Piše Tanja Tolić
"Ja, Alfa Ndiaye, sin veoma stara čovjeka, shvatio sam, nisam trebao. Bog mi je svjedok, sada znam. Moje misli pripadaju samo meni, mogu misliti što želim. Ali neću govoriti. Svi oni kojima sam mogao reći svoje tajne misli, sva moja braća po oružju koja su otišla unakažena, osakaćena, rasporena, onakva kakvih bi se Bog sramio da ih vidi da dolaze u njegov raj ili onakva kakvima bi se vrag veselio da ih primi u svom paklu, ona nisu saznala tko sam doista. Preživjeli neće ništa znati, moj stari otac neće ništa znati i moja majka, ako je još uvijek na ovom svijetu, neće naslutiti. Težina srama neće se nadodati težini moje smrti. Oni neće moći zamisliti ono što sam mislio, ono što sam učinio, dokuda me je rat doveo. Bog mi je svjedok, čast obitelji bit će sačuvana, površna čast.“
Ovim riječima, nalik tužbalici, u kojima je pohranjena i pjesma i krik, David Diop započinje svoj potresni roman "Brat po duši", prvi francuski roman nagrađen prestižnom nagradom International Booker.
Alfa Ndiaye je senegalski vojnik koji zajedno sa svojim najboljim prijateljem Madembom Diopom odlazi u jednu francusku satniju boriti se u rovovima kao takozvani čokoladni vojnik u Prvome svjetskom ratu. Diop, Ndiayeov najdraži prijatelj i brat, smrtno je ranjen i triput preklinje prijatelja da mu skrati muke. "Bilo je to veoma, veoma teško, nikako da završi, od zore do večeri, s razvaljenom utrobom, s nutrinom vani, kao ovca koju je mesar ritualno raskomadao nakon žrtvovanja. On, Mademba, još nije bio mrtav, a nutrina tijela već mu je bila vani. (…) Tri puta me je zamolio da ga dokrajčim, tri puta sam odbio. Bilo je to prije, prije nego što sam si dopustio da mislim o svemu. Da sam onda bio onakav kakav sam danas postao, ubio bih ga prvi put kada me je to zamolio, s glavom okrenutom prema meni i lijevom rukom u mojoj desnoj ruci.“ Gonjen grižnjom savjesti i boli zbog gubitka, Alfa započinje osvetničke akcije pokrećući time spiralu nezamisliva nasilja i otvarajući pred sobom ponor ludila…
"Brat po duši" francusko-senegalskoga autora Davida Diopa djelo je koje na malo stranica otvara mnoštvo dubokih pitanja: o rasizmu, stereotipima, kolonijalizmu, običajnom pravu i zakonu dužnosti, o slobodnoj volji, činu hrabrosti, besmislu rata i mahnitosti, zločinu i mraku, o smislu ljubavi i ljepoti života… Jezik ovoga romana, koji je za Nakladu Ljevak divno prevela s francuskog Maja Vukušić Zorica, ritmičan je i osoban, instinktivan i promišljen, i usmeni i pisani, i repetitivan i binaran, mehanički i oniričan, i magijski bajalački i djetinje nevin, pjesnički i prozaičan, uzvišen i turpistički, kako ga je opisao urednik knjige Bonislav Kamenjašević.
David Diop rođen je u Parizu 1966., odrastao u Senegalu, a danas radi kao pročelnik Odsjeka za umjetnost, jezike i književnost na Sveučilištu u Pauu, u Francuskoj. Bavi se francuskom književnošću 18. stoljeća i europskim prikazima Afrike u 17. i 18. stoljeću. Osim što je 2021. godine osvojio International Bookera, njegov drugi roman "Brat po duši" ušao je u uži izbor više od deset uglednih književnih nagrada, a većinu je i osvojio. Među ostalim, dobio je nagradu Goncourt francuskih srednjoškolaca, Los Angeles Times Book Prize for fiction, nagradu Strega za Europu, a roman je dosad preveden na trinaest jezika.
