ruke posla i na kraju dana zamrla od umora čim bi stavila glavu na jastuk. Sad je postala groteskna od svih snova koje ima vremena snivati. (…) Zamišlja neku posve drukčiju ženu, ženu kakva je mogla biti, samo da su stvari išle malo drukčijim tijekom, a ta je žena i dalje veoma lijepa, život je nije toliko sažvakao, smirena je i staložena dok govori, izvlači svoje riječi iz bazena ugodne vode, spušta konop i dohvaća riječi koje ostaju s njom, jednostavne riječi: bicikl, žmarci, kej. (…) Najgore su maštarije o tome koliko je malo bilo potrebno da sve ispadne drukčije."
Maggie je prva koja čitatelja lomi. Prvi put je bila silovana s četrnaest godina. Naučila je da su seks i nasilje jedno te isto, "da smo svi sami i nemamo ništa doli volju da nastavimo dalje". S devetnaest godina silovana je drugi put. Nekoliko godina poslije već je spavala s toliko muškaraca da je često prolazila pored njih na ulici nesvjesna da je znaju. "Muško je lice poput jame iz koje izvlačiš novac. Kad bi otvorila ladice kod kuće, u njima bi uvijek pronašla novčanice."
"Predaje se na milost, to joj je jasno, tim muškarcima s usisavačima, koji se naginju nad njom svojim pasjim facama, ali što joj drugo preostaje? Da se zaposli u tvornici i radi svaki dan do pet? Tržište rada nije za nekoga poput nje, koja zna provesti cijeli dan plačući ili ležeći na travi dok je tjeskoba obuzima, koja nikada ne dođe na vrijeme i ne obraća pozornost dok joj se govori. Nema poslodavca kojemu bi takva bila korisna, a uostalom, ako već mora biti iskorištena, jer tako propisuje zakon, bar se može zavaravati da je sama odabrala način. Ako ništa drugo, ne može joj nitko dati otkaz. Triput je bila otpuštena, dvaput kao dadilja i jednom kao blagajnica, i to nakon svega nekoliko dana na poslu. Jedva se suzdržavala dok bi joj priopćavali da dobiva otkaz, a onda bi izašla i briznula u plač. Nije stvar u poniženju zbog otkaza – za čast joj se odavno živo fućka – nego je stvar u novcu. Novac je prostor što se proteže daleko preko granice boli."
O havariji trajekta snimljen je i dokumentarni serijal
Kurtova mladost nije bila mnogo drugačija, ali Maggie to nikad neće doznati. Istinu o sebi, o tri braka i dvoje napuštene djece, Kurt koji se raznježi nad mačićima i lastavicama što se gnijezde u skrovištu krovne grade, sakrit će iza dobro odmjerenih udaraca i verbalnog i emocionalnog ponižavanja. Maggie, koja strahuje da tu zarazu nasiljem ne prenese na jedinu kćer, doživjet će – kao i čitatelj – neočekivano olakšanje na kraju romana; djecu, pokazat će se, od prenosivih obiteljskih trauma, spašavaju njihovi izbori.
Kako su njih dvoje povezani s trajektom Scandinavian Star? Kurt će uložiti novac u trajektnu liniju Vognmandsruten i brzo ga izgubiti zahvaljujući šačici ljudi koji mnogo bolje od njega znaju kako novac pretvoriti u još više novca. A za Maggie, požar koji bjesni u njoj samo je pretkazanje požara na brodu.
Prevoditelj Mišo Grundler, sasvim opravdano, u pogovoru Astu Oliviju Nordenhof uspoređuje s drugom danskom književnicom Tove Ditlevsen: ne samo zbog teme, nego i zbog čarolije koju proizvode riječima. "Ipak, i u takvim okolnostima autorica nam pokazuje sav raskoš svoga pjesničkoga talenta jer je jezik kojim opisuje događaje iz života svojih obespravljenih likova prožet toplom poetikom, humanošću i empatijom. Kao da želi, poput Georgija Gospodinova u Fizici tuge, u svojem svratištu od riječi pružiti zaklon tim umornima, napuštenima i zaboravljenima te im stvoriti mjesto gdje će konačno moći položiti svoja nemilosrdno išibana tijela. Upravo taj jezik, koji ćete uskoro i sami upoznati, izdiže ovu običnu priču o običnim ljudima na razinu vrhunskog književnog ostvarenja, koje mi je pružilo čitateljski užitak, na koji mi prevoditelji, nastojeći se prema tekstu odnositi profesionalno, nerijetko zaboravljamo i lišavamo se tog privilegija koji imamo kao prvi čitatelji nekog stranog djela."
Asta Olivia Nordenhof za prvi roman iz svoje septologije dobila je nagradu Per Olov Enquist Prize (2020.) i Nagradu Europske unije za književnost (2021.). Debitirala je 2011. knjigom Et ansigt til Emily, za koju je dobila Munch-Christensen Debut Award, a za zbirku pjesama Det nemme og det ensomme, objavljenu 2013. godine, dobila je nekoliko nagrada, među kojima i Montana’s Literary Award.
Podijeli na Facebook
