Priredila Tanja Tolić
On se odaziva na ime Victor-Denijs de Rijckel, ima trideset sedam godina, visok je 176 centimetara i prije godinu dana rastao se od žene Elizabeth koja mu je nekad bila učenica, pa sad živi sam u hotelu. Predaje njemački i engleski u srednjoj školi u Oostendeu, belgijskom gradu na obali; prvi put ga susrećemo u trenutku kad zdvaja nad time zašto je nevidljiv svojim učenicima, toliko nezanimljiv da mu čak nisu dali ni nadimak.
Trenutka kasnije sve se mijenja: sad više ne predaje, nego se našao u jednoj ustanovi s čuvarima, liječnicima i pacijentima. To je vjerojatno bolnica ili psihijatrijska ustanova, no okolnosti su neobične. De Rijckela ondje tuku, odvlače pod tuš i prijete mu elektrošokovima. Osim toga, nije smješten u normalnu bolničku sobu, nego je zaključan u nekadašnje spremište za ugljen.
Od svog liječnika, Korneela van den Broeckea, de Rijckel je dobio zadatak da, što je distanciranije moguće, rekonstruira što se dogodilo prije njegova zatvaranja. Zato o sebi piše kao o profesoru, u trećem licu jednine, no katkad se zabuni pa umjesto "on" napiše "ja". U "domaćoj zadaći" za svog liječnika de Rijckel opisuje kako jednog petka usred kolovoza ide na bal pod maskama gdje ga opčini žena po imenu Alessandra Harmedam. Uz pomoć Alberta Verzelea, učenika ne starijeg od četrnaest godina kojeg jutro nakon bala sreće u školi, profesor kreće u potragu za njom.
Ta ga potraga odvodi u dvorac Almout, u blizini Hekegema. Dvojac stiže uoči svečanosti u spomen na Jan-Willema Crabbea, koja se održava jednom godišnje. Jan-Willem Crabbe bio je flamanski SS-ovac, koji se borio na Istočnoj fronti i koji je nakon propasti Trećeg Reicha nestao. Je li poginuo, je li pobjegao ili je preuzeo novi identitet? Glasine koje o tome kruže i petnaest godina nakon završetka rata zapravo su proturječne.
Od početka "Čuđenja", četvrtog romana flamanskog književnika Huga Clausa (1929. – 2008.), čitatelj se za malo što može čvrsto uhvatiti: informacije dobivamo isključivo od de Rijckela, a pripovjedač je krajnje nepouzdan i čini se da mu ne možemo vjerovati. Je li se put u Almout zaista dogodio? Postoji li doista to zagonetno imanje s kičastim dvorcem i neobičnim vrtom kipova? Slijedi li profesor uistinu trinaestogodišnjeg učenika ili je Verzele plod njegove mašte? Kako stoje stvari s Crabbeom, s likom kojeg prate tolike glasine? I što, naposljetku, da mislimo o samom Victor-Denijsu de Rijckelu? O profesoru bez nadimka, Šupku de Rijckelu, gospodinu Masnom, broju 84… Tko se krije iza svih tih maski?
"Čuđenje" je – kako nam pojašnjava profesor moderne književnosti nizozemskog govornog područja na Sveučilištu u Antwerpenu Kevin Absillis u izvrsno napisanom i informativnom pogovoru "Opčinjeni čuđenjem" – objavljeno u listopadu 1962. kao 32. dio u popularnoj seriji Literaire Reuzenpockets izdavačke kuće De Bezige Bij. Bio je to četvrti roman Huga Clausa, nakon knjiga "De Metsiers" (Obitelj Metsier, 1951.), "De hondsdagen" (Pasji dani, 1952.) i "De koele minnaar" (Hladni ljubavnik, 1956.). Tada tridesettrogodišnji autor objavio je i zbirke pjesama i kratkih priča, kao i drame i prijevode. Zbog njegova sve bogatijeg opusa bio je cijenjen i u zemlji i u inozemstvu: ukupno je napisao više od stotinu književnih djela s kojima je osvojio četrdeset književnih nagrada, a više puta je bio kandidiran za Nobelovu nagradu za književnost. Podjednako slavan kao dramski pisac, filmski scenarist te kazališni i filmski redatelj, Clausu su nadjenuli nadimak Čarobnjak zbog njegove iznimne umjetničke svestrane nadarenosti.
Unatoč takvoj biografiji i bibliografiji, Claus će u jesen 1962. u više navrata tvrditi da je "Čuđenje" njegov prvijenac: "Sve moje prethodne knjige napisane su u dva mjeseca: početak i kraj, gotovo. U posljednjih nekoliko godina takav mi način rada ne odgovara. Više ne mogu tako raditi. Zato 'Čuđenje' smatram svojom prvom knjigom."