Za roman "Brat po duši" Diopa je inspirirala obiteljska priča, točnije tišina prapradjeda o iskustvu ratovanja u vrijeme Prvog svjetskog rata. "Nikad nije rekao ni riječi svojoj supruzi, ili mojoj majci, o tom iskustvu. Zato su me oduvijek zanimale priče i izvještaji koji su davali pristup nekoj vrsti intimnosti s tim konkretnim ratom", rekao je Diop u intervjuu za BBC. Otprilike 135 tisuća senegalskih tirailleurs borilo se u Europi, a trideset tisuća ih je poginulo.
"Ova knjiga čitatelju čini isto što i najbolja poezija, ulazi u čitateljevu svijest na razini koja zaobilazi racionalnost i transcendira svoju temu. Tako da, istina, čitate o zastrašujućim sakaćenjima i vojniku koji tone u ludilo… ali čitavo vrijeme, tragedija se oslanja na dihotomiju: užasa onoga što vam pripovijeda i ljepote kojom je taj užas ispripovijedan", izjavila je predsjednica žirija za dodjelu International Bookera, povjesničarka Lucy Hughes-Hallett.
Roman je, između ostalih, pohvalio i Chigozie Obioma u tekstu za The New York Times Book Review: "Diop u tekstu dohvaća pravu narav rata – toga makabrističkoga kazališta i nasilne drame. Odvodi svoj lik u dubine pakla i pušta ga da ondje raste… Koliko god nasilni i uznemirujući ti susreti bili, oni su prikazani takvom umjetničkom gestom da se u čitatelju stvara čudno zadovoljstvo čak i pri prizorima najkrvavijih noći."
***
"'Zvali su ga Tanios-kišk. Sjeo je na tu stijenu. Nikada ga više nisu vidjeli.' Često su preda mnom spominjali ovog čovjeka, junaka mnogobrojnih lokalnih pričica, i uvijek me je zanimalo njegovo ime", tako počinje priču pripovjedač "Stijene Tanios", romana libanonsko-francuskog pisca Amina Maaloufa. "Kako sam čuo, Tanios je bio jedna od brojnih lokalnih inačica imena Antoine, poput Antun, Antonios, Mtanios, Tanos ili Tannus… Ali zašto ovaj smiješni nadimak ‘kišk’? To mi djed nije htio otkriti. Samo je rekao ono što je smatrao da se može reći djetetu: ‘Tanios je bio Lamijin sin. Sigurno si čuo za nju. Bilo je to jako davno u prošlosti, čak se ni ja nisam još rodio, a ni moj otac. U to doba egipatski paša je ratovao s Osmanlijama, i preci su nam patili. Osobito nakon ubojstva patrijarha. Ubili su ga upravo ondje, na ulazu u selo, puškom engleskog konzula…’ Tako mi je govorio djed kada mi nije htio odgovoriti, bacao je djeliće rečenica kao da pokazuje najprije jedan put, pa drugi, pa treći, a da se nije uputio nijednim. Trebao sam čekati godinama da otkrijem pravu priču."
Ipak, pripovjedač je imao najbolji trag jer je znao Lamijino ime. Svi ga poznaju u njegovu kraju, zahvaljujući uzrečici koja je, nasreću, preživjela dva stoljeća: "Lamia, Lamia, kako bi mogla sakriti svoju ljepotu?"
Lamia je, doznaje pripovjedač, nosila svoju ljepotu kao križ. Neka druga bi se morala samo zastrti velom ili pustiti da je se omota u kakvu odvratnu tkaninu kako bi prestala privlačiti poglede. Ne Lamia. Reklo bi se da je bila uronjena u svjetlost. Ma koliko se pokrila, povukla, utopila u gomili, uvijek bi se izdala, otkrila, bila je dovoljna jedna gesta, jedna sitnica – ruka kojom bi dotaknula kosu, poznata pjesma koju je iz nepažnje pjevušila – i vidjelo se samo nju, i čuo se samo njen glas čiste vode.
Na šesnaestogodišnju Lamiju oko je bacio šejh iz Kfarjabde iako je bio oženjen. Lamia je pak bila supruga njegova upravitelja Geriosa. Šejh će Lamiju dugo i uporno snubiti, a iz tog zavođenja rodit će se dječak po kojem će ime dobiti jedna stijena. To je jedina stijena koja nosi ljudsko ime: Stijena Tanios, i prati je prokletstvo.