"Claus je naslov svog romana objašnjavao u odnosu na Aristotelovo 'stanje čovjeka koje prethodi razmišljanju'. Prema tom grčkom filozofu, čuđenje prethodi i mitologiji i znanosti, dvama međusobno konkurentskim načinima koji postojanju daju smisao. Kad se tako definira, čuđenje samo po sebi ne donosi blaženstvo, ali sadrži nadu za novu perspektivu, a tko zna, možda čak i početak otpora. 'Čuđenje' na poleđini prvog izdanja romana nije slučajno objašnjeno tako pozitivno kao 'izvor svakog mišljenja'. Claus je već 11. kolovoza 1958. u svoj rokovnik usput zapisao sljedeću bilješku: 'Začuđen? Zar nemaš razloga za čuđenje kad se na komadiću Božjeg hračka vrtiš, i okrećeš, i kovitlaš kroz vječnost! O, čuđenje, to je najmanje što možeš učiniti!'" pojašnjava Kevin Absillis u pogovoru.
Claus je godinama u javnim istupima najavljivao "Čuđenje", no bio je dosta neodređen oko teme i sadržaja romana. Kad je 4. travnja 1961. ponovno u javnosti govorio o romanu, prvi put od 1955., nije naveo naslov. No bio je malo precizniji u vezi s "flamanskim prilikama" koje je ranije spominjao: "Bavim se psihološkim posljedicama rata u Zapadnoj Flandriji. Kao što znate, ovdje je bilo mnogo kolaboracionizma s Nijemcima. U usporedbi s Nizozemskom, kod nas je otpor bio slab. U romanu pokušavam rasvijetliti određene aspekte tog odnosa, a da pritom ni ne opravdavam ni ne optužujem. Niti dajem svoj komentar. Roman je uvijek stvarnost za sebe, koja se samo pomaže stvarima izvana."
To pomaganje "stvarima izvana", napominje Absillis, Claus je shvatio veoma ozbiljno. Nije samo detaljno skupljao građu o kolaboracionizmu u Belgiji nego i o bitkama na Istočnoj fronti, društvenom životu bivših SS-ovaca i fašizmu općenito. Naručivao je studije, čitao ratne romane, pa i kupovao opskurne časopise veterana s Istočne fronte. Razne podatke i anegdote iz te građe uvrstio je u svoj roman. Tako je, naprimjer, Maurice de Keukeleire, vođa kojemu se mladi Crabbe toliko divi, veoma vjerno opisan po uzoru na Jorisa van Severena (1894. – 1940.), utemeljitelja fašističkog udruženja Verbond van Dietsche Nationaal Solidaristen (Verdinaso). Lik Crabbea mnogo se manje temelji na povijesnoj ličnosti premda pokazuje određene sličnosti s Reimondom Tollenaereom (1909. – 1942.) kojeg su nazivali "flamanskim Goebbelsom".
Foto: Stefan Vanfleteren
"Hugo Claus rođen je 5. travnja 1929. u Bruggeu, no djetinjstvo je proveo u Kortrijku, gdje je njegov otac, Jozef Claus, vodio tiskaru. Clausov je otac tijekom rata bio aktivan u Vlaams Nationaal Verbondu i svoje je tiskarske strojeve okretao za Nijemce. Clausova majka, Germaine Vanderlinden, u istom je razdoblju radila za lokalni ogranak njemačkog proizvođača zrakoplova. U kući su imali časopise poput Volk en Staat i Signaal, koji su Hitlerov 'Novi poredak' propagirali kao lijek protiv opasnosti boljševizma, kapitalizma i drugih židovskih tvorbi", Kevin Absillis u pogovoru otkriva kontekst romana.
Huga Clausa, koji je tek navršio jedanaest godina, samoproglašeni Herrenvolk koji je u svibnju 1940. pregazio Belgiju, snažno se dojmio. "Na jedan grozan način bio sam pronacistički orijentiran", reći će poslije. Zidovi njegove sobe ubrzo su bili prekriveni posterima njemačkih ratnih junaka. Tiskarev sin pristupio je omladinskom ogranku nacionalsocijalista u Flandriji (Nationaal-Socialistische Jeugd in Vlaanderen, NSJV), po imenu Dietsche Blauwvoetvendels. "U slučaju da se to već nije dogodilo kod kuće, mladi Claus u tim je krugovima stekao bezuvjetno divljenje prema flamanskim mučenicima kao što su van Severen i Tollenaere", komentira Absillis.
"Također se upoznao sa simbolikom plavonoge ptice koju je Albrecht Rodenbach (1856. – 1880.) krajem devetnaestog stoljeća izvukao iz djela 'De kerels van Vlaanderen' (1871.). U tom romanu pisac Hendrik Conscience (1812. – 1883.) opjevao je jedan ratoboran narod koji je u srednjem vijeku naselio flamansko priobalje i kojemu je simbol bila plavonoga ptica, vrsta snažnog morskog galeba. Sve je to s pouzdanim povijesnim zapisima imalo malo veze, s ornitologijom još manje, ali Conscience i Rodenbach svojim su romanima i pjesmama obogaćivali šaroliku flamansku nacionalnu mitologiju kojom su se 1930-ih godina hranile desničarske i naposljetku antidemokratske i totalitarne ideje", pojašnjava Absillis.