Želeći proniknuti u njezinu tajnu, pisac pripovijeda o ljubavi, osveti i političkim intrigama, kopa po davnoj zavičajnoj prošlosti i pokušava povezati dijelove jednog ljetopisa s početka 19. stoljeća sa seoskim sjećanjima na burno vrijeme sukoba lokalnih feudalaca, turskog sultana i egipatskog paše, a preko njih i zapadnih sila i kolonijalnih rivala, opisujući svu složenost Libanona u vrijeme Osmanskog carstva.
Čitatelj u ovom tečno ispričanom romanu, koji počinje kao bajka i izrasta u djelo velike ljepote i snage, upoznaje mnoštvo živopisnih likova, poput donhuanovskog šejha Francisa, učenog mazgara Nadera koji čita jašući, engleskog pastora koji otvara školu u muslimanskom selu, gruzijske prostitutke, patrijarha koji je na nišanu engleskog konzula ili prelijepe Lamije koja svoju ljepotu nosi kao prokletstvo, a ponajprije zagonetnog sjedokosog mladića Taniosa, koji postaje heroj omiljene legende.
"Stijena Tanios", napominje Amin Maalouf na početku romana koji je za Nakladu Ljevak također prevela Maja Vukušić Zorica, knjiga je veoma slobodno nadahnuta jednom istinitom pričom: ubojstvom jednog patrijarha, koje je počinio u devetnaestom stoljeću jedan izvjesni Abu Kišk Maalouf. Skriven na Cipru sa sinom, ubojica je vraćen u zemlju pomoću lukavstva jednog emirova agenta kako bi ondje bio smaknut. Ostatak: pripovjedač, njegovo selo, njegovi izvori, njegovi likovi, sve ostalo samo je nečista fikcija.
Smrt, fanatizam i krv zapečatit će sudbinu mnogih Maalofovih junaka i primorati mladog Taniosa da krene na put progonstva u potrazi za vlastitim identitetom. "Stijena Tanios" pustolovno je romaneskno putovanje na tajanstveni i izmaštani Orijent, no u ovom romanu pripovjedač istražuje i umiješanost vlastite obitelji u legendu o Taniosu: nesretni je Tanios ubio prelata nakon što mu je ovaj ukrao ženu i potom trideset godina lutao Mediteranom prije nego što je i sam ubijen i pretvoren u stijenu.
Amin Maalouf rođen je u Bejrutu 1949. godine, studirao je sociologiju i ekonomiju, a do 1975. godine i početka građanskog rata u Libanonu radio je kao novinar. "U mladosti mi je ideja da napustim Libanon bila nezamisliva. No onda sam shvatio da ću možda morati otići, kao i moj djed, ujaci i drugi članovi obitelji koji su otišli za Ameriku, Egipt, Australiju, Kubu." Maalouf je s obitelji preselio u Francusku u kojoj živi od 1976., a na francuskom jeziku već dugo i piše.
Autor je sedam romana: "Léon Afrikanac" (1986), "Samarkand" (1988), "Vrtovi svjetlosti" (1991), "Prvo stoljeće nakon Béatrice" (1992), "Stijena Tanios" (1993), "Ljestve Levanta" (1996), "Baldassareova plovidba" (2002), "Dezorijentirani" (2012) i "Naša neočekivana braća" (2022). Objavio je i nefikcionalne knjige: "Križarski pohodi viđeni očima Arapa" (1983), "U ime identiteta" (1998) i "Porijeklo" (2002).
Za roman "Stijena Tanios" 1993. godine dobio je Goncourtovu nagradu, istu onu koju je 1919. godine osvojio Marcel Proust. Član je Francuske akademije od 2011. godine, a ove je jeseni izabran na mjesto "trajnoga tajnika" Akademije, čelnu funkciju te institucije – zadatak njezina nositelja je njegovanje francuskog jezika. Djela su mu prevedena na četrdeset stranih jezika, a mnogi ga danas smatraju "glasom mudrosti i prisebnosti koji pjeva o složenosti i čudu pripadnosti mnogim mjestima", kako ga je opisao čileansko-američki pisac Ariel Dorfman.
Podijeli na Facebook