Na naslovnici hrvatskog izdanja "Čuđenja" – koji je za Nakladu Ljevak s nizozemskog prevela Svetlana Grubić Samaržija – nalazi se harpija, a temelji se na drvorezu danskog umjetnika Melchiora Lorcka (1526. – 1586.). Hugo Claus sam je izabrao ovu ilustraciju za svoj dizajn naslovnice prvog izdanja "Čuđenja" (1962.).
Bijes prema kolaboracionistima i izdajnicima domovine nakon oslobođenja u Belgiji bio je golem. Ni obitelj Claus nije bila pošteđena osvete "ulice". Jozef Claus morao se žurno sakriti, a ostatak obitelji smjestio se u Asteneu, kod majke Germaine Vanderlinden. Sud će službeno procesuirati tiskara iz Kortrijka te istražiti ratne aktivnosti njegova najstarijeg sina. Svjedoci su nakon rata opisivali Huga Clausa kao strah i trepet u susjedstvu, mladog fanatika koji je u uniformi volio marširati ulicama, pojašnjava nam Kevin Absillis.
"Drugim riječima, čini se da je 'Čuđenje' kao književno istraživanje imalo veoma osobne motive. U ovom romanu pisac nasred svog životnog puta pokušava utvrditi kako su površne maštarije o junaštvu i muževnosti, pomiješane sa snažnom željom za čistoćom i radikalnim rasizmom, tako lako mogle obuzeti njegovo mlađe ja. Clausova analiza opijenosti totalitarizmom rezultirala je 1962. književnim tekstom koji se veoma teško odgonetava. Za otvorenije i pristupačnije istraživanje čitatelji će morati još dvadeset godina vježbati strpljenje. Tada je izašla 'Tuga Belgije' (1983.), roman koji će Claus objaviti kao fikcionalnu verziju svoje mladosti", piše u pogovoru Kevin Absillis. "Tugu Belgije" objavila je Fraktura 2012. godine u prijevodu Romane Perečinec. Radnja romana smještena je u belgijski gradić Walle, od 1939. do 1946., a glavni je junak Louis Seynaeve koji u vrijeme velikog rata od dječaka postaje adolescentom.
Reakcije nakon objavljivanja "Čuđenja" u jesen 1962. bile su pomiješane, nastavlja Absillis. Jedni su roman smatrali postignućem bez premca, a drugi neuspjehom kao rezultatom ogromnih ambicija autora. No svi su se spremno složili da je Clausov roman mračan i da zahtijeva mnogo od čitatelja. Nakon što se slegla prva prašina – u otprilike godinu i pol objavljeno je više od sedamdeset recenzija u dnevnim novinama i časopisima – postupno su se kritičari sve više počeli slagati oko kvalitete "Čuđenja".
"Danas su znalci puni divljenja prema ovoj Clausovoj eksperimentalnoj majstoriji. 'Čuđenje' je vjerojatno i najproučavanija knjiga iz moderne flamanske književnosti. Pritom nije riječ o najbolje shvaćenoj knjizi jer su mnogobrojne analize nerijetko proturječne. Točno značenje 'Čuđenja' do dandanas ostalo je sveti gral među stručnjacima za Clausa. No kad se sve uzme u obzir, 'Čuđenje' se može smatrati flamanskim ekvivalentom 'Uliksa' (1922.), remek-djela Jamesa Joycea. Hugo Claus nikad nije skrivao svoje divljenje prema tom irskom piscu. Sačuvani dnevnici pokazuju da se pisac tijekom pisanja 'Čuđenja' intenzivno bavio 'Uliksom'", pojašnjava u pogovoru Kevin Absillis.
"Čuđenje" nije lako čitati a nije ga bilo lako ni prevesti. U svojem pogovoru prevoditeljica Svetlana Grubić Samaržija piše: "Kompleksnost ovog djela ne staje na narativnoj i logičkoj razini, nego se prirodno nastavlja i na onoj sintaktičkoj i semantičkoj, pa sam, kao prevoditeljica ovog romana, morala posvetiti mnogo vremena dodatnom istraživanju, udubiti se u povijest kolaboracionizma u Belgiji, proučiti razne nacionalsocijalističke ogranke u Flandriji i biografije stvarnih osoba na kojima se temelje neki likovi u romanu, ali i pročitati brojne studije o samom djelu te se posavjetovati s teoretičarima i profesorima književnosti specijaliziranim za lik i djelo Huga Clausa. Korisno je bilo i posjetiti mjesta koja Claus opisuje u romanu, pri čemu mi je uvelike pomogao boravak u rezidenciji za prevoditelje s nizozemskog jezika u belgijskom Antwerpenu."
Podijeli na Facebook
